Intervjui sa uspješnim profesionalcima (6): Dr. NIKOLINA JOVANOVIĆ, psihijatrica i istraživač u području mentalnog zdravlja

Dr. Nikolina Jovanović je po struci psihijatrica koja se bavi i kliničkim i istraživačkim radom. Godine 2002. diplomirala je medicinu na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je također doktorirala i specijalizirala psihijatriju (oboje 2010. godine). Od 2015. godine zaposlena je na Sveučilištu Queen Mary u Londonu. Područja rada dr. Jovanović su perinatalna psihijatrija i psihosocijalne intervencije.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

NJ: Radim u perinatalnoj psihijatriji koja je relativno novo specijalističko područje. Zadnjih nekoliko godina britanska vlada ulaže značajna sredstva kako bi sve trudnice i majke koje imaju psihičke smetnje dobile odgovarajuću skrb. Izvještaj kojeg je 2014. godine objavio London School of Economics je jasno pokazao da je to puno isplativije nego da ove žene ostanu neliječene tijekom npr. postporođajne depresije ili psihoze. Naime, neliječene psihičke bolesti majke tijekom trudnoće i ranog razvoja djeteta ostavljaju teške dugoročne posljedice na zdravlje majki, djece i šire obitelji. Jako sam sretna što mogu biti dio te priče u Engleskoj jer mislim da se trenutno tu postavljaju standardi koji će se proširiti globalno. Važan dio mog rada je prevencija i pomaganje roditeljima (i djeci) da prekinu transgeneracijske cikluse i traume.  Moj klinički i istraživački rad su usko povezani, trenutno radim na istraživanjima o perinatalnom mentalnom zdravlju manjinskih skupina u društvu, psihoterapiji i psihosocijalnom liječenju. Zanima me i terapijski potencijal (bolničke) arhitekture.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

NJ: Dobar primjer je projekt kojeg upravo završavamo, radi se o velikom projektu financiranom od strane Europske komisije, pod nazivom IMPULSE, kojim smo željeli, i vjerujem uspjeli, unaprijediti liječenje osoba oboljelih od psihotičnih poremećaja. Projekt se odvija u pet zemalja na Balkanu gdje je još uvijek dominantna paradigma liječenja ovih osoba farmakoterapija dostupna u bolničkim uvjetima. U skopu projekta IMPULSE smo kliničare obučili za psihosocijalno liječenje kako bi u konačnici pristup oboljelim osobama bio holistički. Reakcije pacijenata, njihovih obitelji, psihijatara, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara i drugog osoblja su jako pozitivne. Puno truda je uloženo u održivost ovog psihosocijalnog pristupa u liječenju i nakon završetka projekta. Posebno me veseli što je projekt iznjedrio grupu od tridesetak izuzetno stručnih i kompetentnih istraživača na području mentalnog zdravlja od kojih možemo očekivati velike stvari u budućnosti.  

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

NJ: Sad kad razišljam o tome, čini mi se da su prepreke bile ‘vanjske’ i ‘unutrašnje’. Službeni eduacijski programi koji bili dostupni u Hrvatskoj u moje vrijeme su bili dosta rigidni i zastarjeli, pa sam se trudila dodatno educirati iz tema koje su me zanimale u Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u. Bilo je tu puno lutanja, isprobavanja, improvizacije s moje strane… I puno toga me zanimalo zbog čega mi je trebalo dosta dugo vremena dok nisam našla područje u kojem se osjećam da mogu raditi produktivno i kreativno. 

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, naučnicima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

NJ: Tijekom specijalizacije i doktorata sam imala odlične mentore u Zagrebu, profesoricu Vesnu Medved, primarijus Vlastu Štalekar, profesora Ljubomira Hotujca i profesora Vladu Jukića. Od njih sam puno naučila o psihijatriji, vođenju timova i organizaciji rada. Na doktoratu mi je komentor bio pokojni profesor Andrej Marušič iz Slovenije od kojeg sam puno naučila o metodologiji znanstvenih istraživanja. Profesor Norman Sartorius je vječni uzor i inspiracija, imam priliku i dalje od njega učiti o istraživanjima, destigmatizaciji, pisanju znanstvenih radova i sl. Zadnjih godina vrlo uspješno surađujem sa profesoricom Tanjom Frančišković i drugim kolegama iz Rijeke. Još je niz kolega u Londonu, drugim europskim zemljama i u svijetu s kojima redovito kontaktiram, raspravljamo o dilemama i uspjesima, poslovnim i životnim. Inspiraciju i uzore nalazim i u ljudima i idejama izvan mog područja, pogotovo u umjetnosti, te društvenim i političkim znanostima.

SR: Šta biste, iz perspektive sada već iskusnog naučnika, savjetovali mladim istraživačima?

NJ: Mislim da je za mlade istraživače ključno što bolje se educirati iz metodologije znanstvenih istraživanja. Idealno bi bilo steći ovu edukaciju u sklopu poslijediplomskog studija i uz to pohoditi specijalizirane tečajeve iz pojedinih metoda (npr. kvalitativna istraživanja, meta-analiza i sl.). I drugo, dobro je čitati redovito znanstvene časopise i knjige iz svog i komplementarnih područja. Danas nije teško identificirati tko su top stručnjaci iz nekog područja i njihove knjige, webinari i intervjui su lako dostupni. Treba učiti od najboljih.   

SR: Šta biste, iz perspektive dugogodišnjeg kliničara, savjetovali mladim psihijatrima ili polaznicima specijalizacija iz ove oblasti?

NJ: Dugo sam radila na temama relevantnim za mlade psihijatre u sklopu Europske psihijatrijske asocijacije (EPA). Puno je tu pitanja koja su još uvijek otvorena, ali ima nešto što je potencijalno rješenje za više problema… Mislim da je jako važno da svaki specijalizant i specijalizantica psihijatrije završi akreditiranu edukaciju iz psihoterapije. To je nešto što specijalistički programi u većini europskih zemalja ne nude, nego se treba upisati paralelno uz specijalizaciju i platiti iz vlastitih sredstava. Zahtjevno je i vremenski i financijski, ali jamči rad na sebi, holistički pristup dijagnosticiranju i liječenju naših bolesnika, i prevenciju sindroma sagorijevanja kod zdravstvenog osoblja (engl. burnout). Mislim da je to daleko najbolja investicija koju psihijatri, psihijatrice i srodni stručnjaci mogu napraviti u svom profesionalnom životu.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

NJ: Tijekom 2020-21. mi je plan preživjeti jer je stvarno teško balansirati između posla i obitelji tijekom pandemije. Mislim da su mi pandemija i sve što smo prošli kao obitelj i šira zajednica pomogli da osvijestim prioritete u životu. Profesionalno imam nekoliko ideja koje bih svakako htjela ostvariti u narednim godinama i, što je vjerojatno najbolje, mislim da sam puno kreativnija nego ranije kad razmišljam o njihovoj realizaciji. Tu ću stati jer sam također naučila da je nezahvalno previše planirati…  

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog i/ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                      Podgorica – London, 16. 7. 2021.

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (5): AFERDITA DRAGAJ, STRUČNJAK SA DUGOGODIŠNJIM ISKUSTVOM U PODRUČJU LOGOPEDIJE

Aferdita Dragaj je završila Fakultet za defektologiju (sadašnji naziv je Edukacijsko- Rehabilitacijski Fakultet – smjer logopedija) na Sveučilistu u Zagrebu 1992. godine. Magistrirala je u Skoplju, Sjeverna Makedonija, pri Institutu za defektologiju. Nakon završetka studija, otvorila je svoju privatnu ordinaciju u Prištini gdje i sada radi i živi. U međuvremenu je radila i u Handicap International, Save the Childen i u NVO Handikos u kojoj je zapravo imala prilike susresti u praksi sve problematike (oštećenja) o kojima je učila tijekom studija. Bavi se, dakle, svim problematikama koje obuhvata nauka logopedije ali njeno uže interesovanje je dijagnosticiranje, razvojna disfazija i mucanje, naročito kod odraslih.

SR: Koleginice Dragaj, prije svega, hvala Vam što ste ljubazno odazvali i odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Recite nam, molim Vas, kako ste se odlučili za edukacijsko-rehabilitacijski studij, tačnije područje defektologije, odnosno logopedije?

AD: Kroz školovanje sam uvidjela da mi dosta dobro idu društvene nauke, više nego prirodne. Željela sam nešto između psihologije i medicine ali nisam točno znala što bi to moglo biti dok mi mamina prijateljica Mira (inače defektolog) koja je radila sa maloljetnim delinkventima u Prištini ukazala da bi onda za mene idealno bilo upisati Defektologiju – smjer logoped u Zagrebu ili Beogradu jer na Kosovu toga fakulteta nema, i tako je i bilo, na čemu sam njoj i mojoj mami doživotno zahvalna. Tada je bio deficitaran kadar a što je na Kosovu zapravo bio slučaj veoma dugo. I kad bih ponovo i ponovo trebala birati, uvijek bih odabrala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet – smjer logoped.

SR: Na koje sve poteškoće nailazite tokom svog profesionalnog angažmana? Mislim da bi kolege koje se bave sličnim problemima vjerovatno željele znati i na koje načine prevazilazite ovakve poteškoće.

AD: Svaka osoba pri prakticiranju svoje profesije nailazi na razne poteškoće. Bitno je da se te poteskoće analiziraju i po mogućnosti svedu na minimum. Dominirajuća poteškoća je ta da očekivanja roditelja sa očekivanjima logopeda nisu na istom nivou. Npr. roditelj očekuje da bi se veoma brzo trebao vidjeti rezultat logopedskih seansi, da dijete počne izgovarati riječi dok logoped kroz segmente stvara cijelinu da bi stigao do cilja shodno djetetovim potrebama prema njegovoj kronološkoj dobi.  Onda im  treba praktično ukazati na stupnjeve koje slijedi logoped i da će se logopedska stimulacija odraziti kada dijete bude spremno na to nakon tih primljenih informacija, tj. potrebnih stimulacija.

SR: Šta biste savjetovali roditeljima svojih klijenata? Kako da se odnose prema svojoj djeci i rade sa njima?

AD: Roditelji djece sa zakasnjelim govorno-jezicnim razvojem imaju pravo, potrebu i želju da saznaju puno toga od stručne osobe i logoped je dužan što jasnije i jednostavnije objasniti i odgovoriti. Ne bih da idem u detalje sa savjetima u području poteškoća govorno-jezičnog razvoja ali bih im poručila da se maksimalno potrude da budu sretni roditelji,  jer su sreća i osmijeh najveći podsticaj za dijete, u suprotnom, djeca će se osjecati krivima za njihovu tugu. Uostalom, tako će najbolje i biti u prilici pomoći djetetu ako se potrude raditi na sebi, da ne zapostave sebe i bračnog druga, da ne budu kao ”helikopteri” koji prezaštićuju svoje dijete i time onemogućuju razvoj svih moždanih sfera koji su preduvjet za razvoj govora. Pustite ih neka se rotiraju (vrte), skaču, trče… Nemojte ih zabarikadirati u kolicima zato što bi to možda vama bilo lakše (ovo se odnosi na djecu koja mogu hodati). Igrajte se sa njima jer svaki pokret je važan jer se mozak razvija u pokretu, a mozak u cjelini je važan za razvoj govora. Vaš zadatak je, naravno, da pazite da se ne povrijede.

SR: Da li ste imali ili imate neki uzor među defektolozima, svojim profesorima, starijim kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AD: U principu cijenim individualnost i ne bih sa sigurnošću mogla reći da mi je netko uzor, ali bih od srca izdvojila moju profesoricu doc. dr. Ljerku Pašiček koja me je svojom osobnošću naučila da titule i zvanja ne trebaju da nas uvuku u oklope do te mjere da zaboravimo da je humanost, toplina, poštivanje, ljubav ono što nas zapravo čini stručnim osobama u oblasti  humanističkih nauka. Profesorica Ljerka je jednostavno bila ljudina i dostojna svih titula koje je imala.

SR: Kako biste unaprijedili svoje profesionalno područje? Drugim riječima, da li biste predložili neke inovacije, poboljšanja organizacijskog tipa, unapređenje resursa i slično?

AD: Svoje profesionalno unapređenje ostvarujem radom na sebi, obogaćujući svoje znanje, trudeći se biti u tijeku novih naučnih saznanja putem kongresa, konferencija itd., kao i kreativnost, tako da  u svakoj seansi sa klijentima svih uzrasta unosim nešto novo sa istim ciljem i time im omogućujem da se raduju sljedećoj seansi i uspjesima, aktivirajući im maštu (što ih to opet novo i divno očekuje…) i time smanjujem mogućnost zasićenja dugog tretmana koji izuskuju neki govorno-jezični poremećaji. Timski rad sa kolegama psiholozima, neuropsiholozima, neurolozima je obavezan put ka uspjehu. Ono što bih osobno preporučila jeste obavezno uključivanje neonatologa i kineziologa u timski rad. Sve roditelje djece sa teskoćama u razvoju bih, po mogućnosti, uključila u psihološku podršku u kojoj bi im psiholozi  ukazali i pakazali put kako da se lakse nose sa njihovom boli. Bračne parove djece sa neurorazvojnim poremećajima bih savjetovala da posjećuju što češće bračna savjetovališta, imajući u vidu različite stavove roditelja i angažiranja tijekom tretmana, a naročito zbog bračnih kriza koje prolaze tijekom života.

SR: Šta biste preporučili mladim kolegama, odnosno onima koji tek započinju bavljenje karijerom logopeda, tj. na šta biste im skrenuli pažnju

AD: Drage kolege, radite kontinuirano na sebi, kontinuirano investirajte u psihofizičko zdravlje, estetiku i kreativnost. Reflektirajte pozitivnu energiju na svakom koraku koliko god imali osobnih preokupacija koje život nosi. Prema roditeljima posebno budite pažljivi, ne postavljajte se visoko (”ja sam stručnjak”) nego kombinujte, balansirajući, empatiju i stručno znanje. Bez emocija ne možemo biti kvalitetan stručnjak, ali sa unošenjem previše emocija donekle ugrožavamo mogućnost adekvatne podrške klijentima.

Koleginice Dragaj, hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                          Podgorica – Priština, 20. 6. 2021. g.

INTERVJU SA VODITELJKAMA UDRUŽENJA ”PROSTOR” KOJE OKUPLJA KORISNIKE/CE PSIHIJATRIJSKIH USLUGA

Odgovore na pitanja ljubazno su pripremile Jasmina Bogdanović, Jana Aleksić i Mina Aleksić.

Prije svega, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu, ispred i u ime udruženja PROSTOR.

SR: Kako biste definisali misiju i viziju Vašeg udruženja?

PROSTOR: Udruženje PROSTOR od 2009. godine pruža korisnicima i korisnicama psihijatrijskih usluga psihosocijalnu podršku u zajednici. Misija našeg udruženja je poboljšanje kvaliteta života i smanjivanje socijalne isključenosti korisnika i korisnica psihijatrijskih usluga kroz različite aktivnosti, kao što su art terapija, psihosocijalna podrška, edukativne aktivnosti i ekonomsko osnaživanje. Vizija našeg Udruženja je bolji položaj korisnika psihijatrijskih usluga, kao i drugačija svest građana i smanjena stigma prema osobama koje koriste psihijatrijske usluge.

SR: Koliko udruženje PROSTOR ima članova? Koliko često se članovi sastaju?

PROSTOR: Trenutno, Udruženje broji oko 20 korisnika i korisnica. Neki od njih dolaze redovno na većinu aktivnosti, dok neki dolaze sporadično. Moramo da napomenemo da su pandemija i mere zaštite od virusa uticale na to da mnogi korisnici ostaju u svojim domovima, što je umnogome redukovalo broj učesnika naših aktivnosti. Nadamo se da će se postepenim smanjenjem mera zaštite povećati i broj naših korisnika. Kada govorimo o članovima i članicama Udruženja, naš tim broji oko aktivnih 10 članova i članica koji vode aktivnosti. Osnivačice Udruženja su slikarka i art terapeutkinja Mina Aleksić i umetnica/ likovna pedagoškinja Marija Kućan. Osim njih,  u našem timu je i nekoliko psihologa i psihijatara, socijalna radnica, PR menadžerka, profesorka književnosti i još nekoliko saradnika.

SR: Možete li mi reći nešto više o projektima, programima i inicijativama u kojima je učestvovalo Vaše udruženje? Takođe, sa kim ste do sada ostvarili dobru i plodonosnu saradnju?

PROSTOR: Jedan od aktuelnih projekata je IMPULSE (”Implementacija efikasne i isplative intervencije za pacijente sa psihotičnim poremećajima u zemljama sa niskim i srednjim primanjima u Jugoistočnoj Evropi”). To je trogodišnji projekat koji finansira Evropska komisija u okviru inicijative Horizon 2020, a sa ciljem da se olakša razvoj DIALOG+, psihosocijalne intervencije zasnovane na tehnologiji, u pet zemalja jugoistočne Evrope: Bosni i Hercegovini, Kosovu, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji. Cilj IMPULSE-a je da aktivno uključi pacijente i negovateljske grupe u projekat, da podrži rad postojećih organizacija pacijenata i olakša osnivanje novih organizacija.

U okviru programa Erasmus+ Evropske komisije, PROSTOR u saradnji sa ostalim članicama Hearing Voices Mreže Zapadnog Balkana i sa partnerskom organizacijom iz Holandije – Met Ggz sprovodi dvogodišnji projekat ”Prakse mentalnog zdravlja u zajednici u bivšoj Jugoslaviji”, koji za cilj ima unapređenje postojećih usluga mentalnog zdravlja u regionu kroz aktivnosti edukacije, razmene iskustva i dobrih praksi, kao i podizanje svesti javnosti.

Još jedan od projekata je lokalni projekat usmeren na javno zagovaranje za primenu zakona iz oblasti mentalnog zdravlja i obezbeđivanje veće podrške razvoju usluga u zajednici. Projekat je podržan kroz program Švajcarske vlade: ACT – Zajedno za aktivno građansko društvo, koji sprovode švajcarska nevladina organizacija HELVETAS Swiss Intercooperation i Udruženje građana za demokratiju i građansko obrazovanje Građanske inicijative, a podrazumeva otvaranje Kreativnog PROSTORa za mentalno zdravlje. Sve naše aktivnosti, koje su do sada realizovane u Mesnoj zajednici Ćirilo i Metodije, kao i u prostorijama partnerskog korisničkog udruženja Videa, od novembra 2020. se odvijaju u Kreativnom prostoru za mentalno zdravlje.

Kampanja udruženja PROSTOR koja za cilj ima podizanje svesti javnosti na temu mentalnog zdravlja ”Da li ste vi normalni?” je aktuelna od 2015. godine i to je nešto na šta smo takođe posebno ponosni. Trenutno je u toku druga faza ove kampanje, pod nazivom „Da li ste vi normalni?_Vol.2“. Ona obuhvata online aktivnosti (kampanja na društvenim mrežama, Zoom- debate i slično), istoimenu radio emisiju koju uređuju i vode naši korisnici uz podršku članova udruženja, kao i javne događaje- izložbe, koncerte, umetničke radionice.

Pored navedenog, aktuelan je i projekat ”Zajedno do zajednice”, podržan od strane Caritasa i Građanskih inicijativa u okviru programa Societies 2, Evropske komisije, čiji je glavni cilj poboljšanje kvaliteta života korisnika psihijatrijskih usluga kroz obezbeđivanje kvalitetnog i strukturisanog programa psiho-socijalne podrške u zajednici. Ovaj projekat obuhvata istraživanje o uticaju programa psiho-socijalne podrške na poboljšanje kvaliteta života korisnika (u saradnji sa Institutom za mentalno zdravlje u Beogradu), obuku za definisanje usluge socijalne zaštite radi budućeg licenciranja, kao i sufinansiranje programa Kreativnog PROSTORa za mentalno zdravlje.

PROSTOR već dugi niz godina sarađuje sa svim psihijatrijskim institucijama, OCD koje se bave mentalnim zdravljem i ljudskim pravima, lokalnom samoupravom, posebno opštinama Zvezdara, Stari Grad i Vračar, Filozofskim fakultetom, odsek za Psihologiju, umetničkim organizacijama, kulturnim centrima, profesionalcima iz relevantnih oblasti.

SR: Molim Vas da pobrojite glavne aktivnosti udruženja PROSTOR.

PROSTOR: Program čine četiri programske celine:

  1. Edukativni-okupacioni program:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz razvoj različitih praktičnih životnih i socijalnih veština, sticanje novih znanja, razvoj samopuzdanja, osećaja pripadnosti i postignuća, kreativnosti. Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je 5, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Sve aktivnosti su otvorenog tipa. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine nisu unapred definisane, već se definišu zavisno od tipa aktivnosti i spram toga potrebnih kvalifikacija i veština. Neophodno je da osoba koja vodi ovaj deo programskih aktivnosti prođe obuku za rad sa ugroženim grupa, pre svega psihijatrijskim korisnicima. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju:

  • Umetničke radionice koje vodi profesionalna umetnica,
  • Časovi engleskog jezika koje vodi student/osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.),
  • Časovi kompjutera koje vodi student/osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.) i
  • Diskusiona grupa koju vodi student/osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.).
  1. Psihosocijalno-psihoterapijski program:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz razvoj njihovih unutrašnjih kapaciteta i kapaciteta za komunikaciju za spoljašnjom sredinom (i to putem prepoznavanja i izražavanja sopstvenih misli i osećanja, razvijanjem adaptivnih mehanizama prevazilaženja stresova i životnih izazova, razvijanja veština slušanja i komunikacije sa drugim članovima, sticanja osećaja sigurnosti i poverenja). Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi, a postoji mogućnost individualne konsultacije po potrebi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je pet, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Ove aktivnosti su polu-otvorenog tipa što znači da je pre uključivanja u aktivnost potrebna konsultacija sa voditeljem i saglasnost grupe za prijem novog člana. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine su jasno definisane, i podrazumevaju da osobe imaju odgovarajuću obrazovnu pozadinu i da imaju iskustva u radu sa populacijom korisnika psihijatrijskih usluga (to jest art terapiju može da vodi osoba koja je završila obuku za art terapeuta; grupnu terapiju može da vodi sertifikovani psihoteraput koji je po obrazovanju psihijatar ili psiholog). Neophodno je da osoba koja vodi ovaj deo programskih aktivnosti ima iskustva u radu sa psihijatrijskim korisnicima. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju:

  • Art terapija koju vodi art terapeutkinja i
  • Grupna psihoterapija koju vodi psihijatar/psiholog i psihoterapeut.
  1. Program vršnjačke podrške:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz razvoj mreže podrške koja podrazumeva povezivanje sa ljudima koji imaju slična iskustva, razmenu tih iskustava, učenje iz tuđeg iskustva, deljenje sopstvenih načina prevazilaženja teškoća, povezivanje sa drugima, sticanje osećaja pripadnosti i zajedništva. Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je 5, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Ove aktivnosti su polu-otvorenog tipa što znači da je pre uključivanja u aktivnost potrebna konsultacija sa voditeljem i saglasnost grupe za prijem novog člana. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine podrazumevaju da je to osoba sa iskustvom koja je prošla kroz obuka za vođenje grupa vršnjačke podrške i osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.) koja je takođe prošla obuku za vođenje grupa vršnjačke podrške. Profesionalac koji je jedan od voditelja grupe podrške, nije u ulozi profesionalca već u ulozi facilitatora grupe zajedno sa drugim voditeljem koji ima iskustvo korišćenja psihijatrijskih usluga. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/ konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju vršnjačka grupa podrške koju vodi korisni psihijatrijsih usluga i psiholog koji su završili obuku za vođenje vršnjačkih grupa podrške.

  1. Program ekonomskog i socijalnog osnaživanja:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz upoznavanje sa sopstvenim pravima i načinima da ta prava realizuju, sticanjem veština izražavanja i predstavljanja svog položaja i potreba, i podizanja svesti šire družvene zajednice o položaju psihijatrijskih korisnika u cilju unapređenja tog položaja, sticanja veština plasiranja sebe na tržište rada i ostvarivanje zarade na osnovu sopstvenih mogućnosti i talenata. Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi, izuzev savetovanja sa socijalnim radnikom koji se organizuje u individualnoj formi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je pet, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Sve aktivnosti su otvorenog tipa. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine nisu unapred definisane, već se definišu zavisno od tipa aktivnosti i spram toga potrebnih kvalifikacija i veština. U slučaju postojećih aktivnosti savetovanje sa socijalnim radnikom sprovodi socijalni radnik, radionice radio emisije sproovdi profesor srpskog jezika i književnosti, dok prodajne izložbe organizuje voditelj umetnički radionica u saradnji sa korisnicima. Neophodno je da osoba koja vodi ovaj deo programskih aktivnosti prođe obuku za rad korisnicima psihijatrijskih usluga ili ima iskustva u radu sa ovom populacijom. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju:

  • Radionice snimanja radio emisije koju vodi profesorka srpskog jezika i književnosti,
  • Savetovanje sa socijalnim radnikom koju vodi socijalna radnica i
  • Prodajne izložbe umetničkih radova.

SR: Sa kakvim ste se problemima, poteškoćama i preprekama susretali tokom rada Udruženja? Da li ste bar neke od njih uspijevali prevazići? Ako da, na koji način? Ova informacija bila bi korisna i drugim sličnim udruženjima, koja mogu naići na slične prepreke i poteškoće.

PROSTOR: Put od početka stvaranja Udruženja do danas, kada imamo čitav niz aktivnosti koje se redovno sprovode, nije bio lak. Jedan od najčešćih problema je održivost Udruženja i obezbeđivanje finasija za naše aktivnosti. Udruženje se finansira preko projekata, ali taj novac nije uvek dovoljan. Problem koji je nama bio goruća tema u proteklom periodu je prostor u kojem bi se okupljali i organizovali naše aktivnosti. Napokon, PROSTOR je dobio svoj prostor u okviru projekta koji smo pomenuli, i nadamo se da ćemo biti u mogućnosti da obezbedimo njegovu dugoročnu održivost. Pored toga, volonteri i stručnjaci koji bi možda neke aktivnosti obavljali volonterski su neophodni kako bi sve funkcionisalo, a nemamo uvek sredstava za sve. Najvažnije je da smo se uvek trudili da naši korisnici ne osete teškoće kroz koje smo prolazili. 

Pored toga, i pored ostvarene saradnje sa lokalnom samoupravom i psihijatrijskim ustanovama, kao i primarnom zdravstvenom zaštitom, još uvek nije uspostavljen održiv mehanizam koji bi omogućio prevenciju, adekvatno upućivanje korisnika na aktivnosti u zajednici, ali i praćenje korisnika i obezbeđivanje što kvalitetnijih uslova za oporavak. Za ovo je neophodno poverenje između zaposlenih u sistemu mentalnog zdravlja, predstavnika lokalne samouprave i OCD, kao i dobra volja i spremnost za ažurnost u komunikaciji i zajedničke napore za pružanje podrške uu oporavku korisnika. Uslovi za ovaj vid saradnje se polako stvaraju pa se nadamo da će i ova prepreka uskoro biti prevaziđena.

SR: Kako se osoba sa dijagnozom nekog mentalnog poremećaja, odnosno korisnik/ca službi mentalnog zdravlja, može učlaniti u Vaše udruženje, tj. doći do Vas?

PROSTOR: Korisnik se PROSTOR-u može obratiti preko sajta, broja telefona koji je dostupan na promotivnom materijalu ili lično nekom od naših članova. U procesu smo uspostavljanja mehanizma za adekvatan prijem novih korisnika koji će obuhvatati inicijalni razgovor sa predsednicom, psihijatricom, psihološkinjom ili socijalnom radnicom udruženja kako bismo utvrdili da li možemo adekvatno da odgovorimo na potrebe. Nakon toga, korisnik dobija raspored aktivnosti u kojima je zainteresovan da učestvuje.

SR: Koji profili korisnika službi za mentalno zdravlje su najzastupljeniji u Vašem udruženju (osobe sa dijagnozom iz područja anksioznih/neurotskih poremećaja, osobe sa dijagnozom iz psihotičnog spektra poremećaja…)?

PROSTOR: Kod nas su najzastupljeniji korisnici sa dijagnozom iz psihotičnog spektra poremećaja, što ne znači da osobe sa nekom drugačijom dijagnozom nisu dobrodošle. Naglasili bimo da postoji i Udruženje iz Beograda ”Herc” koje uglavnom sprovodi aktivnosti sa korisnicima sa dijagnozom iz anksiozno-neurotskog spektra, te zato njih obično upućujemo na to udruženje, ukoliko je to u najboljem interesu korisnika.

SR: Da li praktikujete angažovanje volontera? Ako da, da li je riječ o srednjoškolcima, studentima fakulteta poput psihologije i socijalnog rada ili nekog drugog obrazovnog profila volontera?

PROSTOR: Angažovanje volontera je jedna od bitnih stavki našeg Udurženja. Svakako najbroniji su studenti psihologije i socijlanog rada, ali smo radi da primimo osobe bilo kog profila, ukoliko su motivisane da učestvuju u našem radu. Potrebno je da razumeju korisnike psihijatrijskih usluga i da su voljni da naprave neku promenu u našoj zajednici.

SR: Da li imate neke planove u pogledu budućih aktivnosti Udruženja? Ako imate, molim Vas da ih ukratko opišete.

PROSTOR: Želimo da sve svoje aktivnosti unapredimo i učinimo dostupnim što većem broju korisnika, da uključimo što veći broj volontera i podignemo nivo usluge u zajednici. Naravno, naš tim vredno radi na smišljanju neki novih aktivnosti koji bi našim korisnicma pomogli u integraciji i ostvarenju boljeg kvaliteta života.

Hvala Vam na izuzetno sadržajnim, informativnim i korisnim odgovorima. Udruženjima korisnika/ca koja tek treba da se osnuju ili su u početnoj/osnivačkoj fazi zaista ste pružili mnogo konkretnog materijala  čiji ih sadržaj u njihovom radu može usmjeriti na mnoštvo svrsishodnih, društveno-korisnih aktivnosti.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Beograd, 15. 6. 2021. g.

INTERVJU SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA: FARUK JAGANJAC, IZVRŠNI DIREKTOR JEDNE BH. FIRME

Faruk Jaganjac rođen je 1972. godine u Tuzli. Gospodin Jaganjac posjeduje 26-godišnje radno iskustvo, i to dobrim dijelom u području menadžmenta. Po formalnom obrazovanju je tehničar elektronike i komunikacija, a jedno vrijeme je i pohađao Elektrotehnički fakultet u svom rodnom gradu. Izvršni je direktor jedne uspješne firme u Tuzli, gdje i živi. Ljubazno je i odmah pristao na intervju, a njegovi odgovori mogu biti interesantni, korisni, motivirajući i inspirirajući kako za mlade osobe na menadžerskim pozicijama, tako i za njegove kolege koji rade na pomenutim pozicijama.

SR: Gospodine Jaganjac, čime se, po Vama, odlikuje kvalitetan zaposlenik?

FJ: Po mom mišljenju, kvalitetnog zaposlenika doživljavam kao onoga ko ima visoku radnu etiku pri čemu dobijamo odgovoran odnos prema radu. Zatim, da je samoincijativan, da ima profesionalan odnos prema poslodavcu kao i poslovnim suradnicima i kolegama. Kod zaposlenika najviše cijenim želju za napredovanjem, stjecanjem novih znanja i vještina, zatim donošenje pravilnih odluka i brzo prilagođavanje promjenama u datim okolnostima, pogotovu u ovim stresnim vremenima.

SR: Na koji način motivirate svoje zaposlenike?

FJ: Način na koji pokušavam motivirati zaposlenike prije svega je maksimalna otvorenost, pristojnost kao i poštovanje prema zaposlenom jer samo smirenim pristupom i otvorenim odnosom prema zaposleniku postići ćemo bolju komunikaciju dajući mu do znanja što se tačno od njega traži. Najvažnija stavka kojom možete motivirati svog zaposlenika jeste novčana nagrada jer svaka osoba voli biti nagrađena, a posebno zaposlenik postaje motiviraniji kada zna da zaslužuje poticaj, a na kraju i dođe do njega. Zatim, ništa manje bitnija stavka od prethodne jeste dobra radna atmosfera na radnom mjestu tj. dobro radno okruženje, zdrav humor i razumijevanje među zaposlenicima i poslodavcem, što je dobitna kombinacija za ostvarivanje dobrih i kvalitetnih poslovnih ciljeva.

SR: Čime se, po Vama, treba odlikovati dobro definisana misija i vizija neke firme?

FJ: Po mom mišljenju, vizija neke firme treba imati dobru ”inspiraciju” rukovodećih ljudi odnosno smjer u kojem se firma želi razvijati s time da ta firma ima neki jasan cilj i plan, kako kratkoročni tako i srednjeročni (5 i više godina). S obzirom na konkuretnost na tržištu, viziju moramo jasno definisati i držati se planova koje smo postavili tako da nas konkurencija ne povuče u neko novo područje poslovanja. Ujedno gledam da područje koje kompanija odrađuje bude tržišno kvalitetno, sa cijenom povoljno i odgovorno (rokovi isporuke, itd.). Vizija i misija trebaju biti razumljive, realne i, naravno, izazovne. Dobra misija se može postići dobrom vizijom firme. Ukoliko su postavljeni dobri temelji vizije, možemo postići željene ciljeve i razvijati kompaniju u pravom smjeru. Uz spoj mladih i iskusnih zaposlenika, misija se može postići kvalitetno tako da firma bude konkuretna na tržištu, a u isto vrijeme da se može prilagoditi i mjenjanju ciljeva po potrebi.

SR: Koje su, po Vama, osobine dobrog, uspješnog menadžera?

FJ: Po mom mišljenju, osobine dobrog menadžera se ogledaju u tome da, prije svega, bude dobar vođa koji će biti produktivan i donositi dobre rezultate, s tim da je okruženje u kojem se nalazi jako u pogledu timskog rada i u kojem bi odluke menadžera bile pozitivno ili negativno kritikovane, a zarad opšteg boljitka kompanije (sinergija management-a). Dobar menažer mora imati dobre komunikacijske vještine, mora biti spreman da sasluša i daje kvalitetne ideje. Meni najbitnija stavka dobrog menadžera jesta da bude spreman da odrađuje vlastite zadatke i donosi velike odluke za dobrobit svih u kompaniji.

SR: Da li se, po Vama, menadžer rađa ili postaje?

FJ: Dobar menadžer se ne rađa nego se postaje uz mukotrpan proces edukacije i, naravno, prakse. Za dobrog menadžera potrebno je imati adekvatnu energiju kako bi mogao donositi odluke u kriznim situacijama. Ovdje moram istaći da je kompanija koju predstavljam porodična i da sam od malena prisusutvovao, posmatrao i doprinosio razvoju kompanije, u skladu sa svojim mogućnostima. Zaključak bi bio da ja ne mogu biti mjerodavan da se u potpunosti (bez emocija) kritički odredim spram gorenavedenog pitanja. Moj slučaj (vjerujem da nisam usamljen) bi možda rezultirao drugačijim odgovorima da sam kojim slučajem u ulozi zaposlenika kompanije, a ne prisutan u njoj čitav život (od 13. godine).

SR: Šta biste savjetovali mladim menadžerima koji su, dakle, na početku svoje karijere?

FJ: Mladim menadžerima bih savjetovao da prihvataju posao čak i izvan njihovih okvira bez ikakvog straha da budu spremni da nauče nešto novo. Savjetujem im da pronađu i mentora koji je možda izvan njihovog domena edukacije jer će tako steći rutinu i raznovrsnost tački gledišta s kojih se jedan problem može posmatrati. Naravno, uz puno truda i rada najbitnije im je da razviju dobru reputaciju i da imaju različite ideje, kao i dobru komunikaciju.

Gdine Jaganjac, zahvaljujem Vam se u ime naših čitalaca, kao i u svoje ime, na konkretnim, jasnim i zanimljivim odgovorima koje ste pružili.

Ragovarao: Selman Repišti

Podgorica – Tuzla, 14. 6. 2021. g.

INTERVJU SA EMINOM ZOLETIĆ

USPJEŠNOM I SVESTRANOM NAUČNICOM U EVROPSKOJ UNIJI, A PORIJEKLOM SA NAŠIH PROSTORA

Emina Zoletić je doktorandica, klinička psihologinja, magistrica epidemiologije i javnog zdravlja, koja je odrastala i živjela u Tuzli,  a školovala se u Sarajevu, Zagrebu, Rotterdamu, Parizu, s trenutnom adresom u Warsavi. Nakon završenog studija na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu, karijeru je započela u Fondaciji lokalne demokratije, projektu Sugurna kuća Sarajevo. Nakon toga je nastavila karijeru na UKC Tuzla, Klinika za psihijatriju i Zavodu za psihološku i socijalnu zaštitu, Univerzitetsko-kliničkom centru. Završila je specijalizaciju iz kliničke psihologije, na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju iz kliničke psihologije, Filozofski fakultet u Zagrebu. Također je bila u statusu sudskog vještaka iz oblasti psiholoških nauka, radeći za sudove u Bosni i Hercegovini. Poslije praktičnog iskustva, željela se baviti naučnim i istraživačkim radom. Dobitnica je ERAWEB, stipendije za zemlje zapadnog Balkana, te je na taj način imala mogućnost upisati master studije na Erasmus MC (Rotterdam, Nizozemska). Tokom master programa usvojila je znanje i vještine u oblasti kvantitativne naučne metodologije i napredne statistike u zdravstvenoj oblasti, te je imala priliku sudjelovati u projektu Generation R, longitudinalna studija.

Nakon magistarskog studija iz oblasti epidemiologije na Univerzitetu Rotterdam, dobila je stipendiju, MIEM (Francuska, Pariz), te je završila drugi magistarski studij na Univerzitetu u Parizu, iz oblasti komparativne efektivnosti u istraživanju, u području javnog zdravlja. Tokom tog studija naučila je napredne metode u nauci, kao što je network meta-analiza. Imala je priliku raditi internship u jednoj od respektabilnih epidemioloških centara u Parizu, Centre de Recherche Épidémiologie et Statistiques (METHODS Inserm / Université Paris Descartes), nakon početka pandemije COVID-19, te je 10 mjeseci sudjelovala kao volonter-istraživač na projektu: Living mapping and living systematic review of COVID-19 studies Methods team, iz kojeg je nastalo nekoliko naučnih publikacija.

Zadnjih nekoliko godina je imala cilj da upiše doktorat, te je slala mnoge aplikacije za doktorske programe sa plaćenom školarinom u EU zemlje.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

EZ: Trenutno završavam prvu godinu doktorske škole iz oblasti društvenih nauka, sociologija, Univerzitet u Warsavi. Doktorski program je baziran na principu intersdisplinarnih kolegija. Naziv moje teze je: Intergenerational transmission of the memory of war:The cases of families in Bosnia-Herzegovina and the Bosnian diaspora in Europe, a radim je pod supervizijom profesorice sa Univerziteta u Warsawi i profesora sa univerziteta Kingston u London. Glavni cilj ovog rada je istražiti dinamiku međugeneracijskog prijenosa sjećanja na rat među familijama koje žive u u Sarajevu i bosanskohercegovačkoj dijaspori u EU/UK, s posebnim naglaskom na to kako se pamti prošlost, npr. šta odabiru da prenose, šta naglašavaju i u koju svrhu, npr. zbog  gradnje identiteta, potrebe za poštovanjem, osnaživanjem, društvenim promjenama itd. Predložena studija nudi interdisciplinarni pristup (sociologija u kombinaciji sa socijalnom psihologijom) u multidisciplinarnom kontekstu, tj. istraživanje je otvoreno za kombinaciju iz drugih disciplina, npr. historije, kulturologije, međunarodnih odnosa itd.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

EZ: Imam iza sebe  10 godina kliničkog i praktičnog iskustva. Tokom tog perioda sam se bavila različitim oblicima dijagnostičkih, terapijskih i istraživačkih aktivnosti u području kliničke i zdravstvene psihologije, neuropsihologije, te mentalnog zdravlja u zajednici. Najveći fokus je bio na neuropsihologiji te sam prva koja se angažovala u toj oblasti u mojoj regiji. Također sam bila volonterski uključena u aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija. Sarađivala sam na nekoliko istraživačkih projekata na nivou Univerzitesko-kliničkog centra, te sam, kao koautorica, objavila nekoliko kliničkih radova.

I na druge načine sam se javno angažirala kao stručnjakinja. Tim Ministarstva zdravstva FBiH me je prepoznao kao stručnjakinju koja bi mogla doprinijeti izradi nacrta i plana prvog programa iz kliničke specijalizacije u našoj zemlji. U Društvu psihologa FBiH sam članica Etičkog odbora, pa i na taj način djelujem u zajednici.

Dobitnica sam dvije značajne stipendije za master programe, te za doktorski program u Warsavi.

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

EZ: Za mladu osobu sa naučnim ambicijama, Bosna i Hercegovina nije povoljno mjesto za život i rad. Kroz profesionalni dio života susretala sam se sa brojnim poteškoćama, a na prvom mjestu je nemogućnost da se nastavi obrazovanje i usavršavanje, kao i činjenica da ne dolazim iz EU zemlje, što je značajno otežavalo put usavršavanja.  Kada bih slala prijave za doktorske programe na nekim priznatim visokoškolskim institucijama u  EU, pristup  mi je bio ograničen, zbog činjenice da nisam iz EU kao i to da nemam naučne reference, a vani je ”arena” velika, te je konkurencija jaka.

Naše obrazovanje nije na visokom nivou, znanje koje dobivamo u školama i na univerzitetima je limitirano kada poredim zemlje u EU gdje sam nastavila svoje studije. Isto tako,  kada sam završila studij psihologije, znala sam da nisam dovoljno spremna za praktični rad s ljudima. Studij je pružao puno više teorijskog dijela usvajanja gradiva, što, s druge strane, jeste jako važno, jer je temelj svake praktične aplikacije u teorijskim nalazištima. Stoga sam bila primorana sama tragati za mogućnostima dodatne praktične edukacije.

U potrazi za praktičnim iskustvom naišla sam na prvu veliku prepreku – nedostatak specijalizacije iz oblasti kliničke psihologije u BiH. Specijalizacija je važna za rad u praksi, jer radimo sofisticirane i specijalizovane procjene, tretmane i edukacije. Tako je i u drugim oblastima.

Među preprekama u istraživačko-naučnom radu nalazio se i nedostatak financijske podrške,  inovacija, te pristupa naučnim bazama. Nauka nije dovoljno razvijena i znanja koje dobivamo u školama i na univerzitetima je  značajno limitirano. Naučni rad se ne cijeni, u nauku se ne ulaže, nemamo jasnih kriterija u vezi objavljivanja naučnih radova. Značajno je prisutna i korupcija.

Napominjem da ne postoje institucionalna finansijska ulaganja i sredstva za provođenje naučno istraživačkih projekata kao i da su smanjeni fondovi za mnoga visokoškolska usavršavanja. U BiH ne postoji nijedan naučni centar s naučnim bazama podataka. Moguće rješenje vidim u otvaranju ka svijetu i Evropi, povezivanju sa naučnicima vani,  inicijativama da se napravi fond za finansiraje mladih naučnika i studenta, za dalje edukacije kao i provođenje evidence-based naučnog istražavanja. Na taj način bismo stvorili bolju motivaciju kod njih za usvaršavanjem i unapređivanjem. Važno je da postoji  razmjena naučnika, dolasci značajnih imena u svijetu nauke u našu zemlju kao i mogućnost za  fellowship  studenata i naučnog osoblja vani. Osim toga, treba da unaprijedimo standarde u vezi s visokoškolskim obrazovanjem, u skladu s EU kriterijima. Omogućiti mladim naučnicima da se dalje usavršavaju, više educiraju, usavršavaju vještine pisanja naučnih radova, te njihovo objavljivanje u priznatim svjetskim časopisima. Tako može i zajednica da profitira. To bi itekako moglo unaprijediti  nauku u BiH.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psiholozima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

EZ: Uzora je bilo tokom mog educiranja, oni se mijenjaju kako se razvijam i dopunjavam svoje znanje. Mentorice na dodiplomskom kao i poslijediplomskom studiju su mi bile značajni uzori i uticali su na moje stavove i planove, s njima sam se razvijala. U praksi, također sam imala uzorne kolege psihijatre, neurologe, neurohirurge koji su uticali na moj profesionalni razvoj. U naučnom svijetu značajan uzor mi je prijateljica, vodeća naučnica epidemiologinja, koja mi je ukazala na ljepotu nauke i puno pomogla tokom mog obrazovanja. Svaka nova edukacija i obrazovanje donijeli su mi neku osobu koja je uticala na moj rad i usvaršavanje.

SR: Šta biste savjetovali mladim istraživačima?

EZ: Da apliciraju na razne fondove i da se povezuju sa raznim istraživačima izvan svojih zemalja. Tako šire mrežu i povećavaju šansu da budu primijećeni u značajnim institucijama, da dobiju šansu da uče od najboljih. Važno je da uče, informišu se jako puno, da rade i  ne odustaju od svojih ciljeva.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

EZ: Planovi za naredne tri godine su da uspješno završim svoj doktorski program, objavim naučne radove, dobijem nova znanja, posebno u oblasti sjećanja i međugeneracijskog mehanizma prenosa sjećanja. Da se i dalje razvijam i stičem nove uvide, doživim drugačiju kulturu i ljude jer mi to obogaćuje život.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Tuzla, 10. 6. 2021. g.

INTERVJUI SA USPJEŠNIM ISTRAŽIVAČIMA, PSIHOLOZIMA, PSIHIJATRIMA I NASTAVNICIMA (1)

AMNA DERVIŠAGIĆ, profesorica fizike

Razgovarao sam sa Amnom Dervišagić, uspješnom profesoricom fizike zaposlenom u Opštoj gimnaziji u Bosanskoj Krupi. Profesorica Dervišagić kaže da je rat prekinuo njene studije na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF-u) u Zagrebu na trećoj godini, te na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci 1992. godine. Potom, završila je Pedagošku akademiju u Bihaću i stekla zvanje nastavnik matematike i fizike, te studij fizike na Odsjeku za fiziku PMF-a u Banjaluci. Trenutno je na postdiplomskom studiju ”Metodika nastave fizike” i piše završni rad u okviru kojega validira jedan instrument za mjerenje stresa učenika u učenju fizike. Zanimaju je nove metode i pristupi u podučavanju.

SR: Profesorice Dervišagić, da li ste trenutno uključeni u neki projekat, aktivnost ili program, mimo standardnog predmeta koji predajete? Ako jeste, molim Vas da ukratko opišete o čemu je riječ.

AD: Trenutno sam koordinatorica takmičenja za BiH kojeg organizira NASA’s Radioisotope Power Systems Program, pod nazivom Scientist for a Day. Takmičenje je namijenjeno djeci od 10 do 18 godina (tri kategorije), a sastoji se u pisanju eseja o jednom od tri Uranova mjeseca, Ariela, Oberona i Titanie. U organizaciju takmičenja uključili su se moji veliki prijatelji, astronomi iz astronomskog društva Orion na čelu sa Muhamedom Muminovićem i Adelom Subašić Kopić. Pri kraju smo sa odabirom pobjedničkih radova, te ih šaljemo u NASA-u.

SR: Na koje sve načine motivišete svoje učenice i učenike?

AD: Jako je teško motivisati jednog tinejdžera. Zapravo, uključuju se ako će imati neku nagradu, pa makar je to ocjena iz aktivnosti. Vrlo malo djece shvata da su ovakva takmičenja i projekti ulaganje u njih same.

SR: Da li nadarene učenice i učenici prilaze Vama ili Vi njima? Drugim riječima, kako započinje dodatni rad u okviru Vašeg predmeta, a shodno interesovanjima i potrebama učenica i učenika?

AD: Ja njima šaljem linkove i onda im objasnim kako i šta. Vrlo često se jave neka “djeca u sjeni”, što mi bude posebno drago.

SR: U kojoj mjeri Vaše učenice i učenici imaju prilike primijeniti u praksi i svakodnevnom životu ono što su naučili?

AD: Svaki projekat koji provodim sa djecom ima veze sa stvarnim zivotom. Nastava je sve manje sastavljena od formula i zadataka, a više od odgovora na pitanja tipa: “zašto je nebo plavo?”, “zašto je mlijeko bijelo?”, “ko je izmislio gumicu za brisanje i na kom principu radi?”…

SR: Šta biste savjetovali mladim kolegama – nastavnicama i nastavnicima, odnosno pedagoškim radnicima na početku karijere?

AD: Teško je davati savjet. Svaki profesor ima svoj način rada. To vam je kao rukopis ili način upravljanja vozilom. No, veoma me razveseli kad vidim da natavnice fizike, svoje bivše učenice, rade onako kako sam ja njih učila.

SR: Možete li ukratko reći nešto o Vašim planovima za budućnost u profesionalnom domenu?

AD: Planiram što više ostaviti traga u životima djece. Ojačati im samopouzdanje. Otkriti u njima naučnika, pjesnika, slikara, muzičara i usmjeriti ih u tom smjeru…

Profesorice Dervišagić, hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog, ali i svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Bosanska Krupa, 1. 6. 2021. g.

PUTOPIS IZ ABU DHABIJA, CRNOG BISERA ŠTO BLISTA POD SKOKOVIMA GAZELA

Nakon što je utroba neba ispustila naš dvokrilac na pustinjski biljeg majke zemlje, uloviše nas ljepljivi pipci tropske (ali, po zvaničnom kalendaru, zimske) emiratske noći. Bila su tri sata ujutro, što je u jednačini svjetskog vremena ekvivalentno sljubljenim kazaljkama koje su upravo otkucale ponoć na balkanskim satovima.

Sa aerodroma nas je vozio jedan Kenijac, koji je proklinjao svoj posao i ugovor o istom, koji ga je obavezivao da odguli dvije godine na istom radnom mjestu. Maštao je o lukrativnom životu u Londonu, gdje mu se brat prošle godine, zasigurno ne bez prolivenih lokvi i lokvi znoja, ”probio” u području advokature.

***

Jutro smo dočekali na trinaestom spratu, sa čijeg se poluotvorenog prozora pružao pogled na veliki gradski park. Njegov ulaz krasile su dvije džinovske džezve presvučene sjajnom srebrnom bojom. Grad, okupan suncem i očišćen cjelonoćnim vjetrom Persijskog zaliva, mamio nas je da ga što prije upoznamo. U međuvremenu, dobrodošlicu nam je poželio vlasnik stana u kojem smo odsjedali (Kasnije će se ispostaviti da je on glavni stanar, ali i da ovaj četvorosobni lavirint izdaje drugim strancima). Bangladešanin nam je poklonio dvije flaše vode, a tako se, po njegovim riječima, dočekuju putnici-namjernici u ovim krajevima. Tada smo, iz dubine neke od udaljenih soba, prvi put čuli i bariton jednog pubertetlije, za kojeg će se ispostaviti da je njegov najstariji sin.

Corniche ili plažno šetalište, čije ime aludira na sitne krastavce iz domaće turšije, vijugalo je tek 10-ak minuta sjeverozapadno od naše sivoplave šesnaestospratnice.

Prvi morski prizor: usamljeni ribar, već zagazio u šezdesete, sa three stars cigaretom u zubima. (Kasnije ćemo se uvjeriti da kutija stoji jedva pet dirhama, što bi bilo nešto manje i više od jednog eura, zavisno od dnevnih akrobacija emiratske valute na zvaničnim kursnim listama.)

Mikroprizor: na pločniku plavobijelog uzorka, sunčaju se tri egzotična primjerka ribe,  koju bi prosječan zapadnjak okvalifikovao jedino kao ukrasnog stanovnika vlastitog akvarijuma.  Ribar nas je ponudio sitnim kolačima koje je, kako je ponosno izjavio, sam napravio od sočnih hurmi koje neštedice rađaju lokalne palme. Dometnuo je i pitanje:

-Znate li vas dvoje, možda, šta je to palmino drvo?

A na naše čuđenje o egzotičnom ulovu, odvratio je:

-Predveče bi se valjalo počastiti ovim današnjim mesom, uz čašu dobrog viskija, da bolje klizi niz grlo.

Produžili smo, zamišljajući starog ribara kako trpa u svoj jednjak egzotični ulov koji je zalutao do njegove udice iz nekog skrivenog kuta Indijskog okeana.

Drugog dana izjutra, sreli smo lelujavu sjenu kćerke našeg stanodavca. Krila je, kako je ovdje običaj, svoje lice, a narednih dana nam se dešavalo da je zamijenimo za njenu majku, koja se obilato služila istim uzusima. Njihovo nijemo odsustvo je, paradoksalno, stvaralo osjećaj njihovog većeg prisustva. Za druge ukućane se znalo gdje se nalaze, dok se prisustvo naših dviju djevojaka (majka još nije prebacila tridesetu) uvijek samo naslućivalo, što je odavalo dojam njihove vrebalačke sveprisutnosti.

Istog dana, zaputili smo se drugom stranom korniša, prema velelepnoj palati ovdašnjih vladara. Kako smo morali dati oduška crijevima koja su se cijelu noć borila sa duguljastim svjetlozelenim feferonama i usoljenim listovima vinove loze poteklih iz čarobnih odaja libanske kuhinje, našli smo se u iskušenju da, čim prije, potražimo najbliži javni toalet. U jednom takvom WC-u, nadvijen nad mali umivaonik, stajao je nasmijani Indijac, koji je odmah doviknuo svom sinu da okonča ritual tuširanja koje je ovaj izvodio uz tradicionalnu melodiju iz njegove domovine. Za to vrijeme, naš Indijac je provodio autopsiju nad povelikom ribom u umivaoniku, sretan što je našao uslove za svoj mali zahvat. Utom je izašao onaj dječak, veselo me pozdravio i servilno mi pokazao put ka mjestu gdje i car ide pješice.

Naredno jutro, netom prije odlaska u šetnju, na trenutak smo čuli užurbani pozdrav srednjeg sina našeg Bangladešanina:

  – Good morning, how are you?

Nismo mogli a da ne primijetimo da su obje fraze izgovorene po svim principima britansko-buržoaske varijante engleskog jezika, što je ukazivalo na to da je naš domaćin slao svoju djecu u elitne (čitajte: po kurikulumima prozapadnjački orijentisane) gradske škole.

Prostrani park koji se nastavlja na onaj u čijem su se toaletu odvijale jučerašnje scene, krasila je velika fontana. Pored fontane, jedan Afroamerikanac ćaskao je na besprijekornom francuskom sa jednom dobrostojećom, suhonjavom plavušom, koja se, raznoraznim intervencijama i rekonstrukcijama uspjela svesti na nekih 40-ak godina. Afroamerikancu širokog, potčinjavajućeg osmijeha, bilo je drago da danas može slobodno razgovarati sa tipičnim primjerkom davnašnjih kolonijalista, dok je vještački ljubaznoj plavuši užitak pričinjavao osjećaj dominacije, iznenadni dašak slatkog sjećanja na ”dobra” stara vremena.

Sljedeći dan počeo je kucanjem na dvostruka vrata naše sobe koja se po svojim gabaritima uklapala u definiciju onoga što ho(s)telijeri nazivaju master bedroom. Radoznali dvogodišnjak, Abdulkarim (najmlađi sin našeg stanodavca, koga su dozivali uz otegnuto ”i”, na čijem mjestu se u izvornom pisanju, inače, nalaze dva ”e”) želio je provjeriti ko se to nedavno uselio pod njegov krov. Odškrinuvši vrata, dva metra iza njega, ugledali smo dugi korak užurbane Filipinke, razapet između njene sobe i izlaznih vrata.  Između teškog života gastarbajtera i kore hljeba čiju je sredinu trebalo poslati svojoj porodici, pravo u daleku domovinu. Teško je procijeniti godište Filipinki. A evo i zašto. Stas naše Kabayanke (kako se pripadnici ove jugoistočno-azijatske nacije međusobno oslovljavaju) bio je negdje u dvadesetim, korak u tridesetim, a bore na licu i vratu u četrdesetim godinama. Dvadeset-tro-četrdesetogodišnjakinju smo vidjeli samo još jedanput, nakon čega joj se izgubio svaki trag. Ovdje, bez velike potrebe za digresiranjem i zadržavanjem čitalaca, želim postaviti jedan istraživački zadatak pred antropologe i sociologe. Dvoje turista koji su među protagonistima naše priče zapao je za oko jedan fenomen. Kabayani, u atmosferi oduševljenog iščekivanja, opsijedaju crew crans iliti aparata za hvatanje i izvlačenje plišanih igračaka. Fenomen se pojavljivao redovno, na različitim mjestima u gradu, a aktera je uvijek bilo dvoje ili više njih. Stoga ga valja shvatiti kao nešto što je od interesa za sistematičnu naučnu eksploraciju.

U predvečerje narednog dana, Indijka (još jedna stanarka!) poklonila nam je Christmas cake od suhih šljiva, čestitajući nam katolički Božić (koji, uzgred, ne slavimo ni mi ni ona, niti njen suprug, kojeg nismo nikada vidjeli, jer je morao produžiti svoj poslovni boravak u Indiji). Za Indijku se ispostavilo da je otjelotvorenje decentne pristojnosti, zapadnjački orijentisane učenosti i iskrene posvećenosti svom poslu. Oko sedam sati, donosimo odluku da se počastimo čajem od mirisnog kardamona i šoljicom polupržene arapske kafe. Improvizovani kafić tik uz ulicu nudio je tople napitke po povoljnim cijenama. Kafa je nešto skuplja od čaja, a kada je trebalo platiti, konobar (vispreni, visoki i pomalo sjetan Indijac) je povećao obje cijene. Pravdao se da je to karta pića sa starim cijenama (bez obzira što smo unaprijed dobili garanciju da su cijene istaknute u ovom ”dokumentu” na hinglish-u, spoju stotina lokalnih dijalekata i British English-a, važeće i aktuelne).

Premda smo skromnu večeru pripravljali sami, još skromniji doručak i ručak kupovali smo u povećem marketu udaljenom nekih 15-ak minuta od smještaja. Po jedan menadžer bio je dodijeljen odjelima za mesne proizvode, slana peciva, slatkiše i mliječne proizvode. Ovdje je hijerarhija ključ poslovnog uspjeha i prestiža. Sve se mora odvijati pod konac, makar to bio i neki skup radnih zadataka koji nama, s druge strane svijeta, ne bi predstavljali, suhoparnim poslovnim vokabularom rečeno, ključni segment poslovanja. U jednom takvom odjelu, u svojstvu radnika koji uslužuje kupce, jednog se dana pojavio jedan razdragani Indijac. Ma koliko djelovao razdragan u neminovnom susretu sa drugim rasama i nacijama, ovaj narod u sebi nosi odmjerenu dozu tuge i rezigniranosti. Kolektivna ličnost ovog naroda prožeta je viševjekovnim težačkim naporima da pomire materijalni i duhovni život. Svjesni da nikada ne mogu doseći maksimum svjetovnih i spiritualnih postignuća (prvih jer to, sukladno njihovoj filozofiji, nije ni moralno, a drugih jer sve njihove reinkarnacije, kao smatraju, nisu dovoljne da okaju sve svoje grijehove), levitiraju u stanju izvjesne ambivalencije, što im uskraćuje kompletni doživljaj ukusa prijatnih životnih trenutaka. Naš protagnosta nije skrivao iznenađenje što smo, gotovo svakog dana, tražili da nam spakuje peciva i slična jela to go pripravljena po starim receptima iz njegovog rodnog kraja. Spisak mirisnih kulinarskih đakonija bio je dugačak: dal vada, pakora, idli vada, chicken tikka masala, tandoori, biryani, paratha, uniyappam…

***

Iscrpljujuće planiranje povratka završeno je u ponoć, kada smo tiho napustili naše domaćine. Nije bilo pozdrava, jer su oni čvrsto spavali, a morali su sanjati jedan od ova dva sna –  tugaljiv, ali opet mio zadah svog starog života ili novi život u luksuznim četvrtima za mnoge nedostižnog Dubaija.

Na aerodrom (koji je, zaboravio sam napomenuti, jedno od najvećih arhitektonskih čudesa Srednjeg Istoka) nas je vozio energični Nigerijac koji je pomalo žalio što je u svojoj rodnoj grudi napustio porodičnu radnju za prodaju mobilnih telefona. Žalio je i što mi odlazimo, neodsanjanog emiratkog sna o boljem (čitajte: materijalnom) životu, jer je on ipak koliko-toliko uspio postaviti kamen-temeljac svom budućem životu u zemlji crnog zlata.  

Odlazak iz Abu Dhabija, grada neobičnog imena, koje se prevodi kao ”otac gazela”, protekao je kao i dolazak – u sumaglici nekog, do tada nepoznatog sna. Ili prijatne iluzije? Zavodljive fatamorgane, pustinjskog klišea? Kaleidoskopa neobičnih prizora kojima ne prijeti snažna pesnica zaborava?

***

Nakon što je utroba neba ispustila naš dvokrilac na sniježni biljeg sarajevske kotline, nađosmo se u ljepljivom zagrljaju olimpijski zaigranih pahulja, iz kojeg nas nisu pustile dok proljeće nije otvorilo svoje aprilske kapke.

***

Otići u nepreglednu Aziju znači slijediti vlastitu rijeku ponornicu koja krivuda unutrašnjim prostorima našeg bića. Vidjeti bar jednu azijsku zemlju značilo bi, bez pretjerivanja, upoznati njih sve. Sa ovog se kontinenta niko nije vratio isti. Individualizam, egoizam, očekivani prestiž, žeđ za uspjehom, pohvalama i priznanjem ustupili su mjesto kolektivnim vrijednostima, utješnom osjećaju pripadnosti svim rasama i narodima, cijelom čovječanstvu. Nivelacija suprotnosti, osmišljavanje kontrapunkta i sve ostale dihotomije koje nismo mogli pomiriti u sebi, konačno su se prelile u osjećaj jedinstva, uglavljenog u toplo krilo do tada nepoznatog Apsoluta ili Bitka (sa dugim ”i”,  kakvo je krasilo vokativ imena našeg malog prijatelja-sustanara Abdulkarima). Okeanska smirenost preplavila je svakodnevne brige, neopravdana strahovanja, nelogičnosti i nejasnoće, stranputice i životne raskrsnice nespretno ukrašene dvosmislenim putokazima. Azija je objedinjujuće jezgro naše planete, gdje zakonitost fuzije, u fizičkom i simboličkom smislu, doživljava svoje čisto i kompletno ovaploćenje.

Selman Repišti,

Podgorica,

15. 3. 2021.

Tri modela razvoja COVID-19 pandemije u Crnoj Gori

Selman Repišti

4. april 2020.

Na osnovu javno dostupnih podataka sa redovno ažuriranog oficijelnog sajta Vlade CG i NKT za zarazne bolesti CG https://www.coronainfocg.me/ , pokušao sam modelirati dosadašnji i dalji tok pandemije COVID-a, operacionaliziran kao kumulativni broj potvrđenih slučajeva po danima.

Na sljedećim grafikonima, krugovima su označeni prikupljeni (stvarni) podaci, dok puna linija predstavlja odgovarajuću funkciju na kojoj se temelji svaki od modela.

Takođe, x je broj dana od prvog registrovanog slučaja u Crnoj Gori, a f(x) predviđeni broj slučajeva u vremenskoj tački x.

Prvi dan je 17. mart, a osamnaesti dan je 3. april. Na y-osi se može očitati predviđeni broj slučajeva određenog dana.

(1) Eksponencijalna funkcija (model eksponencijalnog rasta)

f(x) = 5.415(2.718)0.218x (89.6%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(2) Kvadratna funkcija

f(x) = 2.583 + 1.177x + 0.485x2 (98.2%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(3) Kubna funkcija

f(x) = -7.768 + 6.949x -.254x2 + .026x3 (98.5%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

Dakle, zasad najbolje ”fituje” model koji se zasniva na kubnoj funkciji.

Kao što možemo primijetiti, broj novozaraženih raste relativno brzo. Naravno, uz poštivanje zvaničnih (inter)nacionalnih preporuka, scenario može biti itekako povoljniji.

Takođe, budući modeli, sa više podataka i nešto drugačijim trendovima u rastu realnih brojki, svakako će biti još prikladniji i precizniji.