NEUROBIOLOŠKE OSNOVE INTELEKTUALNIH SPOSOBNOSTI

Selman Repišti

MA psihologije i istraživač u oblasti mentalnog zdravlja

Intelektualne sposobnosti obuhvataju mnoge kognitivne funkcije, poput brzine procesiranja informacija, detektovanja logičkih obrazaca u nekom skupu podataka (podražaja) i njihovih relacija, te sposobnosti apstrakcije, generalizacije, analize, sinteze i slično.

Struktura i funkcionisanje mozga i njegovih područja odavno su predmet interesovanja neuronaučnika koji, između ostalog, žele ispitati njihov doprinos u objašnjavanju razlika u nivou intelektualnih sposobnosti među ljudima.

Veličina mozga i opšte intelektualne sposobnosti

Novije studije u području evolucije hominida (kojima, pored gorila, orangutana, šimpanza i bonobo majmuna, pripadaju ljudi) ukazuju na opšti trend porasta kako dimenzija tijela tako i povećanja volumena mozga. Međutim, kada se uzme u obzir samo rod Homo (tj. ljudi), primjećuje se trend smanjivanja volumena tijela, što je praćeno povećanjem volumena mozga.

Istraživanja takođe pokazuju da je veličina mozga (pri tome se misli na njegov volumen, masu ili na veličinu intrakranijalnog volumena) u niskim do umjerenim pozitivnim korelacijama sa generalnom inteligencijom (tj. opštom kognitivnom sposobnošću). U prilog tome najbolje svjedoče rezultati metaanalitičkih studija provedenih na preko 100 izvornih in vivo istraživanja u kojima je participiralo više hiljada ispitanika. Pored toga, dobijena je umjerena pozitivna korelacija intrakranijalnog (unutarlobanjskog) volumena i nivoa obrazovanja ispitanika (Lee i saradnici, 2019).

Pomenuti nalazi istraživanja ne treba da iznenađuju budući da su se, kroz evoluciju, povećavale intelektualne sposobnosti čovjeka, kao i kompleksnost, zahtjevnost i kvalitet sistema obrazovanja.

Relacije sive i bijele mase sa inteligencijom

Mnoga istraživanja ukazala su na povezanost između debljine moždane kore, odnosno volumena sive mase i intelektualnih sposobnosti. Najveća korelacija dobijena je kod djece od oko 10 godina.

U preglednom radu čiji su autori Goriounova i Mansvelder (2019) navodi se da je integritet bijele mase konekcija (u sklopu pripadajućih neuralnih puteva) između korteksa frontalnog (čeonog) i temporalnog (sljepoočnog) režnja povezan sa intelektualnim sposobnostima. U istom radu, navodi se studija u kojoj je dobijena pozitivna korelacija između integriteta bijele mase i neverbalne inteligencije kod djece.

Moždane strukture i inteligencija

U prvom redu, volumen određenih dijelova frontalnog korteksa (npr. njegovog lateralnog dijela) i temporalnog korteksa (npr. njegovog srednjeg dijela) povezan je sa kognitivnim sposobnostima. Kada je riječ o frontalnom korteksu, njegova područja u većoj mjeri determiniraju tzv. fluidnu inteligenciju (rezonovanje, snalaženje u novim i nepoznatim situacijama), dok funkcionisanje dijelova temporalnog korteksa ima veće reperkusije na verbalne intelektualne sposobnosti na kojima počiva tzv. kristalizovana inteligencija (Goriounova i Mansvelder, 2019).

Volumen talamusa i hipokampusa takođe je povezan sa intelektualnim sposobnostima (npr. Deary i saradnici, 2021). Pored toga, nezanemarljiv broj istraživanja ukazuje na korelaciju nekih dijelova korteksa koji pripadaju parijetalnom (tjemenom) i okcipitalnom (potiljačnom) režnju sa kognitivnim funkcionisanjem.

Teorija parijeto-frontalne integracije (P-FIT)

Ovom teorijom pokušava se objasniti neurostrukturalna i neurofunkcionalna osnova inteligencije, na način da se individualne razlike u kognitivnim sposobnostima mogu objasniti ili pripisati strukturalnim i funkcionalnim karakteristikama određenih dijelova moždanog korteksa (lateralni i medijalni dio frontalnog korteksa, lateralni dijelovi temporalnog i okcipitalnog korteksa i parijetalni korteks), naravno, i konekcijama među njima (bijela masa). Autori ove teorije, Jung i Haier (2007), ispitivali su njene implikacije u svjetlu nalaza kako lezionih tako i neuroimidžing studija. Deary i saradnici (2021) ističu da novija istraživanja sve više idu u prilog ovoj teoriji.

Neuroinfrastruktura u pozadini visokih kognitivnih sposobnosti

Neuroinfrastruktura, odnosno, neuroarhitektura (što je zajednički naziv za regije mozga i njihove međusobne konekcije, skovan uz pomoć terminologije pozajmljene iz tehničkih nauka) kod osoba sa visokim intelektualnim sposobnostima može se opisati kao efikasna, ekonomična i visoko neuroplastična. Posljednja karakteristika odnosi se na fleksibilnost uz izuzetnu sposobnost reorganizacije. U principu, cerebralni metabolizam (potrošnja glukoze i kiseonika) kod visokointeligentnih osoba nije intenzivan, budući da je arhitektura njihovih neuralnih mreža optimalno udešena za rješavanje kompleksnih problema ili do njihovog prilagođavanja novim i nepoznatim problemima i situacijama dolazi veoma brzo. Stoga ne čudi već istaknuta funkcionalna sprega njihove fleksibilnosti, efikasnosti i ekonomičnosti.

Riječ za kraj: poticanje razvoja intelektualnih sposobnosti i očuvanje kognitivnog funkcionisanja

Stimulišuća okolina važan je faktor razvoja intelektualnih sposobnosti u prvim godinama života djeteta. Poticaji ne trebaju biti samo kognitivne, već i emocionalne i socijalne prirode, kako bi se zadovoljile sve potrebe djeteta i kako bi se radilo na razvoju različitih intelektualnih sposobnosti, npr. emocionalne i interpersonalne inteligencije.

Starenjem, dolazi do smanjenja brzine procesiranja informacija, problema sa radnom memorijom i opšteg pada egzekutivnih (izvršnih) kognitivnih funkcija (Murman, 2015). Ipak, redovne kognitivne i socijalne aktivnosti (npr. čitanje, pisanje, društvene igre, aktivna participacija u radu različitih udruženja/klubova…) mogu usporiti pad kognitivnih sposobnosti kod osoba starije dobi.

Reference

Deary, I. J., Cox, S. R. i Hill, W. D. (2022). Genetic variation, brain, and intelligence differences. Molecular Psychiatry, 27(1), 335–353. https://doi.org/10.1038/s41380-021-01027-y

Goriounova, N. A. i Mansvelder, H. D. (2019). Genes, cells and brain areas of intelligence. Frontiers in Human Neuroscience, 13, Article no. 44. https://doi.org/10.3389/fnhum.2019.00044

Jung, R. E. i Haier, R. J. (2007). The Parieto-Frontal Integration Theory (P-FIT) of intelligence: Converging neuroimaging evidence. The Behavioral and Brain Sciences, 30(2), 135–187. https://doi.org/10.1017/S0140525X07001185

Lee, J. J., McGue, M., Iacono, W. G., Michael, A. W. i Chabris, C. F. (2019). The causal influence of brain size on human intelligence: Evidence from within-family phenotypic associations and GWAS modeling. Intelligence, 75,48–58.https://doi.org/10.1016/j.intell.2019.01.011

Murman D. L. (2015). The impact of age on cognition. Seminars in hearing, 36(3), 111–121. https://doi.org/10.1055/s-0035-1555115

ODREDIŠTE DUBAI ILI KAKO OBUZDATI PUSTINJSKU ĆUD

Sa blijedozelene stanice u Abu Dhabiju, koja se poput glomazne žabe izležavala na prijepodnevnom emiratskom suncu, ravnom čak našem podgoričkom u zenitu (dodao bih da nikako nisam bio načisto je li ovdje riječ o mazohizmu ili hedonizmu), velikim autobusom boje pijeska otisnuo sam se u smjeru meni još neotkrivenog Dubaia. Ova srednjeistočna metropola, čijeg je imena porijeklo i značenje do dan danas ostalo sporno (što bezmalo doprinosi mističnosti kako istorije tako i savremene pojavnosti ovog urbanog čuda), ne daje sebi oduška jer, iz dana u dan, ne prestaje metastazirati u ama baš svim smjerovima pustare koja je okružuje.

Misaona priprema za ovo putešestvije uključivala je prizivanje razigranog mnoštva slika i njihovih fragmenata (klišeizirano rečeno kaleidoskopa) prave, čistokrvne pustinje u zamršene predjele radoznalog duha. Pustinja, to nikada završeno i uvijek nanovo započinjan djelo boga Eola, budila je osjećaj strahopoštovanja. Ovakva razmišljanja bliska su onim situacijama u kojima se želimo diviti objektu, ali u istom trenutku i ustuknuti pred njegovom veličinom. Ipak, kroz savršeno ulaštena stakla užurbanog autobusa nisam vidio niti njen rupcati rub, a kamoli neki predio iz kojeg ma kuda bacio pogled, pustinja djeluje poput nedokučivog beskraja. Ali, to nije bio razlog da ne kontempliram o njoj i da, fiksirajući je na ekranu imaginacije, ne dopustim misaonom toku da s užitkom odmotava klupko kojekakvih asocijacija, trenutnih uvida i njihovih krivolinijskih relacija. Pustinja, Her Majesty,

… trodimenzionalni svijet objekata svodi na jednu dimenziju, ravnu liniju bez sigurnog početka i definitivnog kraja (kada prvi put stavimo naočare, imamo osjećaj da smo zakinuti za bar pola dimenzije, jer svi objekti izgledaju nešto ispeglaniji, nauštrb prostorne dubine; pogled na pustinju nam, u sličnom stilu, oduzme još jedno parče realnosti),

čini se da samo sahranjuje, a nikada i nikoga ne hrani,

… djeluje kao da ništa ne daje zauzvrat, pustinja samo uzima, nemilice grabi,

… predstavlja ogledalo svega onoga što krijemo od sebe i u sebi,

… nije ništa drugo do tabula rasa na kojoj projekcija naših misli postaje jasna, očita i bolno konkretna,

… je površina pogodna za idealnu refleksiju podsvijesti, psihičkog podruma čiji je cjelokupni inventar nemoguće popisati,

… očekuje da sami sebe izazovemo na dvoboj jer kad smo u pustinji prepušteni smo sebi i ničemu (ili nikome) drugom.

Pridodao bih da ravnodušna dokonost pustinje ostavlja stravičan dojam njene neosporne besmrtnosti.

Iz slobodnolebdećeg roja misli, prenula me velika zelena tabla koja je, odjednom i niotkuda, kratko izronila sa lijeve strane. Na njoj su se šepurila dva natpisa – danas opšterazumljivi Kingdom of Saudi Arabia i, neohijeroglifsko-kaligrafski المملكة العربية السعودية. Saudistan mi je u tom trenutku djelovao tako strano i daleko, vjerovatno zbog same svijesti o kompleksnosti administrativnog lavirinta iz kojeg je potrebno naći pravi izlaz da bi se nesmetano zakoračilo u ovaj najprostraniji,  najtajanstveniji, a možda i najegzotičniji dio Arabijskog poluostrva. Jedna za drugom, navirale su nove asocijacije. Tako su krajolikom mog uma izrastale i razgranavale se palme-rodilje, dok je Crveno more (čiji arapski naziv, Al-Bahr Al-Ahmar, ima prizvuk imena nekog čeličnog admirala, vrlog mediteranskog osvajača) lijeno zapljuskivalo pješčane obale crnog a u isto vrijeme šarenog kontinenta…

Junak scene koja me potom osvijestila bio je vozač autobusa, korpulentni Indijac koji je ponosno gladio svoj par pažljivo održavanih brkova (rukom na kojoj je veselo zveckao ogromni pozlaćeni sat), upozoravao je putnike da budu tiši i da moraju ostati na svojim mjestima. Sve ovo doprinosilo je kreiranju atmosfere na kakvu smo navikli u trenucima dok avion bespoštedno siječe gornje slojeve zraka, što je bilo nespojivo sa atmosferom na površini zemlje, monotonom krstarenju po ”običnim” drumovima. Zatim je naš Indijac pustio omiljenu radio-stanicu, sa koje je odmah prhnulo jato svakojakih nota, tvoreći melodijsku liniju koja se, od početka do kraja, mogla okarakterisati i kao staccato i kao capriccio. Ovaj poduhvat vidno mu je popravio raspoloženje, kao što je i nama – nadobudnim putnicima, nekima zato što dolaze sa istog potkontinenta, a drugima jer je bezazlena predstava vedrog Azijata razbila osjećaj putne letargije.

(…)

Ulazak u Dubai obilježio je sljedeći utisak koji je poprimio dimenzije jednog polupriviđenja. Isprano, plavo, proljetnje nebo izbodeno i iscijepano vrhovima nebodera, tih betonsko-metalno-staklenih gorostasa koji su zbog svoje urnebesne visine, predvidivih naleta i pravilnih udara vjetra i prorijeđenog pješčanog oblaka djelovali poput sjajno uvježbanih divovskih plesača. U lelujavoj igri oblakodera, bilo je nečeg svečanog, zapravo, tipičnog za urbane dobrodošlice.

Dubai je, prije svega, pozornica svih onih koji su uspjeli vješto nadigrati prgavu narav arapske pustinje. Možda neboderi oblikuju i oivičavaju crte njegovog lica, ali zasigurno stari dio grada sa svojim ljevkastim potokom (ova žila Dubaija je, sterilnom tehničkom terminologijom rečeno, u stvari kanal) daje boju, krv i život licu Dubaija. Ovaj potok dočekuje i ispraća umorne teretnjake, povezujući dokove Dubaija sa lukama svih uglova svijeta. Poslijepodne, kada se u zraku spontano uspostavi ravnoteža između prašnjave svjetlosti i zrnate tame, pa se brodovi i valovi utope u istu, jednu pepeljasto-razvodnjenu nijansu, posmatraču više nije jasno da li teretnjaci već stižu u grad ili tek kreću ka dalekim pučinama. Ovdje dolazi do izvjesnog fenomena plutajućeg mirovanja, pri kome se našem posmatraču čini da kazaljke stoje, a da se centar svijeta nalazi upravo gdje i on, uviđajući u tom stanju svijesti da je umbilicus mundi jednako toliko u svim mogućim tačkama na globusu. Širenje svijesti, kakvo je moguće doživjeti u određeni sat, na određenom mjestu, nije ništa drugo do oblik okeanskog osjećanja, pune i cjelovite prisutnosti ljudskog bića i njegovog, sada smirenog, duha. 

Srce starog dijela grada čini čuveni souq, uzavreli glineni lonac u kojem se miješaju i tope svi mirisi, ukusi, boje i teksture cjelokupne Azije, da bi prerasli u neki novi čulni kvalitet čija nas magija uporno vraća ovom trgovačkom cirkusu. Na prvoj tezgi (koja je mogla izgledati isto i prije nekoliko stotina godina), suhonjavi prodavač u tradicionalnoj nošnji, na čijem je licu bio zamrznut širok (kao nacrtan, stripovski) osmijeh izgledao je kao da je upravo pobjegao iz 1001 noći, a u isto vrijeme kao neko čije bi odsustvo značilo skrnavljenje estetike ambijenta. Prodavac mi pruža dugački, tanki šal (This could be a nice present for your lady. May God bless her, sir), držeći ga za jedan kraj, dok nastavljam hodati po souq-u, nesvjesno ga odmotavajući u ubjeđenju da nikada neću doći do kraja (nešto poput nemogućnosti opipavanja granica pustinje). Kako se udaljavam, on spušta cijenu: povećanje dužine odmotanog šala bilo je, očekivano, obrnuto proporcionalno visini njegove cijene (obradovao me ovaj prijatan dašak elementarne matematike), a kako u konačnici odustajem od kupovine, prodavac uhodanim klimanjem glave počinje diktirati ritam zamotavanja šala. Zmiju će opet pustiti iz svog klupka, opčinjavajući novu mušteriju, dok će iskusnim okom vrebati da li će i ona prekinuti još jedan upravo dočarani ciklus. Inače, kupovina na ovakvim mjestima može se porediti jedino sa hipnozom, gdje hipnotisana osoba (potencijalni kupac) ima jedini i isključivi kontakt sa vanjskim svijetom (ovdje ponudom proizvoda na nekoj tezgi) preko hipnotizera (prodavca, trik-majstora). Nakon nekog vremena, čarolija nestaje i prolaznik samo donekle osvijesti šta (mu) se upravo dogodilo.

(…)

Dok sam napuštao ovaj grad, na njega se sručio teški, debeli mrak. Sjaja pravih zvijezda se ne sjećam jer je svaki oblakoder krasilo vlastito sazvježđe svjetala i svjetiljki raznih oblika, veličina i intenziteta, što je sve odavalo utisak postojanja jednog manjeg, za potrebe ovog grada kreiranog svemira. Ovaj svemir sam je sebi ocrtavao granice, uspavljujući se i zatvarajući u svoju bogatu udobnost. I, premda se činio autističnim, ništa manje nije bio autentičan, svijet u svijetu, vasiona pod vasionom.

(…)

Ponovnu pomisao na pustinju progutao je gusti, vlažni mrak koji je čvrsto prianjao za obrise onog istog puta kojim sam došao. Pustinja, preokupacija nadobudne misli sada već odavno puštene sa lanca, počela je poprimati iluziju blijedog negativa same sebe, potonulog u prolazno ništavilo još jedne emiratske noći.

24. 7. 2022. g.

POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE

Selman Repišti, MA psihologije

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Psihoedukacija, stoga, može biti individualna, porodična i grupna.

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (7): DR ANELA PURIŠIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE

Dr Anela Purišić rođena je 1982. godine. Studije medicine završila je 2009. g. u Podgorici, a specijalizirala psihijatriju 2020. g. u Beogradu. Završila je i napredni kurs Racionalno-emotivno bihevioralne terapije (REBT) na institutu u Beogradu koji je akreditovan od strane njujorškog instituta Albert Ellis. Pored toga, pohađala je brojne edukacije i kurseve i učestvovala na raznim simpozijumima. Zaposlena je na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici.

SR: Dr Purišić, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Kako biste opisali današnje stanje u psihijatriji kod nas?

AP: Broj ljekara treba da bude duplo veći i ili da se bolje rasporedi posao: u smislu da, kao i u ostalim većim zemljama, svaki konsultant ima rang: konsultant prvog, drugog i trećeg nivoa, pa profesor.  Zatim, ljudi koji su subspecijalisti-psihoterapeuti, za zavisnike i psihoze, treba da se bave samo pacijentima tog profila. Eksperti za, recimo, oblasti suicida ili bolesti zavisnosti, trebaju da budu konsultanti za te oblasti. Kod nas, generalno gledano, istu djelatnost obavljaju svi ljekari, neza-visno od nivoa obrazovanja i godina iskustva, što mislim da nije u redu.

SR: Na koje poteškoće ste nailazili tokom svog obrazovanja, odnosno specijalizacije iz oblasti psihijatrije? Da li ste ih uspijevali prevazići? Ako da, u kojoj mjeri i na koje načine?

AP: Tokom obrazovanja sam imala dvije velike sreće. Prva je da mi Lidija Injac Stevović bude mentor, da mnogo radim ali i da naučim nevjerovatno mnogo, s obzirom da je ona profesor, i do tog ranga mentora npr. u Australiji ne bih došla još 10 godina da se bavim ovim poslom. A druga sreća mi je Dragana Stojanović, psihijatar-psihoterapeut-psihoanalitičar, nevjerovatna žena, koja mi je proširila vidike i pomogla da posmatram iz drugačije perspektive, tačnije, višedimenzio-nalno.

SR: Šta biste savjetovali polaznicima specijalizacije iz psihijatrije? Kako biste ih motivisali da ustraju u svojoj edukaciji?

AP: Ja sam uvijek radila koliko je trebalo, kakva god situacija da je bila. Tako da sam bukvalno samo radom i upornošću prevazilazila sve probleme. Na primjer, sve što je bilo do mene, a u vezi sa dokumentacijom koju je trebalo završavati, radila sam sama.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, istraživačima, svojim profesorima, starijom kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AP: Na ovo pitanje u o uzorima u psihijatriji već sam odgovorila. Lidija Injac Stevović i Dragana Stojanović. Afinitet za psihijatriju osjetila sam dok sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći (HMP-u). Nije bilo vezano ni za jedan konkretan uzor. Prosto sam vidjela da mi takav posao dobro ide.

SR: Po Vašem mišljenju, da li bi psiholozi i psihijatri trebali da se podvrgnu nekoj vrsti psihoterapije tokom svog obrazovanja? Ako da, koji bi to bio psihoterapijski modalitet?

AP: Ja sam mislila da treba da se bavim psihoterapijom dok ne steknem neka bazična znanja, pa sam završila napredni nivo REBT-a. I mislim da je to dovoljno za ljude koji eksplicitno neće da rade psihoterapiju. Ja ne volim toliko da radim psihoterapiju. Međutim, u svakodnevnom radu, koristim brojne psihoterapijske tehnike iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT-a) i REBT-a.

SR: Kakvi su Vaši planovi vezani za budućnost u profesionalnom domenu?

AP: Moji planovi su da učim svakodnevno, da istražujem kad god mi se ukaže prilika da uradim neki lijep rad. I da idem povremeno na kurseve iz psihoterapije za neke kratke tehnike koje mi mogu koristiti. Mislim da bih mogla i da završim subspecijalizaciju iz bolesti zavisnosti. Ali nisam baš sigurna da ću to i učiniti. Mada, može se i to desiti, ukoliko se poklope određene okolnosti.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                                                   

Podgorica, 29. 10. 2021.

Istraživanje o tzv. post-COVID19 sindromu

Dragi prijatelji,

Provodimo istraživanje o neuropsihološkim simptomima koji mogu biti dio post-COVID stanja, odnosno produženog COVID-a. Učešće je dobrovoljno, a podaci će se koristiti isključivo u naučne svrhe. Po okončanju studije, podijelićemo rezultate o broju i intenzitetu simptoma na nivou uzorka koji budemo prikupili. Anketa je na linku ispod.

Hvala vam,

Selman Repišti

https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSe3rbH34CoMCDZgUM1yhMZ5pq1HUVOh5MhTbSazl-4sNMaaHg/viewform?fbclid=IwAR1s9xxj-wtj8zPh0PCVSMKCwLM_YvqZLsGG_fyd5v4fL1seIrd63q-ke1Q

Intervjui sa uspješnim profesionalcima (6): Dr. NIKOLINA JOVANOVIĆ, psihijatrica i istraživač u području mentalnog zdravlja

Dr. Nikolina Jovanović je po struci psihijatrica koja se bavi i kliničkim i istraživačkim radom. Godine 2002. diplomirala je medicinu na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je također doktorirala i specijalizirala psihijatriju (oboje 2010. godine). Od 2015. godine zaposlena je na Sveučilištu Queen Mary u Londonu. Područja rada dr. Jovanović su perinatalna psihijatrija i psihosocijalne intervencije.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

NJ: Radim u perinatalnoj psihijatriji koja je relativno novo specijalističko područje. Zadnjih nekoliko godina britanska vlada ulaže značajna sredstva kako bi sve trudnice i majke koje imaju psihičke smetnje dobile odgovarajuću skrb. Izvještaj kojeg je 2014. godine objavio London School of Economics je jasno pokazao da je to puno isplativije nego da ove žene ostanu neliječene tijekom npr. postporođajne depresije ili psihoze. Naime, neliječene psihičke bolesti majke tijekom trudnoće i ranog razvoja djeteta ostavljaju teške dugoročne posljedice na zdravlje majki, djece i šire obitelji. Jako sam sretna što mogu biti dio te priče u Engleskoj jer mislim da se trenutno tu postavljaju standardi koji će se proširiti globalno. Važan dio mog rada je prevencija i pomaganje roditeljima (i djeci) da prekinu transgeneracijske cikluse i traume.  Moj klinički i istraživački rad su usko povezani, trenutno radim na istraživanjima o perinatalnom mentalnom zdravlju manjinskih skupina u društvu, psihoterapiji i psihosocijalnom liječenju. Zanima me i terapijski potencijal (bolničke) arhitekture.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

NJ: Dobar primjer je projekt kojeg upravo završavamo, radi se o velikom projektu financiranom od strane Europske komisije, pod nazivom IMPULSE, kojim smo željeli, i vjerujem uspjeli, unaprijediti liječenje osoba oboljelih od psihotičnih poremećaja. Projekt se odvija u pet zemalja na Balkanu gdje je još uvijek dominantna paradigma liječenja ovih osoba farmakoterapija dostupna u bolničkim uvjetima. U skopu projekta IMPULSE smo kliničare obučili za psihosocijalno liječenje kako bi u konačnici pristup oboljelim osobama bio holistički. Reakcije pacijenata, njihovih obitelji, psihijatara, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara i drugog osoblja su jako pozitivne. Puno truda je uloženo u održivost ovog psihosocijalnog pristupa u liječenju i nakon završetka projekta. Posebno me veseli što je projekt iznjedrio grupu od tridesetak izuzetno stručnih i kompetentnih istraživača na području mentalnog zdravlja od kojih možemo očekivati velike stvari u budućnosti.  

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

NJ: Sad kad razišljam o tome, čini mi se da su prepreke bile ‘vanjske’ i ‘unutrašnje’. Službeni eduacijski programi koji bili dostupni u Hrvatskoj u moje vrijeme su bili dosta rigidni i zastarjeli, pa sam se trudila dodatno educirati iz tema koje su me zanimale u Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u. Bilo je tu puno lutanja, isprobavanja, improvizacije s moje strane… I puno toga me zanimalo zbog čega mi je trebalo dosta dugo vremena dok nisam našla područje u kojem se osjećam da mogu raditi produktivno i kreativno. 

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, naučnicima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

NJ: Tijekom specijalizacije i doktorata sam imala odlične mentore u Zagrebu, profesoricu Vesnu Medved, primarijus Vlastu Štalekar, profesora Ljubomira Hotujca i profesora Vladu Jukića. Od njih sam puno naučila o psihijatriji, vođenju timova i organizaciji rada. Na doktoratu mi je komentor bio pokojni profesor Andrej Marušič iz Slovenije od kojeg sam puno naučila o metodologiji znanstvenih istraživanja. Profesor Norman Sartorius je vječni uzor i inspiracija, imam priliku i dalje od njega učiti o istraživanjima, destigmatizaciji, pisanju znanstvenih radova i sl. Zadnjih godina vrlo uspješno surađujem sa profesoricom Tanjom Frančišković i drugim kolegama iz Rijeke. Još je niz kolega u Londonu, drugim europskim zemljama i u svijetu s kojima redovito kontaktiram, raspravljamo o dilemama i uspjesima, poslovnim i životnim. Inspiraciju i uzore nalazim i u ljudima i idejama izvan mog područja, pogotovo u umjetnosti, te društvenim i političkim znanostima.

SR: Šta biste, iz perspektive sada već iskusnog naučnika, savjetovali mladim istraživačima?

NJ: Mislim da je za mlade istraživače ključno što bolje se educirati iz metodologije znanstvenih istraživanja. Idealno bi bilo steći ovu edukaciju u sklopu poslijediplomskog studija i uz to pohoditi specijalizirane tečajeve iz pojedinih metoda (npr. kvalitativna istraživanja, meta-analiza i sl.). I drugo, dobro je čitati redovito znanstvene časopise i knjige iz svog i komplementarnih područja. Danas nije teško identificirati tko su top stručnjaci iz nekog područja i njihove knjige, webinari i intervjui su lako dostupni. Treba učiti od najboljih.   

SR: Šta biste, iz perspektive dugogodišnjeg kliničara, savjetovali mladim psihijatrima ili polaznicima specijalizacija iz ove oblasti?

NJ: Dugo sam radila na temama relevantnim za mlade psihijatre u sklopu Europske psihijatrijske asocijacije (EPA). Puno je tu pitanja koja su još uvijek otvorena, ali ima nešto što je potencijalno rješenje za više problema… Mislim da je jako važno da svaki specijalizant i specijalizantica psihijatrije završi akreditiranu edukaciju iz psihoterapije. To je nešto što specijalistički programi u većini europskih zemalja ne nude, nego se treba upisati paralelno uz specijalizaciju i platiti iz vlastitih sredstava. Zahtjevno je i vremenski i financijski, ali jamči rad na sebi, holistički pristup dijagnosticiranju i liječenju naših bolesnika, i prevenciju sindroma sagorijevanja kod zdravstvenog osoblja (engl. burnout). Mislim da je to daleko najbolja investicija koju psihijatri, psihijatrice i srodni stručnjaci mogu napraviti u svom profesionalnom životu.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

NJ: Tijekom 2020-21. mi je plan preživjeti jer je stvarno teško balansirati između posla i obitelji tijekom pandemije. Mislim da su mi pandemija i sve što smo prošli kao obitelj i šira zajednica pomogli da osvijestim prioritete u životu. Profesionalno imam nekoliko ideja koje bih svakako htjela ostvariti u narednim godinama i, što je vjerojatno najbolje, mislim da sam puno kreativnija nego ranije kad razmišljam o njihovoj realizaciji. Tu ću stati jer sam također naučila da je nezahvalno previše planirati…  

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog i/ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                      Podgorica – London, 16. 7. 2021.

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (5): AFERDITA DRAGAJ, STRUČNJAK SA DUGOGODIŠNJIM ISKUSTVOM U PODRUČJU LOGOPEDIJE

Aferdita Dragaj je završila Fakultet za defektologiju (sadašnji naziv je Edukacijsko- Rehabilitacijski Fakultet – smjer logopedija) na Sveučilistu u Zagrebu 1992. godine. Magistrirala je u Skoplju, Sjeverna Makedonija, pri Institutu za defektologiju. Nakon završetka studija, otvorila je svoju privatnu ordinaciju u Prištini gdje i sada radi i živi. U međuvremenu je radila i u Handicap International, Save the Childen i u NVO Handikos u kojoj je zapravo imala prilike susresti u praksi sve problematike (oštećenja) o kojima je učila tijekom studija. Bavi se, dakle, svim problematikama koje obuhvata nauka logopedije ali njeno uže interesovanje je dijagnosticiranje, razvojna disfazija i mucanje, naročito kod odraslih.

SR: Koleginice Dragaj, prije svega, hvala Vam što ste ljubazno odazvali i odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Recite nam, molim Vas, kako ste se odlučili za edukacijsko-rehabilitacijski studij, tačnije područje defektologije, odnosno logopedije?

AD: Kroz školovanje sam uvidjela da mi dosta dobro idu društvene nauke, više nego prirodne. Željela sam nešto između psihologije i medicine ali nisam točno znala što bi to moglo biti dok mi mamina prijateljica Mira (inače defektolog) koja je radila sa maloljetnim delinkventima u Prištini ukazala da bi onda za mene idealno bilo upisati Defektologiju – smjer logoped u Zagrebu ili Beogradu jer na Kosovu toga fakulteta nema, i tako je i bilo, na čemu sam njoj i mojoj mami doživotno zahvalna. Tada je bio deficitaran kadar a što je na Kosovu zapravo bio slučaj veoma dugo. I kad bih ponovo i ponovo trebala birati, uvijek bih odabrala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet – smjer logoped.

SR: Na koje sve poteškoće nailazite tokom svog profesionalnog angažmana? Mislim da bi kolege koje se bave sličnim problemima vjerovatno željele znati i na koje načine prevazilazite ovakve poteškoće.

AD: Svaka osoba pri prakticiranju svoje profesije nailazi na razne poteškoće. Bitno je da se te poteskoće analiziraju i po mogućnosti svedu na minimum. Dominirajuća poteškoća je ta da očekivanja roditelja sa očekivanjima logopeda nisu na istom nivou. Npr. roditelj očekuje da bi se veoma brzo trebao vidjeti rezultat logopedskih seansi, da dijete počne izgovarati riječi dok logoped kroz segmente stvara cijelinu da bi stigao do cilja shodno djetetovim potrebama prema njegovoj kronološkoj dobi.  Onda im  treba praktično ukazati na stupnjeve koje slijedi logoped i da će se logopedska stimulacija odraziti kada dijete bude spremno na to nakon tih primljenih informacija, tj. potrebnih stimulacija.

SR: Šta biste savjetovali roditeljima svojih klijenata? Kako da se odnose prema svojoj djeci i rade sa njima?

AD: Roditelji djece sa zakasnjelim govorno-jezicnim razvojem imaju pravo, potrebu i želju da saznaju puno toga od stručne osobe i logoped je dužan što jasnije i jednostavnije objasniti i odgovoriti. Ne bih da idem u detalje sa savjetima u području poteškoća govorno-jezičnog razvoja ali bih im poručila da se maksimalno potrude da budu sretni roditelji,  jer su sreća i osmijeh najveći podsticaj za dijete, u suprotnom, djeca će se osjecati krivima za njihovu tugu. Uostalom, tako će najbolje i biti u prilici pomoći djetetu ako se potrude raditi na sebi, da ne zapostave sebe i bračnog druga, da ne budu kao ”helikopteri” koji prezaštićuju svoje dijete i time onemogućuju razvoj svih moždanih sfera koji su preduvjet za razvoj govora. Pustite ih neka se rotiraju (vrte), skaču, trče… Nemojte ih zabarikadirati u kolicima zato što bi to možda vama bilo lakše (ovo se odnosi na djecu koja mogu hodati). Igrajte se sa njima jer svaki pokret je važan jer se mozak razvija u pokretu, a mozak u cjelini je važan za razvoj govora. Vaš zadatak je, naravno, da pazite da se ne povrijede.

SR: Da li ste imali ili imate neki uzor među defektolozima, svojim profesorima, starijim kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AD: U principu cijenim individualnost i ne bih sa sigurnošću mogla reći da mi je netko uzor, ali bih od srca izdvojila moju profesoricu doc. dr. Ljerku Pašiček koja me je svojom osobnošću naučila da titule i zvanja ne trebaju da nas uvuku u oklope do te mjere da zaboravimo da je humanost, toplina, poštivanje, ljubav ono što nas zapravo čini stručnim osobama u oblasti  humanističkih nauka. Profesorica Ljerka je jednostavno bila ljudina i dostojna svih titula koje je imala.

SR: Kako biste unaprijedili svoje profesionalno područje? Drugim riječima, da li biste predložili neke inovacije, poboljšanja organizacijskog tipa, unapređenje resursa i slično?

AD: Svoje profesionalno unapređenje ostvarujem radom na sebi, obogaćujući svoje znanje, trudeći se biti u tijeku novih naučnih saznanja putem kongresa, konferencija itd., kao i kreativnost, tako da  u svakoj seansi sa klijentima svih uzrasta unosim nešto novo sa istim ciljem i time im omogućujem da se raduju sljedećoj seansi i uspjesima, aktivirajući im maštu (što ih to opet novo i divno očekuje…) i time smanjujem mogućnost zasićenja dugog tretmana koji izuskuju neki govorno-jezični poremećaji. Timski rad sa kolegama psiholozima, neuropsiholozima, neurolozima je obavezan put ka uspjehu. Ono što bih osobno preporučila jeste obavezno uključivanje neonatologa i kineziologa u timski rad. Sve roditelje djece sa teskoćama u razvoju bih, po mogućnosti, uključila u psihološku podršku u kojoj bi im psiholozi  ukazali i pakazali put kako da se lakse nose sa njihovom boli. Bračne parove djece sa neurorazvojnim poremećajima bih savjetovala da posjećuju što češće bračna savjetovališta, imajući u vidu različite stavove roditelja i angažiranja tijekom tretmana, a naročito zbog bračnih kriza koje prolaze tijekom života.

SR: Šta biste preporučili mladim kolegama, odnosno onima koji tek započinju bavljenje karijerom logopeda, tj. na šta biste im skrenuli pažnju

AD: Drage kolege, radite kontinuirano na sebi, kontinuirano investirajte u psihofizičko zdravlje, estetiku i kreativnost. Reflektirajte pozitivnu energiju na svakom koraku koliko god imali osobnih preokupacija koje život nosi. Prema roditeljima posebno budite pažljivi, ne postavljajte se visoko (”ja sam stručnjak”) nego kombinujte, balansirajući, empatiju i stručno znanje. Bez emocija ne možemo biti kvalitetan stručnjak, ali sa unošenjem previše emocija donekle ugrožavamo mogućnost adekvatne podrške klijentima.

Koleginice Dragaj, hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                          Podgorica – Priština, 20. 6. 2021. g.

INTERVJU SA VODITELJKAMA UDRUŽENJA ”PROSTOR” KOJE OKUPLJA KORISNIKE/CE PSIHIJATRIJSKIH USLUGA

Odgovore na pitanja ljubazno su pripremile Jasmina Bogdanović, Jana Aleksić i Mina Aleksić.

Prije svega, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu, ispred i u ime udruženja PROSTOR.

SR: Kako biste definisali misiju i viziju Vašeg udruženja?

PROSTOR: Udruženje PROSTOR od 2009. godine pruža korisnicima i korisnicama psihijatrijskih usluga psihosocijalnu podršku u zajednici. Misija našeg udruženja je poboljšanje kvaliteta života i smanjivanje socijalne isključenosti korisnika i korisnica psihijatrijskih usluga kroz različite aktivnosti, kao što su art terapija, psihosocijalna podrška, edukativne aktivnosti i ekonomsko osnaživanje. Vizija našeg Udruženja je bolji položaj korisnika psihijatrijskih usluga, kao i drugačija svest građana i smanjena stigma prema osobama koje koriste psihijatrijske usluge.

SR: Koliko udruženje PROSTOR ima članova? Koliko često se članovi sastaju?

PROSTOR: Trenutno, Udruženje broji oko 20 korisnika i korisnica. Neki od njih dolaze redovno na većinu aktivnosti, dok neki dolaze sporadično. Moramo da napomenemo da su pandemija i mere zaštite od virusa uticale na to da mnogi korisnici ostaju u svojim domovima, što je umnogome redukovalo broj učesnika naših aktivnosti. Nadamo se da će se postepenim smanjenjem mera zaštite povećati i broj naših korisnika. Kada govorimo o članovima i članicama Udruženja, naš tim broji oko aktivnih 10 članova i članica koji vode aktivnosti. Osnivačice Udruženja su slikarka i art terapeutkinja Mina Aleksić i umetnica/ likovna pedagoškinja Marija Kućan. Osim njih,  u našem timu je i nekoliko psihologa i psihijatara, socijalna radnica, PR menadžerka, profesorka književnosti i još nekoliko saradnika.

SR: Možete li mi reći nešto više o projektima, programima i inicijativama u kojima je učestvovalo Vaše udruženje? Takođe, sa kim ste do sada ostvarili dobru i plodonosnu saradnju?

PROSTOR: Jedan od aktuelnih projekata je IMPULSE (”Implementacija efikasne i isplative intervencije za pacijente sa psihotičnim poremećajima u zemljama sa niskim i srednjim primanjima u Jugoistočnoj Evropi”). To je trogodišnji projekat koji finansira Evropska komisija u okviru inicijative Horizon 2020, a sa ciljem da se olakša razvoj DIALOG+, psihosocijalne intervencije zasnovane na tehnologiji, u pet zemalja jugoistočne Evrope: Bosni i Hercegovini, Kosovu, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji. Cilj IMPULSE-a je da aktivno uključi pacijente i negovateljske grupe u projekat, da podrži rad postojećih organizacija pacijenata i olakša osnivanje novih organizacija.

U okviru programa Erasmus+ Evropske komisije, PROSTOR u saradnji sa ostalim članicama Hearing Voices Mreže Zapadnog Balkana i sa partnerskom organizacijom iz Holandije – Met Ggz sprovodi dvogodišnji projekat ”Prakse mentalnog zdravlja u zajednici u bivšoj Jugoslaviji”, koji za cilj ima unapređenje postojećih usluga mentalnog zdravlja u regionu kroz aktivnosti edukacije, razmene iskustva i dobrih praksi, kao i podizanje svesti javnosti.

Još jedan od projekata je lokalni projekat usmeren na javno zagovaranje za primenu zakona iz oblasti mentalnog zdravlja i obezbeđivanje veće podrške razvoju usluga u zajednici. Projekat je podržan kroz program Švajcarske vlade: ACT – Zajedno za aktivno građansko društvo, koji sprovode švajcarska nevladina organizacija HELVETAS Swiss Intercooperation i Udruženje građana za demokratiju i građansko obrazovanje Građanske inicijative, a podrazumeva otvaranje Kreativnog PROSTORa za mentalno zdravlje. Sve naše aktivnosti, koje su do sada realizovane u Mesnoj zajednici Ćirilo i Metodije, kao i u prostorijama partnerskog korisničkog udruženja Videa, od novembra 2020. se odvijaju u Kreativnom prostoru za mentalno zdravlje.

Kampanja udruženja PROSTOR koja za cilj ima podizanje svesti javnosti na temu mentalnog zdravlja ”Da li ste vi normalni?” je aktuelna od 2015. godine i to je nešto na šta smo takođe posebno ponosni. Trenutno je u toku druga faza ove kampanje, pod nazivom „Da li ste vi normalni?_Vol.2“. Ona obuhvata online aktivnosti (kampanja na društvenim mrežama, Zoom- debate i slično), istoimenu radio emisiju koju uređuju i vode naši korisnici uz podršku članova udruženja, kao i javne događaje- izložbe, koncerte, umetničke radionice.

Pored navedenog, aktuelan je i projekat ”Zajedno do zajednice”, podržan od strane Caritasa i Građanskih inicijativa u okviru programa Societies 2, Evropske komisije, čiji je glavni cilj poboljšanje kvaliteta života korisnika psihijatrijskih usluga kroz obezbeđivanje kvalitetnog i strukturisanog programa psiho-socijalne podrške u zajednici. Ovaj projekat obuhvata istraživanje o uticaju programa psiho-socijalne podrške na poboljšanje kvaliteta života korisnika (u saradnji sa Institutom za mentalno zdravlje u Beogradu), obuku za definisanje usluge socijalne zaštite radi budućeg licenciranja, kao i sufinansiranje programa Kreativnog PROSTORa za mentalno zdravlje.

PROSTOR već dugi niz godina sarađuje sa svim psihijatrijskim institucijama, OCD koje se bave mentalnim zdravljem i ljudskim pravima, lokalnom samoupravom, posebno opštinama Zvezdara, Stari Grad i Vračar, Filozofskim fakultetom, odsek za Psihologiju, umetničkim organizacijama, kulturnim centrima, profesionalcima iz relevantnih oblasti.

SR: Molim Vas da pobrojite glavne aktivnosti udruženja PROSTOR.

PROSTOR: Program čine četiri programske celine:

  1. Edukativni-okupacioni program:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz razvoj različitih praktičnih životnih i socijalnih veština, sticanje novih znanja, razvoj samopuzdanja, osećaja pripadnosti i postignuća, kreativnosti. Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je 5, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Sve aktivnosti su otvorenog tipa. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine nisu unapred definisane, već se definišu zavisno od tipa aktivnosti i spram toga potrebnih kvalifikacija i veština. Neophodno je da osoba koja vodi ovaj deo programskih aktivnosti prođe obuku za rad sa ugroženim grupa, pre svega psihijatrijskim korisnicima. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju:

  • Umetničke radionice koje vodi profesionalna umetnica,
  • Časovi engleskog jezika koje vodi student/osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.),
  • Časovi kompjutera koje vodi student/osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.) i
  • Diskusiona grupa koju vodi student/osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.).
  1. Psihosocijalno-psihoterapijski program:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz razvoj njihovih unutrašnjih kapaciteta i kapaciteta za komunikaciju za spoljašnjom sredinom (i to putem prepoznavanja i izražavanja sopstvenih misli i osećanja, razvijanjem adaptivnih mehanizama prevazilaženja stresova i životnih izazova, razvijanja veština slušanja i komunikacije sa drugim članovima, sticanja osećaja sigurnosti i poverenja). Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi, a postoji mogućnost individualne konsultacije po potrebi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je pet, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Ove aktivnosti su polu-otvorenog tipa što znači da je pre uključivanja u aktivnost potrebna konsultacija sa voditeljem i saglasnost grupe za prijem novog člana. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine su jasno definisane, i podrazumevaju da osobe imaju odgovarajuću obrazovnu pozadinu i da imaju iskustva u radu sa populacijom korisnika psihijatrijskih usluga (to jest art terapiju može da vodi osoba koja je završila obuku za art terapeuta; grupnu terapiju može da vodi sertifikovani psihoteraput koji je po obrazovanju psihijatar ili psiholog). Neophodno je da osoba koja vodi ovaj deo programskih aktivnosti ima iskustva u radu sa psihijatrijskim korisnicima. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju:

  • Art terapija koju vodi art terapeutkinja i
  • Grupna psihoterapija koju vodi psihijatar/psiholog i psihoterapeut.
  1. Program vršnjačke podrške:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz razvoj mreže podrške koja podrazumeva povezivanje sa ljudima koji imaju slična iskustva, razmenu tih iskustava, učenje iz tuđeg iskustva, deljenje sopstvenih načina prevazilaženja teškoća, povezivanje sa drugima, sticanje osećaja pripadnosti i zajedništva. Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je 5, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Ove aktivnosti su polu-otvorenog tipa što znači da je pre uključivanja u aktivnost potrebna konsultacija sa voditeljem i saglasnost grupe za prijem novog člana. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine podrazumevaju da je to osoba sa iskustvom koja je prošla kroz obuka za vođenje grupa vršnjačke podrške i osoba sa završenim fakultetom za neku od pomagačkih profesija (psihologija, socijalni rad, i dr.) koja je takođe prošla obuku za vođenje grupa vršnjačke podrške. Profesionalac koji je jedan od voditelja grupe podrške, nije u ulozi profesionalca već u ulozi facilitatora grupe zajedno sa drugim voditeljem koji ima iskustvo korišćenja psihijatrijskih usluga. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/ konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju vršnjačka grupa podrške koju vodi korisni psihijatrijsih usluga i psiholog koji su završili obuku za vođenje vršnjačkih grupa podrške.

  1. Program ekonomskog i socijalnog osnaživanja:

Obuhvata aktivnosti koje za cilj imaju osnaživanje korisnika kroz upoznavanje sa sopstvenim pravima i načinima da ta prava realizuju, sticanjem veština izražavanja i predstavljanja svog položaja i potreba, i podizanja svesti šire družvene zajednice o položaju psihijatrijskih korisnika u cilju unapređenja tog položaja, sticanja veština plasiranja sebe na tržište rada i ostvarivanje zarade na osnovu sopstvenih mogućnosti i talenata. Sve aktivnosti se organizuju u grupnoj formi, izuzev savetovanja sa socijalnim radnikom koji se organizuje u individualnoj formi. Sve aktivnosti organizuju se dva puta mesečno, u trajanju od 60 do 120 minuta, zavisno od vrste aktivnosti. Optimalan broj učesnika je pet, dok je maksimalan broj učesnika 12 za svaku aktivnost. Sve aktivnosti su otvorenog tipa. Kvalifikacije za voditelja aktivnosti u okviru ove programske celine nisu unapred definisane, već se definišu zavisno od tipa aktivnosti i spram toga potrebnih kvalifikacija i veština. U slučaju postojećih aktivnosti savetovanje sa socijalnim radnikom sprovodi socijalni radnik, radionice radio emisije sproovdi profesor srpskog jezika i književnosti, dok prodajne izložbe organizuje voditelj umetnički radionica u saradnji sa korisnicima. Neophodno je da osoba koja vodi ovaj deo programskih aktivnosti prođe obuku za rad korisnicima psihijatrijskih usluga ili ima iskustva u radu sa ovom populacijom. Dodatno, neophodno je da voditelj aktivnosti jednom mesečno ima superviziju/konsultaciju sa supervizorom PROSTOR-a kao i da vodi redovno evidenciju o sprovedenim aktivnostima.

U ovu programsku celinu spadaju:

  • Radionice snimanja radio emisije koju vodi profesorka srpskog jezika i književnosti,
  • Savetovanje sa socijalnim radnikom koju vodi socijalna radnica i
  • Prodajne izložbe umetničkih radova.

SR: Sa kakvim ste se problemima, poteškoćama i preprekama susretali tokom rada Udruženja? Da li ste bar neke od njih uspijevali prevazići? Ako da, na koji način? Ova informacija bila bi korisna i drugim sličnim udruženjima, koja mogu naići na slične prepreke i poteškoće.

PROSTOR: Put od početka stvaranja Udruženja do danas, kada imamo čitav niz aktivnosti koje se redovno sprovode, nije bio lak. Jedan od najčešćih problema je održivost Udruženja i obezbeđivanje finasija za naše aktivnosti. Udruženje se finansira preko projekata, ali taj novac nije uvek dovoljan. Problem koji je nama bio goruća tema u proteklom periodu je prostor u kojem bi se okupljali i organizovali naše aktivnosti. Napokon, PROSTOR je dobio svoj prostor u okviru projekta koji smo pomenuli, i nadamo se da ćemo biti u mogućnosti da obezbedimo njegovu dugoročnu održivost. Pored toga, volonteri i stručnjaci koji bi možda neke aktivnosti obavljali volonterski su neophodni kako bi sve funkcionisalo, a nemamo uvek sredstava za sve. Najvažnije je da smo se uvek trudili da naši korisnici ne osete teškoće kroz koje smo prolazili. 

Pored toga, i pored ostvarene saradnje sa lokalnom samoupravom i psihijatrijskim ustanovama, kao i primarnom zdravstvenom zaštitom, još uvek nije uspostavljen održiv mehanizam koji bi omogućio prevenciju, adekvatno upućivanje korisnika na aktivnosti u zajednici, ali i praćenje korisnika i obezbeđivanje što kvalitetnijih uslova za oporavak. Za ovo je neophodno poverenje između zaposlenih u sistemu mentalnog zdravlja, predstavnika lokalne samouprave i OCD, kao i dobra volja i spremnost za ažurnost u komunikaciji i zajedničke napore za pružanje podrške uu oporavku korisnika. Uslovi za ovaj vid saradnje se polako stvaraju pa se nadamo da će i ova prepreka uskoro biti prevaziđena.

SR: Kako se osoba sa dijagnozom nekog mentalnog poremećaja, odnosno korisnik/ca službi mentalnog zdravlja, može učlaniti u Vaše udruženje, tj. doći do Vas?

PROSTOR: Korisnik se PROSTOR-u može obratiti preko sajta, broja telefona koji je dostupan na promotivnom materijalu ili lično nekom od naših članova. U procesu smo uspostavljanja mehanizma za adekvatan prijem novih korisnika koji će obuhvatati inicijalni razgovor sa predsednicom, psihijatricom, psihološkinjom ili socijalnom radnicom udruženja kako bismo utvrdili da li možemo adekvatno da odgovorimo na potrebe. Nakon toga, korisnik dobija raspored aktivnosti u kojima je zainteresovan da učestvuje.

SR: Koji profili korisnika službi za mentalno zdravlje su najzastupljeniji u Vašem udruženju (osobe sa dijagnozom iz područja anksioznih/neurotskih poremećaja, osobe sa dijagnozom iz psihotičnog spektra poremećaja…)?

PROSTOR: Kod nas su najzastupljeniji korisnici sa dijagnozom iz psihotičnog spektra poremećaja, što ne znači da osobe sa nekom drugačijom dijagnozom nisu dobrodošle. Naglasili bimo da postoji i Udruženje iz Beograda ”Herc” koje uglavnom sprovodi aktivnosti sa korisnicima sa dijagnozom iz anksiozno-neurotskog spektra, te zato njih obično upućujemo na to udruženje, ukoliko je to u najboljem interesu korisnika.

SR: Da li praktikujete angažovanje volontera? Ako da, da li je riječ o srednjoškolcima, studentima fakulteta poput psihologije i socijalnog rada ili nekog drugog obrazovnog profila volontera?

PROSTOR: Angažovanje volontera je jedna od bitnih stavki našeg Udurženja. Svakako najbroniji su studenti psihologije i socijlanog rada, ali smo radi da primimo osobe bilo kog profila, ukoliko su motivisane da učestvuju u našem radu. Potrebno je da razumeju korisnike psihijatrijskih usluga i da su voljni da naprave neku promenu u našoj zajednici.

SR: Da li imate neke planove u pogledu budućih aktivnosti Udruženja? Ako imate, molim Vas da ih ukratko opišete.

PROSTOR: Želimo da sve svoje aktivnosti unapredimo i učinimo dostupnim što većem broju korisnika, da uključimo što veći broj volontera i podignemo nivo usluge u zajednici. Naravno, naš tim vredno radi na smišljanju neki novih aktivnosti koji bi našim korisnicma pomogli u integraciji i ostvarenju boljeg kvaliteta života.

Hvala Vam na izuzetno sadržajnim, informativnim i korisnim odgovorima. Udruženjima korisnika/ca koja tek treba da se osnuju ili su u početnoj/osnivačkoj fazi zaista ste pružili mnogo konkretnog materijala  čiji ih sadržaj u njihovom radu može usmjeriti na mnoštvo svrsishodnih, društveno-korisnih aktivnosti.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Beograd, 15. 6. 2021. g.

INTERVJU SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA: FARUK JAGANJAC, IZVRŠNI DIREKTOR JEDNE BH. FIRME

Faruk Jaganjac rođen je 1972. godine u Tuzli. Gospodin Jaganjac posjeduje 26-godišnje radno iskustvo, i to dobrim dijelom u području menadžmenta. Po formalnom obrazovanju je tehničar elektronike i komunikacija, a jedno vrijeme je i pohađao Elektrotehnički fakultet u svom rodnom gradu. Izvršni je direktor jedne uspješne firme u Tuzli, gdje i živi. Ljubazno je i odmah pristao na intervju, a njegovi odgovori mogu biti interesantni, korisni, motivirajući i inspirirajući kako za mlade osobe na menadžerskim pozicijama, tako i za njegove kolege koji rade na pomenutim pozicijama.

SR: Gospodine Jaganjac, čime se, po Vama, odlikuje kvalitetan zaposlenik?

FJ: Po mom mišljenju, kvalitetnog zaposlenika doživljavam kao onoga ko ima visoku radnu etiku pri čemu dobijamo odgovoran odnos prema radu. Zatim, da je samoincijativan, da ima profesionalan odnos prema poslodavcu kao i poslovnim suradnicima i kolegama. Kod zaposlenika najviše cijenim želju za napredovanjem, stjecanjem novih znanja i vještina, zatim donošenje pravilnih odluka i brzo prilagođavanje promjenama u datim okolnostima, pogotovu u ovim stresnim vremenima.

SR: Na koji način motivirate svoje zaposlenike?

FJ: Način na koji pokušavam motivirati zaposlenike prije svega je maksimalna otvorenost, pristojnost kao i poštovanje prema zaposlenom jer samo smirenim pristupom i otvorenim odnosom prema zaposleniku postići ćemo bolju komunikaciju dajući mu do znanja što se tačno od njega traži. Najvažnija stavka kojom možete motivirati svog zaposlenika jeste novčana nagrada jer svaka osoba voli biti nagrađena, a posebno zaposlenik postaje motiviraniji kada zna da zaslužuje poticaj, a na kraju i dođe do njega. Zatim, ništa manje bitnija stavka od prethodne jeste dobra radna atmosfera na radnom mjestu tj. dobro radno okruženje, zdrav humor i razumijevanje među zaposlenicima i poslodavcem, što je dobitna kombinacija za ostvarivanje dobrih i kvalitetnih poslovnih ciljeva.

SR: Čime se, po Vama, treba odlikovati dobro definisana misija i vizija neke firme?

FJ: Po mom mišljenju, vizija neke firme treba imati dobru ”inspiraciju” rukovodećih ljudi odnosno smjer u kojem se firma želi razvijati s time da ta firma ima neki jasan cilj i plan, kako kratkoročni tako i srednjeročni (5 i više godina). S obzirom na konkuretnost na tržištu, viziju moramo jasno definisati i držati se planova koje smo postavili tako da nas konkurencija ne povuče u neko novo područje poslovanja. Ujedno gledam da područje koje kompanija odrađuje bude tržišno kvalitetno, sa cijenom povoljno i odgovorno (rokovi isporuke, itd.). Vizija i misija trebaju biti razumljive, realne i, naravno, izazovne. Dobra misija se može postići dobrom vizijom firme. Ukoliko su postavljeni dobri temelji vizije, možemo postići željene ciljeve i razvijati kompaniju u pravom smjeru. Uz spoj mladih i iskusnih zaposlenika, misija se može postići kvalitetno tako da firma bude konkuretna na tržištu, a u isto vrijeme da se može prilagoditi i mjenjanju ciljeva po potrebi.

SR: Koje su, po Vama, osobine dobrog, uspješnog menadžera?

FJ: Po mom mišljenju, osobine dobrog menadžera se ogledaju u tome da, prije svega, bude dobar vođa koji će biti produktivan i donositi dobre rezultate, s tim da je okruženje u kojem se nalazi jako u pogledu timskog rada i u kojem bi odluke menadžera bile pozitivno ili negativno kritikovane, a zarad opšteg boljitka kompanije (sinergija management-a). Dobar menažer mora imati dobre komunikacijske vještine, mora biti spreman da sasluša i daje kvalitetne ideje. Meni najbitnija stavka dobrog menadžera jesta da bude spreman da odrađuje vlastite zadatke i donosi velike odluke za dobrobit svih u kompaniji.

SR: Da li se, po Vama, menadžer rađa ili postaje?

FJ: Dobar menadžer se ne rađa nego se postaje uz mukotrpan proces edukacije i, naravno, prakse. Za dobrog menadžera potrebno je imati adekvatnu energiju kako bi mogao donositi odluke u kriznim situacijama. Ovdje moram istaći da je kompanija koju predstavljam porodična i da sam od malena prisusutvovao, posmatrao i doprinosio razvoju kompanije, u skladu sa svojim mogućnostima. Zaključak bi bio da ja ne mogu biti mjerodavan da se u potpunosti (bez emocija) kritički odredim spram gorenavedenog pitanja. Moj slučaj (vjerujem da nisam usamljen) bi možda rezultirao drugačijim odgovorima da sam kojim slučajem u ulozi zaposlenika kompanije, a ne prisutan u njoj čitav život (od 13. godine).

SR: Šta biste savjetovali mladim menadžerima koji su, dakle, na početku svoje karijere?

FJ: Mladim menadžerima bih savjetovao da prihvataju posao čak i izvan njihovih okvira bez ikakvog straha da budu spremni da nauče nešto novo. Savjetujem im da pronađu i mentora koji je možda izvan njihovog domena edukacije jer će tako steći rutinu i raznovrsnost tački gledišta s kojih se jedan problem može posmatrati. Naravno, uz puno truda i rada najbitnije im je da razviju dobru reputaciju i da imaju različite ideje, kao i dobru komunikaciju.

Gdine Jaganjac, zahvaljujem Vam se u ime naših čitalaca, kao i u svoje ime, na konkretnim, jasnim i zanimljivim odgovorima koje ste pružili.

Ragovarao: Selman Repišti

Podgorica – Tuzla, 14. 6. 2021. g.