psihopatologija – Pozitivna psihologija

IZ ISTORIJATA PSIHIJATRIJSKIH SLUŽBI NA SREDNJEM ISTOKU: UAE, IRAK I JORDAN

Selman Repišti, MA psihologije

Srednji Istok: nekoliko napomena o području bez jasnih granica

Teško je ponuditi dovoljno jasne i oštre granice ovog ”komada” naše planete. Nesumnjivo, njemu pripada Arabijsko poluostrvo, ali po nekima, i sjeveroistočni dio Afrike, kao i vijenac koji tvore zemlje koje se, jedna na drugu, iznad i istočno od pomenutog poluostrva, nastavljaju sve do privjeska azijskog kontinenta, što će reći – Indije.

Bliski Istok, u nas češće korištena geografska sintagma, obično obuhvata zemlje koje Sredozemno more zapljuskuje na istoku, ali isto tako uključuje i zemlje na Crvenom moru i one koje uokviruju Arapsko-persijski zaliv (ili, da budemo dovoljno pošteni i uviđavni, Persijsko-arapski zaliv). Daleki Istok je izgleda kriv za popularnost pojma ”Bliskog Istoka” kod nas. U čovjekovoj je prirodi da traži, uočava i smišlja kontraste za fenomene kojima svjedoči i koji su mu poznati. Tako je trebalo naći pojam koji bi, isto tako dobro kao što Daleki Istok obuhvata teritorije zemalja (ili čitave zemlje) istočne i jugoistične Azije koje izlaze na Tihi okean, predstavljao teritorije koje su se ”zadesile” na našem istoku (ili imaju dodirnih tačaka sa istočnjačkim mentalitetom, ili su kroz istoriju bili podložni uticajima s istoka). To je rezultiralo prilično opskurnim ćuškanjem većeg ili manjeg broja teritorija u fioku ”Bliskog Istoka”.

Srednjem Istoku pripada i Levant koji objedinjuje zemlje poredane duž istočne obale Sredozemnog mora (poput Sirije, Libana i Jordana). Levant je prostor u kome su se rađale i stasavale civilizacije, te područje sa kojeg je, kako se smatralo u srednjem vijeku, izlazilo sunce.

Nejasnoće oko preciznih granica geografskog rasprostiranja kako Bliskog tako i Srednjeg Istoka bezmalo su rezultat nemjerljivog kulturno-istorijskog bogatstva ovog dijela planete i njegove raspodjele u svim smjerovima okolnog prostora na koje može pokazati nestašna igla bilo koje busole.

Prve psihijatrijske bolnice

Zabilježeno je da je na obali jednog kraka rijeke Eufrat krajem VIII vijeka nikla neka vrsta bolnice u kojoj su, pored ostalih, tretirane i osobe sa mentalnim problemima. Ipak, postoje još bar dva podatka o vremenu nastanka pomenute bolnice – početak VIII i početak X vijeka. Bilo kako bilo, to se desilo u Iraku, na teritoriji današnjeg Bagdada. Ovaj važan događaj u istoriji psihijatrije, ali i cijele medicine zbio se tokom vladavine kalifa Haruna al-Rashida.

Krajem devetog vijeka, izgrađena je još jedna takva bolnica, ovaj put u Kairu, pješčanom dragulju dugovječnog Egipta. Poznato je, dakle, da su se i ovdje liječili pojedinci sa mentalnim poteškoćama.

Ujedinjeni Arapski Emirati

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) država su omeđena Kraljevinom Saudijskom Arabijom i Omanom s kopna, dok su im Iran i Katar glavne komšije s mora. Na nešto više od 83 hiljade kvadratnih kilometara živi nešto više od devet miliona stanovnika, među kojima je samo oko 15% domicilnog stanovništva. Ostali dio populacije čine Indijci, Bangladešani, Pakistanci, Egipćani, Filipinci i mnogobrojni narodi koji su, trbuhom za kruhom, ostali raditi u ovoj prosperitetnoj zemlji. Po visini bruto društvenog porizvoda (poznatog kao GDP) po glavi stanovnika, UAE se nalazi među prvih 10 zemalja u svijetu. Pored toga, godine 2007, magazin Forbes proglasio je glavni grad, Abu Dhabi, najbogatijim gradom svijeta, sudeći po visini dohotka po glavi stanovnika.

Posljednjih decenija, područje mentalnog zdravlja u UAE unaprijeđeno je zahvaljujući poboljšanjima i proširenjima zdravstvene infrastrukture, kao i priliva velikog broja profesionalaca iz ove oblasti koji obrazovanje i iskustva stečena u svojim zemljama primjenjuju u sredini koja je u nemalom broju slučajeva posve drugačija od njihove. No, kako je dijagnostika i tretman psihičkih poremećaja izgledao kroz istoriju ove zemlje?

O tome se možemo informisati iz rada koji su pripremili Amber Haque, tada sa UAE univerziteta u Al-Ainu, Badriya Al-Kindi iz Psihijatrijske bolnice u Abu Dabiju i Vanessa Dadzie, takođe sa pomenutog UEA univerziteta. Naime, u prošlosti je stanovništvo arapskih zemalja polagalo veliku nadu i vjeru u izlječenje putem participacije u religijskim obredima i praksama kojima su se bavili vjerski autoriteti. Ovi rituali sastojali su se od istjerivanja zlih duhova, poništavanja djelovanja raznoraznih čini i neutralizacije destruktivnih efekata urokljivih očiju. Mentalni poremećaji smatrani su posljedicom kolebljivog, nedovoljno čvrstog odnosa sa Bogom, a poboljšanje stanja unesrećene osobe značilo je da se adekvatan odnos sa njim ponovo uspostavio. Pored opisane prakse, koristili su se pripravci i metode koje je iznjedrila tradicionalna medicina. Pomenuti rituali su opstali u nekim udaljenijim područjima ovih zemalja, sve do dan-danas. Tako je, dakle, bilo i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Prvi organizovani oblici zaštite mentalnog zdravlja, te dijagnoze i tretmana mentalnih poremećaja u UAE pojavili su se sredinom 1970. godine, nakon spajanja svih sedam emirata (upravnih oblasti čiji su vladari imali titulu emira, guvernera neke teritorije, odnosno, nezavisnog vladara) u jednu državu.

Irak

U Iraku, koji je 1932. godine stekao nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, danas živi više od 44 miliona stanovnika, od kojih većinu čine Arapi, a najveću manjinu Kurdi. Ova država prostire se na preko 430 hiljada kvadratnih kilometara, a leži između Irana, Turske, Sirije, Kuvajta, Jordana i Saudijske Arabije.

U članku čiji su autori Maha Sulaiman Younis i Deema Khunda sa Medicinskog fakulteta u Bagdadu navedeno je da je na području Iraka osnovana prva bolnica u kojoj su se liječile osobe sa mentalnim poremećajima. Međutim, psihijatrija u užem smislu ovdje počinje da se razvija početkom 20. vijeka: 1922. godine otvara se bolnica dar Al-Shefaa, u kojoj se pružao tretman za ozbiljne mentalne poremećaje. Sredinom 20. vijeka otvaraju se prve dvije psihijatrijske bolnice u ovoj državi. Godine 1953. ustanovljena je bolnica Al-Rashad, a nedugo zatim i bolnica Ibn Rushd. Prva je imala 1300 kreveta, a druga 70.

Još neki podaci o istorijatu psihijatrijskih službi u Iraku mogu se naći u radu čiji su autori Sabah Sadik, nacionalni savjetnik za mentalno zdravlje i Abdul-Monaf Al-Jadiry, profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Bagdadu.

Jordan

Jordan se nalazi između Iraka, Sirije, Palestine i Saudijske Arabije, a zauzima gotovo 90 hiljada kvadratnih kilometara, gdje živi nešto više od 11 miliona ljudi. Najveći udio stanovništva (oko 95%) čine Arapi.

Iz članka koji je objavio Adnan Takriti, možemo saznati da su u prvoj polovini 20. vijeka pacijenti iz Jordana dobijali psihijatrijsku pomoć od stručnjaka koji su dolazili iz Palestine. Nakon toga, 1966. godine, glavna vojna bolnica u Amanu, glavnom gradu Jordana, dobija odjeljenje za psihijatriju. Godine 1973. osnovan je medicinski centar ”Kralj Hussein”, a dvije godine kasnije i njegovo odjeljenje za psihijatriju.

Zaključak

Činjenica je da je razvoj psihijatrijskih službi na Srednjem Istoku nedovoljno istražena tema kojoj svakako treba posvetiti dužnu pažnju. Evrocentrizam je, pored ostalih faktora, mogao uticati na slabije interesovanje kako za ovo područje generalno, tako i za istoriju različitih segmenata medicinske njege u pomenutom području. Takođe, domaći istraživači bi trebali posvetiti više vremena i uložiti veći napor u osvjetljavanje, adekvatno razumijevanje i ”rekonstrukciju” pomenutog razvojnog obrasca i njegovih specifičnosti u odnosu na trendove u drugim dijelovima svijeta.

Ovakva nastojanja potpadala bi pod sintagmu ”globalna psihijatrija”, pošto bi jedan od ciljeva savremene psihijatrije trebao biti istraživanje i opisivanje osobenosti i sličnosti psihijatrijskog liječenja u svim krajevima svijeta, te stečena saznanja podijeliti kako sa akademskom zajednicom, tako i stručnom javnošću.

13. 11. 2022.

A self-help weapon to fight depressive thoughts

Of course, depression is a very frequent psychological disorder which can have a debilitating effect on your everyday life. However, there is some good news! It can be successfully treated with the help of clinical psychologists, psychiatrists, and psychotherapists. Moreover, you can help yourself by using various psychological techniques. One of them is related to mental restructuration. Are you ready for change?

Please, choose to work on changing your own pattern of thinking. Negative thoughts look just like these ones: ”I am a completely unsuccessful person”, ”I will never achieve something important to me”, ”I feel totally helpless”, ”I am not a self-confident person at all”, ”Nobody loves me as I am”, ”Nobody admires me”, ”Nobody understands me”, and so on, and so on…

Thus, you can work on reprogramming your brain. In other words, you can decrease your self-destructive mind activity. Let’s see how… First of all, there does not exist a person who is unsuccessful in the all domains of life. Furthermore, there is no such a person whose self-confidence equals to zero. Hence, you are successful whilst doing at least some things and you are a self-confident person whilst interacting with at least some people. In addition, there is always someone who loves us (sometimes we do not know it and have to find out who is that person or a group of people). Moreover, there are lots of individuals who are jealous of our behavior, clothing, personality traits, intelligence, etc. But they usually do not admit it (believe me or not, that is true!).

Therefore, your new (positive, healthy, and self-nourishing) thoughts can be as follows: ”I can make success if I put some effort in a situation”, ”I am a person who works on building my self-confidence and self-esteem”, ”I know that some people admire my skills, competencies, charisma, or how I look like in their eyes”, ”I cannot make all people love me. Instead, I can be happy because I know that my family and my friends have positive emotions toward me”, ”People similar to me can understand me. This insight is sufficient for me because I think in a realistic way”.

Thus, your thoughts should be optimistic, realistic, and self-explanatory (i.e. logical). We cannot expect of everybody to accept our personality traits, approve our behavior, love us, or understand our inner psychological states. And you can think of yourselves in positive terms. It is free of charge and is very beneficial for your mental health as well as for meeting your short- and long-term goals.

Depression mostly relies on negative thoughts and the best way to attack it is to start with making your patterns of thinking open to positive influences from inside (subconscious and conscious part of your personality) and from outside (social environment).

Selman Repišti,

January 27, 2018

O sadizmu i mazohizmu…

Ako vas zanima ova tematika, pratite sljedeći link do mog članka Sadizam i mazohizam ili sadomazohizam: konceptualna i empirijska razmatranja: https://www.researchgate.net/publication/215747872_SADIZAM_I_MAZOHIZAM_ILI_SADOMAZOHIZAM_KONCEPTUALNA_I_EMPIRIJSKA_RAZMATRANJA_SADISM_AND_MASOCHISM_OR_SADOMASOCHISM_CONCEPTUAL_AND_EMPIRICAL_CONSIDERATIONS

S. Repišti

DA LI BI SUICIDALNIM KLIJENTIMA TREBALO DOPUSTITI DA SEBI ODUZMU ŽIVOT?

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980). Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

4.8. 2017.

PSIHOLOG NA IVICI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI: IZAZOVI RADA SA SUICIDALNIM KLIJENTIMA

U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ”Po život opasni pacijenti”. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba – one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).

U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).

Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.

Međutim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006). Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razrađen plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje određenog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje određenog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (”kruto”) razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.

Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:

identifikacija i proučavanje problema (uzeti u obzir 20 navedenih rizikofaktora, te pokušati zaštititi pacijenta, uz njegov dobrovoljni pristanak);
predložiti alternativna rješenja, odnosno pristupe problemu suicida u datom slučaju (ambulantno liječenje, medikamentozna terapija, hospitalizacija; definisanje kratkoročnog cilja: osigurati bezbjednost klijenta i dugoročnog cilja: tretiranje njegovog mentalnog poremećaja);
evaluacija (uzeti u obzir i želje pacijenta vezane za korak broj dva; ako je pacijent označen kao vrlo suicidalan, treba ga hospitalizovati);
izvođenje onoga što je određeno u koracima 2) i 3) (pažljivo motrenje pacijentovog ponašanja, te nadgledano provođenje propisanog tretmana) i
praćenje u vidu stalnih procjena (cijelo vrijeme se procjenjuje stepen suicidalnosti i evaluira svaka provedena intervencija od strane kriznog tima, kome pripada i sam psihoterapeut).

Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Međutim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ”legalni izgovor” psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.

Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.

Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.

Literatura

Davison, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Knapp, S. J. & VandeCreek. L. D. (2006). Practical Ethics for Psychologists: A Positive Approach. Washington: APA.
Koocher, G. P. & Keith-Spiegel, P. (1998). Ethics in Psychology: Professional Standards and Cases. New York/Oxford: Oxford University Press.
Worchel, D. & Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

28. 7. 2017.