SAMBA JEDNE KOBRE

Kroz kašalj, koji je zvučao poput umornog laveža kakvog vremešnog psa, prolomio se uzvik glavnog i odgovornog urednika studentskog lista ”Budućnost jugoslavenske omladine”:

”Ti si ludaaaaa!”

Urednik je bio stariji od nje pola decenije. Teški okvir njegovih naočala, mjestimice požutjela brada i tamnonarandžasti brkovi ne ostavljaju mi mnogo prostora, nego da ovu razliku zaokružim na punu deceniju. Niko ga nije mogao zamisliti bez teške, bakreno-pepeljaste lule. Zvao ju je surlom. Zato ne čudi što su ga najbliži saradnici proglasili Slonom. I imao je kćerku i sina, koji su, kada bi skupa skočili na zlatni tas vremenske vage, težili pola decenije. To ga nije spriječilo da se posveti mlađoj kolegici, odlazeći proljetos i ljetos na ”domaća”, a tako divlja ostrva. Oboje su voljeli te jadranske sirotane. Urednik nikada prije nije pisao pjesme. Smatrao je da su one ništa drugo do bijela zastava na koplju kukavica. Hrabro srce može samo pisati priče i romane. To je i pokušavao raditi. Međutim, nakon povratka s posljednjeg ljetovanja, sročio je prvu pjesmu. I to o žućkastom, poprilično stidljivom cvijetu agave. Kao znamenje njihovog neumornog hodanja i traganja za mjestom gdje će se pretvarati da su tek izgubili nevinost. I kao omaž tekili, koju su pili umjesto vode. Ines ju je nalivala iz flaše, jer je uvijek govorila kako se želi napiti na samom izvoru. Urednik je uvijek s nestrpljenjem čekao da mu prespe iz svojih usta, samo onoliko koliko je ona htjela.

A sada je htjela zaploviti ka Indiji. Ostaviti iza sebe za onaj standard dobro plaćeno mjesto lektorice u BJO uredništvu. Počela je govoriti kako je nešto vuče i kako se tome nečemu ne smije i ne želi oduprijeti. Obrazlagala je da studij psihologije, koji je završila u roku, nije ispunio njena očekivanja. Patetični monolog gradio se na refren-uvidu:

”Željela sam proniknuti u dušu, a u ovom nauku ni ‘d’ od duše…”

***

Sa jednim od posljednjih oktobarskih izlazaka sunca, prepustila se prvom tirkiznom zagrljaju Bengalskog zaliva. Drugog je dana već upoznala jednog našeg ambasadora, sa kojim je ubrzo našla zajednički jezik – jezik bijega i povratka svojoj, kako je zvala, biološkoj majci Indiji. Zapadnjački odgojena djevojka, odmah je poletjela na krilima intuicije. Za nju je bengalski jezik, koji je trebala savladati, zvučao poput kosmičkog pjeva zaostalog nakon pradavnog rođenja vasione. Bhajani, indijske duhovne pjesme, neprijatne nezrelom zapadnjačkom uhu, zvala je tihim vibracijama zvjezdanog runa… Počela je uranjati u oniks u kobrinim očima, koji drugi nisu uspijevali zamijetiti. Bila je sposobna proniknuti u prevrtljivu narav monsuna, shvatajući uzrok iza sveopšteg bijesa boginje Kali. Nije joj smetalo što su je noću uznemiravali jantarni komarci, a svoj bljedocrveni lotos ubrzo je poklonila ambasadoru. Sada Šakti i Šiva, s krem-žutog kreveta svake su zore netremice posmatrali statuu Hanumana koja se ponosno uzdizala s poda njihove sobe. Pored nje, bila je manja figura Bude od žada, s purpurnim vijencem oko vrata. Božanstva su uzvraćala pogled, te se Ines jednog jutra odvažila zamoliti ih da joj daruju… ništa više nego… Riječ. Inspiraciju, nadahnuće. I, dobila je ono što je zatražila. Sljedećih je dana neumorno i nezaustavljivo pisala, i pisala… Otkrivala je nove riječi: ”mojost”, ”sveNjegovost”, ”drugost”, ”svepozorišnost”, ”dvojednost”, ”nadprizornost”… Čula je ono što su drugi vidjeli, a vidjela i mirisala ono što su drugi samo slušali.

***

Šest mjeseci docnije, ambasador je dobio premještaj. Poslan je u Kinšasu. Ubrzo je smijenjen,  a iz Konga se vratio s etiketom stranog plaćenika koji ruši krvavim srpom i teškim čekićem izgrađenu domovinu. U međuvremenu, Ines se ponovo susrela sa olistalim i ocvjetalim Zagrebom. Uljuljkana svedenost gradskih galerija i knjižara, te dobro poznata raskoš narodnog teatra više je se nisu dojmile kao prije:

”Previše umjetnosti za moj ukus. Sve to na jednom u moru nemjesta.”

Osjećala je da ju je Europa otela iz toplog ručja pramajke Indije. Drugi put. Prvi je bio kada je rođena. Pogrešno mjesto. Opet ono nemjesto. A nekoć je našla svoje pramjesto. I dalje je mogla, ako bi se prepustila kontemplaciji, svući koprenu iluzije s ovostranog svijeta. Onaj drugi, ostao je samo čežnja. Mogla ga je vidjeti, mirisati i osluhnuti, ali ne i stopiti se s njim. Indija je nešto poput očnjaka u ustima Višnua, božanstva koje održava cjelinu stvorenog i nestvorenog. Danas bi ovog boga, u šund-kombinaciji tradicionalne i moderne Indije, nazvali jednim od triju top menadžera kosmosa. Ines ne pristaje na to. Zato je dozvolila da je smrvi sjećanje na ondašnju Indiju. I ambasador se, svaki dan salutirajući vlastitoj duši, zarobljen negdje u nekom podrumu, prepustio ovakvom slatkom stradanju. Unutarnjem pogledu na čudesni potkontinent, kolosalni zub božanstva čije ime miriše na sijamske plodove višnje.

Selman Repišti,

27- 30. 1. 2017.

Rukopis, osobine ličnosti, emocionalna stanja… ima li povezanosti?

Tema mog diplomskog rada bila je Povezanost grafoloških crta sa osobinama ličnosti. Dakle, trebao sam provesti istraživanje kojim bi se ispitalo ima li uopće korelacije između navedenih varijabli. Također sam uzeo u obzir trenutno afektivno stanje sudionika istraživanja, kao i neke druge njihove karakteristike (spol, težina i visina).

150 sudionika ove studije trebalo je prepisati relativno kratak odlomak neutralnog sadržaja, na papir bez linija, unutar za to predviđenog (unaprijed definiranog) prostora. Slijede nalazi istraživanja.

Osobine ličnosti. Generalno gledano, ne postoji povezanost između osobina ličnosti i grafoloških crta. Međutim, u nekoliko posebnih slučajeva, dobivene su niske, ali statistički značajne korelacije.

Tako osobe otvorene za nova iskustva preferiraju pisati naliv-perom i grafitnom olovkom, ne vole pisati plavom kemijskom, slova naginju više ulijevo, a nagib retka im varira. Savjesne osobe vole pisati plavom kemijskom i naliv-perom, a ugodne osobe pretežno plavom kemijskom. Optimisti imaju tendenciju umanjiti veliko početno slovo, kao i širinu slova. Slova pretežno naginju udesno, a retci pisanja su im nešto zbijeniji.

Također sam angažirao tri neovisna procjenjivača, koji su na osnovu rukopisa trebali procijeniti u kojoj mjeri sudionici posjeduju određene osobine ličnosti, pretpostavljene Petofaktorskim modelom (inače dominantnim modelom u suvremenoj psihologiji ličnosti). Tako procjene: ekstraverzije, neuroticizma, savjesnosti, ugodnosti i otvorenosti prema iskustvu nisu povezane sa prosječnim ocjenama koje su dala tri neovisna procjenjivača.

Pozitivni i negativni afektivitet. Sudionici istraživanja trebali su procijeniti kako se osjećaju u datom trenutku. Emocionalna stanja koja su mogla biti prisutna kretala su se od ”uznemireno”, ”uplašeno”, ”živčano”, pa sve do ”poletno”, ”ponosno”, ”uzbuđeno”. Neka su nosila negativne, druga pozitivne konotacije. Nije dobivena statistički značajna povezanost između značajki rukopisa i trenutnog emocionalnog stanja sudionika ove studije.

Spolne razlike. Studentice ostavljaju veće margine dok pišu, te kod njih više varira lijeva margina, nego što je to slučaj kod studenata. Također, srednja zona slova (npr. visina slova ”a”, ”r” i ”s”) je viša nego kod muškaraca, s druge strane, muškarci ističu gornju zonu rukopisa (npr. dužina gornje petlje slova ”d”, ”b” i ”k”). Sudionice, u odnosu na sudionike istraživanja, preferiraju pisanje plavom i crvenom tintom. Druge značajke i parametri rukopisa nisu spolno specifični.

Težina i visina. Za rukopis debljih i viših osoba karakterističan je dulji gornji dio slova (gornja zona), kao i uže margine, te veći razmaci između redaka. Ostale karakteristike rukopisa nisu u korelacijama sa težinom i visinom.

Stabilnost rukopisa. Stabilnost je operacionalizirana (određena u terminima mjerljivosti) kao stupanj povezanosti mjere date grafološke crte na početku i na kraju uzorka rukopisa ispitanika. Drugačije rečeno, u pitanju je stupanj u kome sudionik dosljedno piše, tako da je njegov rukopis sličan u različitim dijelovima prepisanog odlomka. Najstabilniji je nagib slova, potom visina gornje zone, pa visina donje zone (donje petlje slova ”g” ”j” i ”p”). Najmanje su stabilni (zadnja je najnestabilnija): širina desne margine, udaljenost točke (slova ”i” i ”j”) od osnove slova i nagib retka.

Uzimajući u obzir izložene rezultate, zaključeno je da, općenito gledano, nema povezanosti između afektivnih stanja, osobina ličnosti i težine i visine s jedne i grafoloških crta i preferencije sredstva za pisanje s druge strane. Prisutne su određene spolne razlike u rukopisu, koje se vjerojatno mogu objasniti određenim bioantropološkim osobinama muškaraca i žena. Stabilnost rukopisa je važna stavka u forenzici, gdje može služiti kao provjera autentičnosti rukopisa počinitelja i/ili žrtve.

Rukopis se, pored ostalog, koristi u mjerenju implicitnog samopoštovanja, na način da se ispituje veličina nečijeg potpisa unutar zadanog okvira (prostora). Potpis je ipak lični pečat određene osobe, tako da se ovdje otvara nova zanimljiva istraživačka tema. Također, trebalo bi ispitati povezanost grafoloških crta sa rezultatima na projektivnim tehnikama (famozne Rorschachove mrlje i slično), kao i na mjerama ličnosti i psihopatologije koje sadrže kontrolne skale (npr. skalu laži).

Selman Repišti