URBI ET ORBI (5. DIO): ”Mek kao lijek” i ”Brushalter”

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ”ukus” bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ”tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati”. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ”nepobitnoj činjenici mjesta rođenja”).

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ”mehki kao duša”. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše…

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ”svojem” Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ”preselio” na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija… Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ”Da mi je samo jedan griz… Onda bih mirne duše mogla umrijeti”. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala… U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta. Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ”svoje ljude”, ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko … konačno … i ispeče.

Selman Repišti,
17/18. 9. 2016.

Fado: Prevedeni smisao ili osmišljavanje prevoda?

Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo dati približan odgovor, budući da se fado ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno veći problem stvara onaj drugi (specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam… Fado je kulturno-suzdržana dužnost iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi i sjeti. Fado povezuje sve one zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno (ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.

Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu kob. On je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo pljunuo u lice. Nije lako ”donijeti” fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument, nauštrb svog fizičkog oblika.

Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najvremešnijeg lisabonskog kvarta (Alfama). Ova četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto poput hamama. Prostire se od estuara rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv ”Bijela ruža”, po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti. Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta je Loucura (”Ludilo”), u kojoj se pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se nastavio pronositi glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i privrženost. Drugim riječima, fadista naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod. A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ”ono nešto” tanano, paperjasto, mekano i nečujno… taj čarobni fado:

Alfama

Kada bi mrak na Lisabon pao
Poput bez jedra jedrenjaka
Cijela Alfama izgleda kao
Bez prozora baraka
U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.

Mansarda to je,
Od tuge skrivena
gdje Alfama robuje
Među četiri zida vodena
Četiri lelek-zara
I četiri zida strepnje
Gdje se noću pjesma stvara
Što se uz gradske zidine, blistava, penje…
U svojoj boli zatočena,
To u dertu Alfama grca i stenje.

Ali, Alfama na fado ne miriše,
Već na usamljenost ljudske tuge,
I zbog bolne rane tiho diše,
Gorki je začin mekog hljeba za uboge…
Alfama fado ne izdiše,
Ali šta može, kad nema pjesme druge.

Rosa branca (Bijela ruža)

Na podiju, dok ružu na grudi privijam
Sa mnom će plesati svako
Ne prestajem da se izvijam
Ruža se slomila, kao da je staklo.

Svak’ kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek’ bijelu ružu ubere
I stavi na grudi, da čuje njihov damar.

O grmlju ruže, mala ružo
Ukrasu moje bašte cvjetne
Ti, koji toliko ruže ljubiš
Zašto ne zavoliš i mene?

Svak’ kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek’ bijelu ružu ubere
I privije na grudi. Osjetiće damar.

Recusa (Poricanje)

Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila fadista,
Iz očiju sunce izgubiti
Postati kip, skultptura il’ bista,
Tad’ ja fadista ne mogu biti.

Ako biti fadista znači biti sjetan
Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista
I ako fado kaže: ”Nemoj biti sretan”,
Ja nisam i ne mogu biti fadista.

Ako iza fada stoji
šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh
Koji u svom lutanju svačija usta zadoji
Biti fadista, isto je što i grijeh.

Ali ako mogu pobjedu izvojevati
Nad stihovima zaboravljenim
Ni tada fadista neću postati,
Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.

Loucura (Ludilo)

Fadu pripadam
Onom koga u dušu poznajem,
Živim pjesmu koju skladam,
Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.
On se riječima ne može izraziti,
Ali kad srcu dopustim pjevati,
Vidim da me je znalo pažljivo slušati.

Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.
I da na mojoj strani niste odvajkada,
Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,
Nit’ dubokog jada našeg fada.

U ovako bolnom glasu
Leži krivica svih vas
Poeta u mog života spasu…
Ludilo, to je ono što stalno slušam
Ali blagoslovljena je ludost
Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se okušam.

Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,
Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,
Niti našeg fada.

Povo que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci…)

Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću!
Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,
Koji svetu zemlju može kupiti od vas
Ali kojem svoj život dati ne moraš.

Za okrugli stol sjedam
Onako pijana, u kolibi, u kojoj se skrivam
I poljubac po poljubac snivam.
Ono što si mi dao bilo je vino
Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,
Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.

S mirisom svjetlosti i s ukusom blata
Ljubav sam vodila
Za njih sam bila udata…
Narode, ljudi, vaša sam oduvijek bila
Zbog vas sam u tamjana visine poslata
Ali vam život nikad nisam uzela.

Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću,
Tu može biti onaj koji te brani, znaš,
Koji može kupiti svetu zemlju od vas
Ali kojem svoj život prodati ne moraš.

Selman Repišti,
6-7. 9. 2016.