INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (7): DR ANELA PURIŠIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE

Dr Anela Purišić rođena je 1982. godine. Studije medicine završila je 2009. g. u Podgorici, a specijalizirala psihijatriju 2020. g. u Beogradu. Završila je i napredni kurs Racionalno-emotivno bihevioralne terapije (REBT) na institutu u Beogradu koji je akreditovan od strane njujorškog instituta Albert Ellis. Pored toga, pohađala je brojne edukacije i kurseve i učestvovala na raznim simpozijumima. Zaposlena je na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici.

SR: Dr Purišić, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Kako biste opisali današnje stanje u psihijatriji kod nas?

AP: Broj ljekara treba da bude duplo veći i ili da se bolje rasporedi posao: u smislu da, kao i u ostalim većim zemljama, svaki konsultant ima rang: konsultant prvog, drugog i trećeg nivoa, pa profesor.  Zatim, ljudi koji su subspecijalisti-psihoterapeuti, za zavisnike i psihoze, treba da se bave samo pacijentima tog profila. Eksperti za, recimo, oblasti suicida ili bolesti zavisnosti, trebaju da budu konsultanti za te oblasti. Kod nas, generalno gledano, istu djelatnost obavljaju svi ljekari, neza-visno od nivoa obrazovanja i godina iskustva, što mislim da nije u redu.

SR: Na koje poteškoće ste nailazili tokom svog obrazovanja, odnosno specijalizacije iz oblasti psihijatrije? Da li ste ih uspijevali prevazići? Ako da, u kojoj mjeri i na koje načine?

AP: Tokom obrazovanja sam imala dvije velike sreće. Prva je da mi Lidija Injac Stevović bude mentor, da mnogo radim ali i da naučim nevjerovatno mnogo, s obzirom da je ona profesor, i do tog ranga mentora npr. u Australiji ne bih došla još 10 godina da se bavim ovim poslom. A druga sreća mi je Dragana Stojanović, psihijatar-psihoterapeut-psihoanalitičar, nevjerovatna žena, koja mi je proširila vidike i pomogla da posmatram iz drugačije perspektive, tačnije, višedimenzio-nalno.

SR: Šta biste savjetovali polaznicima specijalizacije iz psihijatrije? Kako biste ih motivisali da ustraju u svojoj edukaciji?

AP: Ja sam uvijek radila koliko je trebalo, kakva god situacija da je bila. Tako da sam bukvalno samo radom i upornošću prevazilazila sve probleme. Na primjer, sve što je bilo do mene, a u vezi sa dokumentacijom koju je trebalo završavati, radila sam sama.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, istraživačima, svojim profesorima, starijom kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AP: Na ovo pitanje u o uzorima u psihijatriji već sam odgovorila. Lidija Injac Stevović i Dragana Stojanović. Afinitet za psihijatriju osjetila sam dok sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći (HMP-u). Nije bilo vezano ni za jedan konkretan uzor. Prosto sam vidjela da mi takav posao dobro ide.

SR: Po Vašem mišljenju, da li bi psiholozi i psihijatri trebali da se podvrgnu nekoj vrsti psihoterapije tokom svog obrazovanja? Ako da, koji bi to bio psihoterapijski modalitet?

AP: Ja sam mislila da treba da se bavim psihoterapijom dok ne steknem neka bazična znanja, pa sam završila napredni nivo REBT-a. I mislim da je to dovoljno za ljude koji eksplicitno neće da rade psihoterapiju. Ja ne volim toliko da radim psihoterapiju. Međutim, u svakodnevnom radu, koristim brojne psihoterapijske tehnike iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT-a) i REBT-a.

SR: Kakvi su Vaši planovi vezani za budućnost u profesionalnom domenu?

AP: Moji planovi su da učim svakodnevno, da istražujem kad god mi se ukaže prilika da uradim neki lijep rad. I da idem povremeno na kurseve iz psihoterapije za neke kratke tehnike koje mi mogu koristiti. Mislim da bih mogla i da završim subspecijalizaciju iz bolesti zavisnosti. Ali nisam baš sigurna da ću to i učiniti. Mada, može se i to desiti, ukoliko se poklope određene okolnosti.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                                                   

Podgorica, 29. 10. 2021.

Intervjui sa uspješnim profesionalcima (6): Dr. NIKOLINA JOVANOVIĆ, psihijatrica i istraživač u području mentalnog zdravlja

Dr. Nikolina Jovanović je po struci psihijatrica koja se bavi i kliničkim i istraživačkim radom. Godine 2002. diplomirala je medicinu na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je također doktorirala i specijalizirala psihijatriju (oboje 2010. godine). Od 2015. godine zaposlena je na Sveučilištu Queen Mary u Londonu. Područja rada dr. Jovanović su perinatalna psihijatrija i psihosocijalne intervencije.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

NJ: Radim u perinatalnoj psihijatriji koja je relativno novo specijalističko područje. Zadnjih nekoliko godina britanska vlada ulaže značajna sredstva kako bi sve trudnice i majke koje imaju psihičke smetnje dobile odgovarajuću skrb. Izvještaj kojeg je 2014. godine objavio London School of Economics je jasno pokazao da je to puno isplativije nego da ove žene ostanu neliječene tijekom npr. postporođajne depresije ili psihoze. Naime, neliječene psihičke bolesti majke tijekom trudnoće i ranog razvoja djeteta ostavljaju teške dugoročne posljedice na zdravlje majki, djece i šire obitelji. Jako sam sretna što mogu biti dio te priče u Engleskoj jer mislim da se trenutno tu postavljaju standardi koji će se proširiti globalno. Važan dio mog rada je prevencija i pomaganje roditeljima (i djeci) da prekinu transgeneracijske cikluse i traume.  Moj klinički i istraživački rad su usko povezani, trenutno radim na istraživanjima o perinatalnom mentalnom zdravlju manjinskih skupina u društvu, psihoterapiji i psihosocijalnom liječenju. Zanima me i terapijski potencijal (bolničke) arhitekture.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

NJ: Dobar primjer je projekt kojeg upravo završavamo, radi se o velikom projektu financiranom od strane Europske komisije, pod nazivom IMPULSE, kojim smo željeli, i vjerujem uspjeli, unaprijediti liječenje osoba oboljelih od psihotičnih poremećaja. Projekt se odvija u pet zemalja na Balkanu gdje je još uvijek dominantna paradigma liječenja ovih osoba farmakoterapija dostupna u bolničkim uvjetima. U skopu projekta IMPULSE smo kliničare obučili za psihosocijalno liječenje kako bi u konačnici pristup oboljelim osobama bio holistički. Reakcije pacijenata, njihovih obitelji, psihijatara, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara i drugog osoblja su jako pozitivne. Puno truda je uloženo u održivost ovog psihosocijalnog pristupa u liječenju i nakon završetka projekta. Posebno me veseli što je projekt iznjedrio grupu od tridesetak izuzetno stručnih i kompetentnih istraživača na području mentalnog zdravlja od kojih možemo očekivati velike stvari u budućnosti.  

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

NJ: Sad kad razišljam o tome, čini mi se da su prepreke bile ‘vanjske’ i ‘unutrašnje’. Službeni eduacijski programi koji bili dostupni u Hrvatskoj u moje vrijeme su bili dosta rigidni i zastarjeli, pa sam se trudila dodatno educirati iz tema koje su me zanimale u Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u. Bilo je tu puno lutanja, isprobavanja, improvizacije s moje strane… I puno toga me zanimalo zbog čega mi je trebalo dosta dugo vremena dok nisam našla područje u kojem se osjećam da mogu raditi produktivno i kreativno. 

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, naučnicima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

NJ: Tijekom specijalizacije i doktorata sam imala odlične mentore u Zagrebu, profesoricu Vesnu Medved, primarijus Vlastu Štalekar, profesora Ljubomira Hotujca i profesora Vladu Jukića. Od njih sam puno naučila o psihijatriji, vođenju timova i organizaciji rada. Na doktoratu mi je komentor bio pokojni profesor Andrej Marušič iz Slovenije od kojeg sam puno naučila o metodologiji znanstvenih istraživanja. Profesor Norman Sartorius je vječni uzor i inspiracija, imam priliku i dalje od njega učiti o istraživanjima, destigmatizaciji, pisanju znanstvenih radova i sl. Zadnjih godina vrlo uspješno surađujem sa profesoricom Tanjom Frančišković i drugim kolegama iz Rijeke. Još je niz kolega u Londonu, drugim europskim zemljama i u svijetu s kojima redovito kontaktiram, raspravljamo o dilemama i uspjesima, poslovnim i životnim. Inspiraciju i uzore nalazim i u ljudima i idejama izvan mog područja, pogotovo u umjetnosti, te društvenim i političkim znanostima.

SR: Šta biste, iz perspektive sada već iskusnog naučnika, savjetovali mladim istraživačima?

NJ: Mislim da je za mlade istraživače ključno što bolje se educirati iz metodologije znanstvenih istraživanja. Idealno bi bilo steći ovu edukaciju u sklopu poslijediplomskog studija i uz to pohoditi specijalizirane tečajeve iz pojedinih metoda (npr. kvalitativna istraživanja, meta-analiza i sl.). I drugo, dobro je čitati redovito znanstvene časopise i knjige iz svog i komplementarnih područja. Danas nije teško identificirati tko su top stručnjaci iz nekog područja i njihove knjige, webinari i intervjui su lako dostupni. Treba učiti od najboljih.   

SR: Šta biste, iz perspektive dugogodišnjeg kliničara, savjetovali mladim psihijatrima ili polaznicima specijalizacija iz ove oblasti?

NJ: Dugo sam radila na temama relevantnim za mlade psihijatre u sklopu Europske psihijatrijske asocijacije (EPA). Puno je tu pitanja koja su još uvijek otvorena, ali ima nešto što je potencijalno rješenje za više problema… Mislim da je jako važno da svaki specijalizant i specijalizantica psihijatrije završi akreditiranu edukaciju iz psihoterapije. To je nešto što specijalistički programi u većini europskih zemalja ne nude, nego se treba upisati paralelno uz specijalizaciju i platiti iz vlastitih sredstava. Zahtjevno je i vremenski i financijski, ali jamči rad na sebi, holistički pristup dijagnosticiranju i liječenju naših bolesnika, i prevenciju sindroma sagorijevanja kod zdravstvenog osoblja (engl. burnout). Mislim da je to daleko najbolja investicija koju psihijatri, psihijatrice i srodni stručnjaci mogu napraviti u svom profesionalnom životu.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

NJ: Tijekom 2020-21. mi je plan preživjeti jer je stvarno teško balansirati između posla i obitelji tijekom pandemije. Mislim da su mi pandemija i sve što smo prošli kao obitelj i šira zajednica pomogli da osvijestim prioritete u životu. Profesionalno imam nekoliko ideja koje bih svakako htjela ostvariti u narednim godinama i, što je vjerojatno najbolje, mislim da sam puno kreativnija nego ranije kad razmišljam o njihovoj realizaciji. Tu ću stati jer sam također naučila da je nezahvalno previše planirati…  

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog i/ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                      Podgorica – London, 16. 7. 2021.

INTERVJU SA EMINOM ZOLETIĆ

USPJEŠNOM I SVESTRANOM NAUČNICOM U EVROPSKOJ UNIJI, A PORIJEKLOM SA NAŠIH PROSTORA

Emina Zoletić je doktorandica, klinička psihologinja, magistrica epidemiologije i javnog zdravlja, koja je odrastala i živjela u Tuzli,  a školovala se u Sarajevu, Zagrebu, Rotterdamu, Parizu, s trenutnom adresom u Warsavi. Nakon završenog studija na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu, karijeru je započela u Fondaciji lokalne demokratije, projektu Sugurna kuća Sarajevo. Nakon toga je nastavila karijeru na UKC Tuzla, Klinika za psihijatriju i Zavodu za psihološku i socijalnu zaštitu, Univerzitetsko-kliničkom centru. Završila je specijalizaciju iz kliničke psihologije, na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju iz kliničke psihologije, Filozofski fakultet u Zagrebu. Također je bila u statusu sudskog vještaka iz oblasti psiholoških nauka, radeći za sudove u Bosni i Hercegovini. Poslije praktičnog iskustva, željela se baviti naučnim i istraživačkim radom. Dobitnica je ERAWEB, stipendije za zemlje zapadnog Balkana, te je na taj način imala mogućnost upisati master studije na Erasmus MC (Rotterdam, Nizozemska). Tokom master programa usvojila je znanje i vještine u oblasti kvantitativne naučne metodologije i napredne statistike u zdravstvenoj oblasti, te je imala priliku sudjelovati u projektu Generation R, longitudinalna studija.

Nakon magistarskog studija iz oblasti epidemiologije na Univerzitetu Rotterdam, dobila je stipendiju, MIEM (Francuska, Pariz), te je završila drugi magistarski studij na Univerzitetu u Parizu, iz oblasti komparativne efektivnosti u istraživanju, u području javnog zdravlja. Tokom tog studija naučila je napredne metode u nauci, kao što je network meta-analiza. Imala je priliku raditi internship u jednoj od respektabilnih epidemioloških centara u Parizu, Centre de Recherche Épidémiologie et Statistiques (METHODS Inserm / Université Paris Descartes), nakon početka pandemije COVID-19, te je 10 mjeseci sudjelovala kao volonter-istraživač na projektu: Living mapping and living systematic review of COVID-19 studies Methods team, iz kojeg je nastalo nekoliko naučnih publikacija.

Zadnjih nekoliko godina je imala cilj da upiše doktorat, te je slala mnoge aplikacije za doktorske programe sa plaćenom školarinom u EU zemlje.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

EZ: Trenutno završavam prvu godinu doktorske škole iz oblasti društvenih nauka, sociologija, Univerzitet u Warsavi. Doktorski program je baziran na principu intersdisplinarnih kolegija. Naziv moje teze je: Intergenerational transmission of the memory of war:The cases of families in Bosnia-Herzegovina and the Bosnian diaspora in Europe, a radim je pod supervizijom profesorice sa Univerziteta u Warsawi i profesora sa univerziteta Kingston u London. Glavni cilj ovog rada je istražiti dinamiku međugeneracijskog prijenosa sjećanja na rat među familijama koje žive u u Sarajevu i bosanskohercegovačkoj dijaspori u EU/UK, s posebnim naglaskom na to kako se pamti prošlost, npr. šta odabiru da prenose, šta naglašavaju i u koju svrhu, npr. zbog  gradnje identiteta, potrebe za poštovanjem, osnaživanjem, društvenim promjenama itd. Predložena studija nudi interdisciplinarni pristup (sociologija u kombinaciji sa socijalnom psihologijom) u multidisciplinarnom kontekstu, tj. istraživanje je otvoreno za kombinaciju iz drugih disciplina, npr. historije, kulturologije, međunarodnih odnosa itd.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

EZ: Imam iza sebe  10 godina kliničkog i praktičnog iskustva. Tokom tog perioda sam se bavila različitim oblicima dijagnostičkih, terapijskih i istraživačkih aktivnosti u području kliničke i zdravstvene psihologije, neuropsihologije, te mentalnog zdravlja u zajednici. Najveći fokus je bio na neuropsihologiji te sam prva koja se angažovala u toj oblasti u mojoj regiji. Također sam bila volonterski uključena u aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija. Sarađivala sam na nekoliko istraživačkih projekata na nivou Univerzitesko-kliničkog centra, te sam, kao koautorica, objavila nekoliko kliničkih radova.

I na druge načine sam se javno angažirala kao stručnjakinja. Tim Ministarstva zdravstva FBiH me je prepoznao kao stručnjakinju koja bi mogla doprinijeti izradi nacrta i plana prvog programa iz kliničke specijalizacije u našoj zemlji. U Društvu psihologa FBiH sam članica Etičkog odbora, pa i na taj način djelujem u zajednici.

Dobitnica sam dvije značajne stipendije za master programe, te za doktorski program u Warsavi.

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

EZ: Za mladu osobu sa naučnim ambicijama, Bosna i Hercegovina nije povoljno mjesto za život i rad. Kroz profesionalni dio života susretala sam se sa brojnim poteškoćama, a na prvom mjestu je nemogućnost da se nastavi obrazovanje i usavršavanje, kao i činjenica da ne dolazim iz EU zemlje, što je značajno otežavalo put usavršavanja.  Kada bih slala prijave za doktorske programe na nekim priznatim visokoškolskim institucijama u  EU, pristup  mi je bio ograničen, zbog činjenice da nisam iz EU kao i to da nemam naučne reference, a vani je ”arena” velika, te je konkurencija jaka.

Naše obrazovanje nije na visokom nivou, znanje koje dobivamo u školama i na univerzitetima je limitirano kada poredim zemlje u EU gdje sam nastavila svoje studije. Isto tako,  kada sam završila studij psihologije, znala sam da nisam dovoljno spremna za praktični rad s ljudima. Studij je pružao puno više teorijskog dijela usvajanja gradiva, što, s druge strane, jeste jako važno, jer je temelj svake praktične aplikacije u teorijskim nalazištima. Stoga sam bila primorana sama tragati za mogućnostima dodatne praktične edukacije.

U potrazi za praktičnim iskustvom naišla sam na prvu veliku prepreku – nedostatak specijalizacije iz oblasti kliničke psihologije u BiH. Specijalizacija je važna za rad u praksi, jer radimo sofisticirane i specijalizovane procjene, tretmane i edukacije. Tako je i u drugim oblastima.

Među preprekama u istraživačko-naučnom radu nalazio se i nedostatak financijske podrške,  inovacija, te pristupa naučnim bazama. Nauka nije dovoljno razvijena i znanja koje dobivamo u školama i na univerzitetima je  značajno limitirano. Naučni rad se ne cijeni, u nauku se ne ulaže, nemamo jasnih kriterija u vezi objavljivanja naučnih radova. Značajno je prisutna i korupcija.

Napominjem da ne postoje institucionalna finansijska ulaganja i sredstva za provođenje naučno istraživačkih projekata kao i da su smanjeni fondovi za mnoga visokoškolska usavršavanja. U BiH ne postoji nijedan naučni centar s naučnim bazama podataka. Moguće rješenje vidim u otvaranju ka svijetu i Evropi, povezivanju sa naučnicima vani,  inicijativama da se napravi fond za finansiraje mladih naučnika i studenta, za dalje edukacije kao i provođenje evidence-based naučnog istražavanja. Na taj način bismo stvorili bolju motivaciju kod njih za usvaršavanjem i unapređivanjem. Važno je da postoji  razmjena naučnika, dolasci značajnih imena u svijetu nauke u našu zemlju kao i mogućnost za  fellowship  studenata i naučnog osoblja vani. Osim toga, treba da unaprijedimo standarde u vezi s visokoškolskim obrazovanjem, u skladu s EU kriterijima. Omogućiti mladim naučnicima da se dalje usavršavaju, više educiraju, usavršavaju vještine pisanja naučnih radova, te njihovo objavljivanje u priznatim svjetskim časopisima. Tako može i zajednica da profitira. To bi itekako moglo unaprijediti  nauku u BiH.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psiholozima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

EZ: Uzora je bilo tokom mog educiranja, oni se mijenjaju kako se razvijam i dopunjavam svoje znanje. Mentorice na dodiplomskom kao i poslijediplomskom studiju su mi bile značajni uzori i uticali su na moje stavove i planove, s njima sam se razvijala. U praksi, također sam imala uzorne kolege psihijatre, neurologe, neurohirurge koji su uticali na moj profesionalni razvoj. U naučnom svijetu značajan uzor mi je prijateljica, vodeća naučnica epidemiologinja, koja mi je ukazala na ljepotu nauke i puno pomogla tokom mog obrazovanja. Svaka nova edukacija i obrazovanje donijeli su mi neku osobu koja je uticala na moj rad i usvaršavanje.

SR: Šta biste savjetovali mladim istraživačima?

EZ: Da apliciraju na razne fondove i da se povezuju sa raznim istraživačima izvan svojih zemalja. Tako šire mrežu i povećavaju šansu da budu primijećeni u značajnim institucijama, da dobiju šansu da uče od najboljih. Važno je da uče, informišu se jako puno, da rade i  ne odustaju od svojih ciljeva.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

EZ: Planovi za naredne tri godine su da uspješno završim svoj doktorski program, objavim naučne radove, dobijem nova znanja, posebno u oblasti sjećanja i međugeneracijskog mehanizma prenosa sjećanja. Da se i dalje razvijam i stičem nove uvide, doživim drugačiju kulturu i ljude jer mi to obogaćuje život.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Tuzla, 10. 6. 2021. g.

INTERVJUI SA USPJEŠNIM ISTRAŽIVAČIMA, PSIHOLOZIMA, PSIHIJATRIMA I NASTAVNICIMA (1)

AMNA DERVIŠAGIĆ, profesorica fizike

Razgovarao sam sa Amnom Dervišagić, uspješnom profesoricom fizike zaposlenom u Opštoj gimnaziji u Bosanskoj Krupi. Profesorica Dervišagić kaže da je rat prekinuo njene studije na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF-u) u Zagrebu na trećoj godini, te na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci 1992. godine. Potom, završila je Pedagošku akademiju u Bihaću i stekla zvanje nastavnik matematike i fizike, te studij fizike na Odsjeku za fiziku PMF-a u Banjaluci. Trenutno je na postdiplomskom studiju ”Metodika nastave fizike” i piše završni rad u okviru kojega validira jedan instrument za mjerenje stresa učenika u učenju fizike. Zanimaju je nove metode i pristupi u podučavanju.

SR: Profesorice Dervišagić, da li ste trenutno uključeni u neki projekat, aktivnost ili program, mimo standardnog predmeta koji predajete? Ako jeste, molim Vas da ukratko opišete o čemu je riječ.

AD: Trenutno sam koordinatorica takmičenja za BiH kojeg organizira NASA’s Radioisotope Power Systems Program, pod nazivom Scientist for a Day. Takmičenje je namijenjeno djeci od 10 do 18 godina (tri kategorije), a sastoji se u pisanju eseja o jednom od tri Uranova mjeseca, Ariela, Oberona i Titanie. U organizaciju takmičenja uključili su se moji veliki prijatelji, astronomi iz astronomskog društva Orion na čelu sa Muhamedom Muminovićem i Adelom Subašić Kopić. Pri kraju smo sa odabirom pobjedničkih radova, te ih šaljemo u NASA-u.

SR: Na koje sve načine motivišete svoje učenice i učenike?

AD: Jako je teško motivisati jednog tinejdžera. Zapravo, uključuju se ako će imati neku nagradu, pa makar je to ocjena iz aktivnosti. Vrlo malo djece shvata da su ovakva takmičenja i projekti ulaganje u njih same.

SR: Da li nadarene učenice i učenici prilaze Vama ili Vi njima? Drugim riječima, kako započinje dodatni rad u okviru Vašeg predmeta, a shodno interesovanjima i potrebama učenica i učenika?

AD: Ja njima šaljem linkove i onda im objasnim kako i šta. Vrlo često se jave neka “djeca u sjeni”, što mi bude posebno drago.

SR: U kojoj mjeri Vaše učenice i učenici imaju prilike primijeniti u praksi i svakodnevnom životu ono što su naučili?

AD: Svaki projekat koji provodim sa djecom ima veze sa stvarnim zivotom. Nastava je sve manje sastavljena od formula i zadataka, a više od odgovora na pitanja tipa: “zašto je nebo plavo?”, “zašto je mlijeko bijelo?”, “ko je izmislio gumicu za brisanje i na kom principu radi?”…

SR: Šta biste savjetovali mladim kolegama – nastavnicama i nastavnicima, odnosno pedagoškim radnicima na početku karijere?

AD: Teško je davati savjet. Svaki profesor ima svoj način rada. To vam je kao rukopis ili način upravljanja vozilom. No, veoma me razveseli kad vidim da natavnice fizike, svoje bivše učenice, rade onako kako sam ja njih učila.

SR: Možete li ukratko reći nešto o Vašim planovima za budućnost u profesionalnom domenu?

AD: Planiram što više ostaviti traga u životima djece. Ojačati im samopouzdanje. Otkriti u njima naučnika, pjesnika, slikara, muzičara i usmjeriti ih u tom smjeru…

Profesorice Dervišagić, hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog, ali i svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Bosanska Krupa, 1. 6. 2021. g.

INTERVJUI SA ZNAMENITIM PERSONAMA: PROFESOR TEFLONAGIĆ

Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.

Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?

Profesor: Ne, ne, ne… Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.

Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?

Profesor: Vid’te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i… eto doktorata. A poslije, je l’ te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.

Mula: Jeste li napisali neku knjigu?

Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.

Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?

Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ”znanost”, to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ”nauku”, e to je nešto onako općepoznato.

Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?

Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.

Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?

Profesor: Vid’te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l’ te? Ovo su one… kako se to zove… bijele laži, što se ono kaže u narodu…

Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?

Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.

Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?

Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.

Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?

Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.

Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?

Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.

Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?

Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.

Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?

Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.

Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.

 

Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al’ ćemo se valjda nekako dogovoriti.

Selman Repišti,

18. 6. 2017.