savjeti psihologa – Pozitivna psihologija

A self-help weapon to fight depressive thoughts

Of course, depression is a very frequent psychological disorder which can have a debilitating effect on your everyday life. However, there is some good news! It can be successfully treated with the help of clinical psychologists, psychiatrists, and psychotherapists. Moreover, you can help yourself by using various psychological techniques. One of them is related to mental restructuration. Are you ready for change?

Please, choose to work on changing your own pattern of thinking. Negative thoughts look just like these ones: ”I am a completely unsuccessful person”, ”I will never achieve something important to me”, ”I feel totally helpless”, ”I am not a self-confident person at all”, ”Nobody loves me as I am”, ”Nobody admires me”, ”Nobody understands me”, and so on, and so on…

Thus, you can work on reprogramming your brain. In other words, you can decrease your self-destructive mind activity. Let’s see how… First of all, there does not exist a person who is unsuccessful in the all domains of life. Furthermore, there is no such a person whose self-confidence equals to zero. Hence, you are successful whilst doing at least some things and you are a self-confident person whilst interacting with at least some people. In addition, there is always someone who loves us (sometimes we do not know it and have to find out who is that person or a group of people). Moreover, there are lots of individuals who are jealous of our behavior, clothing, personality traits, intelligence, etc. But they usually do not admit it (believe me or not, that is true!).

Therefore, your new (positive, healthy, and self-nourishing) thoughts can be as follows: ”I can make success if I put some effort in a situation”, ”I am a person who works on building my self-confidence and self-esteem”, ”I know that some people admire my skills, competencies, charisma, or how I look like in their eyes”, ”I cannot make all people love me. Instead, I can be happy because I know that my family and my friends have positive emotions toward me”, ”People similar to me can understand me. This insight is sufficient for me because I think in a realistic way”.

Thus, your thoughts should be optimistic, realistic, and self-explanatory (i.e. logical). We cannot expect of everybody to accept our personality traits, approve our behavior, love us, or understand our inner psychological states. And you can think of yourselves in positive terms. It is free of charge and is very beneficial for your mental health as well as for meeting your short- and long-term goals.

Depression mostly relies on negative thoughts and the best way to attack it is to start with making your patterns of thinking open to positive influences from inside (subconscious and conscious part of your personality) and from outside (social environment).

Selman Repišti,

January 27, 2018

Obrazovno klatno između nametnutog autoriteta i bespogovornog konformizma: koncepcija iskakanja sa zacrtane trajektorije

Dozvolite mi da ponudim pokušaj unapređenja današnjeg obrazovnog sistema iz ugla teorije izbora, sada već opštepoznatog gledišta, koje svoju punu primjenu nalazi u vaspitno-edukativnom kontekstu. Idejni nosilac ovog pristupa je Vilijam Glaser (1925 – 2013), psihoterapeut svjetskog glasa, čija se teorija bazira na motivacionom aspektu ljudskog ponašanja.

Da bi postigao kontrolu nad vlastitom realnošću, svako od nas pravi određene izbore, koji bi trebalo da budu ”dobri”, u smislu da služe zadovoljenju naših potreba. Ukoliko su izbori ”loši”, takvo nas ponašanje udaljava od drugih ljudi, a rezultat su poremećeni odnosi i opšte nezadovoljsvto životom i sobom. Takođe, Glaser vidi ljudsko biće kao odgovorno za svoje postupke, jer ima slobodnu volju da odluči šta da radi i na koji način da to izvede. Ističe da imamo najmanje kontrole nad svojom fiziologijom, potom emocijama, pa mislima. Najviše kontrole možemo imati nad svojim ponašanjem, što je, uostalom, ono vidljivo drugima i ono što mi sami i ljudi kojima smo okruženi neprestano procjenjujemo i interpretiramo.

Ključni aplikativni dio njegovog teorijskog sistema predstavljaju četiri klastera psiholoških potreba: moć, povezivanje (ljubav, pripadanje), zabava (uživanje) i sloboda.

Čini se da represivna narav obrazovnog sistema guši adaptivno zadovoljenje potreba učenika/ca i nastavnika/ca, stvarajući jedan oblik militantne atmosfere u odjeljenjima, gdje je uloga autoriteta (moći) delegirana nastavniku, a učenici su tu da slušaju, izvršavaju ”naredbe”, pokoravaju se i učestvuju u kolektivnom ispunjavanju obrazovnih ciljeva. Ovakav tip liderstva, Glasser je nazvao šefovanjem, a tradicionalna socijalna psihologija govori o vođi usmjerenom na ispunjenje zadatka. U ovom kontekstu, razvija se razredna klima u kojoj se rijetko javlja ”mi” osjećaj, a češće kolektivna frustriranost, nezadovoljstvo, usmjerenost na uradak (krajnji proizvod), uz ekstrinzičnu motivaciju (uči se da bi se zadovoljili formalni i neformalni autoriteti, postigla određena ocjena i slično). Na neki način, vrsta moći kojom se služi nastavnik/ca je nelegitimna i zadovoljava se na način da se vlastita pozicija i status stavlja ispred istinskog znanja i konstruktivne diskusije i preispitivanja vezanih za gradivo koje treba usvojiti. Učenici/e percipiraju da nisu zadovoljili/e svoje osnovne psihološke potrebe (nemaju dovoljno slobode, ne mogu uživati u onome što rade, ne dozvoljava im se adekvatno povezati sa ostalim akterima vaspitno-obrazovnog procesa i nisu u poziciji da mogu odlučivati o relevantnim stvarima).

Čemu nas podučava Vilijam Glaser? Principi i obrazovne mjere koje on predlaže jasno su prikazane u knjigama Kvalitetna škola i Nastavnik u kvalitetnoj školi. Ovdje ću ih primijeniti na prilike u našim školama.

Da bismo učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za moći (autonomijom, odnosno dominacijom), možemo učiniti sljedeće:
• Predložiti im da odmijene nastavnika prilikom obrade neke nove nastavne jedinice, na način da sami odaberu dio obrađivane materije, koji bi mogli samostalno istražiti i uobličiti u vidu prezentacije pred cijelim razredom. Treba im dozvoliti da odaberu određeni aspekt teme gdje mogu pronaći sadržaje koji su manje poznati i koji su relativna novina i za nastavnika/cu. Tako će se učenik/ca osjećati kompetentnim/om, uspješnim/om i sigurno će se kretati ka izgradnji školskog samopoštovanja i samoefikasnosti. Na početku izlaganja, nastavnik/ca treba predstaviti našeg današnjeg predavača, a na kraju ga pohvaliti pred svima i potaći da i dalje proučava sadržaje koji ga zanimaju.
• Predložiti učenicima i učenicama da ocijene rad nastavnika (evaluacija), ali bez pritisaka da to bude u skladu sa očekivanjima dotičnog nastavnika. Time će oni imati osjećaj da posjeduju jedan vid moći, odnosno autonomije i biće zadovoljni da se i oni sami pitaju i uvažava njihovo mišljenje.
• Potaći razred da glasno izrazi svoje stavove i mišljenja o obrađivanim temama, da se stave u ulogu malih eksperata, tj. kritički osvrnu na sadržaje nastavnih planova i programa. Informacije koje nastavnici dobiju ovom aktivnošću mogu im biti dragocjene za naredno koncipiranje nastavnih jedinica i upravljanje kvalitetom u obrazovnom procesu.
• Prilikom grupnog rada, omogućiti učenicima i učenicama da izaberu vođu grupe, a ne da im se nameće određena osoba, koju možda sami ne bi ni izdvojili/odabrali.

Kako bismo svojim učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za slobodom, možemo učiniti sljedeće:
• Dozvoliti im da se međusobno dogovore oko toga s kim bi učestvovali u grupnom radu.
• Ukazati im na mogućnost da se neke nastavne jedinice mogu izlagati na drugi način, drugačijim redoslijedom užih tematskih cjelina i pitati ih da odaberu kako bi im najviše odgovaralo da se odvija ovaj proces.
• Dozvoliti učenicima i učenicama da obavljaju određene aktivnosti na času, bez nadzora nastavnika/ce. Naravno, ovdje je važna fleksibilnost i domišljatost nastavnika/ce, a dozvoljava se i jedan vid ”nenametljivog rukovođenja”, kako situacija ne bi izmakla kontroli. Potreba za uživanjem (zabavom) mogla bi biti uspješno zadovoljena ovako:
• Dozvoliti učenicima i učenicama da odaberu aktivnosti (u okviru obrađivane tematike nastavnog časa) iz kojih bi crpili ličnu satisfakciju. Neko je dobar u crtanju, drugi u pisanju, treći imaju izvrsne retoričke sposobnosti, četvrti preferiraju učiti i raditi s drugima, peti uživaju u diskusijama…
• Stvarati pozitivnu emocionalnu klimu u učionici, koja pogoduje dobrom raspoloženju čitavog razreda. Uživanje je zarazno i brzo se prenosi na čitavu grupu, tako da ovdje nastavnik treba imati u vidu i dobro poznavati socijalne mehanizme i fenomene, kako bi stvorio podržavajuću atmosferu među svojim učenicima i učenicama.

U periodu adolescencije, veoma je bitno pružiti mogućnost zadovoljenja potrebe za povezivanjem i pripadanjem drugima. Povjerenje u svoje kolege, socijalna podrška i dijeljenje iskustava i raspoloženja s njima, vrlo je važno u ovom kritičnom razdoblju. Zato možemo učiniti ovo:
• Potaći učenike i učenice da se raduju uspjehu njihovih kolega i koleginica.
• Razvijati im osjećaj za timski rad.
• Poštovati njihovu pripadnost različitim klikama i klapama (šminkeri, štreberi i slično), ali ne tako da dođe do većih predrasuda i stereotipiziranja drugih grupa.
• Nastavnik/ca treba dati do znanja učenicima i učenicama da poštuje njihovu potrebu za intimnim vezama, združivanjem i druženjem sa grupom prijatelja koje su sami odabrali.
• Podučiti svoje učenike i učenice načinima uzajamnog podržavanja i prihvatanja.

Nastavnik bi, dakle, trebao kombinovati demokratsko vođenje (balans između davanja različitih sloboda i obrazloženog postavljanja granica učenicima/ama) sa transformacijskim vođenjem (individualno uvažavanje i pristup svakom učeniku/ci, motivisanje, omogućavanje povratne informacije i uzajamne stimulacije).

Kruna ovakve vaspitno-obrazovne prakse je proces restitucije (osmislili su je Glaser i Gosen). Učenik/ca ne treba smatrati da treba biti uzoran učenik/ca zato što to želi nastavnik/ca i/ili roditelji, već prepoznati u sebi tu namjeru i potencijal. Dakle, ”dobro se vladam i postižem uspjehe jer to drugi žele” treba transformisati u ”dobar sam jer ja to želim, a sve zato što sam ja taj koji/a može kontrolisati svoje ponašanje”. Ovdje je riječ o putu od samoregulacije, preko samopouzdanja, do samodiscipline. Navešću jedan reprezentativan primjer. Pretpostavimo, dakle, da je učenik M. M. udario svog kolegu iz razreda N. N. Pristup u skladu sa restitucijom bi bio sljedeći:
1) Prvo smiriti oba učenika (kada smo u afektu, emocionalni registar preplavi razum).
2) Osvijestiti koju potrebu je počinilac pokušao (neadaptivno) zadovoljiti: moć (”ja sam jači”, ”hoću pažnju”), povezivanje i pripadanje (”ne znam adekvatno komunicirati i povezivati se s drugima, emocionalnu reakciju drugog mogu izazvati samo putem agresije”), uživanje (”osjećam se dobro, jer mi je pošlo za rukom da nekog nadjačam”) i slobodu (”prekršio sam pravilo lijepog ponašanja, izašao iz nametnutog okvira i pokazao da imam veće slobode nego drugi učenici”).
3) Porazgovarati sa učenikom o tome da je on odgovoran za svoje ponašanje, stoga može odabrati da ga promijeni. Razgovor treba biti temeljen na argumentima, pri čemu se uvažava učenikov svijet kvaliteta (sistem vrijednosti i interesovanja).
4) Istaći posljedice njegovog čina i osjećanja oštećenog (raditi na razvijanju saosjećanja, odnosno empatije).
5) Pitati počinitelja šta može uraditi da promijeni osjećanja žrtve (na učeniku-počinitelju je odluka o tome šta bi sve mogao preduzeti u ovom smislu).
6) Dati učeniku-počinitelju do znanja da cijenimo njegovu riješenost da se promijeni (dovoljno je da izgovori kako će pokušati, odnosno potruditi se da se promijeni).

Ukoliko nastavnici i nastavnice budu postupali u skladu sa Glaserovim savjetima, učenici i učenice će u njima vidjeti legitimni autoritet, jedan vid saradnika, osoba koje im omogućavaju da se u učionici i školi osjećaju dobro, uspješno, djelotvorno, dovoljno odraslo, doraslo i slobodno. Nastavnicima i nastavnicama ostavljamo prostor da prilagode ove savjete, odnosno vaspitno-obrazovne recepte, svom odjeljenju i školskom okruženju, tako da i oni sami zadovolje potrebe o kojima smo govorili.

Selman Repišti,

11. 3. 2015.

POUČNI KLIPOVI: KAKO DA POSTANETE SAMOPOUZDANA OSOBA I KONAČNO ZAVOLITE SEBE?

Rockfeller, medicinska sestra, ček sa enormnom sumom i samopouzdanje:

https://www.youtube.com/watch?v=Nfaz0TNZr-o

Inteligencija, očekivanja, kritike i prevazilaženje niskog mišljenja o sebi:

https://www.youtube.com/watch?v=164Vt6hQx18

Navike, uspjeh, komunikacija, pasivni ljudi, lični rast, fokusiranje na onome što možemo promijeniti:

Uživajte!

S. R.

DA LI BI SUICIDALNIM KLIJENTIMA TREBALO DOPUSTITI DA SEBI ODUZMU ŽIVOT?

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980). Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

4.8. 2017.

SLUČAJ ”GEORGE” ILI DOVITLJIVOST JEDNOG PSIHOTERAPEUTA

William Glasser (1925-2013) u svojoj knjizi ”Realitetna terapija u primjeni” navodi pregršt slučajeva iz prakse, među kojima se jasno ističe jedan koji se tiče suicidalnog klijenta.

George je poslovno uspješan muškarac, oženjen i ima dijete. Teško priznaje terapeutu da je transseksualac i da bi želio promijeniti pol. Za njega je to, međutim, nemoguća opcija, pa radije bira samoubistvo kao najbrže i napraktičnije okončanje problema vlastitog seksualnog identiteta. Glasser je terapeut koji djeluje u okviru paradigme teorije izbora (”Svako je odgovoran za svoje ponašanje i slobodno bira vlastite akcije i reakcije”). On ima izvrstan pristup klijentu, kome već na početku seanse kaže: ”Mogu Vam pomoći samo ako ostanete živi i ako mi iskreno kažete o čemu razmišljate” (str. 85). Nešto kasnije, nastavlja: ”Nemam snage viđati Vas ako moram brinuti o tome da u svakom trenutku možete okončati svoj život” (str. 86). Dogovaraju se oko (već opisanog) ugovora, koji će oboje potpisati, potom Glasser od njega traži pištolj kojim se ovaj namjeravao ubiti. Predlažu rok od šest mjeseci tokom koga će mu pokušati pomoći. George daje Glasseru pištolj, a on ga čuva u svom radnom stolu. Ovo bi možda ličilo na neki ilegalni čin, međutim, riječ je o načinu upravljanja rizikom, te vještini i umješnosti jednog psihoterapeuta koji njeguje individualni pristup svakom od klijenata.

Završetak ovog inserta psihoterapije može se ukratko opisati ovako: George je odustao od samoubistva, rekao ženi i djetetu da će primijeniti pol i to je naposlijetku učinio u jednoj od američkih klinika.

Pravno gledano, terapeut se u ovom slučaju izložio velikom riziku, jer je situacija bila neizvjesna. Međutim, on je znao zadržati pribranost, prisebnost i jednu dozu profesionalnosti (koja se ipak graničila i sa određenim stepenom prijateljske podrške i dogovora). Uzimajući u obzir ishod situacije, terapeut je postupio moralno ispravno, premda se rukovodio načelom ”cilj ne bira sredstvo”. Ipak, Glasser se cijelo vrijeme ponašao u skladu sa osnovnom pretpostavkom realitetne terapije, a to je sloboda izbora pojedinca. Dakle, uvažio je slobodnu volju svog klijenta, koji je dobrovoljno pristao na ovakav vid tretmana.

Ostavljamo neodgovorenim pitanje: ”Šta je bilo bolje za Georgeovu porodicu: da se ubio ili promijenio pol?” Pošto je poznato da ga porodica nije adekvatno prihvatila nakon operacije, da li bi njegova supruga i dijete doživjeli isti stepen boli i bijesa da je izvršio suicid?

Ipak, ovo su pitanja koja više zadiru u spekulacije filozofske prirode. Dužnost svakog psihološkog savjetnika i psihoterapeuta jeste da podstiče klijenta da ovaj ustraje u ponašanjima koja su odraz nagona za životom (Eros), te da koriguje ponašanja koja su rezultat nagona za smrću (Tanatos).

Selman Repišti,

7. 2017.

JESMO LI DOVOLJNO UVJEŽBALI NAUČENO? MODEL ČETIRI STADIJUMA KOMPETENCIJE

Model četiri stadijuma kompetencije (Model stadijuma učenja, Matricu svjesne kompetencije ili Ljestvicu svjesne kompetencije) vjerovatno je osmislio Noel Burch, zaposlenik korporacije Gordon Training International (GTI). Zapravo, još se spekuliše o tome ko je autor ovog pristupa učenju, kao i na osnovu kojih prethodnih sistema učenja je on osmišljen.

Po ovom modelu, četiri su ”stepenice” (stadijuma, nivoa) usvajanja nove vještine, znanja ili bilo koje druge kompetencije:

nesvjesna nekompetentnost (eng. unconscious incompetence)
svjesna nekompetentnost (eng. conscious incompetence)
svjesna kompetentnost (eng. conscious competence) i
nesvjesna kompetentnost (eng. unconscious competence).

U prvom stadijumu, učenik/student ne zna ili ne razumije kako da uradi određeni zadatak. On ne zna ni to da ne posjeduje vještinu ili znanje relevantno za obavljanje ovakvog zadatka. Zapravo, učenik/student ne bi smatrao da je ovladavanje pomenutom vještinom (znanjem) nužno za izvršenje onoga što je zadato.

U drugom stadijumu, učenik/student shvata da ne razumije zadatak (problem) i da ne posjeduje ključne kompetencije potrebne za njegovo rješavanje. Na ovom nivou, počinje da uči novu vještinu, obično praveći neizbježne pogreške prilikom njene primjene.

U trećem stadijumu, vještina je savladana, jer učenik/student zna kako uraditi postavljeni zadatak, odnosno kako primijeniti stečena znanja. Međutim, kako bi pokazao svoju novostečenu vještinu i fond znanja, potrebno je da se koncentriše i da uloži napor. Dakle, demonstriranje vještine i ispravnog procesa rješavanja postavljenog problema nije nešto što učenik/student radi spontano. On prati i nadgleda svoje ponašanje i razmišljanje, a u isto vrijeme nije dovoljno siguran u sebe.

U posljednjem stadijumu, dolazi do spontanog pokazivanja novostečene vještine. Ono što je naučeno i uvježbano, sada se primjenjuje automatski i sa mnogo više samopouzdanja nego prije. Pri tome, broj pogreški je minimalan, a novoj (sada u potpunosti savladanoj) vještini učenik/student može podučavati druge. Isto tako, zadaci koji se temelje na onome što je ovako dobro naučeno i uvježbano, mogu se rješavati paralelno sa drugim problemima. Drugim riječima, demonstracija usavršene vještine ne zauzima mnogo kratkoročne memorije, niti iziskuje veliki napor prilikom prizivanja sadržaja iz dugoročne memorije.

Nekada se uz ovaj model navodi i peti stadijum (koji, dakle, nije dio izvornog modela). Na petoj ”stepenici”, učenik/student je u stanju naučno objasniti sticanje određene vještine, osmisliti jednostavniji i efektniji način njenog usvajanja (tj. pokazati relevantnu inventivnost i praktičnost) i tome podučavati druge.

Cilj obrazovnog procesa trebao bi biti da učenici/studenti napreduju do četvrtog stadija, odnosno do nesvjesne kompetentnosti. Peti stadijum podrazumijeva njegovanje kvaliteta kao što su: kreativnost, preduzimljivost, originalnost i refleksivno mišljenje. Zato bi peti stadijum bio ”šlag na torti” edukacijskog procesa.

Izvori

www.businessballs.com

www.exceptionalleaderslab.com

www.drillscience.com

Selman Repišti,

16. 7. 2017.

Suočavanje sa prošlošću iz perspektive psihoterapije

Tekst je dostupan putem sljedećeg linka: https://www.dwp-balkan.org/en/blog_one.php?cat_id=4&text_id=6

S. Repišti

PSIHOLOŠKA I FINANSIJSKA SAMOPOMOĆ (drugi savjet)

Prije se govorilo o kratkoročnim i dugoročnim ciljevima, a u posljednje vrijeme se pažnja posvećuje i srednjeročnim ciljevima.

Kratkoročni ciljevi se, kako im to samo ime kaže, postavljaju na kraći rok. Obično je za njihovo postizanje dovoljan vremenski interval do godinu dana. Primjeri su: sakupiti novac za plaćanje struje za prethodni ili tekući mjesec, otići na izlet sa porodicom (npr. izdvojiti jednu subotu ili nedjelju u mjesecu), sakupiti novac za plaćanje semestra na nekom fakultetu…

Oko srednjeročnih ciljeva ne postoji jasan konsenzus. Po nekima, njihovo postavljanje može se ”tempirati” na period od jedne do pet godina. Po drugima, to su ciljevi koji se ostvaruju u periodu od jedne do 10 godina nakon njihovog postavljanja. Po trećima, deadline za postizanje ovakvih ciljeva može se poklopiti s odlaskom u penziju. Srednjeročni cilj može biti otplaćivanje kredita u roku od npr. četiri godine, kao i kupovina automobila.

Na kraju, dugoročni ciljevi su obično oni ciljevi koji iziskuju velika finansijska i materijalna sredstva, posvećenost, izuzetnu strpljivost i motiviranost. Dugoročni cilj može biti kupovina kuće ili stana na nekom mjestu koje nam nudi potpunu relaksaciju i komfor kakav smo oduvijek željeli. Ovakav cilj može biti i ulaganje velike količine vremena u svoj hobi (koji može, a i ne mora biti finansijski zahtjevan). Neki ljudi moraju čekati penziju da postigli ovakve ciljeve. Kao prvo, trebaju dovoljno uštedjeti. Kao drugo, trebaju biti u mogućnosti da izdvoje dovoljno vremena ako je riječ o nekoj omiljenoj aktivnosti (interesovanju, hobiju). Interval za ostvarenje dugoročnih ciljeva teško je odrediti. Orijentaciono, za njihovo ostvarenje je potrebno više od 10 ili 20 godina.

Za postizanje većine ciljeva, važno je biti vješt u području ličnog finansijskog menadžmenta. Prvo, trebate znati koliki vam je trenutni budžet. Drugo, trebate procijeniti vlastiti budžet (uzimajući u obzir priliv novca i troškove) za kraj tekućeg mjeseca, te za svaki kvartal godine. Ako želite i hoćete štedjeti, potrebno je napraviti realan plan koga ćete se pridržavati. Ostvarenje kratkoročnih ciljeva samo po sebi djeluje motivirajuće, zato što pozitivni rezultati dolaze brzo i sa manje truda. Međutim, kako se motivirati za čekanje i odricanje prilikom postizanja srednjeročnih i dugoročnih ciljeva? Tako što ih razložite na podciljeve. Ovako ćete uvijek imati neki podcilj koji ste postigli i to će vas potaknuti da nastavite u njihovom ostvarivanju. Na ovaj način, postajete svjesni da ste efikasni i sposobni, što vam daje energiju i motivaciju za dalje napredovanje u postizanju onoga što ste isplanirali. Takođe, posložite prioritete, jer je vrlo moguće da nemaju baš svi ciljevi podjednak značaj vama lično ili vašoj porodici. Još je važno da redovno pravite reviziju svog budžeta, te inventara ciljeva koje ste postavili. Budžet se uvijek mijenja i treba biti svjestan tih promjena, te blagovremeno reagovati na njih. Time postižete kontrolu nad svojim finansijskim stanjem. Kada je riječ o ciljevima, u jednom periodu života, neki cilj nam je prioritetan, dok kasnije izgubi svoju važnost i privlačnost. Neki drugi cilj s vremenom postane važniji (npr. održati dobro zdravlje u starijoj dobi).

ZA KRAJ…

Dakle, odgovorno se odnosite prema svojem budžetu i ciljevima. Nemojte biti pretjerano strogi prema sebi, nekada se i nagradite (ma koliko sitna ta nagrada bila, trebamo je). Jedna od najvažnijih karakteristika uspješnih osoba jeste sposobnost samomotivacije. Oslanjanje na sebe, samopouzdanje, samokontrola i uvid u vlastito ponašanje i unutrašnje stanje (planove, ciljeve osjećanja, razmišljanja…), uz ugodnu dozu fleksibilnosti prema sebi i drugima, ostale su osobine koje posjeduju afirmisane osobe.

Selman Repišti,

27.4. 2017.

Psihološka i finansijska samopomoć (prvi savjet)

Prilikom donošenja svakodnevnih ili važnih životnih odluka bitno je osvijestiti razliku između vlastitih (ili porodičnih) potreba i želja.

Potreba je, kao što to kaže sama riječ, nešto što trebamo i bez čega obično ne možemo. U osnovne potrebe spada: jedenje, pijenje, san, obavljanje nužde i slično. U potrebe nešto višeg nivoa ubrajaju se finansijska i stambena sigurnost. U kontekstu primjene ovog savjeta, takođe ih smatrajte osnovnim potrebama.

S druge strane, želje su sve ono bez čega možemo, ali to nešto predstavlja značajnu vrijednost za nas i povećava nam zadovoljstvo kada bude ostvareno, dobiveno ili postignuto. Želja je kupiti novi mobilni telefon (bez obzira što je stari dovoljno funkcionalan) ili npr. otići u neku egzotičnu zemlju (uprkos plati koja jedva premašuje vrijednost prosječne potrošačke korpe kod nas). Obično ne budu potrebe te koje nas ”vidljivo udare” po džepu, već naše želje.

Ako hoćete pametnije i odgovornije upravljati svojim životom, te regulisati vlastite finansije na zadovoljavajući način, napravite jasnu razliku između potreba i želja. Prvo se potrudite zadovoljiti potrebe, a ako vam ostane vremena i novca, pažljivo ga planirajte za ostvarivanje nekoliko realističnih želja.

Selman Repišti,

19. 4. 2017.

Savjet psihologa: Kako vaspitati iliti odgajati djecu?

Nema univerzalnog recepta, ovo su, jednostavno, smjernice koje su rezultat istraživanja i iskustava iz prakse u oblasti razvojne (naročito dječje) psihologije:

1. Djetetu treba postaviti granice, ali mu uvijek treba objasniti zašto je određeno ponašanje nepoželjno. Naravno, koristeći rječnik koji ono razumije.

2. Dijete treba učiti empatiji, tj. zauzimanju perspektive drugog (”biti u tuđoj koži”). Naprimjer, nabaviti mu kućnog ljubimca i podučiti ga kako da se brine o njemu, osluškuje njegove potrebe i slično. Tako ono postaje saosjećajno i altruistično.

3. Djetetu možete postaviti visoka očekivanja, ali ona koja su izazovna i, što je najvažnije, dostižna! Na ovaj način, dijete postaje samopouzdano i počinje se osjećati kompetentnim (sposobnim i djelotvornim).

4. Treba nagrađivati dobro vladanje djeteta. Zapravo, podržavati svaki pozitivni pomak u modeliranju djetetovog ponašanja, te odnosa prema sebi i okolini. Nije dobro da podrška ili nagrade budu pretjerani, već ih treba isplanirati u skladu sa stepenom djetetovih postignuća, napora, zalaganja i dobre volje. Ako se neka ponašanja uvijek i obilato nagrađuju, dijete će i kasnije u životu očekivati neku kompenzaciju za sve ono što je uradilo u skladu sa očekivanjima značajnih drugih (roditelja, prijatelja i slično).

5. Loša ponašanja nekada (nesvjesnom greškom roditelja) mogu biti nagrađena. Ovdje dijete najčešće dobiva pažnju roditelja i to percipira kao svojevrsnu nagradu. Naprimjer, ukoliko udari mlađu sestru, roditelj ga može istući, vikati i prijetiti. Na ovaj način mu takođe pridaje pažnju i posvećuje svoje vrijeme. Umjesto toga, treba ga ukoriti, objasniti mu zašto ne treba udarati svoju sestru i dati mu priliku da popravi ovaj aspekt svoga ponašanja.

6. Zapamtite, bitna je perspektiva djeteta! Drugim riječima, kako dijete shvata odnos roditelja prema njemu, te kako interpretira i reaguje na aktivnosti koje roditelji preduzimaju kako bi izmijenili njegovo ponašanje. Ono što za roditelja može biti kazna, dijete može protumačiti kao nagradu, i obrnuto.

7. Djetetu treba reći u čemu je i zašto pogriješilo odmah nakon što je ispoljilo nepoželjno ponašanje. Razlog leži u tome da ono treba povezati roditeljsku kritiku sa aktivnošću koja nije prihvatljiva. Ako se odloži razgovor o aktuelnom prestupu, nema garancije da je dijete razumjelo o kojem se tačnu prestupu radi.

8. Ako ste indiferentni prema djetetu, psotavljate preniske zahtjeve i ne obrazlažete mjere koje primijenite kako biste korigovali njegovo ponašanje, dijete postaje impulzivno (naglo, razdražljivo), agresivno, a u isto vrijeme ostaje nedovoljno zrelo u socioemocionalnom smislu.

9. Od djeteta nemojte očekivati da postane kao vi (ili kao bolji vi), već da pokaže i izraste u ono najbolje od sebe što može ponuditi svijetu i društvenoj zajednici.

Selman Repišti,
5. 8. 2016.