ODREDIŠTE DUBAI ILI KAKO OBUZDATI PUSTINJSKU ĆUD

Sa blijedozelene stanice u Abu Dhabiju, koja se poput glomazne žabe izležavala na prijepodnevnom emiratskom suncu, ravnom čak našem podgoričkom u zenitu (dodao bih da nikako nisam bio načisto je li ovdje riječ o mazohizmu ili hedonizmu), velikim autobusom boje pijeska otisnuo sam se u smjeru meni još neotkrivenog Dubaia. Ova srednjeistočna metropola, čijeg je imena porijeklo i značenje do dan danas ostalo sporno (što bezmalo doprinosi mističnosti kako istorije tako i savremene pojavnosti ovog urbanog čuda), ne daje sebi oduška jer, iz dana u dan, ne prestaje metastazirati u ama baš svim smjerovima pustare koja je okružuje.

Misaona priprema za ovo putešestvije uključivala je prizivanje razigranog mnoštva slika i njihovih fragmenata (klišeizirano rečeno kaleidoskopa) prave, čistokrvne pustinje u zamršene predjele radoznalog duha. Pustinja, to nikada završeno i uvijek nanovo započinjan djelo boga Eola, budila je osjećaj strahopoštovanja. Ovakva razmišljanja bliska su onim situacijama u kojima se želimo diviti objektu, ali u istom trenutku i ustuknuti pred njegovom veličinom. Ipak, kroz savršeno ulaštena stakla užurbanog autobusa nisam vidio niti njen rupcati rub, a kamoli neki predio iz kojeg ma kuda bacio pogled, pustinja djeluje poput nedokučivog beskraja. Ali, to nije bio razlog da ne kontempliram o njoj i da, fiksirajući je na ekranu imaginacije, ne dopustim misaonom toku da s užitkom odmotava klupko kojekakvih asocijacija, trenutnih uvida i njihovih krivolinijskih relacija. Pustinja, Her Majesty,

… trodimenzionalni svijet objekata svodi na jednu dimenziju, ravnu liniju bez sigurnog početka i definitivnog kraja (kada prvi put stavimo naočare, imamo osjećaj da smo zakinuti za bar pola dimenzije, jer svi objekti izgledaju nešto ispeglaniji, nauštrb prostorne dubine; pogled na pustinju nam, u sličnom stilu, oduzme još jedno parče realnosti),

čini se da samo sahranjuje, a nikada i nikoga ne hrani,

… djeluje kao da ništa ne daje zauzvrat, pustinja samo uzima, nemilice grabi,

… predstavlja ogledalo svega onoga što krijemo od sebe i u sebi,

… nije ništa drugo do tabula rasa na kojoj projekcija naših misli postaje jasna, očita i bolno konkretna,

… je površina pogodna za idealnu refleksiju podsvijesti, psihičkog podruma čiji je cjelokupni inventar nemoguće popisati,

… očekuje da sami sebe izazovemo na dvoboj jer kad smo u pustinji prepušteni smo sebi i ničemu (ili nikome) drugom.

Pridodao bih da ravnodušna dokonost pustinje ostavlja stravičan dojam njene neosporne besmrtnosti.

Iz slobodnolebdećeg roja misli, prenula me velika zelena tabla koja je, odjednom i niotkuda, kratko izronila sa lijeve strane. Na njoj su se šepurila dva natpisa – danas opšterazumljivi Kingdom of Saudi Arabia i, neohijeroglifsko-kaligrafski المملكة العربية السعودية. Saudistan mi je u tom trenutku djelovao tako strano i daleko, vjerovatno zbog same svijesti o kompleksnosti administrativnog lavirinta iz kojeg je potrebno naći pravi izlaz da bi se nesmetano zakoračilo u ovaj najprostraniji,  najtajanstveniji, a možda i najegzotičniji dio Arabijskog poluostrva. Jedna za drugom, navirale su nove asocijacije. Tako su krajolikom mog uma izrastale i razgranavale se palme-rodilje, dok je Crveno more (čiji arapski naziv, Al-Bahr Al-Ahmar, ima prizvuk imena nekog čeličnog admirala, vrlog mediteranskog osvajača) lijeno zapljuskivalo pješčane obale crnog a u isto vrijeme šarenog kontinenta…

Junak scene koja me potom osvijestila bio je vozač autobusa, korpulentni Indijac koji je ponosno gladio svoj par pažljivo održavanih brkova (rukom na kojoj je veselo zveckao ogromni pozlaćeni sat), upozoravao je putnike da budu tiši i da moraju ostati na svojim mjestima. Sve ovo doprinosilo je kreiranju atmosfere na kakvu smo navikli u trenucima dok avion bespoštedno siječe gornje slojeve zraka, što je bilo nespojivo sa atmosferom na površini zemlje, monotonom krstarenju po ”običnim” drumovima. Zatim je naš Indijac pustio omiljenu radio-stanicu, sa koje je odmah prhnulo jato svakojakih nota, tvoreći melodijsku liniju koja se, od početka do kraja, mogla okarakterisati i kao staccato i kao capriccio. Ovaj poduhvat vidno mu je popravio raspoloženje, kao što je i nama – nadobudnim putnicima, nekima zato što dolaze sa istog potkontinenta, a drugima jer je bezazlena predstava vedrog Azijata razbila osjećaj putne letargije.

(…)

Ulazak u Dubai obilježio je sljedeći utisak koji je poprimio dimenzije jednog polupriviđenja. Isprano, plavo, proljetnje nebo izbodeno i iscijepano vrhovima nebodera, tih betonsko-metalno-staklenih gorostasa koji su zbog svoje urnebesne visine, predvidivih naleta i pravilnih udara vjetra i prorijeđenog pješčanog oblaka djelovali poput sjajno uvježbanih divovskih plesača. U lelujavoj igri oblakodera, bilo je nečeg svečanog, zapravo, tipičnog za urbane dobrodošlice.

Dubai je, prije svega, pozornica svih onih koji su uspjeli vješto nadigrati prgavu narav arapske pustinje. Možda neboderi oblikuju i oivičavaju crte njegovog lica, ali zasigurno stari dio grada sa svojim ljevkastim potokom (ova žila Dubaija je, sterilnom tehničkom terminologijom rečeno, u stvari kanal) daje boju, krv i život licu Dubaija. Ovaj potok dočekuje i ispraća umorne teretnjake, povezujući dokove Dubaija sa lukama svih uglova svijeta. Poslijepodne, kada se u zraku spontano uspostavi ravnoteža između prašnjave svjetlosti i zrnate tame, pa se brodovi i valovi utope u istu, jednu pepeljasto-razvodnjenu nijansu, posmatraču više nije jasno da li teretnjaci već stižu u grad ili tek kreću ka dalekim pučinama. Ovdje dolazi do izvjesnog fenomena plutajućeg mirovanja, pri kome se našem posmatraču čini da kazaljke stoje, a da se centar svijeta nalazi upravo gdje i on, uviđajući u tom stanju svijesti da je umbilicus mundi jednako toliko u svim mogućim tačkama na globusu. Širenje svijesti, kakvo je moguće doživjeti u određeni sat, na određenom mjestu, nije ništa drugo do oblik okeanskog osjećanja, pune i cjelovite prisutnosti ljudskog bića i njegovog, sada smirenog, duha. 

Srce starog dijela grada čini čuveni souq, uzavreli glineni lonac u kojem se miješaju i tope svi mirisi, ukusi, boje i teksture cjelokupne Azije, da bi prerasli u neki novi čulni kvalitet čija nas magija uporno vraća ovom trgovačkom cirkusu. Na prvoj tezgi (koja je mogla izgledati isto i prije nekoliko stotina godina), suhonjavi prodavač u tradicionalnoj nošnji, na čijem je licu bio zamrznut širok (kao nacrtan, stripovski) osmijeh izgledao je kao da je upravo pobjegao iz 1001 noći, a u isto vrijeme kao neko čije bi odsustvo značilo skrnavljenje estetike ambijenta. Prodavac mi pruža dugački, tanki šal (This could be a nice present for your lady. May God bless her, sir), držeći ga za jedan kraj, dok nastavljam hodati po souq-u, nesvjesno ga odmotavajući u ubjeđenju da nikada neću doći do kraja (nešto poput nemogućnosti opipavanja granica pustinje). Kako se udaljavam, on spušta cijenu: povećanje dužine odmotanog šala bilo je, očekivano, obrnuto proporcionalno visini njegove cijene (obradovao me ovaj prijatan dašak elementarne matematike), a kako u konačnici odustajem od kupovine, prodavac uhodanim klimanjem glave počinje diktirati ritam zamotavanja šala. Zmiju će opet pustiti iz svog klupka, opčinjavajući novu mušteriju, dok će iskusnim okom vrebati da li će i ona prekinuti još jedan upravo dočarani ciklus. Inače, kupovina na ovakvim mjestima može se porediti jedino sa hipnozom, gdje hipnotisana osoba (potencijalni kupac) ima jedini i isključivi kontakt sa vanjskim svijetom (ovdje ponudom proizvoda na nekoj tezgi) preko hipnotizera (prodavca, trik-majstora). Nakon nekog vremena, čarolija nestaje i prolaznik samo donekle osvijesti šta (mu) se upravo dogodilo.

(…)

Dok sam napuštao ovaj grad, na njega se sručio teški, debeli mrak. Sjaja pravih zvijezda se ne sjećam jer je svaki oblakoder krasilo vlastito sazvježđe svjetala i svjetiljki raznih oblika, veličina i intenziteta, što je sve odavalo utisak postojanja jednog manjeg, za potrebe ovog grada kreiranog svemira. Ovaj svemir sam je sebi ocrtavao granice, uspavljujući se i zatvarajući u svoju bogatu udobnost. I, premda se činio autističnim, ništa manje nije bio autentičan, svijet u svijetu, vasiona pod vasionom.

(…)

Ponovnu pomisao na pustinju progutao je gusti, vlažni mrak koji je čvrsto prianjao za obrise onog istog puta kojim sam došao. Pustinja, preokupacija nadobudne misli sada već odavno puštene sa lanca, počela je poprimati iluziju blijedog negativa same sebe, potonulog u prolazno ništavilo još jedne emiratske noći.

24. 7. 2022. g.

JUGOAZIJA

”Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.”

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

Arabija – kasom jednogrbe deve

Prepuštajte se samo vjetrovima koji vas mogu odvesti daleko, predaleko… i još dalje. Poglede štedite i poklanjajte ih samo poljima koja su široka… i koja se još šire, dostižući apsolutne dimenzije. Kako ćete znati koja su koja? Ako im ne vidite kraja ni svršetka, vaš odabir je onaj pravi. Uvijek namignite morima koja vam se uspiju predstaviti kao okeani… Tako ćete rasti, razraštavati se, granati… Možda ćete se, uzgred, rastajati sa nekim dijelovima sebe ili svoje prošlosti… Ali, sve strastvenije ćete se zaljubljivati u vrhunsku igru balerine Zemlje, dok će vas jezgra ove planete, šaljući vam dobro znane poljupce gravitacije, sve jače privlačiti sebi.

Arabija je durbin, kroz koji nazirete siluete mainstream i Dalekog Istoka. Pobožni Hindusi su ovdje obično izvođači svih mogućih radova, čineći ”prvu liniju” u realizaciji brutalno zahtjevnih arhitektonskih i građevinskih poduhvata. Snalažljivi Pakistanci su vozači i dogovarači prevoza, a pristupaju vam nekom od varijacija sljedeće iluminacije: ”Šta je prvo što stranac treba imati u nepoznatoj zemlji? Prijatelja, znači, mene.” Bezbrižni Filipinci pokušavaju imitirati uzuse afroameričkog geta, a međusobno se oslovljavaju riječju ”kabayan” – ”zemljak”. I bude im iskreno drago kada ugledaju ”svoga” i ”svoju”. Naš durbin se ponekad okrene i prema srcolikom crnom kontinentu. Nevino nasmijani Afrikanci predano čuvaju stambene jedinice bezbrižnih petro-bogatuna, trudeći se biti uvijek na usluzi. Skupa s  Indijcima, posvećeni su i održavanju parkova koji, svi do jednog, izgledaju kao fatamorganične oaze. Ne poput onih u nemilosrdno toplom zagrljaju  dobrodošlice pustinje, već oaza uguranih među mozaične uzorke pločica, betona i asfalta. Svi ovi narodi u Arabiji vide Bliski Zapad. Njihove busole štimaju se u pravcu obećane zemlje. A Ujedinjeni Arapski Emirati su, bezmalo, Sjedinjene Američke Države Istoka.

No, Azijski južnjak i jugoistočnjak nerado se odriče svojih duboko ukorijenjenih navika održavanja higijene po gradskim i dogradskim ulicama, te ritualnog izbacivanja plućnog sekreta na te iste ulice i trotoare. Nerijedak prizor je češljanje tek oprane kose i dovođenje u red crnih, gustih brkova, bilo u hodu, bilo na nekom autobuskom stajalištu. U lavaboima javnih WC-a može se, katkad, naći šareni splet ribljih iznutrica. U drugim prilikama, u ”piš-kaki” kabinama, (jugo)istočnoazijske novopridošlice prepuštaju se užitku tuširanja. Ali, trebalo bi im progledati kroz prste, budući da su im daleki preci bili začetnici jedne od najimpozantnijih renesansi: one orijentalne. Zadivljujuće je i kako se pribrano snalaze u svim zamislivim i nezamislivim gužvama i prilikama, ma kako one bile zamršene ili nedovoljno jasne na bilo koji drugi način. Oni vole biti što više pod nebom i među neprestano cirkulirajućim svijetom. Pošto su pod krovom i u srcu Svijeta, konačno mogu biti dio Svega.

Arapski vjetar ne odlazi iz gulfa (Persijskog ili Arapskog zaliva, kako ga ko nazivao…). Ali vjetrovi s Istoka neprestance naviru i ostaju da kruže ovim istim zalivom. Zapadnjaci, raskalašno i onako dionizijski, obično krstare brodicama, čamcima i jedrenjacima, posmatrajući sa sigurne distance šta se to zbiva na pjeskovitom potkontinentu. Prizivajući i oživljavajući lutalačko-voajerski, tj. darvinistički duh, ponovo se pokušavaju igrati kolonizatora. I čini se da im to prija… Postoji, dakako, i ona grupa bivših konkvistadora koji su posljednjih par decenija nešto evoluirali i prihvatili lokalne običaje domorodaca ovog potkontinenta. Oni su obično na kopnu, ali je zanimljivo da se povremeno prepuštaju impulsu kretanja prema obalnim područjima.

Riječ-dvije o Arapima? Za razliku od drugih pripadnika dugačkog južnog pojasa Azije, po stasu su izuzetno visoki, a po temperamentu opušteni i umjereni. Pokazuju onoliko interesovanja za radoznalog došljaka, koliko je to primjereno odnosu dva stranca koji su par zajedničkih sekundi svojih života proveli u nekoj tački što je opisuju koordinate javnog prostora. Arapi su tihi i blagi, a gestikulacija im je svedena tako da nipošto ne narušava lični prostor uznemireno-iscrpljenih dođoša-lutalica. U prepoznatljivim bijelim haljinama, izgledaju kao da lebde, poput duhova. Prema tome, njihova pojavnost prije je pristojno odsustvo nego objektivno, dosadno prisustvo.

I, umalo da zaboravim debeli pustinjski ćilim kojim je prekriven pljosnati, široki patos sedlolikog Arapskog kopna. Pustinja više nije nužno zlo i konkretno ovaploćenje fraze in the middle of nowhere. Ona je sve slabije i rjeđe dostupna zjenicama posjetilaca, pa postaje još mističnija nego što je bila. Ovdje se, danas, za pustinjom traga … Ne bježi se od nje, kao što je to nekoć bio slučaj. Traganje je tim veće što smo davnije posmatrali TV reportaže s ekspedicija pjeskovitim predjelima bliske Azije i mediteranske Afrike, te što su snimci bili mutniji (a naročito ako su bili porizvod crnobijele tehnike videoprenosa). Pustinju doživljavam ne kao prokletstvo, prazninu i divljinu, već kao izazov, iskušenje i neobičnu priliku koja mi se ukazala. Prigodu da svjedočim raskošnom (a u isto vrijeme tako jednostavnom) braku vječnoplavog svoda sa njenim uporno žutim licem. Obrazom, izbrazdanim vajarskim djelima boga Eola. Dinama, koje je ovaj veliki skulptor pravio po uzoru na grbe ”pustinjskih lađa”.

Selman Repišti

14. 1. 2018.

Azija: Oaza iza devet žutih zastora

١

Karavaneći ka Istoku, izgleda vam kao da se polako truckate ka Početku. Ova s juga osunčana gromada, čini se da baca masnu bakrenu sjenku na gole obline ostatka globusa. Sudar sa Azijom sušta je suprotnost kaskadnom susretu sa Evropom. Hiperkurtoazičnost zapadnog rukoljuba postiđeno ustukne pred pijetetnim naklonom Istoka. Žuti kontinent se, za razliku od zelenog, otkrije odjednom. Zaskoči nas na prepad. Onaj zeleni se učtivo pozdravi i odmah korakne unazad, nakon isto tako kulturnog odzdravljanja. Potom nas pusti da ga otkrivamo natenane, demokratski nam prepuštajući da napravimo izbor: koliko i na koji način (i da li uopšte) želimo da mu se približimo. Čini se da se Azija, naprotiv, trudi da zakorači prema nama. Isto tako se čini da je ovaj korak nemoguće izbjeći.

٢

Arabiju doživljavam kao šahovsku ploču čije crne i bijele figure, uprkos nanosima nekog stranog i nepoznatog pješčanog praha, uspijevaju odigravati partije po dobro uhodanim, ustaljenim pravilima. Žućkasto-narandžasti brežuljci i dalje nas mogu podsjećati na motive kadrova ”onih starih” reportaža tragova života u pustinji. No, postaje sve teže i teže ostavljati tragove u pijesku… Sada prolazite neprimijećeni, hitajući da pređete ulicu po gumenoj površini užeglog asfalta. Imate utisak kao da izbjegavate sunovrat u grotlo pakla, koje vam se upravo otvara pod nogama.

٣

Indija je u međuvremenu postala nekako bliža. Time je i njena ekstatično-eterična energija  poprimila ovostrani, materijalni oblik. Ali, ona je i dalje nedovoljno obnaženi brilijant, kroz koji je još moguće zaviriti u trenutak teatralnog dodira usana Surje i Čandre. Tamo, gdje sve zamislive i nezamislive nijanse odjeće i kože uplivavaju jedna u drugu…

Indiji molitve nisu uslišene, ali za razliku od dobrog dijela ostatka svijeta, ona i dalje pada ničice pred obožavanim spasiteljima. Njen duh nije izgubio svoju čistotu, ponosno pokazujući vlastitu blistavost i prozirnost, poput prirodnog, gorskog kristala.

٤

Azijom se ne hoda uspravnih leđa i podignutog nosa. Pristojno, ali primjetno pognuti, trebate joj odati počast za sve svjetove koje je izlegla prethodnih milenijuma. Uprkos svojoj starosti, Azija je poletna, dinamična i plodna: kontinent dovoljno velik da ugosti kako ovozemaljsko, tako i inozemaljsko. Iznova se rađajući, ne prestaje da se umnožava, reinkarnirajući prethodne životne forme u nove primjere evolucije.

٥

Pridružujem se onima koji su davno uočili da faunu Istoka zacijelo odlikuju antropomorfne osobine. Miš je sitan, ali kako bi to ovdje mogli reći, sposoban da od masivne planine napravi švicarski sir. Slonove krasi mudrost kakvog prosvijetljenog jogija, te zaštitnički refleks prema onima u nevolji i potrebi. Majmunima se pripisuje prirodna sklonost bratimljenja sa raznim vrstama dvonožnih i četvoronožnih bića. Zmije su pak simbol vrludanja i vagabundisanja prostranstvima poštenja, istinoljubivosti i umjerenosti.

٦

Za jugoistočnu Aziju se bez trunke sumnje može tvrditi da više plovi po svojim vodenim žilama i pluta po morskim pejzažima, nego što biva milovana njihovim plavozelenim dlanovima. Dok ovaj kontinent pruža svoj jugozapadni ekstremitet prema lebdećem ognju, jugoistočni mu se hladi u Talesovom prapočelu, vodi. Ako, nezasiti nove kulture, odemo još istočnije, bićemo u prilici da svjedočimo mnogobrojim ukazanjima socijalne geometrije. Mnogostrukost se, ondje, prirodno posloži u prepoznatljive oblike, da bi u zenitu dostigla Japanu svojstvenu tačku singularnosti. Crveno, savršeno okruglo sunce, pristojno se upakuje u dimenzije svog centra. Područje apsolutne gustine i toplote.

٧

Ako se dvoje kreću istom brzinom, s tim da jedan krene sa Bliskog Zapada, a drugi s Dalekog Istoka, tačka u kojoj će se sresti biće mjesto najviše pogođeno fenomenom širenja vremena. U ovakvom mjestu (po svim prilikama, težišnoj tački indijskog potkontinenta), vrijeme prestaje biti relevantno i pogled na sat postaje samo stvar dobre volje njegovog vlasnika. Kako se udaljavamo lijevo ili desno od ovakve tačke, efekat temporalne dilatacije postupno slabi.  Na kraju se promptnost ostrvskog dodatka Dalekog Istoka poklopi sa novovjekovnom užurbanošću sjeverozapadnih leđa zelenog kontinenta.

٨

Susret sa žutim kontinentom počinje i završava udahom. Isključivo kroz nos. Prvi put napunimo pluća vlažno-ljepljivim zrakom, otežanog mješavinom spravljenom od mirisa u čudnim omjerima. Posljednji put udahnemo da bismo zrakom jednako sladunjavo začinjenim kao i prije (na koji smo u međuvremenu svikli) vječno natopili svoje suhe nozdrve.

٩

Sibirski turban navučen je tako da prekriva obrve žutog kontinenta. Kako ipak ne zaklanja vidno polje Azije, njene oči ostaju uvijek na vama. Čak i kada se (što nije nimalo rijedak scenario) naizgled nepovratno izgubite u njenim lavirintima. Azija vam, zapravo, dozvoljava da pronađete svoje ”ja”, i to onda kada se, putem, negdje i nekako zagubi vaš dosadašnji ”ego”. Čim se to dogodi, shvatite da vas je Azija itekako dobro poznavala i prije nego što ste kročili na njeno tlo.

 

Selman Repišti,

5. 1. 2018.