Category: književnost

Sa blijedozelene stanice u Abu Dhabiju, koja se poput glomazne žabe izležavala na prijepodnevnom emiratskom suncu, ravnom čak našem podgoričkom u zenitu (dodao bih da nikako nisam bio načisto je li ovdje riječ o mazohizmu ili hedonizmu), velikim autobusom boje pijeska otisnuo sam se u smjeru meni još neotkrivenog Dubaia. Ova srednjeistočna metropola, čijeg je imena porijeklo i značenje do dan danas ostalo sporno (što bezmalo doprinosi mističnosti kako istorije tako i savremene pojavnosti ovog urbanog čuda), ne daje sebi oduška jer, iz dana u dan, ne prestaje metastazirati u ama baš svim smjerovima pustare koja je okružuje.

Misaona priprema za ovo putešestvije uključivala je prizivanje razigranog mnoštva slika i njihovih fragmenata (klišeizirano rečeno kaleidoskopa) prave, čistokrvne pustinje u zamršene predjele radoznalog duha. Pustinja, to nikada završeno i uvijek nanovo započinjan djelo boga Eola, budila je osjećaj strahopoštovanja. Ovakva razmišljanja bliska su onim situacijama u kojima se želimo diviti objektu, ali u istom trenutku i ustuknuti pred njegovom veličinom. Ipak, kroz savršeno ulaštena stakla užurbanog autobusa nisam vidio niti njen rupcati rub, a kamoli neki predio iz kojeg ma kuda bacio pogled, pustinja djeluje poput nedokučivog beskraja. Ali, to nije bio razlog da ne kontempliram o njoj i da, fiksirajući je na ekranu imaginacije, ne dopustim misaonom toku da s užitkom odmotava klupko kojekakvih asocijacija, trenutnih uvida i njihovih krivolinijskih relacija. Pustinja, Her Majesty,…

… trodimenzionalni svijet objekata svodi na jednu dimenziju, ravnu liniju bez sigurnog početka i definitivnog kraja (kada prvi put stavimo naočare, imamo osjećaj da smo zakinuti za bar pola dimenzije, jer svi objekti izgledaju nešto ispeglaniji, nauštrb prostorne dubine; pogled na pustinju nam, u sličnom stilu, oduzme još jedno parče realnosti),

… čini se da samo sahranjuje, a nikada i nikoga ne hrani,

… djeluje kao da ništa ne daje zauzvrat, pustinja samo uzima, nemilice grabi,

… predstavlja ogledalo svega onoga što krijemo od sebe i u sebi,

… nije ništa drugo do tabula rasa na kojoj projekcija naših misli postaje jasna, očita i bolno konkretna,

… je površina pogodna za idealnu refleksiju podsvijesti, psihičkog podruma čiji je cjelokupni inventar nemoguće popisati,

… očekuje da sami sebe izazovemo na dvoboj jer kad smo u pustinji prepušteni smo sebi i ničemu (ili nikome) drugom.

Pridodao bih da ravnodušna dokonost pustinje ostavlja stravičan dojam njene neosporne besmrtnosti.

Iz slobodnolebdećeg roja misli, prenula me velika zelena tabla koja je, odjednom i niotkuda, kratko izronila sa lijeve strane. Na njoj su se šepurila dva natpisa – danas opšterazumljivi Kingdom of Saudi Arabia i, neohijeroglifsko-kaligrafski المملكة العربية السعودية. Saudistan mi je u tom trenutku djelovao tako strano i daleko, vjerovatno zbog same svijesti o kompleksnosti administrativnog lavirinta iz kojeg je potrebno naći pravi izlaz da bi se nesmetano zakoračilo u ovaj najprostraniji,  najtajanstveniji, a možda i najegzotičniji dio Arabijskog poluostrva. Jedna za drugom, navirale su nove asocijacije. Tako su krajolikom mog uma izrastale i razgranavale se palme-rodilje, dok je Crveno more (čiji arapski naziv, Al-Bahr Al-Ahmar, ima prizvuk imena nekog čeličnog admirala, vrlog mediteranskog osvajača) lijeno zapljuskivalo pješčane obale crnog a u isto vrijeme šarenog kontinenta…

Junak scene koja me potom osvijestila bio je vozač autobusa, korpulentni Indijac koji je ponosno gladio svoj par pažljivo održavanih brkova (rukom na kojoj je veselo zveckao ogromni pozlaćeni sat), upozoravao je putnike da budu tiši i da moraju ostati na svojim mjestima. Sve ovo doprinosilo je kreiranju atmosfere na kakvu smo navikli u trenucima dok avion bespoštedno siječe gornje slojeve zraka, što je bilo nespojivo sa atmosferom na površini zemlje, monotonom krstarenju po ”običnim” drumovima. Zatim je naš Indijac pustio omiljenu radio-stanicu, sa koje je odmah prhnulo jato svakojakih nota, tvoreći melodijsku liniju koja se, od početka do kraja, mogla okarakterisati i kao staccato i kao capriccio. Ovaj poduhvat vidno mu je popravio raspoloženje, kao što je i nama – nadobudnim putnicima, nekima zato što dolaze sa istog potkontinenta, a drugima jer je bezazlena predstava vedrog Azijata razbila osjećaj putne letargije.

(…)

Ulazak u Dubai obilježio je sljedeći utisak koji je poprimio dimenzije jednog polupriviđenja. Isprano, plavo, proljetnje nebo izbodeno i iscijepano vrhovima nebodera, tih betonsko-metalno-staklenih gorostasa koji su zbog svoje urnebesne visine, predvidivih naleta i pravilnih udara vjetra i prorijeđenog pješčanog oblaka djelovali poput sjajno uvježbanih divovskih plesača. U lelujavoj igri oblakodera, bilo je nečeg svečanog, zapravo, tipičnog za urbane dobrodošlice.

Dubai je, prije svega, pozornica svih onih koji su uspjeli vješto nadigrati prgavu narav arapske pustinje. Možda neboderi oblikuju i oivičavaju crte njegovog lica, ali zasigurno stari dio grada sa svojim ljevkastim potokom (ova žila Dubaija je, sterilnom tehničkom terminologijom rečeno, u stvari kanal) daje boju, krv i život licu Dubaija. Ovaj potok dočekuje i ispraća umorne teretnjake, povezujući dokove Dubaija sa lukama svih uglova svijeta. Poslijepodne, kada se u zraku spontano uspostavi ravnoteža između prašnjave svjetlosti i zrnate tame, pa se brodovi i valovi utope u istu, jednu pepeljasto-razvodnjenu nijansu, posmatraču više nije jasno da li teretnjaci već stižu u grad ili tek kreću ka dalekim pučinama. Ovdje dolazi do izvjesnog fenomena plutajućeg mirovanja, pri kome se našem posmatraču čini da kazaljke stoje, a da se centar svijeta nalazi upravo gdje i on, uviđajući u tom stanju svijesti da je umbilicus mundi jednako toliko u svim mogućim tačkama na globusu. Širenje svijesti, kakvo je moguće doživjeti u određeni sat, na određenom mjestu, nije ništa drugo do oblik okeanskog osjećanja, pune i cjelovite prisutnosti ljudskog bića i njegovog, sada smirenog, duha. 

Srce starog dijela grada čini čuveni souq, uzavreli glineni lonac u kojem se miješaju i tope svi mirisi, ukusi, boje i teksture cjelokupne Azije, da bi prerasli u neki novi čulni kvalitet čija nas magija uporno vraća ovom trgovačkom cirkusu. Na prvoj tezgi (koja je mogla izgledati isto i prije nekoliko stotina godina), suhonjavi prodavač u tradicionalnoj nošnji, na čijem je licu bio zamrznut širok (kao nacrtan, stripovski) osmijeh izgledao je kao da je upravo pobjegao iz 1001 noći, a u isto vrijeme kao neko čije bi odsustvo značilo skrnavljenje estetike ambijenta. Prodavac mi pruža dugački, tanki šal (This could be a nice present for your lady. May God bless her, sir), držeći ga za jedan kraj, dok nastavljam hodati po souq-u, nesvjesno ga odmotavajući u ubjeđenju da nikada neću doći do kraja (nešto poput nemogućnosti opipavanja granica pustinje). Kako se udaljavam, on spušta cijenu: povećanje dužine odmotanog šala bilo je, očekivano, obrnuto proporcionalno visini njegove cijene (obradovao me ovaj prijatan dašak elementarne matematike), a kako u konačnici odustajem od kupovine, prodavac uhodanim klimanjem glave počinje diktirati ritam zamotavanja šala. Zmiju će opet pustiti iz svog klupka, opčinjavajući novu mušteriju, dok će iskusnim okom vrebati da li će i ona prekinuti još jedan upravo dočarani ciklus. Inače, kupovina na ovakvim mjestima može se porediti jedino sa hipnozom, gdje hipnotisana osoba (potencijalni kupac) ima jedini i isključivi kontakt sa vanjskim svijetom (ovdje ponudom proizvoda na nekoj tezgi) preko hipnotizera (prodavca, trik-majstora). Nakon nekog vremena, čarolija nestaje i prolaznik samo donekle osvijesti šta (mu) se upravo dogodilo.

(…)

Dok sam napuštao ovaj grad, na njega se sručio teški, debeli mrak. Sjaja pravih zvijezda se ne sjećam jer je svaki oblakoder krasilo vlastito sazvježđe svjetala i svjetiljki raznih oblika, veličina i intenziteta, što je sve odavalo utisak postojanja jednog manjeg, za potrebe ovog grada kreiranog svemira. Ovaj svemir sam je sebi ocrtavao granice, uspavljujući se i zatvarajući u svoju bogatu udobnost. I, premda se činio autističnim, ništa manje nije bio autentičan, svijet u svijetu, vasiona pod vasionom.

(…)

Ponovnu pomisao na pustinju progutao je gusti, vlažni mrak koji je čvrsto prianjao za obrise onog istog puta kojim sam došao. Pustinja, preokupacija nadobudne misli sada već odavno puštene sa lanca, počela je poprimati iluziju blijedog negativa same sebe, potonulog u prolazno ništavilo još jedne emiratske noći.

24. 7. 2022. g.