Na sljedećem linku možete skinuti moju najnoviju knjigu (postoji samo elektronska verzija, budući da nisam u finansijskoj mogućnosti da je štampam i objavim na konvencionalan način):
Zbirka zadataka iz statistike u društvenim naukama
S. Repišti,
27. 9. 2017.
Dozvolite mi da ponudim pokušaj unapređenja današnjeg obrazovnog sistema iz ugla teorije izbora, sada već opštepoznatog gledišta, koje svoju punu primjenu nalazi u vaspitno-edukativnom kontekstu. Idejni nosilac ovog pristupa je Vilijam Glaser (1925 – 2013), psihoterapeut svjetskog glasa, čija se teorija bazira na motivacionom aspektu ljudskog ponašanja.
Da bi postigao kontrolu nad vlastitom realnošću, svako od nas pravi određene izbore, koji bi trebalo da budu ”dobri”, u smislu da služe zadovoljenju naših potreba. Ukoliko su izbori ”loši”, takvo nas ponašanje udaljava od drugih ljudi, a rezultat su poremećeni odnosi i opšte nezadovoljsvto životom i sobom. Takođe, Glaser vidi ljudsko biće kao odgovorno za svoje postupke, jer ima slobodnu volju da odluči šta da radi i na koji način da to izvede. Ističe da imamo najmanje kontrole nad svojom fiziologijom, potom emocijama, pa mislima. Najviše kontrole možemo imati nad svojim ponašanjem, što je, uostalom, ono vidljivo drugima i ono što mi sami i ljudi kojima smo okruženi neprestano procjenjujemo i interpretiramo.
Ključni aplikativni dio njegovog teorijskog sistema predstavljaju četiri klastera psiholoških potreba: moć, povezivanje (ljubav, pripadanje), zabava (uživanje) i sloboda.
Čini se da represivna narav obrazovnog sistema guši adaptivno zadovoljenje potreba učenika/ca i nastavnika/ca, stvarajući jedan oblik militantne atmosfere u odjeljenjima, gdje je uloga autoriteta (moći) delegirana nastavniku, a učenici su tu da slušaju, izvršavaju ”naredbe”, pokoravaju se i učestvuju u kolektivnom ispunjavanju obrazovnih ciljeva. Ovakav tip liderstva, Glasser je nazvao šefovanjem, a tradicionalna socijalna psihologija govori o vođi usmjerenom na ispunjenje zadatka. U ovom kontekstu, razvija se razredna klima u kojoj se rijetko javlja ”mi” osjećaj, a češće kolektivna frustriranost, nezadovoljstvo, usmjerenost na uradak (krajnji proizvod), uz ekstrinzičnu motivaciju (uči se da bi se zadovoljili formalni i neformalni autoriteti, postigla određena ocjena i slično). Na neki način, vrsta moći kojom se služi nastavnik/ca je nelegitimna i zadovoljava se na način da se vlastita pozicija i status stavlja ispred istinskog znanja i konstruktivne diskusije i preispitivanja vezanih za gradivo koje treba usvojiti. Učenici/e percipiraju da nisu zadovoljili/e svoje osnovne psihološke potrebe (nemaju dovoljno slobode, ne mogu uživati u onome što rade, ne dozvoljava im se adekvatno povezati sa ostalim akterima vaspitno-obrazovnog procesa i nisu u poziciji da mogu odlučivati o relevantnim stvarima).
Čemu nas podučava Vilijam Glaser? Principi i obrazovne mjere koje on predlaže jasno su prikazane u knjigama Kvalitetna škola i Nastavnik u kvalitetnoj školi. Ovdje ću ih primijeniti na prilike u našim školama.
Da bismo učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za moći (autonomijom, odnosno dominacijom), možemo učiniti sljedeće:
• Predložiti im da odmijene nastavnika prilikom obrade neke nove nastavne jedinice, na način da sami odaberu dio obrađivane materije, koji bi mogli samostalno istražiti i uobličiti u vidu prezentacije pred cijelim razredom. Treba im dozvoliti da odaberu određeni aspekt teme gdje mogu pronaći sadržaje koji su manje poznati i koji su relativna novina i za nastavnika/cu. Tako će se učenik/ca osjećati kompetentnim/om, uspješnim/om i sigurno će se kretati ka izgradnji školskog samopoštovanja i samoefikasnosti. Na početku izlaganja, nastavnik/ca treba predstaviti našeg današnjeg predavača, a na kraju ga pohvaliti pred svima i potaći da i dalje proučava sadržaje koji ga zanimaju.
• Predložiti učenicima i učenicama da ocijene rad nastavnika (evaluacija), ali bez pritisaka da to bude u skladu sa očekivanjima dotičnog nastavnika. Time će oni imati osjećaj da posjeduju jedan vid moći, odnosno autonomije i biće zadovoljni da se i oni sami pitaju i uvažava njihovo mišljenje.
• Potaći razred da glasno izrazi svoje stavove i mišljenja o obrađivanim temama, da se stave u ulogu malih eksperata, tj. kritički osvrnu na sadržaje nastavnih planova i programa. Informacije koje nastavnici dobiju ovom aktivnošću mogu im biti dragocjene za naredno koncipiranje nastavnih jedinica i upravljanje kvalitetom u obrazovnom procesu.
• Prilikom grupnog rada, omogućiti učenicima i učenicama da izaberu vođu grupe, a ne da im se nameće određena osoba, koju možda sami ne bi ni izdvojili/odabrali.
Kako bismo svojim učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za slobodom, možemo učiniti sljedeće:
• Dozvoliti im da se međusobno dogovore oko toga s kim bi učestvovali u grupnom radu.
• Ukazati im na mogućnost da se neke nastavne jedinice mogu izlagati na drugi način, drugačijim redoslijedom užih tematskih cjelina i pitati ih da odaberu kako bi im najviše odgovaralo da se odvija ovaj proces.
• Dozvoliti učenicima i učenicama da obavljaju određene aktivnosti na času, bez nadzora nastavnika/ce. Naravno, ovdje je važna fleksibilnost i domišljatost nastavnika/ce, a dozvoljava se i jedan vid ”nenametljivog rukovođenja”, kako situacija ne bi izmakla kontroli. Potreba za uživanjem (zabavom) mogla bi biti uspješno zadovoljena ovako:
• Dozvoliti učenicima i učenicama da odaberu aktivnosti (u okviru obrađivane tematike nastavnog časa) iz kojih bi crpili ličnu satisfakciju. Neko je dobar u crtanju, drugi u pisanju, treći imaju izvrsne retoričke sposobnosti, četvrti preferiraju učiti i raditi s drugima, peti uživaju u diskusijama…
• Stvarati pozitivnu emocionalnu klimu u učionici, koja pogoduje dobrom raspoloženju čitavog razreda. Uživanje je zarazno i brzo se prenosi na čitavu grupu, tako da ovdje nastavnik treba imati u vidu i dobro poznavati socijalne mehanizme i fenomene, kako bi stvorio podržavajuću atmosferu među svojim učenicima i učenicama.
U periodu adolescencije, veoma je bitno pružiti mogućnost zadovoljenja potrebe za povezivanjem i pripadanjem drugima. Povjerenje u svoje kolege, socijalna podrška i dijeljenje iskustava i raspoloženja s njima, vrlo je važno u ovom kritičnom razdoblju. Zato možemo učiniti ovo:
• Potaći učenike i učenice da se raduju uspjehu njihovih kolega i koleginica.
• Razvijati im osjećaj za timski rad.
• Poštovati njihovu pripadnost različitim klikama i klapama (šminkeri, štreberi i slično), ali ne tako da dođe do većih predrasuda i stereotipiziranja drugih grupa.
• Nastavnik/ca treba dati do znanja učenicima i učenicama da poštuje njihovu potrebu za intimnim vezama, združivanjem i druženjem sa grupom prijatelja koje su sami odabrali.
• Podučiti svoje učenike i učenice načinima uzajamnog podržavanja i prihvatanja.
Nastavnik bi, dakle, trebao kombinovati demokratsko vođenje (balans između davanja različitih sloboda i obrazloženog postavljanja granica učenicima/ama) sa transformacijskim vođenjem (individualno uvažavanje i pristup svakom učeniku/ci, motivisanje, omogućavanje povratne informacije i uzajamne stimulacije).
Kruna ovakve vaspitno-obrazovne prakse je proces restitucije (osmislili su je Glaser i Gosen). Učenik/ca ne treba smatrati da treba biti uzoran učenik/ca zato što to želi nastavnik/ca i/ili roditelji, već prepoznati u sebi tu namjeru i potencijal. Dakle, ”dobro se vladam i postižem uspjehe jer to drugi žele” treba transformisati u ”dobar sam jer ja to želim, a sve zato što sam ja taj koji/a može kontrolisati svoje ponašanje”. Ovdje je riječ o putu od samoregulacije, preko samopouzdanja, do samodiscipline. Navešću jedan reprezentativan primjer. Pretpostavimo, dakle, da je učenik M. M. udario svog kolegu iz razreda N. N. Pristup u skladu sa restitucijom bi bio sljedeći:
1) Prvo smiriti oba učenika (kada smo u afektu, emocionalni registar preplavi razum).
2) Osvijestiti koju potrebu je počinilac pokušao (neadaptivno) zadovoljiti: moć (”ja sam jači”, ”hoću pažnju”), povezivanje i pripadanje (”ne znam adekvatno komunicirati i povezivati se s drugima, emocionalnu reakciju drugog mogu izazvati samo putem agresije”), uživanje (”osjećam se dobro, jer mi je pošlo za rukom da nekog nadjačam”) i slobodu (”prekršio sam pravilo lijepog ponašanja, izašao iz nametnutog okvira i pokazao da imam veće slobode nego drugi učenici”).
3) Porazgovarati sa učenikom o tome da je on odgovoran za svoje ponašanje, stoga može odabrati da ga promijeni. Razgovor treba biti temeljen na argumentima, pri čemu se uvažava učenikov svijet kvaliteta (sistem vrijednosti i interesovanja).
4) Istaći posljedice njegovog čina i osjećanja oštećenog (raditi na razvijanju saosjećanja, odnosno empatije).
5) Pitati počinitelja šta može uraditi da promijeni osjećanja žrtve (na učeniku-počinitelju je odluka o tome šta bi sve mogao preduzeti u ovom smislu).
6) Dati učeniku-počinitelju do znanja da cijenimo njegovu riješenost da se promijeni (dovoljno je da izgovori kako će pokušati, odnosno potruditi se da se promijeni).
Ukoliko nastavnici i nastavnice budu postupali u skladu sa Glaserovim savjetima, učenici i učenice će u njima vidjeti legitimni autoritet, jedan vid saradnika, osoba koje im omogućavaju da se u učionici i školi osjećaju dobro, uspješno, djelotvorno, dovoljno odraslo, doraslo i slobodno. Nastavnicima i nastavnicama ostavljamo prostor da prilagode ove savjete, odnosno vaspitno-obrazovne recepte, svom odjeljenju i školskom okruženju, tako da i oni sami zadovolje potrebe o kojima smo govorili.
Selman Repišti,
11. 3. 2015.
Model četiri stadijuma kompetencije (Model stadijuma učenja, Matricu svjesne kompetencije ili Ljestvicu svjesne kompetencije) vjerovatno je osmislio Noel Burch, zaposlenik korporacije Gordon Training International (GTI). Zapravo, još se spekuliše o tome ko je autor ovog pristupa učenju, kao i na osnovu kojih prethodnih sistema učenja je on osmišljen.
Po ovom modelu, četiri su ”stepenice” (stadijuma, nivoa) usvajanja nove vještine, znanja ili bilo koje druge kompetencije:
U prvom stadijumu, učenik/student ne zna ili ne razumije kako da uradi određeni zadatak. On ne zna ni to da ne posjeduje vještinu ili znanje relevantno za obavljanje ovakvog zadatka. Zapravo, učenik/student ne bi smatrao da je ovladavanje pomenutom vještinom (znanjem) nužno za izvršenje onoga što je zadato.
U drugom stadijumu, učenik/student shvata da ne razumije zadatak (problem) i da ne posjeduje ključne kompetencije potrebne za njegovo rješavanje. Na ovom nivou, počinje da uči novu vještinu, obično praveći neizbježne pogreške prilikom njene primjene.
U trećem stadijumu, vještina je savladana, jer učenik/student zna kako uraditi postavljeni zadatak, odnosno kako primijeniti stečena znanja. Međutim, kako bi pokazao svoju novostečenu vještinu i fond znanja, potrebno je da se koncentriše i da uloži napor. Dakle, demonstriranje vještine i ispravnog procesa rješavanja postavljenog problema nije nešto što učenik/student radi spontano. On prati i nadgleda svoje ponašanje i razmišljanje, a u isto vrijeme nije dovoljno siguran u sebe.
U posljednjem stadijumu, dolazi do spontanog pokazivanja novostečene vještine. Ono što je naučeno i uvježbano, sada se primjenjuje automatski i sa mnogo više samopouzdanja nego prije. Pri tome, broj pogreški je minimalan, a novoj (sada u potpunosti savladanoj) vještini učenik/student može podučavati druge. Isto tako, zadaci koji se temelje na onome što je ovako dobro naučeno i uvježbano, mogu se rješavati paralelno sa drugim problemima. Drugim riječima, demonstracija usavršene vještine ne zauzima mnogo kratkoročne memorije, niti iziskuje veliki napor prilikom prizivanja sadržaja iz dugoročne memorije.
Nekada se uz ovaj model navodi i peti stadijum (koji, dakle, nije dio izvornog modela). Na petoj ”stepenici”, učenik/student je u stanju naučno objasniti sticanje određene vještine, osmisliti jednostavniji i efektniji način njenog usvajanja (tj. pokazati relevantnu inventivnost i praktičnost) i tome podučavati druge.
Cilj obrazovnog procesa trebao bi biti da učenici/studenti napreduju do četvrtog stadija, odnosno do nesvjesne kompetentnosti. Peti stadijum podrazumijeva njegovanje kvaliteta kao što su: kreativnost, preduzimljivost, originalnost i refleksivno mišljenje. Zato bi peti stadijum bio ”šlag na torti” edukacijskog procesa.
Izvori
www.businessballs.com
www.exceptionalleaderslab.com
www.drillscience.com
Selman Repišti,
16. 7. 2017.
Početak maja ove godine treba ostati upamćen u kolektivnom sjećanju po velikom gubitku za našu nauku i struku. Nema sumnje da nas je kolega Joško Sindik višestruko zadužio svojim dugogodišnjim radom, energičnim zalaganjem koje je poprimalo granice profesionalnog sagorijevanja i izuzetno bogatom naučno-stručnom produkcijom koju je poklonio regionalnoj ali i široj akademskoj zajednici.
Naš Joško je bio odgovoran, predan svojoj profesiji, samodisciplinovan, principijelan, pošten, pravičan, iskren, strpljiv, u svakom trenutku voljan pomoći svim svojim saradnicima. Čovjek čelične volje, nepokolebljiv u prevazilaženju prepreka koje su mu se često nalazile na putu i čovjek velikog srca.
Prilikom pripreme naučnih i svih ostalih radova, stalno se trudio rasteretiti svoje saradnike, tako što je veliki dio posla odrađivao samostalno, kvalitetno i na vrijeme. Svakom kolegi priznavao je zasluge koje su im objektivno pripadale, s tim što je nerijetko znao i pružiti nam, po mom mišljenju, i više od toga. Neumorno je pružao čvrstu i sigurnu podršku svima nama koji smo mu se obraćali bilo za profesionalni bilo za savjet koji se tiče života uopšte. Odazivao se ažurno na svaki zahtjev, molbu i upit, a njegovi odgovori bili su iscrpni, često motivacione prirode, te puni iskrenog saosjećanja i razumijevanja.
Joško Sindik je tokom svog radnog vijeka ”zaronio” u podobar broj naučnih disciplina: psihologiju, pedagogiju (odgojne nauke), kineziologiju, antropologiju, kriminologiju, statistiku u društvenim naukama, metodologiju, medicinu, informatiku, turizmologiju… Uzmimo samo doprinose u okviru psiholoških disciplina: razvojne psihologije, psihologije ličnosti, socijalne psihologije, edukacijske psihologije, psihopatologije, kliničke psihologije, kognitivne psihologije, sportske psihologije, zdravstvene psihologije, industrijske/ organizacijske psihologije… Siguran sam da će, i nakon njegovog ”odlaska”, sljedećih par godina iz štampe izlaziti naučni i stručni članci koje je pisao odgovorno, objektivno i predano. Pored toga, bavio se književnošću, s tim da je imao sposobnost povući jasnu crtu između svojih naučnih i literarnih aktivnosti. Njegova poezija bila je (i ostala) odmjerena, koncizna, pristojna, precizna, a najvećma svima razumljiva i dostupna.
Smatram da je jako mali broj elektronskih medija i portala koji su propratili ovaj tužan događaj i nenadoknadiv ljudski i profesionalni gubitak. Jošku smo mnogo veći dužnici, te se trebamo sramiti zbog ovakvog laissez-faire odnosa prema moralnim, iznimno produktivnim i prosocijalno angažovanim profilima, kakav je i sam bio. Drugim riječima, on je pozitivni egzemplar budućim generacijama koje su stalno u potrazi za pravim uzorima i modelima ponašanja i vladanja. Na nama (mladim istraživačima, a bogme i nešto vremešnijim kolegama) je da pokušamo nastaviti naučno-profesionalnu tradiciju i filozofiju koju je Joško propagirao kroz svoju bibliografiju: poštivanje etičkih standarda nauke i struke, pomaganje kolegama na ma kojem nivou profesionalnih znanja i vještina oni bili, nesebično dijeljenje znanja sa akademskom i širom društvenom zajednicom, kao i neprestano samousavršavanje kroz proces edukacije koja se ne završava svršetkom formalnog obrazovanja.
Joško, hvala Ti za sve što si uradio za nas! Izražavam iskreno žaljenje što Ti se nismo uspjeli ni znali odužiti onako i onoliko koliko zaslužuješ… Završio bih citirajući naslov pjesme iz jedne od zbirki poezije koje si napisao (Lik iz drugog filma): bio si ”s naporom prosječan ili s lakoćom genijalan”.
Selman Repišti,
28. 6. 2017.
Nema univerzalnog recepta, ovo su, jednostavno, smjernice koje su rezultat istraživanja i iskustava iz prakse u oblasti razvojne (naročito dječje) psihologije:
1. Djetetu treba postaviti granice, ali mu uvijek treba objasniti zašto je određeno ponašanje nepoželjno. Naravno, koristeći rječnik koji ono razumije.
2. Dijete treba učiti empatiji, tj. zauzimanju perspektive drugog (”biti u tuđoj koži”). Naprimjer, nabaviti mu kućnog ljubimca i podučiti ga kako da se brine o njemu, osluškuje njegove potrebe i slično. Tako ono postaje saosjećajno i altruistično.
3. Djetetu možete postaviti visoka očekivanja, ali ona koja su izazovna i, što je najvažnije, dostižna! Na ovaj način, dijete postaje samopouzdano i počinje se osjećati kompetentnim (sposobnim i djelotvornim).
4. Treba nagrađivati dobro vladanje djeteta. Zapravo, podržavati svaki pozitivni pomak u modeliranju djetetovog ponašanja, te odnosa prema sebi i okolini. Nije dobro da podrška ili nagrade budu pretjerani, već ih treba isplanirati u skladu sa stepenom djetetovih postignuća, napora, zalaganja i dobre volje. Ako se neka ponašanja uvijek i obilato nagrađuju, dijete će i kasnije u životu očekivati neku kompenzaciju za sve ono što je uradilo u skladu sa očekivanjima značajnih drugih (roditelja, prijatelja i slično).
5. Loša ponašanja nekada (nesvjesnom greškom roditelja) mogu biti nagrađena. Ovdje dijete najčešće dobiva pažnju roditelja i to percipira kao svojevrsnu nagradu. Naprimjer, ukoliko udari mlađu sestru, roditelj ga može istući, vikati i prijetiti. Na ovaj način mu takođe pridaje pažnju i posvećuje svoje vrijeme. Umjesto toga, treba ga ukoriti, objasniti mu zašto ne treba udarati svoju sestru i dati mu priliku da popravi ovaj aspekt svoga ponašanja.
6. Zapamtite, bitna je perspektiva djeteta! Drugim riječima, kako dijete shvata odnos roditelja prema njemu, te kako interpretira i reaguje na aktivnosti koje roditelji preduzimaju kako bi izmijenili njegovo ponašanje. Ono što za roditelja može biti kazna, dijete može protumačiti kao nagradu, i obrnuto.
7. Djetetu treba reći u čemu je i zašto pogriješilo odmah nakon što je ispoljilo nepoželjno ponašanje. Razlog leži u tome da ono treba povezati roditeljsku kritiku sa aktivnošću koja nije prihvatljiva. Ako se odloži razgovor o aktuelnom prestupu, nema garancije da je dijete razumjelo o kojem se tačnu prestupu radi.
8. Ako ste indiferentni prema djetetu, psotavljate preniske zahtjeve i ne obrazlažete mjere koje primijenite kako biste korigovali njegovo ponašanje, dijete postaje impulzivno (naglo, razdražljivo), agresivno, a u isto vrijeme ostaje nedovoljno zrelo u socioemocionalnom smislu.
9. Od djeteta nemojte očekivati da postane kao vi (ili kao bolji vi), već da pokaže i izraste u ono najbolje od sebe što može ponuditi svijetu i društvenoj zajednici.
Selman Repišti,
5. 8. 2016.
Premda sam psiholog, ovdje ću vas upoznati sa nekoliko svojih, dobro utemeljenih razmišljanja o ovoj oblasti i njenim ”nosiocima”.
Savremeni psiholog je malodušna, priprosta osoba, naročito na našim prostorima. Žene-psiholozi nerijetko traže da ih zovemo psihologinje ili psihološkinje. Bile bi još sretnije kada bi im neko prišio titulu doktorice ili doktorke. U pravilu, mi nismo doktori, osim ako zvanično ne doktoriramo. Inače, moderni psiholog je neobrazovana osoba: loše poznaje strane jezike (osim, možda, engleskog); slabo se razumije u medicinu; nije upoznat sa osnovnim pojmovima u filozofiji, niti sa djelima važnijih filozofa; pretjerano je uvjeren u svoje ”bezgranično” znanje; te smatra da je uvijek pozvan da da mišljenje o nekoj društvenoj ili političkoj temi (premda baš i nema pojma iz sociologije i politologije, a ruku na srce, ne poznaje dovoljno ni socijalnu psihologiju).
U većini slučajeva, između pojma psiholog i psihopata možete staviti znak jednakosti. Psiholozi nisu mnogo zainteresovani za naša osjećanja, oni ih ”profesionalizuju”, pretvaraju u predmet svoje struke i mjerenja. Zato, ako nam kažu: ”Kako ste? Izvinite, ovo je moja profesionalna deformacija da pitam kako ste ili kako se osjećate…”, znajmo da ih naši doživljaji i emocije uopšte ne zanimaju. Jednostavno, žele potaći sagovornika da s njima podijeli svoja negativna i samoporažavajuća razmišljanja i osjećanja, kako bi se oni (psiholozi) osjećali bolje (”Drugima je loše, meni je dobro, kako je njima”).
Većina naučnih članaka iz psihologije je dosadna. Ponavljaju se jedne te iste teme (to su najčešće: anksioznost, depresivnost, motivacija, školski uspjeh i socijalna podrška). Iznova i iznova se računaju korelacije (povezanost) između ovih varijabli, a neizostavna praksa je da se ispitaju polne razlike. Drugim riječima, razlike u rezultatima muškaraca i žena na nekoj od skala anksioznosti, depresivnosti, motivacije, socijalne podrške… Samo se pitam: šta ćemo kada iscrpimo sve ove teme, tj. kada više ne budemo mogli pisati radove, a da se ne ponavljamo. Slično, učimo ljude kako da žive i kako da budu zadovoljni životom. Ovdje ima ozbiljnih istraživanja i novih saznanja, međutim, pozitivna psihologija će se ”skončati” onako kako je i ”začeta”. Edukacijska (pedagoška) psihologija je oblast koja je nepotrebna, pod uslovom da imamo pedagogiju. Zato ne bi bilo loše da se sastane tim stručnjaka i da odluče ukinuti jednu od ove dvije oblasti. Isto tako, bojim se da će i psihologija ličnosti, inače moja uža oblast, uskoro biti na izdisaju. Organizacijska (poslovna) psihologija previše liči na menadžment i poslovnu ekonomiju, tako da bi u ovom slučaju trebalo razmisliti o jednoj oblasti koja objedinjuje sve pobrojane (navodno) različite discipline. Ekološka psihologija je, po meni, naveća glupost koju smo uspjeli izmisliti (za razliku od pedagoga, koji su nas davno nadmašili po svojim inventivnim potencijalima; o čemu možete pročitati u mom tekstu: ”Pedagogija – trnovit put do ‘pedalogije’ ”). Ekološka psihologija je disciplina koja proučava naš odnos s okolinom, ekološku svijest i slično. Poznato je da je ekologija biološka disciplina, al’ eto psiholozi su našli za shodno da i ovdje umiješaju prste.
Pravi psiholog će predano, pažljivo, savjesno i odgovorno proučavati i istraživati ono što je u domenu njegove discipline. Autentični psiholog je radoznao, objektivan i kritički sagledava problematiku koji treba prostudirati. Dakle, on se ne zatvara u ”suhe okvire akademizma”, već pravi korak izvan toga i pridružuje se stvarnom svijetu i realnom društvenom životu. Njemu je interesantan svaki socijalni fenomen, originalna ličnost i najbeznačajnija anomalija na koju naiđe. On teži sebi i drugima objasniti kako stvarno stoje stvari, kako život i socijalni odnosi zaista funkcionišu i slično. On se ne boji svijeta, nije ga strah niti mu je ispod nivoa razgovor sa prosjakom, prodavačem na pijaci, radnicom u trafici…
Nažalost, savremeni psiholog je intelektualni šminker, pokondireni pozer i nedodirljivi ”istraživač”. On je puritanac, odnosno akademski čistunac, koji teži ka tome da se što više izoluje od stvarnog svijeta, od prave psihologije. Zato je današnja psihologija, u stvari, elitistička disciplina, stjecište ”odabranih”.
Neki moderni psiholozi su krenuli nešto drugačijim (opet pogrešnim) putem. Žele slavu, popularnost, tj. redovno pojavljivanje u usmenim medijima… Da samo znate kako se pripremaju za ovu ”svetu misiju”, u kojoj će gledaocima-laicima prenijeti neku ”suštinsku” istinu… A evo i nekih od tih ”aksioma života” koje velikodušno dijele narodu:
”Znate, čovjek je društveno biće”.
”Bračni drugovi mogu, ali i ne moraju da se slažu jedno s drugim.”
”Neki ljudi vole da izlaze, a drugi su više povučeni. To je činjenica.”
”Ja, kako psiholog, smatram da su ove tehnologije otuđile ljude jedne od drugih.”
”Psihološki gledano, osoba je nekada sretna i vesela, a nekada tužna i nesretna.”
”Kao što se kaže, svijet trebamo gledati kroz ružičaste naočale”.
”Širite pozitivnu energiju oko sebe. To je ključ uspjeha.”
”Neki mladi su pasivni, znate, ali nađe se neko ko je i aktivan, znate…”
Dakle, svrha ovog članka jeste da potakne ljude da što manje vjeruju psiholozima, te da natjera psihologe da se malo ”trgnu” i zapitaju čime se to bave i da li to rade na pravi (socijalno-korektan) način. I sam nekada zapadnem u iskušenje da postupak u skladu sa ovim opisima, ali se isto tako potrudim da, putem samorefleksije i samokritičnosti, odgovorno i zdravorazumski nastavim vlastito ”psihologiziranje”. Do kada, ne znam, jer smatram da će profesija psihologa veoma brzo izgubiti svoju funkciju, ne nudeći ništa novo, niti zanimljivo.
Selman Repišti,
5. 11. 2015.
Sigurno ste čuli da nas zovu digitalnim generacijama (pri čemu su one starije analogne). Sajber-prostor je postao naša nova životna sredina, dok je onlajn komunikacija imperativ suvremenog doba. Složit ćete se da većinu vremena na Internetu provodimo neproduktivno, usljed dosade, navike ili ovisnosti o ovom mediju. Međutim, nije kasno da se odlučimo za svrsishodan ”digitalni” ili ”elektronski” angažman. Sada možemo učiti, tj. sticati nova znanja i vještine iz udobnosti svoga doma.
Postoji nekoliko onlajn platformi za učenje. One nude kurseve iz različitih oblasti, a riječ je o programima koji su većinom besplatni. Zapravo, slušanje svakog kursa i dobivanje certifikata (tj. potvrde o odslušanom i položenom kursu) ne koštaju ništa. Nisku sumu novca treba uplatiti jedino u slučaju da želite potvrdu koja je u potpunosti validna (i internacionalno priznata kao takva), a da je prije toga provjeren vaš identitet i registriran specifičan obrazac vaše interakcije sa nastavnim sadržajima.
Tri su ovakve platforme: edX.org, coursera.org i open2study.com. Na prvoj su u ponudi kursevi u čijem izvođenju učestvuju međunarodno poznati stručnjaci sa sljedećih univerziteta: Berkeley, Boston University, Harvard, Massachusetts Institute of Technology (MIT), University of Texas… Ovi kursevi traju od četiri do 15 sedmica, a u njihovom izvođenju je angažiran velik broj znanstvenika i stručnih suradnika, koji vam prezentiraju mnogo zanimljivih nastavnih sadržaja, na nekonvencionalan i interesantan način. Tako možete upisati kurseve iz sljedećih oblasti: programiranje, statistika, medicina, engleski jezik, kineski jezik i kultura, fizika, kemija, elektrotehnika i mašinstvo, astronomija, biologija, psihologija, menadžment… Neki kursevi imaju jasno definirane rokove (npr. rad na zadaćama do određenog datuma, polaganje ispita u određenom roku i sl.), dok su drugi više prilagođeni ličnom tempu svakog polaznika (pored njih je oznaka self paced). U svakom slučaju, u ponudi je preko 500 kurseva, a neki od njih se mogu usporediti sa odslušanim jednim semestrom na fakultetu.
Na drugoj plaftormi (Coursera.org) kurseve nude sljedeći univerziteti i instituti: Johns Hopkins, University of California, Yale, Pennsylvania State University, Stanford, University of Manchester, Princeton, Brown University, Ludwig-Maximilians Universität (Minhen), Ohio State University, Duke University, Tel Aviv University, Peking University, Moskovski institut za fiziku i tehnologiju, University of Geneva… Pokrivene su sljedeće oblasti: umjetnost, biologija, ekonomija, menadžment, informacijske tehnologije (IT), mašinstvo, nutricionistika, elektrotehnika, zdravstvene nauke, pravo, matematika, energetika, lingvistika, psihologija, fizika, kemija, astronomija, forenzika… Najviše je kurseva na engleskom, ali su u ponudi i oni na nekom od sljedećih jezika: španjolski, portugalski, kineski, francuski, hebrejski, holandski i ukrajinski. Za razliku od onlajn platforme edx.org, ovdje je zastupljeno i ”vršnjačko ocjenjivanje” (peer assessment), gdje polaznik uradi jedan ili više manjih projekata koji predstavljaju sintezu naučenog gradiva, te ga podnese na ocjenjivanje drugim polaznicima. Autor ovog članka, s obzirom da je odslušao i položio oko 60 ovakvih kurseva, uvjerio se da su ostali polaznici (kolege) izrazito korektni prilikom ocjenjivanja, a projekti koje su podnijeli na evaluaciju su velikom većinom ozbiljni, pažljivo opisani i predstavljeni na razumljiv način. Na ovoj platformi za učenje na daljinu moguće je upisati određenu grupu kurseva, koji su tematski povezani. To se naziva specijalizacijom i, čim je okončate, možete se zaista pohvaliti detaljnim poznavanjem određene materije. Na platformi coursera.org možete dobiti certifikat na kojem je, pored toga da ste uspješno položili kurs, navedena i opisna ocjena ”ističe se” (with distinction). Ovakav certifikat dobit ćete ukoliko budete jako dobro uradili sedmične zadaće i završni ispit (u ovom slučaju najčešće morate postići bar 90% od ukupnog broja bodova).
Posljednja platforma (premda ih ima još, mada su na većini drugih veliki troškovi upisivanja kurseva, ili su njihove web-stranice pune dosadnih reklama, koje vam bespotrebno odvlače pažnju) je open2study.com. Ovaj sistem učenja na daljinu nude univerziteti u Australiji i na Novom Zelandu. Ovdje ćete naići na mnogo manje kurseva, ali, opet ćete profitirati jer se svi kursevi temelje na principu primjenjivosti naučenog. Po pravilu, ovi kursevi se sastoje od po četiri modula, a nakon svakog modula je provjera znanja u vidu kratkog testa. Ovdje nema završnog ispita. Pokrivene su sljedeće oblasti: astronomija, fizika, agronomija, antropologija, klimatologija, okeanografija, kemija, financijska ekonomija, dječja psihologija, psihologija, menadžment, kineski jezik i kultura, mikrobiologija, rudarstvo, medicina, nutricionistika, sociologija, kriminalistika, informatika…
Dakle, ukoliko znate engleski jezik (to ne mora biti neko veliko znanje) i ako možete odvojiti po 2–3 sata sedmično, nemojte oklijevati da napravite profil na ovim onlajn edukacijskim platformama. Isto tako, ukoliko niste u mogućnosti platiti nerijetko jako skupe kurseve za naše prilike, posvetite se učenju na daljinu i posjetite web-stranice ovih servisa. U okviru svakog kursa/programa, postoje forumi gdje imate mogućnost podijeliti svoja iskustva s drugim polaznicima. Možda i ostvarite neko prijateljstvo ili poslovnu suradnju.
Ono što je sigurno jeste da ćete brzo shvatiti koliko koristi imate od ovakve vrste učenja: proširivanje i produbljivanje znanja; privikavanje na elektronsko/automatsko testiranje; velika mogućnost primjene naučenog u poslovnom i privatnom kontekstu; dobivanje potvrde da ste kurs uspješno okončali (što je opet jedna konkretna i poželjna satisfakcija); ušteda novca; izučavanje onih tema koje ste oduvijek željeli proučavati, ali niste imali prilike u sklopu formalnog obrazovanja; sticanje znanja i vještina koje se temelje na najnovijim tehnološkim dostignućima i znanstvenim uvidima…
