POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE

Selman Repišti, MA psihologije

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Psihoedukacija, stoga, može biti individualna, porodična i grupna.

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (7): DR ANELA PURIŠIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE

Dr Anela Purišić rođena je 1982. godine. Studije medicine završila je 2009. g. u Podgorici, a specijalizirala psihijatriju 2020. g. u Beogradu. Završila je i napredni kurs Racionalno-emotivno bihevioralne terapije (REBT) na institutu u Beogradu koji je akreditovan od strane njujorškog instituta Albert Ellis. Pored toga, pohađala je brojne edukacije i kurseve i učestvovala na raznim simpozijumima. Zaposlena je na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici.

SR: Dr Purišić, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Kako biste opisali današnje stanje u psihijatriji kod nas?

AP: Broj ljekara treba da bude duplo veći i ili da se bolje rasporedi posao: u smislu da, kao i u ostalim većim zemljama, svaki konsultant ima rang: konsultant prvog, drugog i trećeg nivoa, pa profesor.  Zatim, ljudi koji su subspecijalisti-psihoterapeuti, za zavisnike i psihoze, treba da se bave samo pacijentima tog profila. Eksperti za, recimo, oblasti suicida ili bolesti zavisnosti, trebaju da budu konsultanti za te oblasti. Kod nas, generalno gledano, istu djelatnost obavljaju svi ljekari, neza-visno od nivoa obrazovanja i godina iskustva, što mislim da nije u redu.

SR: Na koje poteškoće ste nailazili tokom svog obrazovanja, odnosno specijalizacije iz oblasti psihijatrije? Da li ste ih uspijevali prevazići? Ako da, u kojoj mjeri i na koje načine?

AP: Tokom obrazovanja sam imala dvije velike sreće. Prva je da mi Lidija Injac Stevović bude mentor, da mnogo radim ali i da naučim nevjerovatno mnogo, s obzirom da je ona profesor, i do tog ranga mentora npr. u Australiji ne bih došla još 10 godina da se bavim ovim poslom. A druga sreća mi je Dragana Stojanović, psihijatar-psihoterapeut-psihoanalitičar, nevjerovatna žena, koja mi je proširila vidike i pomogla da posmatram iz drugačije perspektive, tačnije, višedimenzio-nalno.

SR: Šta biste savjetovali polaznicima specijalizacije iz psihijatrije? Kako biste ih motivisali da ustraju u svojoj edukaciji?

AP: Ja sam uvijek radila koliko je trebalo, kakva god situacija da je bila. Tako da sam bukvalno samo radom i upornošću prevazilazila sve probleme. Na primjer, sve što je bilo do mene, a u vezi sa dokumentacijom koju je trebalo završavati, radila sam sama.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, istraživačima, svojim profesorima, starijom kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AP: Na ovo pitanje u o uzorima u psihijatriji već sam odgovorila. Lidija Injac Stevović i Dragana Stojanović. Afinitet za psihijatriju osjetila sam dok sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći (HMP-u). Nije bilo vezano ni za jedan konkretan uzor. Prosto sam vidjela da mi takav posao dobro ide.

SR: Po Vašem mišljenju, da li bi psiholozi i psihijatri trebali da se podvrgnu nekoj vrsti psihoterapije tokom svog obrazovanja? Ako da, koji bi to bio psihoterapijski modalitet?

AP: Ja sam mislila da treba da se bavim psihoterapijom dok ne steknem neka bazična znanja, pa sam završila napredni nivo REBT-a. I mislim da je to dovoljno za ljude koji eksplicitno neće da rade psihoterapiju. Ja ne volim toliko da radim psihoterapiju. Međutim, u svakodnevnom radu, koristim brojne psihoterapijske tehnike iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT-a) i REBT-a.

SR: Kakvi su Vaši planovi vezani za budućnost u profesionalnom domenu?

AP: Moji planovi su da učim svakodnevno, da istražujem kad god mi se ukaže prilika da uradim neki lijep rad. I da idem povremeno na kurseve iz psihoterapije za neke kratke tehnike koje mi mogu koristiti. Mislim da bih mogla i da završim subspecijalizaciju iz bolesti zavisnosti. Ali nisam baš sigurna da ću to i učiniti. Mada, može se i to desiti, ukoliko se poklope određene okolnosti.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                                                   

Podgorica, 29. 10. 2021.

Intervjui sa uspješnim profesionalcima (6): Dr. NIKOLINA JOVANOVIĆ, psihijatrica i istraživač u području mentalnog zdravlja

Dr. Nikolina Jovanović je po struci psihijatrica koja se bavi i kliničkim i istraživačkim radom. Godine 2002. diplomirala je medicinu na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je također doktorirala i specijalizirala psihijatriju (oboje 2010. godine). Od 2015. godine zaposlena je na Sveučilištu Queen Mary u Londonu. Područja rada dr. Jovanović su perinatalna psihijatrija i psihosocijalne intervencije.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

NJ: Radim u perinatalnoj psihijatriji koja je relativno novo specijalističko područje. Zadnjih nekoliko godina britanska vlada ulaže značajna sredstva kako bi sve trudnice i majke koje imaju psihičke smetnje dobile odgovarajuću skrb. Izvještaj kojeg je 2014. godine objavio London School of Economics je jasno pokazao da je to puno isplativije nego da ove žene ostanu neliječene tijekom npr. postporođajne depresije ili psihoze. Naime, neliječene psihičke bolesti majke tijekom trudnoće i ranog razvoja djeteta ostavljaju teške dugoročne posljedice na zdravlje majki, djece i šire obitelji. Jako sam sretna što mogu biti dio te priče u Engleskoj jer mislim da se trenutno tu postavljaju standardi koji će se proširiti globalno. Važan dio mog rada je prevencija i pomaganje roditeljima (i djeci) da prekinu transgeneracijske cikluse i traume.  Moj klinički i istraživački rad su usko povezani, trenutno radim na istraživanjima o perinatalnom mentalnom zdravlju manjinskih skupina u društvu, psihoterapiji i psihosocijalnom liječenju. Zanima me i terapijski potencijal (bolničke) arhitekture.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

NJ: Dobar primjer je projekt kojeg upravo završavamo, radi se o velikom projektu financiranom od strane Europske komisije, pod nazivom IMPULSE, kojim smo željeli, i vjerujem uspjeli, unaprijediti liječenje osoba oboljelih od psihotičnih poremećaja. Projekt se odvija u pet zemalja na Balkanu gdje je još uvijek dominantna paradigma liječenja ovih osoba farmakoterapija dostupna u bolničkim uvjetima. U skopu projekta IMPULSE smo kliničare obučili za psihosocijalno liječenje kako bi u konačnici pristup oboljelim osobama bio holistički. Reakcije pacijenata, njihovih obitelji, psihijatara, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara i drugog osoblja su jako pozitivne. Puno truda je uloženo u održivost ovog psihosocijalnog pristupa u liječenju i nakon završetka projekta. Posebno me veseli što je projekt iznjedrio grupu od tridesetak izuzetno stručnih i kompetentnih istraživača na području mentalnog zdravlja od kojih možemo očekivati velike stvari u budućnosti.  

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

NJ: Sad kad razišljam o tome, čini mi se da su prepreke bile ‘vanjske’ i ‘unutrašnje’. Službeni eduacijski programi koji bili dostupni u Hrvatskoj u moje vrijeme su bili dosta rigidni i zastarjeli, pa sam se trudila dodatno educirati iz tema koje su me zanimale u Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u. Bilo je tu puno lutanja, isprobavanja, improvizacije s moje strane… I puno toga me zanimalo zbog čega mi je trebalo dosta dugo vremena dok nisam našla područje u kojem se osjećam da mogu raditi produktivno i kreativno. 

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, naučnicima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

NJ: Tijekom specijalizacije i doktorata sam imala odlične mentore u Zagrebu, profesoricu Vesnu Medved, primarijus Vlastu Štalekar, profesora Ljubomira Hotujca i profesora Vladu Jukića. Od njih sam puno naučila o psihijatriji, vođenju timova i organizaciji rada. Na doktoratu mi je komentor bio pokojni profesor Andrej Marušič iz Slovenije od kojeg sam puno naučila o metodologiji znanstvenih istraživanja. Profesor Norman Sartorius je vječni uzor i inspiracija, imam priliku i dalje od njega učiti o istraživanjima, destigmatizaciji, pisanju znanstvenih radova i sl. Zadnjih godina vrlo uspješno surađujem sa profesoricom Tanjom Frančišković i drugim kolegama iz Rijeke. Još je niz kolega u Londonu, drugim europskim zemljama i u svijetu s kojima redovito kontaktiram, raspravljamo o dilemama i uspjesima, poslovnim i životnim. Inspiraciju i uzore nalazim i u ljudima i idejama izvan mog područja, pogotovo u umjetnosti, te društvenim i političkim znanostima.

SR: Šta biste, iz perspektive sada već iskusnog naučnika, savjetovali mladim istraživačima?

NJ: Mislim da je za mlade istraživače ključno što bolje se educirati iz metodologije znanstvenih istraživanja. Idealno bi bilo steći ovu edukaciju u sklopu poslijediplomskog studija i uz to pohoditi specijalizirane tečajeve iz pojedinih metoda (npr. kvalitativna istraživanja, meta-analiza i sl.). I drugo, dobro je čitati redovito znanstvene časopise i knjige iz svog i komplementarnih područja. Danas nije teško identificirati tko su top stručnjaci iz nekog područja i njihove knjige, webinari i intervjui su lako dostupni. Treba učiti od najboljih.   

SR: Šta biste, iz perspektive dugogodišnjeg kliničara, savjetovali mladim psihijatrima ili polaznicima specijalizacija iz ove oblasti?

NJ: Dugo sam radila na temama relevantnim za mlade psihijatre u sklopu Europske psihijatrijske asocijacije (EPA). Puno je tu pitanja koja su još uvijek otvorena, ali ima nešto što je potencijalno rješenje za više problema… Mislim da je jako važno da svaki specijalizant i specijalizantica psihijatrije završi akreditiranu edukaciju iz psihoterapije. To je nešto što specijalistički programi u većini europskih zemalja ne nude, nego se treba upisati paralelno uz specijalizaciju i platiti iz vlastitih sredstava. Zahtjevno je i vremenski i financijski, ali jamči rad na sebi, holistički pristup dijagnosticiranju i liječenju naših bolesnika, i prevenciju sindroma sagorijevanja kod zdravstvenog osoblja (engl. burnout). Mislim da je to daleko najbolja investicija koju psihijatri, psihijatrice i srodni stručnjaci mogu napraviti u svom profesionalnom životu.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

NJ: Tijekom 2020-21. mi je plan preživjeti jer je stvarno teško balansirati između posla i obitelji tijekom pandemije. Mislim da su mi pandemija i sve što smo prošli kao obitelj i šira zajednica pomogli da osvijestim prioritete u životu. Profesionalno imam nekoliko ideja koje bih svakako htjela ostvariti u narednim godinama i, što je vjerojatno najbolje, mislim da sam puno kreativnija nego ranije kad razmišljam o njihovoj realizaciji. Tu ću stati jer sam također naučila da je nezahvalno previše planirati…  

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog i/ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                      Podgorica – London, 16. 7. 2021.

INTERVJU SA EMINOM ZOLETIĆ

USPJEŠNOM I SVESTRANOM NAUČNICOM U EVROPSKOJ UNIJI, A PORIJEKLOM SA NAŠIH PROSTORA

Emina Zoletić je doktorandica, klinička psihologinja, magistrica epidemiologije i javnog zdravlja, koja je odrastala i živjela u Tuzli,  a školovala se u Sarajevu, Zagrebu, Rotterdamu, Parizu, s trenutnom adresom u Warsavi. Nakon završenog studija na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu, karijeru je započela u Fondaciji lokalne demokratije, projektu Sugurna kuća Sarajevo. Nakon toga je nastavila karijeru na UKC Tuzla, Klinika za psihijatriju i Zavodu za psihološku i socijalnu zaštitu, Univerzitetsko-kliničkom centru. Završila je specijalizaciju iz kliničke psihologije, na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju iz kliničke psihologije, Filozofski fakultet u Zagrebu. Također je bila u statusu sudskog vještaka iz oblasti psiholoških nauka, radeći za sudove u Bosni i Hercegovini. Poslije praktičnog iskustva, željela se baviti naučnim i istraživačkim radom. Dobitnica je ERAWEB, stipendije za zemlje zapadnog Balkana, te je na taj način imala mogućnost upisati master studije na Erasmus MC (Rotterdam, Nizozemska). Tokom master programa usvojila je znanje i vještine u oblasti kvantitativne naučne metodologije i napredne statistike u zdravstvenoj oblasti, te je imala priliku sudjelovati u projektu Generation R, longitudinalna studija.

Nakon magistarskog studija iz oblasti epidemiologije na Univerzitetu Rotterdam, dobila je stipendiju, MIEM (Francuska, Pariz), te je završila drugi magistarski studij na Univerzitetu u Parizu, iz oblasti komparativne efektivnosti u istraživanju, u području javnog zdravlja. Tokom tog studija naučila je napredne metode u nauci, kao što je network meta-analiza. Imala je priliku raditi internship u jednoj od respektabilnih epidemioloških centara u Parizu, Centre de Recherche Épidémiologie et Statistiques (METHODS Inserm / Université Paris Descartes), nakon početka pandemije COVID-19, te je 10 mjeseci sudjelovala kao volonter-istraživač na projektu: Living mapping and living systematic review of COVID-19 studies Methods team, iz kojeg je nastalo nekoliko naučnih publikacija.

Zadnjih nekoliko godina je imala cilj da upiše doktorat, te je slala mnoge aplikacije za doktorske programe sa plaćenom školarinom u EU zemlje.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

EZ: Trenutno završavam prvu godinu doktorske škole iz oblasti društvenih nauka, sociologija, Univerzitet u Warsavi. Doktorski program je baziran na principu intersdisplinarnih kolegija. Naziv moje teze je: Intergenerational transmission of the memory of war:The cases of families in Bosnia-Herzegovina and the Bosnian diaspora in Europe, a radim je pod supervizijom profesorice sa Univerziteta u Warsawi i profesora sa univerziteta Kingston u London. Glavni cilj ovog rada je istražiti dinamiku međugeneracijskog prijenosa sjećanja na rat među familijama koje žive u u Sarajevu i bosanskohercegovačkoj dijaspori u EU/UK, s posebnim naglaskom na to kako se pamti prošlost, npr. šta odabiru da prenose, šta naglašavaju i u koju svrhu, npr. zbog  gradnje identiteta, potrebe za poštovanjem, osnaživanjem, društvenim promjenama itd. Predložena studija nudi interdisciplinarni pristup (sociologija u kombinaciji sa socijalnom psihologijom) u multidisciplinarnom kontekstu, tj. istraživanje je otvoreno za kombinaciju iz drugih disciplina, npr. historije, kulturologije, međunarodnih odnosa itd.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

EZ: Imam iza sebe  10 godina kliničkog i praktičnog iskustva. Tokom tog perioda sam se bavila različitim oblicima dijagnostičkih, terapijskih i istraživačkih aktivnosti u području kliničke i zdravstvene psihologije, neuropsihologije, te mentalnog zdravlja u zajednici. Najveći fokus je bio na neuropsihologiji te sam prva koja se angažovala u toj oblasti u mojoj regiji. Također sam bila volonterski uključena u aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija. Sarađivala sam na nekoliko istraživačkih projekata na nivou Univerzitesko-kliničkog centra, te sam, kao koautorica, objavila nekoliko kliničkih radova.

I na druge načine sam se javno angažirala kao stručnjakinja. Tim Ministarstva zdravstva FBiH me je prepoznao kao stručnjakinju koja bi mogla doprinijeti izradi nacrta i plana prvog programa iz kliničke specijalizacije u našoj zemlji. U Društvu psihologa FBiH sam članica Etičkog odbora, pa i na taj način djelujem u zajednici.

Dobitnica sam dvije značajne stipendije za master programe, te za doktorski program u Warsavi.

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

EZ: Za mladu osobu sa naučnim ambicijama, Bosna i Hercegovina nije povoljno mjesto za život i rad. Kroz profesionalni dio života susretala sam se sa brojnim poteškoćama, a na prvom mjestu je nemogućnost da se nastavi obrazovanje i usavršavanje, kao i činjenica da ne dolazim iz EU zemlje, što je značajno otežavalo put usavršavanja.  Kada bih slala prijave za doktorske programe na nekim priznatim visokoškolskim institucijama u  EU, pristup  mi je bio ograničen, zbog činjenice da nisam iz EU kao i to da nemam naučne reference, a vani je ”arena” velika, te je konkurencija jaka.

Naše obrazovanje nije na visokom nivou, znanje koje dobivamo u školama i na univerzitetima je limitirano kada poredim zemlje u EU gdje sam nastavila svoje studije. Isto tako,  kada sam završila studij psihologije, znala sam da nisam dovoljno spremna za praktični rad s ljudima. Studij je pružao puno više teorijskog dijela usvajanja gradiva, što, s druge strane, jeste jako važno, jer je temelj svake praktične aplikacije u teorijskim nalazištima. Stoga sam bila primorana sama tragati za mogućnostima dodatne praktične edukacije.

U potrazi za praktičnim iskustvom naišla sam na prvu veliku prepreku – nedostatak specijalizacije iz oblasti kliničke psihologije u BiH. Specijalizacija je važna za rad u praksi, jer radimo sofisticirane i specijalizovane procjene, tretmane i edukacije. Tako je i u drugim oblastima.

Među preprekama u istraživačko-naučnom radu nalazio se i nedostatak financijske podrške,  inovacija, te pristupa naučnim bazama. Nauka nije dovoljno razvijena i znanja koje dobivamo u školama i na univerzitetima je  značajno limitirano. Naučni rad se ne cijeni, u nauku se ne ulaže, nemamo jasnih kriterija u vezi objavljivanja naučnih radova. Značajno je prisutna i korupcija.

Napominjem da ne postoje institucionalna finansijska ulaganja i sredstva za provođenje naučno istraživačkih projekata kao i da su smanjeni fondovi za mnoga visokoškolska usavršavanja. U BiH ne postoji nijedan naučni centar s naučnim bazama podataka. Moguće rješenje vidim u otvaranju ka svijetu i Evropi, povezivanju sa naučnicima vani,  inicijativama da se napravi fond za finansiraje mladih naučnika i studenta, za dalje edukacije kao i provođenje evidence-based naučnog istražavanja. Na taj način bismo stvorili bolju motivaciju kod njih za usvaršavanjem i unapređivanjem. Važno je da postoji  razmjena naučnika, dolasci značajnih imena u svijetu nauke u našu zemlju kao i mogućnost za  fellowship  studenata i naučnog osoblja vani. Osim toga, treba da unaprijedimo standarde u vezi s visokoškolskim obrazovanjem, u skladu s EU kriterijima. Omogućiti mladim naučnicima da se dalje usavršavaju, više educiraju, usavršavaju vještine pisanja naučnih radova, te njihovo objavljivanje u priznatim svjetskim časopisima. Tako može i zajednica da profitira. To bi itekako moglo unaprijediti  nauku u BiH.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psiholozima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

EZ: Uzora je bilo tokom mog educiranja, oni se mijenjaju kako se razvijam i dopunjavam svoje znanje. Mentorice na dodiplomskom kao i poslijediplomskom studiju su mi bile značajni uzori i uticali su na moje stavove i planove, s njima sam se razvijala. U praksi, također sam imala uzorne kolege psihijatre, neurologe, neurohirurge koji su uticali na moj profesionalni razvoj. U naučnom svijetu značajan uzor mi je prijateljica, vodeća naučnica epidemiologinja, koja mi je ukazala na ljepotu nauke i puno pomogla tokom mog obrazovanja. Svaka nova edukacija i obrazovanje donijeli su mi neku osobu koja je uticala na moj rad i usvaršavanje.

SR: Šta biste savjetovali mladim istraživačima?

EZ: Da apliciraju na razne fondove i da se povezuju sa raznim istraživačima izvan svojih zemalja. Tako šire mrežu i povećavaju šansu da budu primijećeni u značajnim institucijama, da dobiju šansu da uče od najboljih. Važno je da uče, informišu se jako puno, da rade i  ne odustaju od svojih ciljeva.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

EZ: Planovi za naredne tri godine su da uspješno završim svoj doktorski program, objavim naučne radove, dobijem nova znanja, posebno u oblasti sjećanja i međugeneracijskog mehanizma prenosa sjećanja. Da se i dalje razvijam i stičem nove uvide, doživim drugačiju kulturu i ljude jer mi to obogaćuje život.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Tuzla, 10. 6. 2021. g.

A self-help weapon to fight depressive thoughts

Of course, depression is a very frequent psychological disorder which can have a debilitating effect on your everyday life. However, there is some good news! It can be successfully treated with the help of clinical psychologists, psychiatrists, and psychotherapists. Moreover, you can help yourself by using various psychological techniques. One of them is related to mental restructuration. Are you ready for change?

Please, choose to work on changing your own pattern of thinking. Negative thoughts look just like these ones: ”I am a completely unsuccessful person”, ”I will never achieve something important to me”, ”I feel totally helpless”, ”I am not a self-confident person at all”, ”Nobody loves me as I am”, ”Nobody admires me”, ”Nobody understands me”, and so on, and so on…

Thus, you can work on reprogramming your brain. In other words, you can decrease your self-destructive mind activity. Let’s see how… First of all, there does not exist a person who is unsuccessful in the all domains of life. Furthermore, there is no such a person whose self-confidence equals to zero. Hence, you are successful whilst doing at least some things and you are a self-confident person whilst interacting with at least some people. In addition, there is always someone who loves us (sometimes we do not know it and have to find out who is that person or a group of people). Moreover, there are lots of individuals who are jealous of our behavior, clothing, personality traits, intelligence, etc. But they usually do not admit it (believe me or not, that is true!).

Therefore, your new (positive, healthy, and self-nourishing) thoughts can be as follows: ”I can make success if I put some effort in a situation”, ”I am a person who works on building my self-confidence and self-esteem”, ”I know that some people admire my skills, competencies, charisma, or how I look like in their eyes”, ”I cannot make all people love me. Instead, I can be happy because I know that my family and my friends have positive emotions toward me”, ”People similar to me can understand me. This insight is sufficient for me because I think in a realistic way”.

Thus, your thoughts should be optimistic, realistic, and self-explanatory (i.e. logical). We cannot expect of everybody to accept our personality traits, approve our behavior, love us, or understand our inner psychological states. And you can think of yourselves in positive terms. It is free of charge and is very beneficial for your mental health as well as for meeting your short- and long-term goals.

Depression mostly relies on negative thoughts and the best way to attack it is to start with making your patterns of thinking open to positive influences from inside (subconscious and conscious part of your personality) and from outside (social environment).

Selman Repišti,

January 27, 2018

DA LI BI SUICIDALNIM KLIJENTIMA TREBALO DOPUSTITI DA SEBI ODUZMU ŽIVOT?  

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980).  Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

  1. ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
  2. klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
  3. klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

 

Selman Repišti,

4.8. 2017.

EGZISTENCIJALNI NAMĆOR (TREĆI ČIN)

Opet ponedjeljak. Ista prostorija za grupnu psihoterapiju kao i prvi put. Ista procedura dovođenja pacijenata.

Opet se čuje razgovor između bolesnika. Danas je glasniji, nego prošli put. Medicinski brat i sestra ih povremeno opominju da stišaju svoj glas, u iščekivanju velikog meštra, primarijusa Ludviga Beringa.

Dr Bering danas kasni. Konačno, dolazi u 12:30.

DR BERING (Čim se pojavio na vratima): Dobar dan. Izvinite što kasnim. Današnja seansa će trajati jedan sat. Potrudiću se da to ne umanji vaš napredak. Odmah ćemo rekapitulirati postignuća sa prehodnog susreta. Ko želi ponoviti šta smo novo saznali i gdje smo stali? (Pogledom luta od jednog do drugog člana grupe)

 

LANA: Nek ponovi Hans, on je najmlađi. Svakako nas smatrate djecom, doktore Bering. U njegovom slučaju se bar ne varate.

 

HANS: Kod Lane se očito pojavio materinski nagon. Ali, upozoravam, njen biološki sat davno je već otkucao ponoć. Nije da joj prebacujem, već samo očitavam vrijeme. (Lana ga ljutito gleda još od prve rečenice)

 

LANA: Preći ću preko ovoga, kako bih pokazala svoju zrelost, u odnosu na ovog balavca.

HANS: Emocionalnu zrelost, pretpostavljam? (Lana ga mrko gleda) Kao što rekoste, ja sam najmlađi, a uz to sam, dodajem, psiholog… Doktore Bering, vjerujem da se nećete naljutiti što ću se na trenutak postaviti u Vašu profesionalnu ulogu. Ili, ipak hoćete?

 

DR BERING: Ni najmanje. Malo sam razmišljao o svima vama i došao do zaključka da vam trebam dati više slobode.

 

HANS: Odlično, onda ću odmah početi. Na prvoj seansi smo svi mi pokazivali odbrambeno raspoloženje. Svako je branio svoju struku i vlastiti identitet odeđivao preko svog profesionalnog angažmana. Umjesto nas petoro, pardon, šestoro, vidio sam i osjećao šest različitih oblasti djelovanja, šest zanimanja.

 

POL: To se i meni učinilo.

 

LANA: Svako od nas se borio za svoj dio prostora, podsjećali smo na pse koji zapišavaju svoj teren.

 

HEMFRI: Tada smo civilizaciji rekli laku noć. Ma kako da smo obrazovani, načitani i iskusni u nekoj uskostručnoj oblasti, ponašali smo se atavistički i animalno.

 

SIGMUND: A bog je sve to gledao i molio se da ga zamolite za oprost.

 

LANA: Evo, sada Vas molimo, gospode Sigmunde.

 

SIGMUND: Nikada nije kasno da se moja djeca pokaju, makar to bilo i uoči sudnjeg dana. Jer ja sam milostiv.

 

DR BERING: Sjajno. Hanse, molim Vas da nastavite.

 

HANS: Nakon što smo stekli uvid u vlastito stanje, odnosno u samu činjenicu da posjedujemo enormno nabujali ego, a to je bilo između prve i druge seanse, u drugoj smo već bili nešto drugačiji.

 

POL: Primijetio sam promjenu. Sebi sam djelovao ranjiviji nego inače.

 

HEMFRI (Mirno, ujednačenim tonom): Postali smo otvoreniji.

 

LANA: Narušili smo svoju strukturu, otvorili vrata bastiona i ispričali stvari koje ne bismo svakome i svugdje.

 

HANS: Da, u drugoj seansi smo bili spremni izaći iz svoje kože i indirektno smo priznali svoje slabosti, na kojima treba dalje raditi.

 

LANA: Počeli smo jedni drugima pomagati.

 

HANS: Ali, ostala je određena količina netrpeljivosti koja visi u vazduhu.

 

SIGMUND: Ja ću je raspršiti. Da nije tako, zrno loše prošlosti postalo bi breme budućnosti.

 

LANA: Kao između nas dvoje, Hans. Međutim, dovoljno sam odrasla da je neću uzeti za ozbiljno. Pokušaću zanemariti tvoje hirove.

 

POL: Lana, ne započinji svađu.

 

LANA: Pol, vjerujte, više se u to ne bih upuštala.

 

DR  BERING: Vidite, svi smo tu kako bismo jedni drugima pomogli.

 

HANS: Doktore Bering, ili bolje, kolega Bering, mislio sam da je Vaše terapijsko geslo nešto poput ovoga: ”Vi ste jedni drugima prijatelji, ali, ja sam vam svima najbolji prijatelj.” Ili, pak: ”Vi se međusobno podržavajte, ali izlječenje dolazi kroz i preko mene.”

 

DR BERING: Mene je malo sramota što ću ovo priznati, i time sigurno gubim dio autoriteta u vašim očima, ali… (Nakašlja se) I ja sam napredovao u posljednje dvije seanse i u intervalu između njih. Zapravo, naglo nakon druge sesije. (Svi gledaju u doktora, čak i gospod Sigmund)

 

HANS (Poluironično): Dočarajte nam to, molim Vas.

 

DR BERING: Počeo sam tražiti sebe, tamo gdje se ni najmanje nisam nadao da bih mogao biti.

 

LANA: Govorite previše filozofski. A to je, gdje?

 

DR BERING: U vama, potom i u sebi.

LANA: Zvučite kao Hans ili Pol. Pomalo me iznenađujete.

 

DR BERING: Više me ne iznenađuje okolina, postao sam čudan samom sebi.

 

POL: Očito je da ste inspirisani. Volio bih za trenutak biti psiholog.

 

HANS: Nema potrebe za tim, Pol. Psihologa ima za bacanje. Broj im raste eksponencijalno. Možemo ih izvoziti. Što sam više postajao psiholog, to sam manje ostajao čovjek. Kolega Bering, nastavite.

 

DR BERING: Dakle, nekoliko puta sam poželio posmatrati život vašim očima. (Svi se pogledaše) Shvatio sam da sam zanemario vašu perspektivu.

 

POL: Multiplicitet istina. Nije loše, doktore Bering. Sada vidim da Vam filozofija nije toliko strana.

 

HEMFRI: Oduvijek sam bio zagovornik ideje o paralelnim univerzumima. Sada sam dobio nove ideje o njihovoj konceptualizaciji.

 

HANS: Kolega Ludvig, ako Vas tako mogu zvati, dobrodošli u klub. Vidim da je Vaše samootkrivanje jako poticajno za grupu. Slobodno nastavite.

 

DR BERING: Nakon dugo vremena, osjetio sam se povezanim. Umeženim. Pa čak i shvaćenim.

 

HANS: A prihvaćenim?

 

DR BERING: Tek sada, upravo sada, na trećoj seansi.

 

LANA: Doktore, polako se privikavam na činjenicu da ste i Vi običan smrtnik.

 

HANS: Lana, upravo si dala do znanja Ludvigu da je postao ravnopravan član ove grupe, da ne odskače i da se uklapa. Kolega Ludvig, čija Vas perspektiva naročito zanima?

 

DR BERING: Zamolio bih Sigmunda da podijeli svoje viđenje s nama. Vjerujem da bi stvarnost posmatrana njegovim očima mogla imati presudnu ulogu u našem viđenju sebe. (Sigmund se počeo samozadovoljno smješkati)

 

HANS: Znate za pravila. Trebate se okrenuti prema Sigmundu i uputiti mu svoju molbu.

 

DR BERING (Okreće se, ne samo licem, već i tijelom prema Sigmundu): Sigmunde, mislim da sam Vas zanemario na prethodnim sesijama. Da li biste nas htjeli upoznati sa svojom percepcijom ljudskog roda, a potom onih koji se nalaze u ovoj prostoriji?

 

SIGMUND: Okrenuti se bogu, znači raščistiti sa samim sobom. Čovjek je postao samodovoljan, u nekim slučajevima, čak, sam sebi suvišan. Ljudi su postali prijemnici, antikreativci. Njihova egzistencija se svela na ustaljeni niz radnji i obaveza, koje ne vode nikuda. Sloboda je postala ropstvo, jer je nisu sposobni transformisati u društveno-korisnu i moralno-prihvatljivu aktivnost.

 

POL: Ah, svevišnji parafrazira Eriha Froma.

 

SIGMUND (Nastavlja, ne obazirući se na Polovu primjedbu): Mjera opšte informisanosti postala im je praćenje političkih dešavanja i redovno čitanje dnevnih novina.  Sve manje čitaju, a sve više citiraju. Sve rjeđe istražuju i pitaju, a sve se češće izjašnjavaju i odgovaraju.

 

HEMFRI: Ako dopuštate da dodam, treći Njutnov zakon je krenuo suprotnim smjerom: reakcija je počela prethoditi akciji.

 

SIGMUND: Ti si onaj koji razumiješ.

 

HANS: Gospodine Sigmunde, kakvo je Vaše viđenje naše, da se stručno izrazim, grupne dinamike?

 

SIGMUND: Vidim je u tri faze. Prva je bila zabluda. Druga uvid. Treća pokajanje. Postali ste ono što ste bili.

 

POL: Mislim da Vas savršeno razumijem.

 

DR BERING: Konačno Vas razumijem.

 

LANA: Ah, ta filozofija. Na kraju uvijek pokaže lice ponizne sluškinje teologije.

 

POL: Lana, nismo na istim talasnim dužinama.

 

HEMFRI (Brzo ulijeće s komentarom): Pol, mislim da smo upravo svi postali usaglašeni po tom pitanju i stanju.

 

HANS: U redu je. Svi smo mi, negdje u suštini, došli do istog uvida, samo što se, ovako javno ili polujavno, pravimo da nismo shvatili poentu. (Ludvig odobrava)

 

LANA: Moram priznati da me Hans iznenadio svojom vještinom vođenja današnje seanse, pa bih pitala doktora Beringa da li dijeli moje mišljenje? Doktore Bering?

 

DR BERING: Svakako. Opet mi je neprijatno, ali moram to izustiti. Mislim da mi psihijatri moramo učiti od psihologa kako da se ponašamo u individualnim i grupnim susretima sa pacijentima. (Medicinska sestra i brat se pogledaše)

 

HANS: Klijentima, kolega Ludvig, korektnije ih je zvati klijentima. Naravno da trebate, ta vi niste izučavali socijalnu psihologiju, niti savjetovanje i psihoterapiju onako kako smo mi to činili tokom studija. Morate poraditi na svom senzibilitetu. Bez obzira na sve to, pozdravljam Vaše priznanje i vjerujem da ima nade za psihijatriju.

 

DR BERING: Ne bih išao toliko daleko da sam na Vašem mjestu, kolega Hans, ali…

 

HANS: Razumijemo se. (Namignuvši mu) Imam osjećaj da se naš tretman bliži kraju.

 

DR BERING: Moj posao je ovdje završen. Pomogao sam vam onoliko koliko je to trebalo. Nadam se da Vam nisam oduzeo sebe. Žalio bih ako je došlo do toga.

 

HANS: Još jednom Vam hvala, kolega Ludvig. Pomogli ste nam da ponovo postanemo, ostanemo i opstanemo.

 

LANA: Doktore Bering, šta Vi najčešće sanjate?

 

DR BERING (S olakšanjem): Često se zadesim u nekoj ulici, praznoj, nakon ponoći. Ništa se ne čuje, jedino ja urlam iz sve snage. Navodno se prisjećam da sam to veče pobjegao iz duševne bolnice, kao što je ova. Osjećam da niko ne čuje moju viku i drago mi je zbog toga. Konačno sam svoj. Svjestan sam da sanjam i ne želim se probuditi. Jasno mi je da sam lud i želim da tako i ostane. (Medicinska sestra i brat se pogledaše)

 

HANS: Često sam govorio da je ludilo jedini način da osviješten čovjek ostane normalan pred sobom, u ovakvom društvu.

 

POL: Možemo to preformulisati i na sljedeći način: danas je duševna bolnica jedino sigurno utočište za slobodnomisleće ljude.

 

HANS: Vaša misao nosi nešto drugačiji smisao, ali nije neistinita. Štoviše, izdanak je intelektualnog pesimizma.   Kolega Ludvig, nastavite, prekinuli smo Vas.

 

DR BERING: Kao što rekoh, dok sanjam, ja sam van okova. To nisu noćne more, to su najsmireniji trenuci mog života. Ključ mog izlječenja leži uglavljen u bravi liberalne psihopatologije. To je sve što sam vam imao potrebu reći.

 

HANS: Ludvig, hvala Vam, još jednom. Sada bih zamolio sve prisutne, uključujući tu i sebe, da izvedemo, svako za sebe, zaključke s ove terapije. Ili, da preformulišem pitanje: gdje ste sada, u odnosu na ono gdje ste bili prije i sa čime ste došli u grupu? Neću vas prozivati, molim da se sami javite.

 

DR BERING: Umjesto da sam psihijatar i psihoterapeut, koji je zadužen za mentalno zdravlje pet pacijenata i njihov napredak u tom pogledu… (Na trenutak zastaje) na kraju se osjećam kao jedini pacijent među Vama. Sada mogu reći da sam imao pet psihoterapeuta, koji su mi, nesvjesni toga, pomagali samo zato što su dobri predstavnici svojih profesija. (Lana odobrava, na Hemfrijevom licu se očitava zadovoljna smirenost, Hans klima glavom, Sigmund ga blaženo posmatra, a Pol je ispravio svoja leđa i vidi se da mu imponuje doktorovo priznanje) Ovo bi moralo ući u anale psihijatrijske nauke. Skovao sam i novi pojam: strukovna psihoterapija. Bez edukacije, bez iskustva u radu sa bolesnicima…

 

POL (Mirno se nadovezuje): …sa iskustvom u vlastitoj struci i dobrim stažom u borbi protiv  weltschmerza.

 

HANS (Dodaje): …i njegovom prihvatanju.

 

SIGMUND: Prihvatite ono što vam bog daruje. Jer ja sam milostiv.

POL: Evo kako ja shvatam misao gospodina Sigmunda.

 

SIGMUND: Činjenicu. Datost. Ne misao.

 

POL: U redu, nek’ Vam bude. Dakle, svako od nas ima nebrojeno mnogo potencijalnih sudbina, odnosno budućih scenarija života. Ona koja nam je dodijeljena, ujedno je najbezbolnija.

 

LANA: Pol, je l’ Vi vjerujete u to što ste upravo rekli?

 

POL: Nažalost, sve više.

 

LANA (Začuđeno): Gdje je nestao filozof u Vama? Ili, kada se to desilo?

 

POL: Filozofija je umrla onog trenutka kada je zaživjela demokratija.

 

HANS: Pol, kako je to djelovalo na Vas kada ste shvatili da je filozofija umrla?

 

POL: Ona je, zapravo, uginula. Mučki, nedostojanstveno, surovo.

 

HANS: Kako to mislite, mučki i surovo?

 

POL: Uništila su je takozvana prava. Recimo, svako ima pravo da javno iznese svoj stav o nekoj društvenoj temi. Problem je što neki ljudi nemaju vlastiti stav, nego je u pitanju rezultat grupnog mnijenja neuke većine.

 

HANS: Slobodno nastavite. Koje ste još pojave uočili, a da potkrepljuju ovaj Vaš zaključak?

 

POL: Odluke se više ne temelje na logičkom, opreznom promišljanju. Prosto su rezultat marketinškog imperativa.

A ono što mi je najteže… (Zastajkuje) je da mladi podižu pobune i mini-revolucije, samo zato da bi bili popularni i slavljeni. Međutim, u pozadini ovih postupaka, leži nedostatak ideala i iskrenog, intrinzičkog impulsa za promjenu. Grupna prava su se rascijepala na individualna. Postali smo robovi vlastitih potreba. Onda smo ih legalizovali, kako ih jedni drugima ne bismo osujetili.

 

HANS: Kako se osjećate u vezi s tim?

 

POL: Jako rezignirano. Sada mi je lakše. I… i… (Zamuckuje) još bih nešto podijelio sa vama.

 

HANS: Smognite snage za to.

 

POL: Moje mišljenje je da je homoseksualnost najveće biosocijalno postignuće naše civilizacije. (Svi ga pogledaše)

 

LANA: Kako, molim?

 

POL: Ono primitivno u nama je životinjskog porijekla. Evolucijsko breme, neizbrisiva je mrlja kulture. Počinjemo ga transcendirati, onda kada podrežemo izdanke prirode i osmislimo vlastitu prirodu. Modifikujemo je, ili izmislimo.

HANS: Lana, nema potrebe za čuđenjem. I sami smatrate da ste daleko superiorniji od nas. Uz to, oglušili ste se o moje suptilno koketiranje s Vama. Stoga, ne vidim problem sa ovim što je Pol rekao.

 

LANA: Koliko mi je poznato, psihoterapeut ne smije uspostavljati intimne veze sa svojim pacijentima. A Vi ste nam, trenutno, vođa grupe.

 

HANS: Intimne veze sa svojim klijentima. Budimo demokratični do kraja. Međutim, ja sam jedan od Vas, ovdje u ulozi pacijenta. Posve je slučajno što sam danas, ne svojom voljom, spontano skliznuo u psihoterapijske vode. Dozvolite zato da Vas pozovem na piće, naravno, nakon seanse, da ne ostavim utisak baš toliko neprofesionalne osobe.

 

LANA: Razmisliću o tome da izađemo kao klijenti, ravnopravni, onako nepretenciozno i neobavezno.

 

HANS: Lana, mislim da smo konačno počeli živjeti. Bez prošlosti, bez zabrinutosti za budućnost. Slaveći sadašnjost.

 

HEMFRI: Želio bih se uključiti u raspravu. (Hans mu sugeriše da to slobodno  učini) Stvarnost se grana. Nije riječ o bifurkaciji, već o mnogo složenijem modelu. Put kojim trebamo hodati dobija viši težinski ponder, dok se drugima pripisuje manji koeficijent vjerovatnoće. Svijet se ipak može svesti na matematiku. U nauci su prihvatljivija jednostavnija, elegentnija objašnjenja. (Lana likuje)

HANS: Sigmunde, imate li Vi nešto dodati? Da li je savršeni dizajn zaista perfektno osmišljen?

 

SIGMUND: Danas sam slušao kako progovaram kroz vas. Moram vam nešto priznati. Ako ste stvoreni po slici i prilici boga, a samo ste nesavršeni, onda postoji mogućnost da sam i ja nesavršen, sam po sebi. Bog sve vidi, ali sebe ne vidi.

 

POL: Ko se bogu ulizuje, sada usne oblizuje.

 

SIGMUND: Pol, nisam na to mislio.

 

HANS: Sigmunde, Vi ćete u svojim očima uvijek ostati bog. Međutim, sada ste me ubijedili da ste jako napredovali u ovoj terapiji. Želio bih još nešto reći, možda nevezano za ovu temu. Naime, mislio sam da je svijet skrojen po mjeri ekstraverata. Ali bez nas, introverata, ovi prvi ne bi imali svoj identitet.  Ne bi znali ko su i koji su njihovi dometi. Preko naših leđa, oni su ono što jesu.

 

DR BERING: Hans, ima smisla ono što govorite. Nego, mislite li da bi sada bilo vrijeme da završimo ovu seansu, malo smo je odužili?

 

HANS: Naravno. Imam osjećaj da smo se svi ponovo rodili. Ne kao tabula rasa, već zreli i osviješteni. Želim vam svima ugodan dan.

 

LANA: Ja moram još nešto reći. Svi veliki matematički problemi začin su ove oblasti. Ukoliko bi se riješili, matematika ne bi bila ono što jeste. Mislim da ću napraviti pauzu od Goldbaha. Ništa se neće promijeniti.

 

DR BERING: Želio bih i ja nešto dodati. Sutra ujutro ću vam svima napisati otpusne liste. Međutim, oni koji žele, mogu ostati u instituciji. Oni, kojima je ovo oaza slobodnog mišljenja i nužno utočište. (Svi mu uputiše pogled zahvalnosti) I, još nešto. (Okreće se medicinskoj sestri i bratu) Vi ste slobodni. Možete odmah ići. (U prvi mah se čude, u drugom trenutku već odlaze)

Grupa se raspušta. Glasni su. Ludvig izlazi zajedno s njima.

GLAS IZ POZADINE: Svijet ostaje nesvjestan za ono što se ovdje dogodilo. Možda tako treba i ostati. Konzistentnost je njegovo jedino pogonsko gorivo. A bog? Pobjegao je odmah, čim je stvorio svijet. Ah, taj univerzalni voajer, sigurno se negdje samozadovoljno smješka, gledajući svoj nesavršeni teatar u teatru.

K  R  A   J

 

Iz knjige ”Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama” (Selman Repišti, 2013)

EGZISTENCIJALNI NAMĆOR (DRUGI ČIN)

Botanički vrt duševne bolnice po svom izgledu je sušta suprotnost atmosfere koja vlada u toj instituciji. Kako se proljeće već davno ušunjalo u svaki kutak dvorišta, bio je šteta ne iskoristiti terapijski potencijal novog rađanja, prirodnog obnavljanja i kaleidoskopa različitih nijansi, koje se prelivaju jedna u drugu, čineći stvarnost ugodnom halucinacijom.

Dr Bering je predstavnik stare škole liječenja. Duboko vjeruje u kurativni efekat boravka bolesnika na otvorenom, u prirodi, ali, opet pod kontrolom svog malog bolničkog tima. Zato je na vrijeme obavijestio svoje podređene gdje da dovedu i usmjere pacijente.

Prije svega, medicinska sestra i brat postavljaju iste stolice, na isti način, kao prethodne sedmice. Potom odlaze po bolesnike.

 

Tačno u 12:00, u pratnji medicinskog osoblja, ulazi petoro ljudi. Odmah nakon što su ih posadili na stolice, čuje se vojnički hod primarijusa Beringa. Teatralno izlazi iz bolnice i sjeda na svoje mjesto.

 

Pacijenti međusobno tiho pričaju, raspravljaju oko nečega, jedino Sigmund sjedi uspravnih leđa, uronjen u svoje meditacije, ponukane njegovim idejama veličine i omnipotentnosti.

 

DR BERING: Dobar dan! Danas ste nešto pričljivi. To samo može značiti da ste dobili životni polet i da ste spremni da nastavimo tamo gdje smo stali prošli put.

 

HANS: U meni je davno ugašena vatra života. Smisao više nije smislen. Ja umirem, da bih počeo iznova živjeti.

 

DR BERING: Hans, to su ozbiljne riječi, kada imam u vidu da ste nedavno pokušali samoubistvo. (Svi pogledaše u Hansa, čak i Sigmund)

 

SIGMUND: To je najveći grijeh. Šesta Sigmundova zapovijest glasi: ”Ne ubij”. Time se misli – ni sebe! Gdje će ti duša, Hans?

 

HANS: Samo ću vam reći da me razočarao život, ali, bojim se da ja njega nisam.

 

LANA: Psiholog, a samoubica. Hans, nisi ti nikakav psiholog, kada ne možeš sebi pomoći.

 

HANS: Pozitivna psihologija je jedno veliko sranje. Zaglupljivanje već posrnulih, nesigurnih ljudi.

 

LANA: Slažem se sa tobom, ali, kako pobogu nisi mogao sebi pomoći?

 

HANS: Što sam bliže psihologiji, to sam dalje od života.

 

LANA: A prošli put ste je uzdizali do nebesa. Šta se desilo u međuvremenu?

 

DR BERING: Hans, dopustite da odgovorim umjesto Vas. Lana, Hans pati od velikog depresivnog poremećaja. Njegovo raspoloženje je konstantno negativno. Ukoliko mu se desi da pokaže neke znake poleta i samoveličanja, to je kratkotrajno i sigurno prolazno.

 

LANA: Hans nema svoje ja.

 

DR BERING: Ako mu želite nešto reći, molim Vas da ne pričate u trećem licu. Direktno mu se obratite.

 

LANA: Hans, ti si izgubio svoje ja.

 

HANS: Nikada ga nisam imao, stoga ga nisam ni mogao izgubiti.

 

POL: Nikada nećemo doći do suštinskog sebe. Subjektivni samoposmatrač je krajnji vid objektivne budale.

 

DR BERING (Sada već iznerviran): Pol, molim Vas!

 

POL: Ali, za takvu spoznaju da spoznaja nije moguća, potreban je zavidan nivo inteligencije.

 

HANS: Evo ga opet… Filozof o inteligenciji zna koliko i pedagog o psihodijagnostici.

 

DR BERING: Hans, nemojte, molim Vas! Hajmo se vratiti na današnje ciljeve seanse. Ne smijemo toliko odstupati od dnevnog reda. Pravila službe su majka uspjeha. Pridržavajmo ih se. (Medicinski brat i sestra klimaju glavom u znak odobravanja)

 

LANA: Ali, doktore Bering, ako mogu primijetiti… Pa mi i nemamo dnevni red. Bar nas niste upoznali s njim.

 

DR BERING: Na dnevnom redu je, dakle, razgovor o vašim snovima, kako bismo što brže i obuhvatnije pristupili materijalu koji se krije u vašem nesvjesnom. Lana, hoćete Vi početi? Da li ima neki san koji Vam se često ponavlja?

 

LANA: Biću apsolutno kooperativna, mada ne znam čemu ovo sve vodi. Često se, u svojim snovima, zadesim unutar hiperkocke. Za one koji to ne znaju, (Hans se počeo smijati, Pol takođe, a Lana nastavlja pričati gledajući čas u jednog, čas u drugog) riječ je o kocki u četiri dimenzije. Gledajući je iz uobičajene perspektive, pred očima vam se prikazuju njene različite strane, jedna se pretvara u drugu, a da i ne znate zašto je to tako. (Čeka reakciju ostalih)

 

DR BERING: Lana, odlično, samo nastavite.

 

LANA: Kao što sam rekla, često sam u hiperkocki i nikako ne mogu da izađem vani. Naravno, znam da je to nemoguće, ali ja i dalje mislim da mogu iznaći način da budem izvan nje.

 

DR BERING:  Kako se osjećate kada vidite da još niste našli izlaz?

 

LANA: Frustrirano, ali ne i obeshrabreno.

 

HANS: …ali ne i obeshrabreno. Vi matematičari ste, očito, bogovi, pa znate rješenja svih zagonetki. Koga zavaravate, osim sebe?

 

SIGMUND: Samo je jedan bog. On zna izlaz. On je, sam po sebi, izlaz i izbavljenje.

 

LANA: Hans, mi se bavimo problemima koje vi psiholozi ne možete shvatiti ni da živite triput duže od prosječnog ljudskog vijeka.

 

HANS: Ovo me počinje zabavljati. Volio bih Vas vidjeti kako ćete pristupiti određenim problemima iz neverbalnih testova inteligencije.

 

DR BERING: Ja sam ovdje doktor i psihoterapeut. Hans, nemojte se stavljati u moju ulogu.

 

HANS: Opšte je poznato da psihijatri imaju problem s autoritetom. Volio bih pristupiti sadržajima Vaših snova, dr Bering.

 

DR BERING: Vi ste ti koji trebaju biti analizirani i tretirani, a ne ja.

 

HANS: Svevišnji doktore Bering, ubuduće ću se ponašati onako kako Vi zapovijedate.

 

DR BERING: Ja Vam nisam neprijatelj. Ja sam tu da Vam pomognem.

HANS: Pomognete da izgubimo sebe. Istina. A fraze koje koristite su tako uobičajene za pedagošku psihologiju i na njih nasjedaju jedino djeca. Uvijek sam govorio da su edukacijski psiholozi izrod psihološke nauke i struke. Valjalo bi im ponekad preporučiti da popiju običnu kafu sa čistim pedagozima.

 

DR BERING: Vratimo se na Lanin san. Ako neko ima nešto da joj savjetuje… Samo, molim vas, konstruktivno i poticajno, ako je ikako moguće. (Naglašava posljednje dvije riječi)

 

SIGMUND: Nek mi se pomoli, rado ću joj pomoći. To treba uraditi prije spavanja. Jedino molitva će je spasiti.

 

LANA: Hvala Vam, gospode Sigmunde. Kada mi otkaže razum, rado ću se vratiti Vašem vjerskom nauku. Do tada ćete pričekati.

 

HANS: Lana, možda sam konkurencija doktoru Beringu, ali, savjetovao bih Vam da prestanete tražiti izlaz iz te svoje hiperkocke. Opušteno se šetajte njenim odajama i čekajte da se san završi. Nek buđenje bude Vaš izlaz te noći ili tog jutra.

 

LANA: Nisam ni znala da mogu dobiti ovakav savjet od osobe koja me najviše iritira u ovoj grupi. Hans, nemojte se osiliti, nisam rekla da Vas volim.

 

HANS: Psiholozi su davno uočili jedan fenomen. Zove se antiudvaranje. Osoba prvo kritikuje svog potencijalnog partnera, radi i govori sve ono što je suprotno jednom intimnom dijalogu, punom ljubavi. To je siguran znak da je zainteresovana za njega.

 

LANA: Ah! Samo se ti nadaj. Znaš da svaki psiholog želi biti psihoterapeut svom partneru. Sama sebi ne bih poželjela takvu sudbinu. Glupo je što ti uopšte to i objašnjavam. Ne zaslužuješ nikakvo pojašnjenje.

 

HANS: Ali sam te nesvjesno…

 

HEMFRI (Brzo dodaje): Privukao.

 

LANA: Muška sujeta je nešto što se ne da iskorijeniti. I dalje ste ostali na nivou pećinskog čovjeka. Antievolucija se, vidim, odvija bez ikakvog zastoja i poteškoća.

 

DR BERING: Lana, hvala. Hans, da li biste nas Vi upoznali sa onim što najčešće sanjate?

 

HANS: Da se i ja povjerim. Što da ne? Sanjam tri stvari. Da živim život prosječne osobe, radujem se sitnim stvarima, uživam u trenutnim, intenzivnim zadovoljstvima. Hedonistički. Do daske. Brzo i ne mareći za ono što slijedi. Zaboravljajući budućnost, a slaveći sadašnjost.

 

LANA: Ne vjerujem ti.

 

HANS: To nije ni važno, jer ne vjerujem ni sebi. Stvarnost treba položiti na glavu, s nogama koje streme prema nebu. Jedino tako mogu biti sretan.

 

DR BERING: Nisam siguran da Vas mogu pratiti, ali, molim Vas, nastavite.

 

HANS: Druga stvar: sanjam da nijedan moj kolega ili koleginica po struci, ne poznaju mehanizam asertivnosti. Za neupućene, (Gleda u Lanu) to je zauzimanje za sebe i vlastita prava. Moderni vid verbalne prostitucije, uglađene manipulacije i kulturne psihopatije. Većina današnjih psihologa je uvjerena da su spoznali domete psihologije, ukoliko su otkrili osnovne sastojke asertivnosti. Lažno govore kako im je stalo do sagovornika, kako se brinu da ne povrijede njegova osjećanja, a u stvarnosti su ravnodušne, antisocijalne ličnosti, koje teže ka moći, prestižu i samoreklamiranju.

 

DR BERING: Kako se nosite s tim saznanjem?

 

HANS: Osjećam se izopšteno i teško mi pada. Međutim, u zadnje vrijeme  primjećujem da i sam postajem dio psihosocijalne mašinerije. Ali ne nezamjenjiv, već potrošan i dotrajao.

 

DR BERING: Šta preduzimate da otklonite to osjećanje?

 

HANS: Već sam preduzeo. Odrekao sam se krova nad glavom. Sada sam svjedok udvojene samoće i postao sam slobodnomisleća jedinka koja je vlastitu egzistenciju uzela u svoje ruke.

 

HEMFRI: A treći san?

 

HANS: Sanjam ga rjeđe nego prva dva. Tako sam prošle sedmice opet usnio da se nalazim u amfiteatru svog fakulteta, a oko mene šezdeset kolega sluša predavanje. Među njima nema žena. Kada smo, onako antiseksistički i hiperdemokratski, dopustili feminizaciju psihologije, vidjeli smo da naša nauka nikada neće više napredovati onim tempom kao prije ove pogrešne odluke.

 

LANA: Za ime boga!

 

SIGMUND: Imena boga nemojte spominjati, osim u dubokoj molitvi i posvećenoj predanosti njemu samome.

 

DR BERING: Hans, ako se ne varam, ali, puni ste predrasuda. Nesvjesno pokazujete ogorčenost prema Vama bliskim ljudima, a bojim se i da ste skloni osveti.

 

HANS: Jednostavno dijelim svoje preokupacije sa grupom i s Vama. To je sve.

 

POL: Sviđa mi se posljednji Hansov san. I mi u filozofiji imamo sličan problem. Žene su svele filozofiju na feminizam i rodne studije, koje se opet svode na feminističko buncanje.

 

LANA: Svi filozofi su bili homoseksualci. Usamljeni, odvojeni od realnosti, usmjereni na sebe. Narcisi i homoseksualci!

 

DR BERING: Lana, bez obzira što Vam se ne sviđaju Polovi i Hansovi stavovi o rodnim pitanjima, molim Vas da ne iznosite tako opšte tvrdnje, koje mogu samo voditi vašoj međusobnoj konfrontaciji.

 

LANA: Pa, kad oni imaju pravo reći svoje mišljenje, imam i ja pravo na to.

 

HANS: Lana, naravno, ali Vi ste već iznijeli sadržaj svog sna. Vašu hiperkocku smo analizirali u svim dimenzijama. AkoVam se ne sviđa ovdje s nama, ili ako Vam smetaju naša mišljenja, vratite se u nju. Zamislite da Vas ona štiti od nas. Jer, ako Vi ne možete izaći iz hiperkocke, mi ne možemo ući u nju da Vam naudimo. Jesam li u pravu? (Dr Bering odobrava)

 

LANA: Tvoj komentar je bio suvišan. Doduše, malo te smatram pametnijim nego prije, ali opet…

 

HEMFRI: Ja bih želio podijeliti sa svima svoje noćne preokupacije i more.

 

DR BERING (Tonom radnika u butiku ili supermarketu): Izvolite. Šta nam želite ispričati?

 

HEMFRI: Često sanjam da sam, umjesto Šredingerove mačke, ja, sâm, u kutiji.

 

DR BERING: Šredinger je Vaš prijatelj, komšija, nadređeni?

 

HANS: O, doktore Bering. Pa Vi ste tipičan primjerak psihijatrijske elite. (Zadnje dvije riječi izgovara podrugljivo) Znao sam da ljekari, nakon što su završili srednju školu, nisu imali prilike da se dalje obrazuju. (Dr Bering ga gleda sa izrazom čuđenja i prikrivenog neprijateljstva) Pod obrazovanjem mislim na opštu informisanost i upoznavanje kulturnih tekovina koje je izučavao i proučavao, ili o kojima je bar čitao svaki iole osviješten akademski građanin. Uvijek ste smatrali da fizika i matematika nisu povezane sa vašom oblašću, jer su vam bile strane, daleke i teške za usvojiti. Onda ste odustali od njih za sva vremena.

 

DR BERING: Hans, puni ste neprijateljstva prema grupi, a naročito prema meni.

 

HANS: Samo iznosim svoje zapažanje. Vi me demantujte.

 

DR BERING: Ovo nije javna tribina, niti debata. Vratimo se na Hemfrijev san.

 

HANS: Hemfri, molim Vas, objasnite doktoru šta je to Šredingerova mačka.

 

HEMFRI (Sav sretan da je neko obratio pažnju na njegov predmet interesovanja): Eksperiment je zamišljen ovako. Ispričaću vam (Pogled mu leti od jednog člana grupe do drugog) jednu od njegovih popularnijih verzija. U kutiji se nalazi mačka, a u mačku je uperen pištolj. Pištolj je priključen na generator slučajnih događaja. Ukoliko taj instrument pokaže ili izbaci jedinicu, pištolj će usmrtiti mačku. Ukoliko bude slučajno generisana nula, pištolj neće opaliti. Problem sa kojim se susreću kvantni fizičari je sljedeći: da li je mačka živa?

POL: Veoma zanimljivo. Pažljivo Vas služam, Hemfri.

 

HEMFRI: Dakle, fizičari ne znaju je li pištolj opalio ili ne. Pretpostavimo da ne postoji način da to mogu saznati datog trenutka. Zato je najkorektnije, da ne kažem najtačnije, pretpostaviti da je mačka poluživa.

 

HANS: Ili, polumrtva.

 

HEMFRI: Upravo.

 

DR BERING: Koliko Vas razumijem, Hemfri, Vi ste opsjednuti pravim saznanjem o tome šta se desilo s mačkom?

 

LANA: Koliko ja razumijem, opsjednut je time šta se u datom trenutku (Naglašava prethodne dvije riječi) dešava s mačkom, tj. u kojem je ona stanju.

 

HEMFRI: Lana, u pravu si, ali ne u potpunosti. Ja nisam opsjednut samim stanjem. Ja sanjam da sam ja ta mačka, da imam svijest o tome šta odlučuje o mojoj sudbini. Tačnije, da znam kako je moja sudbina neizvjesna. Ne mogu predvidjeti ishod, pa osjećam ono što vi psihijatri…

 

HANS (Ubacuje se): …što mi psiholozi zovemo anksioznošću, odnosno strepnjom.

 

HEMFRI: Nažalost, tako je. Koliko vidim, najbolje me razumiju Lana i Hans. Doduše, Hans nešto više.

 

HANS: A šta ako biste se pomirili sa sudbinom? Šta ako biste unaprijed sebe pripremili da ćete umrijeti?

 

HEMFRI: Onda bi mi možda bilo lakše, ali se opet ne bih mogao pomiriti da ću tog trenutka umrijeti.

 

DR BERING: Kako se završava taj san?

 

HEMFRI: Predosjećam da će se nešto dogoditi. A onda se probudim.

 

LANA: Nešto me ovdje kopka. Ukoliko postoji samo jedan metak u pištolju, a on ne opali, da li je tu kraj misaonog eksperimenta?

 

HEMFRI: Pištolj svakog trenutka ili opali ili ne opali. Nama je bitan taj trenutak, to iščekivanje.

 

HANS: Ako pištolj prvi put i drugi put ne opali, pa ako recimo opali sljedeći i svaki naredni put, onda je mačka svakako mrtva. Znači, u dužem vremenskom periodu, ona je gotovo pa sigurno mrtva. Malo je vjerovatan niz od velikog broja nula.

 

HEMFRI: Da, ali, ponavljam, ja sam svjestan samo jednog trenutka.

 

HANS: Ali, uvijek se probudite. Je li moguće da, dok razmišljate šta će se desiti sa Vama, generator slučajnih događaja izbacuje sve nule, pa ste Vi sigurni. I, opet kažem, na kraju se probudite. Pokušajte, u snu, osvijestiti da je to samo san i da je Vaša podsvijest jednostavno osjednuta tim eksperimentom, te Vas smješta na mjesto dešavanja, kako bi zadovoljila Važu profesionalnu radoznalost. Vi ste žrtva samog sebe. (Hemfri odobrava klimanjem glave i počinje da se opušta) Vi ste taj generator slučajnih događaja. I uvijek sebe spasite.

 

LANA: Da, ali, ako je on taj instrument, onda više ne može slučajno da stvara nule i jedinice. Onda stvara samo nule.

 

HEMFRI: Ne slutite koliko ste mi pomogli. Hvala Vam, oboma.

 

SIGMUND: Ne postoji slučajnost. Bog je most između nule i jedinice, smrti i života. To je njegova volja što Vas održava u životu.

 

DR BERING: Vidim da je grupa konačno ozbiljno shvatila svoj zadatak. Vi ste tu da podržite jedni druge. Naravno, zato što sam vam ja to omogućio. Uz pravo vođstvo, napredak je neminovan. Hemfri, imate li još nešto reći? (Hemfri odmahuje glavom i rukama) Dobro. Pol, šta najčešće sanjate?

 

POL: Sramota me priznati, a to uostalom nije moj stil, jer ja nisam slabić… Ali, sanjam da sam zarobljen u tijelu mentalno retardirane osobe…

 

DR BERING: Molim Vas, savremena psihijatrija ovaj poremećaj zove umanjenim intelektualnim sposobnostima, pa se pridržavajte toga.

 

HANS: Ah, etika u bijelim rukavicama. Zovete ga drugim imenom, a tretirate i ophodite se prema njemu upotrebljavajući iste, arhaične metode, tehnike i pristupe.

 

DR BERING: Hans, ovo je i Vaša moralna dužnost.

 

HANS: Etički kodeks je stvoren kako bi se, ionako psihopatizovani psihijatri i psiholozi, potakli da sa stilom uljepšavaju svoje mnogobrojne maske koje postavljaju između sebe i svijeta.

 

DR BERING: Pol, nastavite, molim Vas.

 

POL: Zarobljen u tijelu osobe sa intelektualnim deficitom, (Hans se smije, Dr Bering ga gleda s prezirom i žaljenjem) doživljavam da me članovi moje porodice tretiraju kao dijete, bez obzira što imam godina koliko imam. Moja dilema, koja mi ne da mira, je: da li oni to rade zato što me vole, ili zato što me žale?

 

DR BERING: Pol, smatrate li da ste za žaljenje?

 

POL: Imam osjećaj da me niko nije volio u životu.

 

DR BERING: Subjektivna nevoljenost i bespomoćnost nedvosmisleno ukazuju na depresivni poremećaj.

 

POL: Možda. Ali, moja glavna bojazan je da ću izgubiti zdrav razum i moć prosuđivanja. Nekako imam osjećaj da jedino to i imam i da je to jedino što me nije iznevjerilo.

 

LANA: Znam kako Vam je. I ja povremeno imam slične faze.

 

DR BERING: Pol, moraću Vam zakazati individualne susrete, kako bismo što detaljnije ispitali Vaše stanje i stepen depresivnosti. (Nakon kraće pauze, nastavi u nešto povišenom tonu) Sigmunde, ostali ste još Vi. Između ove dvije sesije ste relativno uspješno tretirani medikamentima koji su se pokazali uspješnim u liječenju Vaše bolesti.

 

HANS (Dobacuje): Poremećaja, doktore, poremećaja, ne bolesti. Zar se psiha i dalje kod vas u psihijatriji tretira kao da je riječ o tijelu? Prelistajte još jednom priručnike za klasifikaciju poremećaja, bez kojih Vi i Vaše kolege ne možete funkcionisati. Možda ćete, bez obzira na to, o nekada nazvanim neurozama, početi govoriti kao o anksioznim bolestima? (Naglašava posljednju riječ)

 

DR BERING: Hans, Vi niste u poziciji da mi se tako suprotstavljate. Molim Vas, nastavimo sa seansom onako kako je to zacrtano.

 

HANS: Kako ste Vi i Vaši priručnici to zacrtali, doktore. No, izvinite, u pravu ste. (Ironično) Nastavimo.

 

DR BERING: Sigmunde, možete početi.

 

SIGMUND (Puno mirniji nego prošle sedmice): I bogu se ponekad dogode košmari. Sanjao sam da sam opet čovjek. Da gledam, a ne vidim. Slušam, a ne čujem. Razgovaram, ali ne govorim. Znam, a ne razumijem.

DR BERING: Oprostite što Vas prekidam, ali, zanima me, kako ste se tada osjećali?

 

SIGMUND: Mali, sitan, beznačajan, prisutan na jednom mjestu u jedno vrijeme… Smrtan, ranjiv, osjetljiv, živ.

 

DR BERING (Čudeći se): Osjećali ste se, pored ostalog, i živi?

 

SIGMUND: Da, u stvarnosti sam iznad života i smrti. Nepovrediv. Nisam živ, jer bih tada mogao umrijeti. A nisam ni mrtav, jer tada ne bih mogao živjeti i djelovati. U snu sam se obreo u opredijeljenoj realnosti, gdje sam mogao biti svjestan dihotomije, a ne cjeline.

 

HEMFRI: Sigmunde, pa Vi niste ni svjesni koliko se ponekada znate približiti gorućim temama savremene fizike.

 

SIGMUND: Ja sam iznad fizike, a u svome snu sam bio njena žrtva.

 

DR BERING: Šta Vam je najviše smetalo? Da nije to što ste izgubili svu svoju moć?

 

HANS: Stavljate klijentu riječi u usta. Tipičan manir svakog psihijatra.

 

DR BERING (Praveći se da se ne obazire na Hansovu primjedbu): Sigmunde, ponoviću Vam svoje pitanje. Jeste li se osjećali nemoćno u svome snu, kao da ste ostali bez nečega što Vas je činilo snažnim i samopouzdanim?

 

SIGMUND: Oduzeta mi je slobodna volja da odlučujem, bez da snosim posljedice svojih odluka. Oduzeta mi je neprikosnovena vlast nad svim onim što postoji i ne postoji. Postao sam jedan od njih, (Gleda u ostale članove grupe) običnih ljudi. Osjetio sam se ograničeno i sputano.

 

DR BERING: Vaš san Vas vraća u stanje normalnosti. Kod Vas je obrnuto – san je realnost, a svakodnevica uobrazilja. Živite svoj san i bićete ono što ste nekada bili.

 

SIGMUND: Ali, meni je dobro ovako. Što bih se mijenjao? Ja sam isti, onakav kakav treba da budem.

 

DR BERING: Moraćemo pojačati medikamentoznu terapiju. Ali, o tome ćemo na individualnoj procjeni i praćenju Vaše bolesti.

 

HANS: Poremećaja, da se preciznije izrazimo.

 

DR BERING (Sada nervozno): Hans, nemojte sabotirati moj rad! Prilagodite se.

 

HANS: Ok, pokoriću se Vašoj volji. Samo, šta će o tome reći Sigmund?

 

SIGMUND: Klanjajte se samo meni. Ja sam taj koga trebate štovati.

 

DR BERING: Zato ostajem pri svom mišljenju. Mislim da smo danas svi napredovali.

 

LANA: Doktore Bering, koji su Vaši najčešći snovi?

 

DR BERING: Ne želim se kompromitovati. Mora se znati ko je ovdje autoritet. Ja sam taj koji prosuđuje. (Ovdje je napravio kratku pauzu, kako bi pridao značaj svojim riječima) Drago mi je da ste se danas otvorili više nego prošli put. Znate proceduru. Naredne sedmice, isto mjesto i isto vrijeme. Želim Vam ugodan ostatak dana.

Primarijus Bering ustaje i odlazi.

Medicinska sestra i brat, istim redoslijedom kao i prošli put, ispraćaju pacijente do njihovih soba.

Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013)

 

 

 

 

 

EGZISTENCIJALNI NAMĆOR (PRVI ČIN)

Drama o apsurdu postojanja i hipertrofiji ega na račun superega

Lica:

Pol Ekendorf (filozof, 51 godina)

Sigmund Alper (teolog, 62 god.)

Lana Verlen (matematičarka, 35 god.)

Hans Gustafson (klinički psiholog, 27 god.)

Hemfri Šulc (fizičar, 46 god.)

Prim. dr Ludvig Bering (psihijatar, 60 god.)

medicinska sestra (42 god.)

medicinski brat (38 god.)

 

PRVI ČIN

Sterilna atmosfera duševne bolnice. Za pomenutu slobodno možemo reći da je prototip žargonske ludare. Velika prostorija za grupnu psihoterapiju. Šest stolica postavljenih u krug. Sve su iste.  Jedna je, doduše, malo izmaknuta, namijenjena uvaženom doktoru Beringu, načelniku bolnice, ali aktivnom profesionalnom učesniku u procesu rehabilitacije hospotalizovanih  pojedinaca koji beskrupulozno jure stranputicama mentalne patologije.

Tačno u 12.00, medicinska sestra otvara jedina vrata te prostorije, kroz koja ulazi pet pacijenata, jasno šifriranih i pažljivo etiketiranih preciznim, stručnim jezikom modernih dijagnoza. Ulaze jedno po jedno, praćeni medicinskim bratom, koji ih posjeda na gorepomenute stolice. To radi hladno, bez riječi, isključivo koristeći dobro uvježbane gestove (što, usuđujem se reći, jezivo podsjeća na redare i čuvare koncentracionih logora, oličenja arijevske pedanterije i proceduralne neprikosnovenosti).

Nakon što su svi sjeli, u prostoriju ulazi, onako pozerski i paradirajući, štovani primarijus Bering, ikona kliničke psihijatrije, maskota i brend svoje institucije. Medicinska sestra i brat mu pridržavaju stolicu, dok ovaj nonšalantno sjeda na svoje mjesto. 

DR BERING: (Počinje zvaničnim i svečanim tonom, nastavljajući suzdržano i zagovarajući distancu): Dobar dan, dragi pacijenti, kako ste? Odmah bih vam objasnio o čemu se ovdje radi. Naime, ovo nam je prva seansa u ovakvom sastavu. Odmah ću Vas pripremiti da će ih biti još mnogo. Prvo ću vas upoznati sa nekoliko pravila. Dakle, ukoliko neko govori, drugi moraju biti tihi i slušati ga. Molim da niko od vas ne priča predugo, kako bi svi imali prilike nešto reći u sat i pol, koliko će trajati današnja i svaka druga seansa. Sada molim svakoga da se predstavi, tj. kaže svoje ime i nešto o sebi. (Svodeći svoje pacijente na učenike prvog razreda osnovne škole) Ima li dobrovoljaca? (Opet tonom učitelja koji koji izvodi đake na tablu, tokom časa utvrđivanja gradiva i ocjenjivanja)

 

POL: Ja sam Pol Ekendorf, do nedavno univerzitetski profesor filozofije, tačnije gnoseologije i epistemologije. Zapravo, kada kažem: ”Ja sam…”, mislim na predmet moje svijesti koji je tu prisutan u kontinuitetu. Ne kažem da je izrečeno objektivna takvost, već prosto moj pokušaj da objektivizujem subjektivno iskustvo vlastitog postojanja i konceptualnih kategorija koje svjedoče u prilog njega…

 

DR BERING (Prekida ga): Pole, koliko vidim iz Vašeg kartona, Vi imate ozbiljan poremećaj mišljenja, koji je nesumnjiv indikator shizoidnih tendencija. Bojim se da Vaša prirodna sklonost i navika detaljnog, dubokog i širokog razmatranja svakog objekta ili pojave, samo potpiruje Vašu patologiju i produbljuje poremećaj od koga patite. Pokušajte se usredsrediti na nas ostale, zaboravljajući pritom predmet svog prethodnog razmišljanja. U svakom slučaju, drago nam je da ste dio ove psihoterapijske grupe. (Nakon kratke pauze, odlučno nastavi) Ko je sljedeći? Iskoristite vrijeme sada, kasnije će vam trebati. Ali, tada ćemo morati da završimo današnju sesiju.

 

LANA: Ja sam Lana, imam 35 godina i nisam udata. Po struci sam matematičarka, ali nisam nikada bila zaposlena. Još od fakultetskih dana pokušavam dokazati, tj. potvrditi ili opovrgnuti Goldbahovu slutnju.

 

HEMFRI: Ako se dobro sjećam, ona glasi nešto poput ovoga: ”Svaki paran broj veći od dva može se izraziti kao zbir dvaju prostih brojeva.” Nerado priznajem, ali, fizičarima je matematika okosnica čitavog korpusa znanja i metoda kojima raspolažu. Inače, ja sam dr Šulc, kvantni fizičar i kosmolog.

 

HANS: Ili, Vama je matematika isto što i pedagozima psihologija. Bez nje, ova bi oblast bila svedena na esejistiku.

 

LANA: Možda ćete se naljutiti, doktore Šulc, ali, moram dodati još nekoliko činjenica vezanih za Vaše iskreno zapažanje o međuzavisnosti naših oblasti. Mišljenja sam da uskoro neće doći do novih otkrića na polju fizike, upravo zato što su fizičari nedovoljno matematički pismeni. I, ne žele raditi na tome.

 

HEMFRI: Mnogo sebi dopuštate, mlada damo. Pokažite malo poštovanja prema…

 

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, oboje, da izbjegavate kritiku i optuživanje. I, potrudite se da se bavite životom, a ne stvarima koje ovdje nisu bitne i koje su previše apstraktne. (Pravi kraću pauzu, kako bi njegove riječi dobile na težini i bile shvaćene ozbiljno) Hans, Vi nam se niste predstavili?

 

HANS: Mislim da nema potrebe da se predstavljam, ali, ako baš insistirate… (Dr Bering klima glavom) Zovem se Hans Gustafson, a po profesiji sam beskućnik na neodređeno. Zapravo, završio sam kliničku psihologiju …. ali, kada sam došao do saznanja da je stepen priklanjanja modernoj psihologiji obrnuto proporcionalan količini istinskog življenja u sebi i sa svijetom, odlučio sam se…

 

DR BERING: Shvatili smo, za, da kažem u Vašem stilu, ”posao beskućnika”. Mislite li da je taj Vaš impuls ispravan? Je li Vaš ego mogao djelovati preventivno i spriječiti takve nagone ida, taj put ka samouništenju? Maskirani tanatos? Za neupućene, oprostite, to je nagon smrti.

 

HANS: Ono što Vi zovete nagonom samodestrukcije, u stvari je pokušaj transcendiranja vlastite mizerne, lažne, socijalno dodijeljene egzistencije. Zapravo, za mene je to napredak i put ka samoostvarenju.

 

DR BERING: Moram Vas razočarati, ali, bojim se da ste krenuli pogrešnim putem. Tu sam da Vam pomognem, i morate mi vjerovati, jer ja sam doktor. Kao što i sami znate, liječenje će potrajati, jer pokazujete puno otpora. Osim toga, ne sviđa mi se što racionalizujete svoje neprilagođene (Ovo je naglasio) misli. Nego, dovoljno za upoznavanje. Ostao nam je još gospodin Sigmund. Pa, izvolite.

 

SIGMUND (Viče): Ne može meni niko odrediti kada ću da pričam, a kada ne! Bar ne otkad sam postao bog. (Ton je tiši, glas ujednačeniji) A postao sam, kada sam vidio da je bog izgubio savjest. Samo sam ga zamijenio, jer sam jednog trenutka vidio da posjedujem više vrlina od njega i odjednom shvatio da nisam grešan zbog toga. Tada, kada je bog postao mrtav u mojim očima, počeo sam da živim u onome što me je on uvjerio da je stvorio, a u stvari je meni povjereno na čuvanje. Svijet je konačno postao dio mene, a ja dio njega. Maske padnu, tek nakon što se zamijene uloge. Jer, očigledan je neko tek onda kada postane neko drugi. Ali se usudi biti ovaj na svoj način.

 

DR BERING: Da, nije mi potreban karton i dijagnostički intervju da shvatim o čemu je ovdje riječ. (Mrmlja sebi u bradu) Deluzije veličine, shizofrenija, uznapredovala bolest, jasno k’o dan. S njim će biti teško raditi, ali će grupi biti jako zabavno. Ma, sve ovo je jedno pozorište, samo bez glumaca i unaprijed naučenog scenarija. (Obraća se pacijentima) Hvala vam što ste se predstavili. Odmah ćemo početi sistematski raditi na vašim problemima. Ja ću vam pomoći da ponovo zavolite drvo, da opet razmišljate o svakodnevnim problemima i integrišete se u društvenu zajednicu. Podvlačim, u sigurnim ste rukama (Medicinska sestra i brat u isto vrijeme klimaju glavom, bezrezervno se slažući sa primarijusovim riječima)

 

HANS: Oprostite, doktore Bering, ali pitanje je koliko nam možete pomoći. Koliko vidim, svi smo ovdje ”zatvoreni” zato da biste nam usadili unaprijed propisane misli, u skladu sa osnovnim postulatima one psihoterapijske škole čiji ste zagovornik.

 

DR BERING: Hans, gotovo sam siguran da Vaše paranoidne bojazni nemaju realne utemeljenosti. One su rezultat uobrazilje, ali, rado ću se potruditi da Vam pomognem da se vratite na pravi kolosijek.

 

POL (S notom ironiije u glasu): Vi hoćete da budemo prosječni, da razmišljamo i ponašamo se kao stado, kao i svi ostali ”normalni” ljudi…

 

HANS (Ne čekajući da Pol završi misao): Tačno ispod šešira normalne krive, na isti način svi ljudi žive. Već odavno, Gaus je rek’o, ka ekstremu samo teži neko.

 

DR BERING: Lijepi stihovi, Hans. Pozdravljam Vašu kreativnost, ali ono što govorite je osnov normalnosti i uslov za postavljanje demarkacione linije u odnosu na patološko. Ja tu ne vidim ništa sporno. Pole, ni Vi trenutno nemate uvida u svoje stanje, ali ćete kasnije usvojiti realne, normalne stavove koji su uslov Vašeg daljeg uspješnog (Ovo naglašava) uklapanja u društvenu sredinu.

 

LANA: Hans, ispada da se Vi dobro razumijete u primijenjenu matematiku. Ali, varate se! Vi stvari pretjerano uprošćavate i generalizujete.

 

HANS: Ne čudim se Vašem komentaru, jer znam da matematičari ne znaju primjenjivati svoja znanja. Poznato mi je da im je kolegij Statistika i vjerovatnoća nužno zlo, a polažu ga onako rutinski, i ostaju uskraćeni za saznanje o njegovom aplikativnom potencijalu.

 

LANA: Nemojte, molim Vas! Dobro znate da je matematika ezgaktna nauka, a psihologija se i dalje bavi fenomenima čiju realnu egzistenciju ne može dokazati. Vi ste previše konfuzni, a psihologija je pseudonauka.

 

DR BERING: Bojim se da ste se udaljili od svojih problema. Hajmo se vratiti na Vas, usmjerite se na svoju psihu, nek ona bude predmet Vaše analize.

 

HANS: Lana, u današnje vrijeme, matematičar jedino može biti profesor u školi. Vaše profesionalno samopoštovanje jeste visoko i u zabludi ste da ste najinteligentnija struka, ali ne trebate zaboraviti ko mjeri Vaš koeficijent inteligencije.

 

LANA: Vi, naravno. Ali to praktično ne znači ništa.

 

DR BERING: Vratimo se na Vaše probleme i tegobe.

 

LANA: Nemam ja nikakvih problema, doktore Bering. Samo dokazujem ko je ovdje ozbiljan, a ko nije.

 

POL: Lana, to nikada nećeš moći prosuditi sa apsolutnom sigurnošću. Svi smo ovdje pristrasni. Razmislite zašto.

 

DR BERING: Tvrdim da sam ja objektivan. Zato sam i tu.

 

HANS: Varate se, doktore Bering. Pol je u pravu. Razmislite zašto.

 

DR BERING: Mi nismo u istoj poziciji. Ja sam taj koji…

 

SIGMUND (Naprasno ga prekida): Niste Vi bog! Ja sam taj koji odlučuje o Vašoj sudbini, na osnovu Vaših djela i nedjela. Nemojte se igrati boga, opeći ćete se. Ja sam samo jedan. Jedino ja postojim, a Vi samo posredno i jedino po mojoj volji.

 

LANA: Dajteeeee…

 

DR BERING: Gospodine Sigmunde, koji su Vaši argumenti u prilog tome da ste bog?

 

SIGMUND (Viče): Meni ne trebaju argumenti. Moje postojanje je neupitno.

 

DR BERING: Dobro. Pole, po Vašem izrazu lica, vidim da želite nešto reći.

 

POL: Možda bismo trebali dopustiti Hemfriju da nešto kaže, jer cijelo vrijeme mi govorimo.

 

DR BERING: Slažem se, Pole, brzo učite. Hemfri, želite li nešto podijeliti sa mnom i s grupom?

 

HEMFRI: Postojanje boga je izlišno. Svemir je nastao pukom sluačajnošću, a nastavio se razvijati logičnim slijedom hemijskih reakcija. U ovom modelu, bog je suvišan.

 

SIGMUND: Vi ste zaluđeni! Nauka je za one koji misle. Ovdje ne treba misliti. Treba vjerovati. To je dovoljno da budete spaseni.

 

LANA (Podrugljivo): Vjerovati u Vas, nemojte, molim Vas…

 

SIGMUND: Kćeri moja, pomoći ću ti da dođeš sebi.

 

DR BERING: To je, valjda, moj posao.

 

LANA: Sa mnom je sve u redu, ko se treba liječiti, nek se liječi.

 

DR BERING: Lana, zašto ste onda Vi tu?

 

LANA: Ja sam žrtva velike nepravde.

 

DR BERING: Čemu takva paranoja? Vi ste ovdje svojom voljom. To je znak da nesvjesno želite sebi pomoći.

 

LANA: Niste u pravu. Svijetu treba pomoć. Liječite sistem, liječite društvo. Mene ostavite na miru.

 

DR BERING: Frojd je davno rekao da svi mi, s vremena na vrijeme, pribjegavamo projekciji, mehanizmu odbrane koji se sastoji u tome da vlastite negativne osobine i stanja pripisujemo drugima.

 

LANA: Ja ih ne pripisujem, ja svjesno tvrdim da je sistem truo. I ponavljam, sa mnom je sve u redu.

 

HANS: Ovdje bih se složio s Lanom.

 

LANA: Ah, ne mogu vjerovati. Koliko vidim, ovdje su gotovo svi protiv Vas, doktore Bering. Šta biste sada rekli za moju paranoju?

 

DR BERING: Ne bih vjerovao u takvu vrstu teorije zavjere. Vi se samo ne slažete sa mnom, ali, kao što sam već rekao…

 

HANS (Ironično): Ubijedićete nas. Ne sumnjam. (Smije se, i Pol se smije)

 

DR BERING: Ne smijete zaboraviti da sam ja ovdje autoritet. (Medicinska sestra i brat opet ponosno i potvrđujuće klimaju glavom) Mi nismo u istom položaju.

 

POL: Možda da pitamo gospon Sigmunda šta misli o tome. Pa, Vi ste rivali. Neko od Vas dvoje će na kraju završiti kao bog, a drugi kao njegov sin ili sluga. (Hans, Lana i Hemfri se smiju, Sigmund kipi od bijesa, a dr Bering zadržava hladnokrvan izraz lica i gard profesionalca)

 

HANS: Ovaj uvid zahtijeva prikladne stihove. Evo moga boga? Koga? Boga? Kojeg boga? Svoga boga? Ma, ništa od toga. Između njih dvoje nikad neće vladati sloga.

 

DR BERING: Vi ovo smatrate humoreskom? Istraživanja pokazuju da dozirana upotreba humora podstiče izlječenje pacijenata. Potcrtavam, dozirana. (Naglašava zadnju riječ)

 

HANS: Dr Bering, bojim se da psihijatrija i metodologija jedino imaju zajedničko to što su riječi iste dužine. Ako pod istraživanjima podrazumijevate male uzorke i subjektivne procjene psihijatra prilikom smještanja pacijenata u kategorije zvane dijagnozama…

 

DR BERING: Hans, molim Vas. Nema potrebe za ikakvom konfrontacijom. Razumije se da svi vi psiholozi gorite od podsvjesne žudnje za smještanjem psihijatra na Vašu psihoterapijsku sofu. Vaš kompleks niže vrijednosti uvijek je daleko nadrastao Vaše kompetencije i realne stručne domete.

 

HANS: Možda jeste, ali, niste Vi taj koji možete suditi o tome. Sigmund je jedini koji može dati valjan, nepristrasan sud. (Svi se smiju, samo Sigmund likuje) Slava Sigmundu!

 

POL: Slava gospodu Sigmundu!

 

SIGMUND: Bićete spašeni. Konačno me prepoznajete u sebi i sebe u meni. Mi smo jedno. Univerzum je ništa drugo do savršen odraz moje volje. Determinizam je ultimativni fatalizam. Uzrok je savršen, posljedica očekivana. Ondje gdje vas je nekoliko, tu sam i ja. U svima Vama i oko svih Vas.

 

DR BERING: Koliko vidim, neki od Vas žele preuzeti moju ulogu. E, pa vidite, niste u toj poziciji. Ja sam taj koji odlučuje. Ja sam…

 

SIGMUND: …Sotona, glavom i bradom. Otpadnik i odmetnik. E, pa vidite, Vi ne možete biti ni to. Ja sam taj koji imam pravo kršiti zakone koje sam propisao. Ja imam apsolutno pravo da ih mijenjam i korigujem, ali to ne znači da su oni nesavršeni. Jedino ja imam neotuđivo pravo biti đavo.

 

LANA: Hans, i gospodin Sigmund je postao pjesnik. Ali, može mu se, pa on je zaboga bog. (Smije se)

 

HANS: I Sotona, ne zaboravi. On je dualitet. Janusov lik. Obje strane istog medaljona. Jin i jang. Brahma i Šiva. Smijem li ja onda biti Višnu, onaj koji održava ovaj svijet?

 

SIGMUND (Viče): Bogohuliš! Nemoj se igrati svojim životom, čeka te neizvjesna sudbina. Ne smiješ bacati kockice, bog je uvijek bio predvidljiv. Ja sam konstanta.

 

LANA: Sigmunde, Vi ste postali i matematičar? Sve me više oduševljavate, samo nastavite.

 

SIGMUND (Kategorički): Ja mogu biti šta god hoću!

 

DR BERING: Sve sam bliže zaključku da svi u grupi potkrepljujete Sigmundovu patologiju.

 

HEMFRI: Ja ne. Ja je jednostavno prihvatam kao patologiju. U suprotnom, morao bih oboriti sve aktuelne modele nastanka i razvoja vasione. Ja sam učesnički posmatrač, dio našeg referentnog sistema, ali moj pogled seže dalje i mogu sagledati situaciju onakvom kakva jeste.

 

POL: Ne bih se složio s Vama, Hemfri. Mi smo uvijek involvirani, i kada gledamo, oči su nam napola sklopljene. A kada slušamo, uši su nam bombardovane frekvencijama koje tog trenutka ne želimo da čujemo.

 

HEMFRI: Šta Vi znate o frekvenciji? Pa, vi filozofi ste zaboga pobjegli u tu svoju doktrinu, jer ste uvijek pokazivali nedostatak logičke inteligencije, nužne za izučavanje prirodnih nauka. Kritikujete ih, ali ih ne razumijete. Niti ćete ih ikada razumjeti.

 

DR BERING: Hajmo, opet smo se udaljili od nas samih. Ovo nije akademska rasprava.

 

POL (Ne obazirući se na riječi primarijusa Beringa): Bar smo bolji od psihologa. Oni su izrod filozofije. (Pritom gleda u Hansa, neće li ovaj šta odgovoriti)

 

HANS: Onog trenutka kada je psihologija prigrlila objektivne metode prirodnih nauka, npr. u vidu psihofizike, ona je konačno raskrstila sa filozofskim špekulacijama i misaonim eksperimentima.

POL: Nisam Vas mislio uvrijediti, samo nalazim kontraargument onome što je izložio Hemfri.

 

DR BERING: Vratimo se na probleme. Zato smo tu, zar ne? (Opet im se obraća kao djeci)

 

HANS (Nakon što je saslušao doktora Beringa, okreće se Polu): Nisam ni ja Vas mislio uvrijediti, ali moram reći još ovo. Filozofija je u današnje vrijeme potrebna samo vječnim studentima i ljudima koji se ne mogu izboriti sa normalnim krizama odrastanja i razvoja u zrelu jedinku. Oni je koriste kao opravdanje svojem kašnjenju, regresiji, zaostajanju ili fiksaciji. (Dr Bering nesvjesno klima glavom, u znak odobravanja)

 

POL: Sada me ljutite. Vi u životu niste ništa pročitali…

 

HANS: I pročitao i napisao. No, to sada nije važno. Elem, filozofi jedino mogu naći svoje mjesto u srednjoškolskoj učionici i političkoj fotelji, premda im ni ondje nije mjesto.

 

POL: Postajete bezobrazni. Slušajte, …

 

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, nema potrebe za…

 

POL: Rekli ste da ne smijemo jedni druge prekidati. Dr Bering, sami se ne pridržavate tog pravila. Jeste li i Vi bog?

 

DR BERING: Nema potrebe za konfliktom. Meni je dopušteno da Vas prekinem, ukoliko smatram da previše raspravljate o irelevantnoj temi ili ne date drugima da govore.

 

SIGMUND: On nije bog. Ja sam bog. Bio i biću. Ne podrivajte vjere korijenje. Vaše će carstvo biti podzemno. Čistilište će Vam misaona imenica postati. Raja vrata zaključana, vječno ćete progonjeni biti.

 

LANA: Ovo postaje zanimljivo. Doktore Bering, osjećam se bolje. Svevišnji Sigmunde, hoće li me stići Vaša milost?

 

SIGMUND: Blago krotkima, njihovo je carstvo Sigmundovo. Nemojte imati blaga ovozemaljskog, darujte ga kraljevstvu mojemu. Kćeri, za tebe ima nade, ako se još na vrijeme pokaješ. Na dobrom si putu da zaslužiš moju milost. Jer profitiraju oni koji duhovnost biraju.

 

POL: U uporedbi sa ovim ljudima ovdje, pomisliću da sam normalan. Onda neću smjeti pogledati svoj odraz u ogledalu. Mediokritetski lik koji ugledam, biće ubitačniji od smrtne kazne ili stuba srama.

 

HANS: Nesvjesna želja svakog filozofa je da postane psiholog. Niste daleko, Pole, ali niste ni tako blizu.

 

POL: Vrijeđa me Vaša bahatost. Vi ste mladi, nemate dovoljno životnog, niti akademskog iskustva. Samoživost će Vas koštati i karijere i ugleda.

HANS: Ne bojim se za sebe, gospon Pol. Ali, strepim, kao stručnjak i kao čovjek sklon empatiji, za Vas. Pitate se zašto. Jadna je akademska budućnost onih koji još citiraju Sokrata i slične izvore još od prije 2400 godina, kao da su i dalje aktuelni. Mi u psihologiji nemamo taj problem. A Vi se zapitajte na koga se pozivate i koliko je Vaš obrazac mišljenja prikladan današnjim prilikama življenja i izazovima savremene ere.

 

POL: Kako Vas nije sramota? Tako o Sokratu? Pa Vi ste još i neobrazovani. Kako se samo usuđujete?

 

HANS: Pol, branite li Vi to Sokrata?

 

POL: Sokrata nije niko trebao braniti. On je, sam po sebi, bio oličenje istine i razborite misli.

 

HANS: Ah! Uvijek sam se pitao bi li se savremeni filozof odlučio, za svoje ideale, popiti otrov kukute.

 

POL (Ljutito): Pa, ovo je nevjerovatno!

 

HANS: Brzo ću završiti. Vidite, ono što jedino znate i vežete za psihologiju je psihoanaliza. Mislite da se cijela psihologija može svesti na Frojdovo učenje? Pa to je jedina oblast, zapravo podoblast, koja Vam je bila i ostala shvatljiva. Seks i agresivnost su dvije stvari koje Vam nikada nisu bile strane.

 

POL: Nikada se nije moglo razgovarati s psiholozima. Vi poznajete samo barbiturate i neuroleptike. Tako mislite da ćete riješiti ozbiljne probleme ljudi koje primate k sebi na terapiju.

 

HANS: Lijepo Vas je slušati, Pole, ali, opet Vam kažem, u zabludi ste. Mi ne koristimo psihofarmake u pomaganju svojim klijentima. A možda odajete utisak informisane osobe, kada Vas čujemo da bez greške izgovarate nazive određene grupe lijekova. Međutim, pitam se, znate li u koje ih svrhe koriste psihijatri? Koji je njihov hemijski sastav? Koje su njihove indikacije i kontraindikacije? Površnim znanjem možete fascinirati laike, ali doktora Beringa i mene ne.

 

DR BERING: Slažem se. Psihijatriju ostavite psihijatrima. Ponavljam, vratimo se na probleme. (Pol diže ruku) Pole, izvolite, samo kratko, kako bismo uskoro zatvorili ovu seansu.

 

POL: Molim Vas da ukorite ovog mladića za ovakvo ponašanje. Njegova priča i takozvani argumenti koje iznosi su jedno obično smeće. On ne zna šta priča. Oduvijek je bilo jasno da psiholozi imaju ozbiljnih psihičkih problema.

 

HANS: Pol, žao mi je što ste i Vi podlegli neosnovanim pretpostavkama i suludim predrasudama. No, ne krivim Vas. I Vi ste jedan od laika. Univerzitetski profesor može biti ekspert za svoju uskostručnu oblast, ali amater i neznalica za ostale branše. Filozofi su oduvijek ostavljali iluziju sveznadara, koji su tu da nas poduče kako ono što znamo, u stvari, ne znamo, ili nećemo nikada spoznati i saznati. I uvijek su se postavljali u poziciju svemoćnog i neprikosnovenog autoriteta objektivnog saznanja.

 

POL (Imperativno): Ne vrijeđajte me! Pobogu, smirite se! Nisam navikao na ovakav diskurs!

 

HANS: Hvala što ste me podsjetili. Možda ste primijetili (Obraća se svima) da je svaka druga riječ savremenog filozofa ”diskurs”. Divim im se što su proširili svoj vokabular. Možda ipak ima nade za Vas, Pol? Isti ste kao i ostali. Mogu Vam reći da napredujete ka izlječenju. (Pol se crveni od bijesa) Zapravo, Vi ćete ovdje najprije ozdraviti.

 

DR BERING: Hans, moram primijetiti da ste zajedljivi. Zamoliću Vas da ubuduće ostanete u granicama pristojnosti i uljudnosti. Još nešto, Hans. Ja sam ovdje doktor i niko drugi. Ja sam taj koji mogu da Vas izliječim. Pole, izbacite svoju agresiju i neprijateljstvo prema Hansu. Ali, pokušajte to uraditi na dostojanstven način.

 

POL: Hans, Vi niste dorasli ovom diskursu.

 

HANS: Eto, vidite da sam bio u pravu.

 

LANA: Ej, ako nastavite, ovaj susret će se produžiti do u nedogled.

 

DR BERING: Hvala, Lana. Vi ste ozbiljno shvatili pravila naših sesija.

 

SIGMUND: Kraja još neće biti. Kada ja zapovijedim, svijetu će doći posljednji minut. A onda se pazite svojih djela. Vaša djela će Vas osuditi, a malobrojne iskupiti.

 

HEMFRI: Univerzum je lanac međuzavisnih događaja, a ako dođe do njegovog kraja, to neće prkositi osnovnim zakonima fizike. Objedinjujuća teorija će, nadam se, uskoro objasniti sve što postoji.

 

LANA: Hemfri, sjetite se Kurta Gedela i njegove teoreme nekompletnosti. Nijedan formalni sistem nije u mogućnosti da u cijelosti opiše i objasni skup pojava i fenomena na koje se odnosi. Tako ni fizički model, niti teorija, niti zakon. Univerzum je, prema tome, neobuhvatljiv.

 

HEMFRI: Ah, vi nepraktični matematičari. Matematika je možda savršena, ali, u stvarnosti je puno varijabli u igri. Ukoliko ih Vi ne možete obuhvatiti u potpunosti, nemojte potcjenjivati fizičare.

 

LANA: Fizika je u zadnje vrijeme postala metafizika. M-teorija, strune, crvotočine, čestice i antičestice – sve je to naučna fantastika.

 

HEMFRI: Ne kritikujte ono što površno poznajete. Lijepo je rekao Hans. Ono što važi za Pola, važi i za Vas.

 

LANA: Nemojte da Vam mjerilo bude jedan skorojević koji je, samo zato što je klinički psiholog, uvjeren da je spoznao stvarnost.

 

SIGMUND: Ja sam nespoznatljiv.

 

DR BERING: Lana, molio bih Vas da ne vrijeđate Hansa. Među svima Vama treba vladati uzajamno poštovanje i uvažavanje.

 

LANA: Oprostite, ali, nisam impresionirana njegovim odnosom prema nedužnom gospodinu Polu. Zašto njega niste opominjali kao mene?

 

DR BERING: Lana, bojim se da se ponašate kao dijete. Pokušajte biti malo zreliji. Ja Vam svima želim pomoći.

 

SIGMUND: Samo Vam ja mogu pomoći. Molitva je iz raja izašla.

 

DR BERING (Daje znak medicinskoj sestri i bratu da priđu i pripreme se da otprate pacijente do svojih soba): Dobro. Ovdje bih završio današnju seansu. Dakle, da rezimiramo. Danas ste spontano nametali teme razgovora. Većina tema odnosila se na profesionalnu netrpeljivost i nadmetanje. Zaključujem kako smatrate da ste jedni drugima rivali, a u stvari ste saradnici i partneri u liječenju i oporavku. Trebate imati zajednički cilj, a to je mentalna rehabilitacija. (Svi gledaju u jednu tačku, u primarijusa Beringa) Naravno, ne možete se nikada izliječiti, samo zaliječiti, a jedino Vam ja mogu pomoći u tome. Sami to ne možete. Budite jedni drugima podrška. Tako ćete biti uspješniji, jači i samopouzdaniji. Sada, nek svako kaže svoje viđenje današnje seanse, ali, molim Vas, kratko. Počnimo od Lane.

 

LANA: Bar smo se upoznali. Osjećam da sam izgubila vrijeme, ali večeras ću to nadoknaditi. Dokaz Goldbahove slutnje mora se pomoliti na vidiku.

 

DR BERING: Hajmo redom (Proziva ih jasno i glasno, kao što to  radi vaspitač djeci u vrtiću): Hans, Hemfri, Pol, pa Sigmund.

 

HANS: Slažem se s Lanom, oko upoznavanja. (Lana se sarkastično smije) Dodao bih još nešto: možemo zaključiti da svi trebamo poraditi na svom prenaduvanom egu. Uz dužno izvinjenje, i Vi, doktore Bering. (Medicinska sestra i brat negoduju, dajući do znanja primarijusu Beringu da treba nešto reći u svoju korist i demantovati Hansa)

 

HEMFRI: Malo sam se počeo plašiti da ćete mi opet pokušati infiltrirati boga u moje naučne sheme, ali mislim da sam ga opet uspio izbaciti.

 

SIGMUND: Teške su riječi koje izgovaraš. Budi bolji čovjek, da bi ti se ukazao bog. Srljaš nepromišljeno, tvoje riječi će te odati, tvoje misli će te okovati, tvoja djela će te osuditi.

 

POL: Danas sam vidio ko su mi neprijatelji, a ko prijatelji. Više je onih prvih, ali drugi se mogu pokazati kao pogubniji.

 

HANS: Vi filozofi ste eksperti za poslovice. A nedavno ste počeli izricati i proročke sudove. Pa, Vi ste prevazišli sebe. Moram Vam se pokloniti. (Prilazi Polu i saginje se, što je trebalo izgledati poput dubokog naklona; Pol za to vrijeme sjedi posve ukočeno)

 

POL (Konačno progovara): Nemojte se ponižavati, Hans. Zaista nema potrebe za tim. Nisam Vam ja velečasni Sigmund.

 

SIGMUND: Nemojte se klanjati zlatnim kipovima ili lažnim prorocima, jer duša će Vam biti prokleta, u Had vječno protjerana.

 

DR BERING: Gospodine Sigmunde, kakvi su Vaši utisci o ovom susretu?

 

SIGMUND: Da ja nisam htio, ovaj susret se ne bi ni održao. On je rezultat božje volje. I on je morao proteći onako kako je to trebalo da bude. Sudbina je mjerilo svih stvari. Samo sam ja vječan, ostalo je prolazno i bezvredno. Danas sam vidio da moja djeca pate od mnogih zabluda. Melem je nepoljuljana vjera u jednog, bezuslovna i apsolutna.

 

DR BERING: Hvala svima na impresijama. Vidimo se opet sljedećeg ponedjeljka, u isto vrijeme. (Opet daje signal medicinskoj sestri i bratu da otprate pacijente, potom, ne čekajući njihov sljedeći korak, izlazi iz prostorije)

 

MEDICINSKA SESTRA: Hajmo svi ustanite. (Svi ustaju, svjesni vojnički inspirisane lakrdije)

 

MEDICINSKI BRAT: Stanite u red. (Poredali su se  jedno iza drugog) Uputite se prema izlazu.

 

HEMFRI: Zanimljiv paradoks. U ovom slučaju, ulaz je fizički, ali ne i konceptualno, isto što i izlaz.

 

POL: U pravu ste, Hemfri. Dvostruko jeste sliva se u jedinstveno ”postoji”. Samo, u pitanju su dva registra i dvije vrste međuprožimajućeg postojanja.

 

MEDICINSKI BRAT (Okreće se prema medicinskoj sestri): Dobro je da nismo završili fakultet. I mi bismo bili ovakvi.

 

MEDICINSKA SESTRA: Nije nam bezveze govorio profesor neuropsihijatrije u srednjoj školi: ”Dužnost je majka duševnog zdravlja.”

 

MEDICINSKI BRAT: Ako razmišljaš, počneš da umišljaš. Odvedimo ih do spavaonica. (Odvode ih, kao na robiji.)

 

                                               Nastaviće se…

Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013)