Profiliranje agentice i psihologinje Clarice Starling izazov je kojem teško može odoljeti ijedan stručnjak iz oblasti kliničke psihologije/psihijatrije. Nesumnjivo primamljiv poduhvat, u sebi krije mnoge kontroverze, zamke i pitanja, ne ostavljajući prostora za ad-hoc improvizacije bilo koje vrste. Tako je teško ne pogledati odraz Starlingove u očima dr. Hannibala Lectera, notornog kanibala, briljantnog psihijatra iz Baltimorea, smještenog u američkoj saveznoj državi Maryland. Isto tako, potrebno je biti svjestan da postoje izvjesna razilaženja u portretiranju njenoga lika u knjigama Thomasa Harrisa i filmovima Jonathana Demmea (”Kad jaganjci utihnu”) i Ridleyja Scotta (”Hannibal”). Mi ćemo se bazirati na sličnostima.
Clarice je prikazana kao skromno odjevena provincijalka, spremna da iskrenim zalaganjem i bolnim odricanjem napreduje u karijeri FBI agentice. Otac, kojeg ona idealizira pripisavši mu etiketu (lokalnog) policajca, ustvari je bio noćni čuvar, koji je poginuo tijekom jednog (opet, ”nevažnog”) obračuna. Majka je teško zarađivala za život, radeći kao spremačica (točnije rečeno, čistačica) u nekom motelu. Clarice se prisjeća da joj je jednom, dok je čistila kupaonicu u motelskoj sobi, rekla da treba ići živjeti u Montanu, na ranč kod rođaka. Njene nevolje kulminiraju kada ju je jedno jutro probudio vrisak jaganjaca koje su klali. Pokušala je spasiti jedno, koje su, usprkos njezinom protivljenju, na koncu, ipak zaklali.
Starlingova stasava u moralno osviještenu osobu, svjesna kršćanske krivice i promordijalnog grijeha stečenog samim rođenjem, kao i individualne, neurotske, samoj-sebi-nametnute krivice i mesijanskog imperativa. Identifikaciju s ocem možemo uočiti iz njezine želje da postane agentica, odnosno da radi u službi države. Ova odluka na neki način defeminizira Starlingovu, ali, s druge strane, rađa u njoj otpor prema svima onima koji nipodaštavaju potencijal, inteligenciju i kvalitete ženskog roda. Bilo kako gledano, poistovjećuje se s ulogom zaštitnika/zaštitnice, što ju, paradoksalno njezinoj skromnosti i skrušenosti, stavlja u poziciju osobe bez koje svijet ne može opstati. Iz sukoba vlastitih unutarnjih demona, Clarice crpi snagu i ide naprijed. Ovaj prikaz odlično ilustrira i potvrđuje Lacanov stav o ulozi oca: otac u našim životima dobija ultimativnu moć tek onda kada je mrtav (jasnije rečeno, otac je moćniji na simboličkom, nego na realnom planu).
Žilavost novakinje Starling i koliko-toliko uspješno odmjeravanje snaga sa muškarcima koji ju okružuju biva stavljena na kušnju u susretu sa hladnokrvnošću podmazanom dijagnostičkom mašinerijom dr. Hannibala Lectera. Pozicija iz koje nam je dozvoljeno promatrati odnos agentice Starling i dr. Lectera, u najmanju ruku je perverzna. Tako, u isto vrijeme svjedočimo relaciji: roditelj-dijete, doktor-pacijent, mentor-šegrt, ali i odnosu zavodnika prema objektu ljubavi. Onda kada se dr. Lecter obraća svojoj sugovornici imenom, učvršćuje svoju poziciju moći, smatrajući je prije svega djetetom, potom pacijentom, a u krajnjoj liniji potencijalnom partnerkom. Kada je oslovljava sa ”agentice Starling”, manipulativno joj podiže profesionalno samopoštovanje, smatrajući ju pritom ništa više do svojim šegrtom.
Pokušajmo se sada staviti u njenu kožu: Clarice prestaje biti subjekt, ličnost po sebi, postajući objekt doktorovog ismijavanja, ponižavanja, a u isto vrijeme plijen, lovina (usudimo se reći: Hannibalov obrok) i predmet njegove žudnje. Pomislili bismo da je njezina pozicija nezavidna, nepoželjna i nesnosna. Međutim, kada malo bolje razmislimo, ona je podignuta na pijedestal i postaje magični predmet obožavanja, koji posve obuzima dr. Lectera. Ona konačno dobija ono što od drugih nije mogla dobiti: Hannibal ju tretira sa puno uljudnosti i pristojnosti, drugim riječima, kao pravu ženu (damu). U drugom, implicitnom registru njihove komunikacije, prisutno je obostrano uvažavanje i divljenje. Ona mu se podsvjesno divi, jer je nepobjediv, pouzdan i zaštitnički nastrojen (”nitko mu ne može ništa”). U Clariceinom svijetu fantazama, dr. Lecter je idealna zamjena za oca, koji je bio izložen i podlegao opasnostima, te je ”napustio” kada je bila jako mala. Dakle, možemo pretpostaviti da joj nesvjesno prija Hannibalova pažnja i posvećenost, te da joj on postaje stabilno i sigurno uporište.
Starlingova je u ulozi pacijentice svedena na mentalni nivo djevojčice. Ona je poslušna, izdašna u informacijama koje nudi ”svome doktoru”, ali, s vremena na vrijeme, uključuje se odrasla osoba u njoj. To je vidljivo u igri quid pro quo (”nešto za nešto”, ”informacija za informaciju”), kada vješto odbija dati podatak o svojim sjećanjima na djetinjstvo, ukoliko joj dr. Lecter ne ponudi još neku informaciju o krvniku Buffalo Billu. Zanimljivo je da Clarice od ”svog psihijatra” dobiva otrgnuti komad djetinjstva nazad, jer dr. Lecter kod nje ”liječi” period nakon očeve smrti. Ovo je još jedna potvrda da se u njezin imaginarij Hannibal useljava kao nadomjestak za oca, ili pak, kao njegov nastavak, odnosno nasljednik koji će ju pratiti čitav život. Dakle, ona ponovno na momente postaje djevojčica zato što to želi i jer je to odabrala kao preduvjet svojevrsnog užitka koji doživljava.
Polako se mijenja i njezina koncepcija Boga kao nekoga tko nam je dao težak život i na tome mu trebamo biti zahvalni. Briljantni psihijatar se izruguje tom bogu i navodi mnoštvo logičnih protuargumenata, čime sebe simbolički smješta na njegov prijestol. Time poručuje da joj u isto vrijeme može biti i bog i otac, te da se, povinujući se njegovoj volji, ne mora odreći svojih prijašnjih ideala.
Agentica Starling se, nesvjesna toga, nalazi i u ulozi doktorove sestre, koja je sada imaginarni entitet (i zato, kako smo već istakli, a shodno Lacanovom učenju, ima poseban utjecaj na Hannibalove porive i razmišljanja). Mischu su pojeli vojnici koji su zarobili malog Hannibala i njegovu sestru, a zabilježeno je još mnogo slučajeva kanibalizma na istočnom frontu. Kako su i njega (dr. Lecter je ovo sjećanje potisnuo) nahranili Mischinim ostacima, u njegovom bolesnom sistemu razmišljanja leži bojazan da ne ponovi ovakvu ”pogrešku”. Zato je pozicija Starlingove, ma kako to djelovalo paradoksalno, sigurna i bezbjedna. Drugi razlog koji ide u prilog ovom tvrđenju je Hannibalova prešutna nada da će mu Clarice Starling, s obzirom da oboje osjećaju krivicu (ona zbog janjeta, on zbog sestre), pomoći da prevaziđe konflikte u njegovoj ličnosti. Clarice je, osim toga, jedini Hannibalov kontakt sa vanjskim svijetom i nužna mu je za ostvarivanje određenih povlastica (dobivanja knjiga, pristupa znanstvenim časopisima, boljeg smještaja i slično). Rezimirajući, ovdje je, premda dijelom svjesna te činjenice, konačno došla u centar pozornosti i postala nezamjenjiva (prijeko potrebna, nužna), što je bila njezina glavna životna aspiracija.
Na koncu, moć Clarice Starling ogleda se i u ulozi pacijenta. Naime, ona je pacijent (popularno rečeno: klijent u psihoterapijskom procesu) koji je ujedno onaj koji je kompetentan da liječi (pomaže). Prethodni Lecterovi pacijenti bile su osobe koje su se pasivno prepuštale njegovom monstruoznom sustavu liječenja. Agentica Starling je netko tko koristi doktorovu usmjerenost na tegobe pacijenta, kako bi paralelno posmatrala njegove slabosti, koje se u tom procesu spontano otkrivaju. Složili se mi to ili ne, ipak je ovdje samodopadnost i napuhana samouvjerenost jednog psihijatra pobijeđena odvažnošću i dovitljivošću jedne psihologinje, koja tek počinje graditi svoju profesionalnu karijeru.
Kako na filmskom platnu, tako i u istoimenim knjigama, vidimo da unutarnje, latentno značenje postupaka Clarice Starling drastično odstupa od onog eksplicitnog, manifestnog. Ona je ta koja najviše profitira i izvlači maksimalnu psihološku dobit iz situacije. Posmatrano na širem planu, Starlingova uspješno okončava jedan niz seansi samopomoći, koristeći splet okolnosti koji joj se, igrom slučaja, našao na putu ostvarenja životnih snova.
Selman Repišti,
psiholog
