Funny or Not: A Theory of Joking Relativity

This topic is very interesting for psychologists. There aren’t just national and territorial factors which have a particular influence on accepting jokes and on suitable reacting.

Social psychologists will tell you that age, profession, general knowledge and intelligence (for listeners) and creativity, imagination, behaviour, openness, and sociability (for the person who is a joke-teller)have an impact on the perception of a joke as funny or not.

Igor Kristofovich is a scientist who has twenty years of experience in researching humour phenomena. He has created a formula for laughing:

 

S (smiling) = (personal engagement of one who tells a joke (PE) + joke complexity (JC)) / time which is necessary to understand the funny thing (t) + general mood of the audience (GM).

 

I agree that some jokes might be amusing to all people. But, it is necessary to be a really talented joke-teller to produce a wide world effect of your funny stories. That kind of person will use everything to animate his audience: mimics, different rhetorical skills, voice variations, arms, and legs, etc.

Beside Charlie Chaplin, there is another well-known comic person – Mr. Bean, whom I admire. He isn’t funny only on TV, but in his real life, too. Lots of people don’t understand English humour, but it seems that the Bean’s adventures have a universal appeal.

A very funny face on the world comic scene is Borat, whose humour was born as a result of huge differences between two cultures: the American and the Kyrgyzstan ones. The jokes which he uses are typical of his homeland but are not considered normal in North America. That is the thing which makes people laugh to tears throughout the whole world.

I haven’t seen the situation in which an Italian can’t be made laugh by a Turk, but I have had another similar experience.

Last winter I told some jokes to my cousin from Germany. They were up-to-date and very funny. She laughed after I laughed, just because she acknowledged that the situation requested reacting in that way. In fact, the funny thing wasn’t funny for her and my German cousin didn’t enjoy it. Hence, it was solely the result of his politeness.

There are many examples of a special type of humour called “sick humour”. It is also recognized as “black humour” which used to be my favourite type (but I also liked jokes about cops, animals, and fair-haired girls).

In spite of the things I have just mentioned, some of the examples of jokes in, for instance, newspapers, don’t have an influence on my mood and they do not astonish me. In my opinion, lots of them are very monotonous and I do not react to them because I only read them, without hearing them from, for example, my friend’s mouth. Also, the sequence of events in these humorous short stories happened to people I have never met.

All of us usually find it amusing, when somebody in our neighborhood is a part of funny circumstances. It didn’t need to be a very funny situation, but there must be a person whose personal traits we know very well.

When I have told such a story to a little girl, her face was smiling and she was enjoying it. I concluded that this example is a good prototype for children jokes!

Sick (black) humour wasn’t only based on situations like serious accidents or violent death. It is also connected with incurable diseases (such as AIDS, cancer, etc.), body anomalies (for example, a child without legs who wants to play football), below-average intelligence and absentmindedness (a poor guy who always forgets what the parents told him to do…).

To conclude, funny or not – it’s a relative thing because it depends on lots of characteristics of various social situations, people who perceive a particular joke, and those who tell a joke to others.

We can never know what situation will be funny and amusing to the particular person.

 

Selman Repišti

November 14, 2017

selman9r@yahoo.com

 

INTERVJUI SA ZNAMENITIM PERSONAMA: ŽURNALISTICA DOGMATAREVIĆ

Mula se, onako zdepasta i bezlična, niti konj niti magarac, nastavlja gegati po balkanskoj pustoši. Ovaj put traži novinare, kako bi joj ovi mogli predati ključ koji otvara vrata nepresušnog stručnog umijeća koje posjeduju.

Mula: Gospođice Dogmatarević, čast mi je razgovarati sa Vama. Željela bih da mi ukratko dočarate  užitak koji doživljavate prilikom obavljanja svog posla, odnosno…

Žurnalistica (prekida mulu): Hvala Vam, mulo, što ste osjet’li potrebu razgovarat’ s pravim ljudima, kojima, eto, pripada i moja malenkost. Kako bi odgovorila na Vaše pitanje, ispričat ču Vam jednu anegdotu. Za razgovor sa svojim sugovornicima, gotovo se nikako ne pripremam. Užitak koji crpim iz toga očituje se u mojem smijehu koji nastupi čim pogriješim neki biografski podatak o osobi koju intervjuiram. Meni je to zabavno. Ljudski je griješit’, kako bi to rekao jedan filozof.

Mula: Oprostite, ali nije mi jasno zašto se ne pripremite za intervjue.

Žurnalistica: Pa, kako ne s’vatate. Ne moram Vam crtati. To je zato jer ne poštujem svog sugovornika. Ja sam sebi najbitnija i imam potpuno legitimno pravo na ovaj osječaj. Čemu se krit’? To je sasvim transparentna stvar.

Mula: A zašto često, u ulozi spikerke, koristite neprikladan i neprirodan akcenat koji nije u duhu našeg govornog jezika? Da li je to…?

Žurnalistica (prekida mulu): Zato što me to izdvaja od običnih ljudi, koji i nisu baš tako pismeni. Mislim da se ti ljudi zbog svog siromaštva ne mogu posvetiti pravilnom govorenju. Spajaju kraj s krajem i sve ostalo… E, a ja ne želim biti dio te grupe.

Mula: Jedno vrijeme ste vodili emisiju Osjećajte se zdravo i sretno… U kojoj mjeri ste potkovani u oblasti medicine, nutricionistike i slično?

Žurnalistica: Pravo da Vam kažem, tu sam baš ono tanka. Al’ izguglam neki krači tekst koji je neko objavio na Internetu, pa se iz njega podrobno informiram. I to je, zapravo, dovoljno. Ljudi hoče nešto jednostavno, da mogu odmah primijenit’.

Mula: Čujem da ste nedavno imali promociju svoje knjige Tople ispovijesti žene koja živi pod jorganom. Možete li nam reći nešto više o tome?

Žurnalistica: Da, redovno čitam žutu štampu, pa sam preuzela ključne životne mudrosti izrečene od strane džet-seta iz našeg regiona. Malo sam to nadogradila, pa je sve otišlo u štampu. Narod dobro reagira na to, a posebno moje kolege. Čak štaviše, nude mi da se ubrzo opet izda, u večem tiražu nego što je bio moj.

Mula: Hvala Vam na iscrpnim odgovorima. Molim Vas da mi kažete i šta držite  za svoj najveći profesionalni uspjeh…

Žurnalistica (prekida mulu): To je nesumnjivo raspirivanje međunacionalne mržnje u našoj državi, pa i u regionu. Za to, moram priznati, trebam zahvaliti svojim nadredženima. Oni pišu, a ja to lijepo pročitam pred kamerom. I, moram Vam reč’, dobro zvuči. Da nije ovol’ke podijeljenosti u društvu i k tome da dodam nacionalističkih naboja, ja bi možda ostala bez posla. Zna se koju opciju ja zastupam i, hvala Bogu, jako dobro kotiramo, mogu vam reč’.

Mula: Za kraj, da li znate da se velika većina gledalaca žali na Vašu boju glasa i usiljenost prilikom medijskih nastupa?

Žurnalistica: Poznato mi je to da se gro gledaoca žale… negdje sam načula… Ali, ja sam sebi dobra kakva jesam i meni moj glas uopće ne smeta. Nakon svakog nastupa, uradim selfi i snimim kratku poruku za svoje prijatelje na društvenim mrežama, pa se onda objavim da me drugi lajkaju i šeraju.

Mula: Želim Vam uspješan nastavak karijere.

Žurnalistica: Valja. Ne sumljaj u to.

 

Selman Repišti,

20. 6. 2017.

 

INTERVJUI SA ZNAMENITIM PERSONAMA: PROFESOR TEFLONAGIĆ

Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.

Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?

Profesor: Ne, ne, ne… Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.

Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?

Profesor: Vid’te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i… eto doktorata. A poslije, je l’ te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.

Mula: Jeste li napisali neku knjigu?

Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.

Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?

Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ”znanost”, to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ”nauku”, e to je nešto onako općepoznato.

Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?

Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.

Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?

Profesor: Vid’te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l’ te? Ovo su one… kako se to zove… bijele laži, što se ono kaže u narodu…

Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?

Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.

Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?

Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.

Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?

Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.

Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?

Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.

Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?

Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.

Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?

Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.

Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.

 

Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al’ ćemo se valjda nekako dogovoriti.

Selman Repišti,

18. 6. 2017.