INTERVJU SA EMINOM ZOLETIĆ

USPJEŠNOM I SVESTRANOM NAUČNICOM U EVROPSKOJ UNIJI, A PORIJEKLOM SA NAŠIH PROSTORA

Emina Zoletić je doktorandica, klinička psihologinja, magistrica epidemiologije i javnog zdravlja, koja je odrastala i živjela u Tuzli,  a školovala se u Sarajevu, Zagrebu, Rotterdamu, Parizu, s trenutnom adresom u Warsavi. Nakon završenog studija na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu, karijeru je započela u Fondaciji lokalne demokratije, projektu Sugurna kuća Sarajevo. Nakon toga je nastavila karijeru na UKC Tuzla, Klinika za psihijatriju i Zavodu za psihološku i socijalnu zaštitu, Univerzitetsko-kliničkom centru. Završila je specijalizaciju iz kliničke psihologije, na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju iz kliničke psihologije, Filozofski fakultet u Zagrebu. Također je bila u statusu sudskog vještaka iz oblasti psiholoških nauka, radeći za sudove u Bosni i Hercegovini. Poslije praktičnog iskustva, željela se baviti naučnim i istraživačkim radom. Dobitnica je ERAWEB, stipendije za zemlje zapadnog Balkana, te je na taj način imala mogućnost upisati master studije na Erasmus MC (Rotterdam, Nizozemska). Tokom master programa usvojila je znanje i vještine u oblasti kvantitativne naučne metodologije i napredne statistike u zdravstvenoj oblasti, te je imala priliku sudjelovati u projektu Generation R, longitudinalna studija.

Nakon magistarskog studija iz oblasti epidemiologije na Univerzitetu Rotterdam, dobila je stipendiju, MIEM (Francuska, Pariz), te je završila drugi magistarski studij na Univerzitetu u Parizu, iz oblasti komparativne efektivnosti u istraživanju, u području javnog zdravlja. Tokom tog studija naučila je napredne metode u nauci, kao što je network meta-analiza. Imala je priliku raditi internship u jednoj od respektabilnih epidemioloških centara u Parizu, Centre de Recherche Épidémiologie et Statistiques (METHODS Inserm / Université Paris Descartes), nakon početka pandemije COVID-19, te je 10 mjeseci sudjelovala kao volonter-istraživač na projektu: Living mapping and living systematic review of COVID-19 studies Methods team, iz kojeg je nastalo nekoliko naučnih publikacija.

Zadnjih nekoliko godina je imala cilj da upiše doktorat, te je slala mnoge aplikacije za doktorske programe sa plaćenom školarinom u EU zemlje.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

EZ: Trenutno završavam prvu godinu doktorske škole iz oblasti društvenih nauka, sociologija, Univerzitet u Warsavi. Doktorski program je baziran na principu intersdisplinarnih kolegija. Naziv moje teze je: Intergenerational transmission of the memory of war:The cases of families in Bosnia-Herzegovina and the Bosnian diaspora in Europe, a radim je pod supervizijom profesorice sa Univerziteta u Warsawi i profesora sa univerziteta Kingston u London. Glavni cilj ovog rada je istražiti dinamiku međugeneracijskog prijenosa sjećanja na rat među familijama koje žive u u Sarajevu i bosanskohercegovačkoj dijaspori u EU/UK, s posebnim naglaskom na to kako se pamti prošlost, npr. šta odabiru da prenose, šta naglašavaju i u koju svrhu, npr. zbog  gradnje identiteta, potrebe za poštovanjem, osnaživanjem, društvenim promjenama itd. Predložena studija nudi interdisciplinarni pristup (sociologija u kombinaciji sa socijalnom psihologijom) u multidisciplinarnom kontekstu, tj. istraživanje je otvoreno za kombinaciju iz drugih disciplina, npr. historije, kulturologije, međunarodnih odnosa itd.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

EZ: Imam iza sebe  10 godina kliničkog i praktičnog iskustva. Tokom tog perioda sam se bavila različitim oblicima dijagnostičkih, terapijskih i istraživačkih aktivnosti u području kliničke i zdravstvene psihologije, neuropsihologije, te mentalnog zdravlja u zajednici. Najveći fokus je bio na neuropsihologiji te sam prva koja se angažovala u toj oblasti u mojoj regiji. Također sam bila volonterski uključena u aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija. Sarađivala sam na nekoliko istraživačkih projekata na nivou Univerzitesko-kliničkog centra, te sam, kao koautorica, objavila nekoliko kliničkih radova.

I na druge načine sam se javno angažirala kao stručnjakinja. Tim Ministarstva zdravstva FBiH me je prepoznao kao stručnjakinju koja bi mogla doprinijeti izradi nacrta i plana prvog programa iz kliničke specijalizacije u našoj zemlji. U Društvu psihologa FBiH sam članica Etičkog odbora, pa i na taj način djelujem u zajednici.

Dobitnica sam dvije značajne stipendije za master programe, te za doktorski program u Warsavi.

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

EZ: Za mladu osobu sa naučnim ambicijama, Bosna i Hercegovina nije povoljno mjesto za život i rad. Kroz profesionalni dio života susretala sam se sa brojnim poteškoćama, a na prvom mjestu je nemogućnost da se nastavi obrazovanje i usavršavanje, kao i činjenica da ne dolazim iz EU zemlje, što je značajno otežavalo put usavršavanja.  Kada bih slala prijave za doktorske programe na nekim priznatim visokoškolskim institucijama u  EU, pristup  mi je bio ograničen, zbog činjenice da nisam iz EU kao i to da nemam naučne reference, a vani je ”arena” velika, te je konkurencija jaka.

Naše obrazovanje nije na visokom nivou, znanje koje dobivamo u školama i na univerzitetima je limitirano kada poredim zemlje u EU gdje sam nastavila svoje studije. Isto tako,  kada sam završila studij psihologije, znala sam da nisam dovoljno spremna za praktični rad s ljudima. Studij je pružao puno više teorijskog dijela usvajanja gradiva, što, s druge strane, jeste jako važno, jer je temelj svake praktične aplikacije u teorijskim nalazištima. Stoga sam bila primorana sama tragati za mogućnostima dodatne praktične edukacije.

U potrazi za praktičnim iskustvom naišla sam na prvu veliku prepreku – nedostatak specijalizacije iz oblasti kliničke psihologije u BiH. Specijalizacija je važna za rad u praksi, jer radimo sofisticirane i specijalizovane procjene, tretmane i edukacije. Tako je i u drugim oblastima.

Među preprekama u istraživačko-naučnom radu nalazio se i nedostatak financijske podrške,  inovacija, te pristupa naučnim bazama. Nauka nije dovoljno razvijena i znanja koje dobivamo u školama i na univerzitetima je  značajno limitirano. Naučni rad se ne cijeni, u nauku se ne ulaže, nemamo jasnih kriterija u vezi objavljivanja naučnih radova. Značajno je prisutna i korupcija.

Napominjem da ne postoje institucionalna finansijska ulaganja i sredstva za provođenje naučno istraživačkih projekata kao i da su smanjeni fondovi za mnoga visokoškolska usavršavanja. U BiH ne postoji nijedan naučni centar s naučnim bazama podataka. Moguće rješenje vidim u otvaranju ka svijetu i Evropi, povezivanju sa naučnicima vani,  inicijativama da se napravi fond za finansiraje mladih naučnika i studenta, za dalje edukacije kao i provođenje evidence-based naučnog istražavanja. Na taj način bismo stvorili bolju motivaciju kod njih za usvaršavanjem i unapređivanjem. Važno je da postoji  razmjena naučnika, dolasci značajnih imena u svijetu nauke u našu zemlju kao i mogućnost za  fellowship  studenata i naučnog osoblja vani. Osim toga, treba da unaprijedimo standarde u vezi s visokoškolskim obrazovanjem, u skladu s EU kriterijima. Omogućiti mladim naučnicima da se dalje usavršavaju, više educiraju, usavršavaju vještine pisanja naučnih radova, te njihovo objavljivanje u priznatim svjetskim časopisima. Tako može i zajednica da profitira. To bi itekako moglo unaprijediti  nauku u BiH.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psiholozima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

EZ: Uzora je bilo tokom mog educiranja, oni se mijenjaju kako se razvijam i dopunjavam svoje znanje. Mentorice na dodiplomskom kao i poslijediplomskom studiju su mi bile značajni uzori i uticali su na moje stavove i planove, s njima sam se razvijala. U praksi, također sam imala uzorne kolege psihijatre, neurologe, neurohirurge koji su uticali na moj profesionalni razvoj. U naučnom svijetu značajan uzor mi je prijateljica, vodeća naučnica epidemiologinja, koja mi je ukazala na ljepotu nauke i puno pomogla tokom mog obrazovanja. Svaka nova edukacija i obrazovanje donijeli su mi neku osobu koja je uticala na moj rad i usvaršavanje.

SR: Šta biste savjetovali mladim istraživačima?

EZ: Da apliciraju na razne fondove i da se povezuju sa raznim istraživačima izvan svojih zemalja. Tako šire mrežu i povećavaju šansu da budu primijećeni u značajnim institucijama, da dobiju šansu da uče od najboljih. Važno je da uče, informišu se jako puno, da rade i  ne odustaju od svojih ciljeva.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

EZ: Planovi za naredne tri godine su da uspješno završim svoj doktorski program, objavim naučne radove, dobijem nova znanja, posebno u oblasti sjećanja i međugeneracijskog mehanizma prenosa sjećanja. Da se i dalje razvijam i stičem nove uvide, doživim drugačiju kulturu i ljude jer mi to obogaćuje život.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Tuzla, 10. 6. 2021. g.

INTERVJUI SA USPJEŠNIM ISTRAŽIVAČIMA, PSIHOLOZIMA, PSIHIJATRIMA I NASTAVNICIMA (1)

AMNA DERVIŠAGIĆ, profesorica fizike

Razgovarao sam sa Amnom Dervišagić, uspješnom profesoricom fizike zaposlenom u Opštoj gimnaziji u Bosanskoj Krupi. Profesorica Dervišagić kaže da je rat prekinuo njene studije na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF-u) u Zagrebu na trećoj godini, te na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci 1992. godine. Potom, završila je Pedagošku akademiju u Bihaću i stekla zvanje nastavnik matematike i fizike, te studij fizike na Odsjeku za fiziku PMF-a u Banjaluci. Trenutno je na postdiplomskom studiju ”Metodika nastave fizike” i piše završni rad u okviru kojega validira jedan instrument za mjerenje stresa učenika u učenju fizike. Zanimaju je nove metode i pristupi u podučavanju.

SR: Profesorice Dervišagić, da li ste trenutno uključeni u neki projekat, aktivnost ili program, mimo standardnog predmeta koji predajete? Ako jeste, molim Vas da ukratko opišete o čemu je riječ.

AD: Trenutno sam koordinatorica takmičenja za BiH kojeg organizira NASA’s Radioisotope Power Systems Program, pod nazivom Scientist for a Day. Takmičenje je namijenjeno djeci od 10 do 18 godina (tri kategorije), a sastoji se u pisanju eseja o jednom od tri Uranova mjeseca, Ariela, Oberona i Titanie. U organizaciju takmičenja uključili su se moji veliki prijatelji, astronomi iz astronomskog društva Orion na čelu sa Muhamedom Muminovićem i Adelom Subašić Kopić. Pri kraju smo sa odabirom pobjedničkih radova, te ih šaljemo u NASA-u.

SR: Na koje sve načine motivišete svoje učenice i učenike?

AD: Jako je teško motivisati jednog tinejdžera. Zapravo, uključuju se ako će imati neku nagradu, pa makar je to ocjena iz aktivnosti. Vrlo malo djece shvata da su ovakva takmičenja i projekti ulaganje u njih same.

SR: Da li nadarene učenice i učenici prilaze Vama ili Vi njima? Drugim riječima, kako započinje dodatni rad u okviru Vašeg predmeta, a shodno interesovanjima i potrebama učenica i učenika?

AD: Ja njima šaljem linkove i onda im objasnim kako i šta. Vrlo često se jave neka “djeca u sjeni”, što mi bude posebno drago.

SR: U kojoj mjeri Vaše učenice i učenici imaju prilike primijeniti u praksi i svakodnevnom životu ono što su naučili?

AD: Svaki projekat koji provodim sa djecom ima veze sa stvarnim zivotom. Nastava je sve manje sastavljena od formula i zadataka, a više od odgovora na pitanja tipa: “zašto je nebo plavo?”, “zašto je mlijeko bijelo?”, “ko je izmislio gumicu za brisanje i na kom principu radi?”…

SR: Šta biste savjetovali mladim kolegama – nastavnicama i nastavnicima, odnosno pedagoškim radnicima na početku karijere?

AD: Teško je davati savjet. Svaki profesor ima svoj način rada. To vam je kao rukopis ili način upravljanja vozilom. No, veoma me razveseli kad vidim da natavnice fizike, svoje bivše učenice, rade onako kako sam ja njih učila.

SR: Možete li ukratko reći nešto o Vašim planovima za budućnost u profesionalnom domenu?

AD: Planiram što više ostaviti traga u životima djece. Ojačati im samopouzdanje. Otkriti u njima naučnika, pjesnika, slikara, muzičara i usmjeriti ih u tom smjeru…

Profesorice Dervišagić, hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog, ali i svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Bosanska Krupa, 1. 6. 2021. g.

PUTOPIS IZ ABU DHABIJA, CRNOG BISERA ŠTO BLISTA POD SKOKOVIMA GAZELA

Nakon što je utroba neba ispustila naš dvokrilac na pustinjski biljeg majke zemlje, uloviše nas ljepljivi pipci tropske (ali, po zvaničnom kalendaru, zimske) emiratske noći. Bila su tri sata ujutro, što je u jednačini svjetskog vremena ekvivalentno sljubljenim kazaljkama koje su upravo otkucale ponoć na balkanskim satovima.

Sa aerodroma nas je vozio jedan Kenijac, koji je proklinjao svoj posao i ugovor o istom, koji ga je obavezivao da odguli dvije godine na istom radnom mjestu. Maštao je o lukrativnom životu u Londonu, gdje mu se brat prošle godine, zasigurno ne bez prolivenih lokvi i lokvi znoja, ”probio” u području advokature.

***

Jutro smo dočekali na trinaestom spratu, sa čijeg se poluotvorenog prozora pružao pogled na veliki gradski park. Njegov ulaz krasile su dvije džinovske džezve presvučene sjajnom srebrnom bojom. Grad, okupan suncem i očišćen cjelonoćnim vjetrom Persijskog zaliva, mamio nas je da ga što prije upoznamo. U međuvremenu, dobrodošlicu nam je poželio vlasnik stana u kojem smo odsjedali (Kasnije će se ispostaviti da je on glavni stanar, ali i da ovaj četvorosobni lavirint izdaje drugim strancima). Bangladešanin nam je poklonio dvije flaše vode, a tako se, po njegovim riječima, dočekuju putnici-namjernici u ovim krajevima. Tada smo, iz dubine neke od udaljenih soba, prvi put čuli i bariton jednog pubertetlije, za kojeg će se ispostaviti da je njegov najstariji sin.

Corniche ili plažno šetalište, čije ime aludira na sitne krastavce iz domaće turšije, vijugalo je tek 10-ak minuta sjeverozapadno od naše sivoplave šesnaestospratnice.

Prvi morski prizor: usamljeni ribar, već zagazio u šezdesete, sa three stars cigaretom u zubima. (Kasnije ćemo se uvjeriti da kutija stoji jedva pet dirhama, što bi bilo nešto manje i više od jednog eura, zavisno od dnevnih akrobacija emiratske valute na zvaničnim kursnim listama.)

Mikroprizor: na pločniku plavobijelog uzorka, sunčaju se tri egzotična primjerka ribe,  koju bi prosječan zapadnjak okvalifikovao jedino kao ukrasnog stanovnika vlastitog akvarijuma.  Ribar nas je ponudio sitnim kolačima koje je, kako je ponosno izjavio, sam napravio od sočnih hurmi koje neštedice rađaju lokalne palme. Dometnuo je i pitanje:

-Znate li vas dvoje, možda, šta je to palmino drvo?

A na naše čuđenje o egzotičnom ulovu, odvratio je:

-Predveče bi se valjalo počastiti ovim današnjim mesom, uz čašu dobrog viskija, da bolje klizi niz grlo.

Produžili smo, zamišljajući starog ribara kako trpa u svoj jednjak egzotični ulov koji je zalutao do njegove udice iz nekog skrivenog kuta Indijskog okeana.

Drugog dana izjutra, sreli smo lelujavu sjenu kćerke našeg stanodavca. Krila je, kako je ovdje običaj, svoje lice, a narednih dana nam se dešavalo da je zamijenimo za njenu majku, koja se obilato služila istim uzusima. Njihovo nijemo odsustvo je, paradoksalno, stvaralo osjećaj njihovog većeg prisustva. Za druge ukućane se znalo gdje se nalaze, dok se prisustvo naših dviju djevojaka (majka još nije prebacila tridesetu) uvijek samo naslućivalo, što je odavalo dojam njihove vrebalačke sveprisutnosti.

Istog dana, zaputili smo se drugom stranom korniša, prema velelepnoj palati ovdašnjih vladara. Kako smo morali dati oduška crijevima koja su se cijelu noć borila sa duguljastim svjetlozelenim feferonama i usoljenim listovima vinove loze poteklih iz čarobnih odaja libanske kuhinje, našli smo se u iskušenju da, čim prije, potražimo najbliži javni toalet. U jednom takvom WC-u, nadvijen nad mali umivaonik, stajao je nasmijani Indijac, koji je odmah doviknuo svom sinu da okonča ritual tuširanja koje je ovaj izvodio uz tradicionalnu melodiju iz njegove domovine. Za to vrijeme, naš Indijac je provodio autopsiju nad povelikom ribom u umivaoniku, sretan što je našao uslove za svoj mali zahvat. Utom je izašao onaj dječak, veselo me pozdravio i servilno mi pokazao put ka mjestu gdje i car ide pješice.

Naredno jutro, netom prije odlaska u šetnju, na trenutak smo čuli užurbani pozdrav srednjeg sina našeg Bangladešanina:

  – Good morning, how are you?

Nismo mogli a da ne primijetimo da su obje fraze izgovorene po svim principima britansko-buržoaske varijante engleskog jezika, što je ukazivalo na to da je naš domaćin slao svoju djecu u elitne (čitajte: po kurikulumima prozapadnjački orijentisane) gradske škole.

Prostrani park koji se nastavlja na onaj u čijem su se toaletu odvijale jučerašnje scene, krasila je velika fontana. Pored fontane, jedan Afroamerikanac ćaskao je na besprijekornom francuskom sa jednom dobrostojećom, suhonjavom plavušom, koja se, raznoraznim intervencijama i rekonstrukcijama uspjela svesti na nekih 40-ak godina. Afroamerikancu širokog, potčinjavajućeg osmijeha, bilo je drago da danas može slobodno razgovarati sa tipičnim primjerkom davnašnjih kolonijalista, dok je vještački ljubaznoj plavuši užitak pričinjavao osjećaj dominacije, iznenadni dašak slatkog sjećanja na ”dobra” stara vremena.

Sljedeći dan počeo je kucanjem na dvostruka vrata naše sobe koja se po svojim gabaritima uklapala u definiciju onoga što ho(s)telijeri nazivaju master bedroom. Radoznali dvogodišnjak, Abdulkarim (najmlađi sin našeg stanodavca, koga su dozivali uz otegnuto ”i”, na čijem mjestu se u izvornom pisanju, inače, nalaze dva ”e”) želio je provjeriti ko se to nedavno uselio pod njegov krov. Odškrinuvši vrata, dva metra iza njega, ugledali smo dugi korak užurbane Filipinke, razapet između njene sobe i izlaznih vrata.  Između teškog života gastarbajtera i kore hljeba čiju je sredinu trebalo poslati svojoj porodici, pravo u daleku domovinu. Teško je procijeniti godište Filipinki. A evo i zašto. Stas naše Kabayanke (kako se pripadnici ove jugoistočno-azijatske nacije međusobno oslovljavaju) bio je negdje u dvadesetim, korak u tridesetim, a bore na licu i vratu u četrdesetim godinama. Dvadeset-tro-četrdesetogodišnjakinju smo vidjeli samo još jedanput, nakon čega joj se izgubio svaki trag. Ovdje, bez velike potrebe za digresiranjem i zadržavanjem čitalaca, želim postaviti jedan istraživački zadatak pred antropologe i sociologe. Dvoje turista koji su među protagonistima naše priče zapao je za oko jedan fenomen. Kabayani, u atmosferi oduševljenog iščekivanja, opsijedaju crew crans iliti aparata za hvatanje i izvlačenje plišanih igračaka. Fenomen se pojavljivao redovno, na različitim mjestima u gradu, a aktera je uvijek bilo dvoje ili više njih. Stoga ga valja shvatiti kao nešto što je od interesa za sistematičnu naučnu eksploraciju.

U predvečerje narednog dana, Indijka (još jedna stanarka!) poklonila nam je Christmas cake od suhih šljiva, čestitajući nam katolički Božić (koji, uzgred, ne slavimo ni mi ni ona, niti njen suprug, kojeg nismo nikada vidjeli, jer je morao produžiti svoj poslovni boravak u Indiji). Za Indijku se ispostavilo da je otjelotvorenje decentne pristojnosti, zapadnjački orijentisane učenosti i iskrene posvećenosti svom poslu. Oko sedam sati, donosimo odluku da se počastimo čajem od mirisnog kardamona i šoljicom polupržene arapske kafe. Improvizovani kafić tik uz ulicu nudio je tople napitke po povoljnim cijenama. Kafa je nešto skuplja od čaja, a kada je trebalo platiti, konobar (vispreni, visoki i pomalo sjetan Indijac) je povećao obje cijene. Pravdao se da je to karta pića sa starim cijenama (bez obzira što smo unaprijed dobili garanciju da su cijene istaknute u ovom ”dokumentu” na hinglish-u, spoju stotina lokalnih dijalekata i British English-a, važeće i aktuelne).

Premda smo skromnu večeru pripravljali sami, još skromniji doručak i ručak kupovali smo u povećem marketu udaljenom nekih 15-ak minuta od smještaja. Po jedan menadžer bio je dodijeljen odjelima za mesne proizvode, slana peciva, slatkiše i mliječne proizvode. Ovdje je hijerarhija ključ poslovnog uspjeha i prestiža. Sve se mora odvijati pod konac, makar to bio i neki skup radnih zadataka koji nama, s druge strane svijeta, ne bi predstavljali, suhoparnim poslovnim vokabularom rečeno, ključni segment poslovanja. U jednom takvom odjelu, u svojstvu radnika koji uslužuje kupce, jednog se dana pojavio jedan razdragani Indijac. Ma koliko djelovao razdragan u neminovnom susretu sa drugim rasama i nacijama, ovaj narod u sebi nosi odmjerenu dozu tuge i rezigniranosti. Kolektivna ličnost ovog naroda prožeta je viševjekovnim težačkim naporima da pomire materijalni i duhovni život. Svjesni da nikada ne mogu doseći maksimum svjetovnih i spiritualnih postignuća (prvih jer to, sukladno njihovoj filozofiji, nije ni moralno, a drugih jer sve njihove reinkarnacije, kao smatraju, nisu dovoljne da okaju sve svoje grijehove), levitiraju u stanju izvjesne ambivalencije, što im uskraćuje kompletni doživljaj ukusa prijatnih životnih trenutaka. Naš protagnosta nije skrivao iznenađenje što smo, gotovo svakog dana, tražili da nam spakuje peciva i slična jela to go pripravljena po starim receptima iz njegovog rodnog kraja. Spisak mirisnih kulinarskih đakonija bio je dugačak: dal vada, pakora, idli vada, chicken tikka masala, tandoori, biryani, paratha, uniyappam…

***

Iscrpljujuće planiranje povratka završeno je u ponoć, kada smo tiho napustili naše domaćine. Nije bilo pozdrava, jer su oni čvrsto spavali, a morali su sanjati jedan od ova dva sna –  tugaljiv, ali opet mio zadah svog starog života ili novi život u luksuznim četvrtima za mnoge nedostižnog Dubaija.

Na aerodrom (koji je, zaboravio sam napomenuti, jedno od najvećih arhitektonskih čudesa Srednjeg Istoka) nas je vozio energični Nigerijac koji je pomalo žalio što je u svojoj rodnoj grudi napustio porodičnu radnju za prodaju mobilnih telefona. Žalio je i što mi odlazimo, neodsanjanog emiratkog sna o boljem (čitajte: materijalnom) životu, jer je on ipak koliko-toliko uspio postaviti kamen-temeljac svom budućem životu u zemlji crnog zlata.  

Odlazak iz Abu Dhabija, grada neobičnog imena, koje se prevodi kao ”otac gazela”, protekao je kao i dolazak – u sumaglici nekog, do tada nepoznatog sna. Ili prijatne iluzije? Zavodljive fatamorgane, pustinjskog klišea? Kaleidoskopa neobičnih prizora kojima ne prijeti snažna pesnica zaborava?

***

Nakon što je utroba neba ispustila naš dvokrilac na sniježni biljeg sarajevske kotline, nađosmo se u ljepljivom zagrljaju olimpijski zaigranih pahulja, iz kojeg nas nisu pustile dok proljeće nije otvorilo svoje aprilske kapke.

***

Otići u nepreglednu Aziju znači slijediti vlastitu rijeku ponornicu koja krivuda unutrašnjim prostorima našeg bića. Vidjeti bar jednu azijsku zemlju značilo bi, bez pretjerivanja, upoznati njih sve. Sa ovog se kontinenta niko nije vratio isti. Individualizam, egoizam, očekivani prestiž, žeđ za uspjehom, pohvalama i priznanjem ustupili su mjesto kolektivnim vrijednostima, utješnom osjećaju pripadnosti svim rasama i narodima, cijelom čovječanstvu. Nivelacija suprotnosti, osmišljavanje kontrapunkta i sve ostale dihotomije koje nismo mogli pomiriti u sebi, konačno su se prelile u osjećaj jedinstva, uglavljenog u toplo krilo do tada nepoznatog Apsoluta ili Bitka (sa dugim ”i”,  kakvo je krasilo vokativ imena našeg malog prijatelja-sustanara Abdulkarima). Okeanska smirenost preplavila je svakodnevne brige, neopravdana strahovanja, nelogičnosti i nejasnoće, stranputice i životne raskrsnice nespretno ukrašene dvosmislenim putokazima. Azija je objedinjujuće jezgro naše planete, gdje zakonitost fuzije, u fizičkom i simboličkom smislu, doživljava svoje čisto i kompletno ovaploćenje.

Selman Repišti,

Podgorica,

15. 3. 2021.

Tri modela razvoja COVID-19 pandemije u Crnoj Gori

Selman Repišti

4. april 2020.

Na osnovu javno dostupnih podataka sa redovno ažuriranog oficijelnog sajta Vlade CG i NKT za zarazne bolesti CG https://www.coronainfocg.me/ , pokušao sam modelirati dosadašnji i dalji tok pandemije COVID-a, operacionaliziran kao kumulativni broj potvrđenih slučajeva po danima.

Na sljedećim grafikonima, krugovima su označeni prikupljeni (stvarni) podaci, dok puna linija predstavlja odgovarajuću funkciju na kojoj se temelji svaki od modela.

Takođe, x je broj dana od prvog registrovanog slučaja u Crnoj Gori, a f(x) predviđeni broj slučajeva u vremenskoj tački x.

Prvi dan je 17. mart, a osamnaesti dan je 3. april. Na y-osi se može očitati predviđeni broj slučajeva određenog dana.

(1) Eksponencijalna funkcija (model eksponencijalnog rasta)

f(x) = 5.415(2.718)0.218x (89.6%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(2) Kvadratna funkcija

f(x) = 2.583 + 1.177x + 0.485x2 (98.2%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(3) Kubna funkcija

f(x) = -7.768 + 6.949x -.254x2 + .026x3 (98.5%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

Dakle, zasad najbolje ”fituje” model koji se zasniva na kubnoj funkciji.

Kao što možemo primijetiti, broj novozaraženih raste relativno brzo. Naravno, uz poštivanje zvaničnih (inter)nacionalnih preporuka, scenario može biti itekako povoljniji.

Takođe, budući modeli, sa više podataka i nešto drugačijim trendovima u rastu realnih brojki, svakako će biti još prikladniji i precizniji.

JUGOAZIJA

”Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.”

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

Ti, koja si o Indiji prozborila njom samom: Omaž Vesni Krmpotić (1932–2018)

Tog trenutka je Šiva, svjetski prosjak milostivog pogleda, još jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvorišta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepuštena točku dharme, prežvakavala još jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana, otišla nam je Vesna…

Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ”ne ište ništa osim pjesme” i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, otišla s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se duša preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka.

Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom što ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar.

Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono suštoliko, nepredstavljivo.

Hindustan je našoj pjesnikinji bilo prapočivalište i željeno posljednje odredište, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja.

Zato, zbogom Vesna, i neka Ti je (a znam da jeste) laka onozemaljska Indija.

Selman Repišti,

7. 9. 2018.

Der Spiegel

Ogledalo,

Kada si me zadnji put pogledalo?

Šta li si, onda, jasno ugledalo?

 

Nije tvoje pravo lice to što sam vidjelo,

nit’ ispeglano, preda mnom sređeno odijelo,

Zato ne pitaj za ono što ti se zacijelo ne bi svidjelo.

 

Ogledalo,

U šta si, ukočena radoznalosti, gledalo?

Čemu si se, zapravo, ugledati nadalo?

 

Nije pogled čist to što sam vidjelo,

nit’ biseri, dragulji, zlato žuto, bijelo,

Nego što ti se nikako, ama baš nikako, ne bi svidjelo.

 

Selman Repišti,

19. 6. 2018.