Tag: BiH

Pripovijedanje započinjem odjeven u kožu neprimjetnog posmatrača jednog trenutka koji bi predstavljao zamrznutu fotografiju poznog mladalaštva ovog grada. Sarajevo je, zapravo, nikada odraslo dijete, koje vam se obraća posve stidljivo, moleći za pokoji zagrljaj, toplo krilo i roditeljsko prihvatanje. Dva su razloga za to. Njegovo je ime srednjeg roda, a i nisu mu dozvolili da odraste.

Jeste, muške i ženske metropole su većina u međuprostoru koordinata naše planete. I Skoplje je jedno od efemernih mjesta, tako da ne možemo reći da je dijete-Sarajevo skroz usamljeno. Ostaje nam još jedan problem. Ko mu nije dozvolio da odraste? Optužićemo gvozene laste, i kraste, koje su ostale nakon ujeda kljuna jedne po jedne, nezasite laste.

Sarajevo je pozornica mikroistorije, kao što je ontogenija ponavljanje filogenije. Socijaliziralo se negdje na pomolu povoda za Veliki rat. Potom, njegovo odrastanje bilo je obilježeno bezrezervnim povjerenjem u svijet. Nakon ovog razdoblja, koje se poprilično oteglo, sudbina mu je dodijelila njegov Drugi svjetski rat – onaj opsadni, svježu mrlju u dolini nepregledne bjeline drugog milenijuma. Ubrzo je nastupio i Sarajevski hladni rat. I dalje ga vode tri identiteta, koja se takmiče u svojoj spremnosti i spretnosti da odgovore na pitanja kao što su: ”Ko sam ja to postao? Koliko je mojeg stvarno moje? Da li je ono što sam bio isto što i ono što sam sada?” Etnički egzistencijalizam sa svim elementima puritanstva. (Nemojte se šaliti da ovu sintagmu strpate u džep i po njoj nazovete neku svoju knjigu. Njen bi se naslov samo bahatio s korica, plašeći ionako prestravljene čitaoce.)

Sarajevo je i mikromodel čitavog svijeta. Maketa zemljine kugle. Lonac u kome tiho krčkaju planinske, kontinentalne i mediteranske struje, navike i naravi. Drvo, čiji plodovi imaju oštar, poznat miris nekih pradavnih vjetrova i metalni okus novih vremena… Dvorac, čiji su temelji dobro učvršćeni legurom osjetilne istančanosti Orijenta i strpljive preciznosti Okcidenta.

Nije naodmet natuknuti da naš grad ima i svoja tri osnovna zakona. Prvi je zakonitost udaljenosti: ”Što dalje bježimo od njega, tim više privlačna sila kojom nas vraća dobiva na snazi.” Kao da nas za sebe veže nekim nevidljivim, elastičnim užetom. Ne, ovo nije znak posesivnosti, već izdužena ruka čiji stisak ne opada s porastom udaljenosti onoga za čime želi posegnuti.

Drugi je princip transformacije: ”Jedna posjeta Sarajevu putniku-namjerniku obećava trajnu promjenu.” Susret sa ovim gradom sastanak je s vlastitom savješću. Ovdje misionar ne dolazi nama, već se mi obraćamo njemu. Rezultat? Postajemo sposobni iskoračiti iz sebe, okrijepljeni i oplemenjeni – ovjenčani oreolom sarajevskog duha, primjer i uzor koji je spreman smiono osvojiti svijet.

Posljednji glasi: ”Što vam pruži više ljubavi ili vas razmazi, to se osjećate slobodnijim da ga gurnete pod tepih.” Treći je zakon poznat kao obrnuti reciprocitet. Njegov ishod vidljiv je u činjenici da Sarajevo potone u podsvijest onih koji su ga zaboravili i da oni svim svojim bićem čeznu za ponovnim sjedinjavanjem s njim, odobravanjem i traženjem utočišta u njemu. Začudo, ali to su rijetke prilike kada dijete-Sarajevo postaje Sarajevo-otac.

Sarajevo je polis, grad za sebe, koji se postepeno pretvarao u ugodnu i zgodnu, pazite sada, suverenu državu. Njujork je, pozivajući se na njegovu veličinu, grad koji je dorastao dimenzijama jedne države. Sarajevo je mjesto koje je svojim šarmom, poratnom grimasom i zasljepljujućim šarenilom zaslužilo epitet živopisne državice. Bosanski Vatikan, koji se pretače u sjeverni Damask, poprima obrise Grada svjetlosti, ne skriva bore Vječnog grada, niti temelje spaljene poput moskovskih, naposlijetku se okitivši oblacima aleksandrijskog pamuka. I vlastitim beharom.

Ono ne mora odrasti. Bolje je biti trezveno dijete nego pokvareni starac. Pravdoljubivi revolucionar u mladosti nego bezizražajna freska, vajldovsko ogledalo neprolazne zrelosti i fizičke ljepote.

– Djeca su iskrena. Nije mislio ništa loše. – pravdao se glas iza klupe za koju sam bio prikovan sve ovo vrijeme.

– Ovo se u Holandiji nikad ne bi desilo. Koji k…. sam uopšte i dolazio ovde?! – grmio je muški glas, po svim prilikama bas.

– Izvinite u ime moga djeteta. Molim Vas…

– Idi tamo đe se moli, nemoj men’ prosipat’ tu priču! – prekida je naš bas. –  ‘Ajmo sine, postadoše veći divljaci nego onda kad smo o’šli.

Čestitam, upravo ste bili svjedokom trećeg zakona Sarajeva. Drugi sam okusio i sâm. A prvi? O njemu će vam ispričati neko sasvim drugi, jednom sasvim trećom prilikom.

Selman Repišti,

20. 3. 2016.