inteligencija | Pozitivna psihologija

NEUROBIOLOŠKE OSNOVE INTELEKTUALNIH SPOSOBNOSTI

Selman Repišti

MA psihologije i istraživač u oblasti mentalnog zdravlja

Intelektualne sposobnosti obuhvataju mnoge kognitivne funkcije, poput brzine procesiranja informacija, detektovanja logičkih obrazaca u nekom skupu podataka (podražaja) i njihovih relacija, te sposobnosti apstrakcije, generalizacije, analize, sinteze i slično.

Struktura i funkcionisanje mozga i njegovih područja odavno su predmet interesovanja neuronaučnika koji, između ostalog, žele ispitati njihov doprinos u objašnjavanju razlika u nivou intelektualnih sposobnosti među ljudima.

Veličina mozga i opšte intelektualne sposobnosti

Novije studije u području evolucije hominida (kojima, pored gorila, orangutana, šimpanza i bonobo majmuna, pripadaju ljudi) ukazuju na opšti trend porasta kako dimenzija tijela tako i povećanja volumena mozga. Međutim, kada se uzme u obzir samo rod Homo (tj. ljudi), primjećuje se trend smanjivanja volumena tijela, što je praćeno povećanjem volumena mozga.

Istraživanja takođe pokazuju da je veličina mozga (pri tome se misli na njegov volumen, masu ili na veličinu intrakranijalnog volumena) u niskim do umjerenim pozitivnim korelacijama sa generalnom inteligencijom (tj. opštom kognitivnom sposobnošću). U prilog tome najbolje svjedoče rezultati metaanalitičkih studija provedenih na preko 100 izvornih in vivo istraživanja u kojima je participiralo više hiljada ispitanika. Pored toga, dobijena je umjerena pozitivna korelacija intrakranijalnog (unutarlobanjskog) volumena i nivoa obrazovanja ispitanika (Lee i saradnici, 2019).

Pomenuti nalazi istraživanja ne treba da iznenađuju budući da su se, kroz evoluciju, povećavale intelektualne sposobnosti čovjeka, kao i kompleksnost, zahtjevnost i kvalitet sistema obrazovanja.

Relacije sive i bijele mase sa inteligencijom

Mnoga istraživanja ukazala su na povezanost između debljine moždane kore, odnosno volumena sive mase i intelektualnih sposobnosti. Najveća korelacija dobijena je kod djece od oko 10 godina.

U preglednom radu čiji su autori Goriounova i Mansvelder (2019) navodi se da je integritet bijele mase konekcija (u sklopu pripadajućih neuralnih puteva) između korteksa frontalnog (čeonog) i temporalnog (sljepoočnog) režnja povezan sa intelektualnim sposobnostima. U istom radu, navodi se studija u kojoj je dobijena pozitivna korelacija između integriteta bijele mase i neverbalne inteligencije kod djece.

Moždane strukture i inteligencija

U prvom redu, volumen određenih dijelova frontalnog korteksa (npr. njegovog lateralnog dijela) i temporalnog korteksa (npr. njegovog srednjeg dijela) povezan je sa kognitivnim sposobnostima. Kada je riječ o frontalnom korteksu, njegova područja u većoj mjeri determiniraju tzv. fluidnu inteligenciju (rezonovanje, snalaženje u novim i nepoznatim situacijama), dok funkcionisanje dijelova temporalnog korteksa ima veće reperkusije na verbalne intelektualne sposobnosti na kojima počiva tzv. kristalizovana inteligencija (Goriounova i Mansvelder, 2019).

Volumen talamusa i hipokampusa takođe je povezan sa intelektualnim sposobnostima (npr. Deary i saradnici, 2021). Pored toga, nezanemarljiv broj istraživanja ukazuje na korelaciju nekih dijelova korteksa koji pripadaju parijetalnom (tjemenom) i okcipitalnom (potiljačnom) režnju sa kognitivnim funkcionisanjem.

Teorija parijeto-frontalne integracije (P-FIT)

Ovom teorijom pokušava se objasniti neurostrukturalna i neurofunkcionalna osnova inteligencije, na način da se individualne razlike u kognitivnim sposobnostima mogu objasniti ili pripisati strukturalnim i funkcionalnim karakteristikama određenih dijelova moždanog korteksa (lateralni i medijalni dio frontalnog korteksa, lateralni dijelovi temporalnog i okcipitalnog korteksa i parijetalni korteks), naravno, i konekcijama među njima (bijela masa). Autori ove teorije, Jung i Haier (2007), ispitivali su njene implikacije u svjetlu nalaza kako lezionih tako i neuroimidžing studija. Deary i saradnici (2021) ističu da novija istraživanja sve više idu u prilog ovoj teoriji.

Neuroinfrastruktura u pozadini visokih kognitivnih sposobnosti

Neuroinfrastruktura, odnosno, neuroarhitektura (što je zajednički naziv za regije mozga i njihove međusobne konekcije, skovan uz pomoć terminologije pozajmljene iz tehničkih nauka) kod osoba sa visokim intelektualnim sposobnostima može se opisati kao efikasna, ekonomična i visoko neuroplastična. Posljednja karakteristika odnosi se na fleksibilnost uz izuzetnu sposobnost reorganizacije. U principu, cerebralni metabolizam (potrošnja glukoze i kiseonika) kod visokointeligentnih osoba nije intenzivan, budući da je arhitektura njihovih neuralnih mreža optimalno udešena za rješavanje kompleksnih problema ili do njihovog prilagođavanja novim i nepoznatim problemima i situacijama dolazi veoma brzo. Stoga ne čudi već istaknuta funkcionalna sprega njihove fleksibilnosti, efikasnosti i ekonomičnosti.

Riječ za kraj: poticanje razvoja intelektualnih sposobnosti i očuvanje kognitivnog funkcionisanja

Stimulišuća okolina važan je faktor razvoja intelektualnih sposobnosti u prvim godinama života djeteta. Poticaji ne trebaju biti samo kognitivne, već i emocionalne i socijalne prirode, kako bi se zadovoljile sve potrebe djeteta i kako bi se radilo na razvoju različitih intelektualnih sposobnosti, npr. emocionalne i interpersonalne inteligencije.

Starenjem, dolazi do smanjenja brzine procesiranja informacija, problema sa radnom memorijom i opšteg pada egzekutivnih (izvršnih) kognitivnih funkcija (Murman, 2015). Ipak, redovne kognitivne i socijalne aktivnosti (npr. čitanje, pisanje, društvene igre, aktivna participacija u radu različitih udruženja/klubova…) mogu usporiti pad kognitivnih sposobnosti kod osoba starije dobi.

Reference

Deary, I. J., Cox, S. R. i Hill, W. D. (2022). Genetic variation, brain, and intelligence differences. Molecular Psychiatry, 27(1), 335–353. https://doi.org/10.1038/s41380-021-01027-y

Goriounova, N. A. i Mansvelder, H. D. (2019). Genes, cells and brain areas of intelligence. Frontiers in Human Neuroscience, 13, Article no. 44. https://doi.org/10.3389/fnhum.2019.00044

Jung, R. E. i Haier, R. J. (2007). The Parieto-Frontal Integration Theory (P-FIT) of intelligence: Converging neuroimaging evidence. The Behavioral and Brain Sciences, 30(2), 135–187. https://doi.org/10.1017/S0140525X07001185

Lee, J. J., McGue, M., Iacono, W. G., Michael, A. W. i Chabris, C. F. (2019). The causal influence of brain size on human intelligence: Evidence from within-family phenotypic associations and GWAS modeling. Intelligence, 75,48–58.https://doi.org/10.1016/j.intell.2019.01.011

Murman D. L. (2015). The impact of age on cognition. Seminars in hearing, 36(3), 111–121. https://doi.org/10.1055/s-0035-1555115

Psihologija i šah

Pretpostavlja se da je šah nastao na prostoru današnje Indije, oko 600. godine nove ere. Kasnije su ga Arapi ”prenijeli” iz Persije ka zapadu. Današnja šahovska pravila egzistiraju u gotovo neizmijenjenom obliku posljednjih 500 godina.

Šah se, u psihologiji, najviše istraživao u njene tri discipline. Prva je kognitivna psihologija (istraživanje opažanja, mišljenja, pamćenja, učenja, inteligencije i jezika), druga psihologija ličnosti (istraživanje relativno trajnih i stabilnih crta ličnosti, te dinamike i njenog razvoja), a treća zdravstvena psihologija (ispitivanje opaženog stresa kod igrača šaha i njegovih psihofizioloških indikatora). Studije o šahu su najbrojnije u kognitivnoj psihologiji i nude nam uvid u mentalne reprezentacije igrača ovog sporta, njihovu inteligenciju, memoriju, te usmjeravanje i distribuciju pažnje tokom igre.

Šahisti-eksperti su pohranili mnogo konfiguracija u dugoročnom pamćenju. Po potrebi ih prizivaju u radno pamćenje da bi iznašli što bolje rješenje problema sa kojim se susreću na šahovskoj ploči. Oni trebaju biti svjesni svih mogućnosti i prijetnji, te razmišljati nekoliko poteza unaprijed, pokušavajući predvidjeti sljedeći potez svoga protivnika. U tome im pomažu imaginacija i intuicija, odnosno mentalne reprezentacije potencijalnih odnosa među figurama i prethodno iskustvo.

Istraživanja pokazuju da eksperti, upoređeni sa amaterima u šahu, značajno bolje pamte raspored šahovskih figura na ploči (ako je on smislen). Međutim, ove razlike nisu toliko velike kada je zadatak zapamtiti nasumične konfiguracije. Zadatak koji se ekspertima u šahu prezentuje kao distraktor (tj. nešto što odvraća njihovu pažnju od glavnog fokusa), i to nakon zadatka upamćivanja smislenih konfiguracija, ne mijenja mnogo stepen njihovog dosjećanja. Kod amatera (novaka), ovakav zadatak ima značajan negativan učinak na njihovo dosjećanje rasporeda šahovskih figura na ploči. Ipak, ako se zadatak u ulozi distraktora prezentuje tokom faze upamćivanja, razlike u dosjećanju prestaju biti zanemarljive. Bez obzira na to, eksperti se i dalje bolje sjećaju zadane konfiguracije, u odnosu na amatere. Novaci su manje uspješni u otkrivanju prilika i opasnosti u igri, s povećanjem udaljenosti između figura. S druge strane, ovaj fenomen (povećanje nepažnje i porastom distance među šahovskim figurama) je zanemarljiv u grupi šahista-eksperata.

Prosjek koeficijenta generalne inteligencije šahista je značajno veći u odnosu na prosjek opšte populacije. Šahisti takođe postižu više rezultate na neverbalnom, u odnosu na verbalni dio testa inteligencije. Neverbalni dio uključuje zadatke kao što su oni koji se odnose na prostorno rezonovanje, nalaženje logičnih obrazaca u slaganju nekog mozaika ili figure i slično. Numerička inteligencija (sposobnost brzog, svrsishodnog ”baratanja” brojevima i matematičkim operacijama) vrsta je mentalnih sposobnosti koja je najsnažnije povezana sa uspjehom u šahu.

Studije u psihologiji ličnosti upućuju na spolne razlike u povezanosti nekih osobina ličnosti sa uspješnošću u šahu. Tako se ispostavilo da su žene-ekstraverti uspješnije od žena-introverata. Dakle, otvorene, komunikativne i socijalno angažovane žene postižu bolji rejting u šahu, za razliku od samozatajnih, zatvorenih i socijalno-inhibiranih pripadnica ljepšeg spola. Ovaj efekat je kod muškaraca obrnut: tihi, nekomunikativni muškarci koji se drže po strani (riječju, introverti) bolji su igrači od energičnih, otvorenih i socijalno-dominantnih muškaraca (ekstraverata). Žene-šahisti percipiraju nešto niži nivo stresa u odnosu na opštu populaciju i muškarce, kao i značajno viši nivo zadovoljstva životom. Iznenađujuće, žene iz ove grupe sportista izražavaju veću potrebu za postignućem u odnosu na muškarce.

Kada je riječ o studijama u području zdravlja, žene-šahisti pokazuju manju zabrinutost za vlastito fizičko zdravlje u odnosu na muškarce-šahiste. One se manje žale na tjelesne simptome od muškaraca. Istraživanja u kojima nisu ispitivane spolne razlike pokazuju da se na početku igre ubrzava rad srca šahista, da bi tokom igre ostao relativno stabilan (i viši u odnosu na neku aktivnost neutralnog karaktera). Disanje je nešto brže, a potrošnja kiseonika i kalorija nešto viša u odnosu na ”stanje mirovanja”, međutim, porast u ovim fiziološkim parametrima je zanemarljiv.

Za uspješnost u šahu važni su i još neki faktori: rani početak igranja i članstvo u nekom šahovskom klubu, broj igara na raznim turnirima (više vježbe u realnim uslovima – veći uspjeh), te veća kontrola prilikom izražavanja emocija (kako protivnik ne bi bio u stanju ispravno ”pročitati” govor tijela svoga suigrača: zabrinutost, nervozu, strah…).

Kao i u svakom sportu, u šahu je veoma bitna psihološka priprema igrača. Oponent sa mnogo pobjeda, priznanja i internacionalnom slavom može djelovati ”strašnije” nego što on to zaista jeste. Neki izuzetno dobri šahisti (koji su obećavali mnogo) priznali su da se nisu plašili igre ovakvog oponenta, već njega kao međunarodno poznatog i priznatog igrača nasuprot kojega moraju sjesti. Međutim, kako je igra odmicala, više su svoju pažnju usmjerili na otvaranje, taktike, vrebanje prilika i ostale tehničke stvari koje su bile vezane za igru. U tim trenucima, njihovo samouzdanje je raslo, te su povremeno i zaboravljali ko sjedi prekoputa njih. U nekim partijama, ovi (veoma dobri) igrači koje je javnost manje veličala su i pobjeđivali. Primjer je pobjeda Judit Polgar nad Garryem Kasparovim.

Ne smije se zanemariti ni rad na fizičkoj kondiciji. Šah je sjedeća igra i problemi sa leđima i neaktivnošću mogu djelovati nepovoljno po uspješnost igrača. Bolovi i umor mogu odvratiti pažnju i poremetiti koncentraciju šahista. S druge strane, dovoljan dotok kiseonika u moždani krvotok bitan je preduslov uspješnosti u misaonim aktivnostima i igrama. Neurastenija (sindrom hroničnog umora) dodatno narušava fokusiranost na igru. Osoba se osjeća fizički i mentalno umornom, a da za to ne postoji vidljiv uzrok tjelesne prirode. Sve u svemu, potrebno je održavati mentalnu higijenu, kao i fizičku spremnost. Sprega između tjelesnog i psihičkog zdravlja je predmet interesovanja zdravstvene psihologije, bihevioralne medicine, psihopatologije i psihijatrije. Zato je proučavanje šahista i njihovih životnih navika u okviru pobrojanih oblasti od izuzetnog značaja za podršku i razumijevanje ovog profila sportista.

Selman Repišti,

6.4. 2017.

ZABLUDE O KOEFICIJENTU INTELIGENCIJE

Koeficijent inteligencije ostaje isti tokom života

Ukoliko je koeficijent inteligencije dobiven na osnovu rezultata u testovima koji obuhvataju sposobnost rezonovanja (indukcije, dedukcije i logičkog rasuđivanja), onda on svoj maksimum dostiže u mlađoj odrasloj dobi, a potom postepeno opada. Ako smo rješavali testove koji uključuju verbalni aspekt inteligencije i neka pitanja iz oblasti opšte informiranosti, prosječni je trend da se ovdje dobiveni IQ povećava tokom života (jer prikupljamo sve više informacija o svijetu i našoj kulturi, postajemo vještiji u komunikaciji s drugima, stalno poboljšavamo vlastite jezičke sposobnosti…)

Koeficijent inteligencije je stabilan tokom dana

IQ blago fluktuira tokom dana, što se može dovesti u vezu sa unutrašnjim i okolinskim činiocima: umorom, nekim situacijama i sredstvima koji mogu djelovati stimulirajuće, te jednostavno čovjekovim dnevnim bioritmom. Intelektualne sposobnosti je najbolje testirati ujutro, između 9 i 12h, jer smo, uopšteno gledano, u tom dijelu dana mentalno najspremniji i ”najsvježija” za ovakav vid aktivnosti.

Na uradak (rezultat) u testovima inteligencije utiče isključivo nivo intelekualnih sposobnosti osobe.

Ne. Ostali faktori koji bi mogli imati udjela su: motivacija ispitanika, psihički umor usljed testa koji ima mnogo zadataka, uvježbanost (prethodno rješavanje sličnih testova), strah od nepoznatog (ukoliko se isptanik prvi put susreće sa ovakvom vrstom testova), trema (tjeskoba, strepnja, anksioznost koja može biti i osobina ličnosti), vjerovatnoća odabira tačnog odgovora slučajnim pogađanjem (ukoliko nema negativnih bodova), kvalitet testa (tj. da li je dovoljno valjan i pouzdan)…

Kada bi imali dovoljno vremena, svi ispitanici bi riješili sve zadatke u testu.

Ne mora značiti. Testove možemo podijeliti na testove brzine i testove snage. U prvima imamo ograničeno vrijeme za rješavanje (a zadaci su većinom lagani), a u drugima se ispitanicima da onoliko vremena koliko im je potrebno, ali su zadaci poredani od najlakših do najtežih. S obzirom da su testovi inteligencije najčešće kombinacija testova brzine i snage, ne može se tvrditi da će svi ispitanici riješiti sve zadatke, kada bi imali dovoljno vremena (jer neke osobe jednostavno nemaju dovoljno intelektualnog kapaciteta da uopšte riješe zadatke iz kategorije ”teških”).

Inteligencija je neovisna o kontekstu ispitivanja.

Većinom netačno. Istraživanja pokazuju da neka djeca postižu niske ili prosječne rezultate na standardnim testovima inteligencije, te loše ocjene iz školskih predmeta gdje se mogu ispoljiti date intelektualne sposobnosti. Međutim, kada se od te iste grupe djece zatraži da pokažu ove sposobnosti tokom igranja njima omiljenih video-igrica: redovno se dešava da ovdje postižu iznadprosječne rezultate!

Koeficijent inteligencije dobiven na osnovu testova sa Interneta je valjan pokazatelj nečijih intelektualnih sposobnosti.

Nipošto. Testovi inteligencije koji se nalaze na Internetu nisu psihološki validirani instrumenti, tako da je upitna njihova: pouzdanost (tj. preciznost dobivenih rezultata), valjanost (pitanje je šta zapravo mjere, da li je to samo inteligencija ili sadrže pitanja koja provjeravaju opseg znanja iz neke oblasti itd.) i osjetljivost (tj. svojstvo testa da utvrdi male razlike među ispitanicima u mjerenoj karakteristici). Takođe, Internet-testovi inteligencije najčešće nisu normirani, odnosno rezultat se ne izračunava kao otklon od prosječnog rezultata osoba koje su ga rješavale, već je unaprijed određeno da rješenje određenog zadatka nosi ”nekoliko IQ bodova”.

Ako nam je neko rekao da mu je IQ=145, time smo dobili sve informacije o njegovim intelektualnim sposobnostima.

Kada čujemo ovaj podatak, možemo se zapitati sljedeće: ”Koji test je ispitanik rješavao?”,”Koje su norme za ovaj test (tj. koji rezultati spadaju u kategoriju prosječnih a koji u kategoriju ispod/iznadprosječnih rezultata)?”, ”Koji aspekt (ili aspekte) inteligencije mjeri dati test (percepciju, pamćenje, računanje, rezonovanje, verbalno razumijevanje, rječitost…)?”, ”Da li je ispitanik već rješavao isti test, ako jeste, da li je prošlo dovoljno vremena od prethodnog testiranja?”

Selman Repišti,

psiholog

IQ u svjetlu nacionalne i rasne pripadnosti

Sporno pitanje (koje se, u zadnje vrijeme, iz etičkih i ostalih opravdanih razloga

izbjegava postaviti) je: Da li postoji razlika u visini prosječnog kvocijenta inteligencije različitih rasa i naroda? U eri vladavine demokratije, egalitarnosti i globalizacije, suvišno je govoriti koliko bi gorljive bile rasprave, ukoliko bi interesovanje za ovu temu ponovo došlo na dnevni red. Pokušaćemo navesti razloge apsurdnosti daljeg istraživanja razlika u kvocijentu inteligencije i ukazati na ozbiljne metodološko-statističke propuste prethodnih istraživanja.

Najpoznatiji zagovornici postojanja razlika bili su Arthur Jensen i Hans Jürgen
Eysenck, a tu i tamo se našao i poneki ”osviješteni” naučnik koji je dobio ”slične” nalaze. Pomenuti autori su, pored ostalog, došli do rezultata koji ”upućuju” na to da je prosječan IQ crnaca za otprilike jednu standardnu devijaciju niži od ”bjelačkog” IQ-a. Važno je reći da su njihova istraživanja provedena tokom diskriminisanja i izraženog stereotipiziranja crnaca, što je značilo da crnci onog doba nisu imali kvalitetno školovanje, niti adekvatnu i poticajnu okolinu za zdrav i nesmetan intelektualni razvoj.

Richard Lynn je kontroverzni istraživač koji je napisao knjigu ”Rasne razlike u
inteligenciji” (Race differences in intelligence). Ovo sporno štivo je, prije svega, imalo velikog odjeka u akademskim krugovima, ali je prijetilo i da izazove ozbiljna preispitivanja nekih načela kod šire zajednice čitalaca. Šta je bio problem ovog ”naučnog” poduhvata? Lynn je ustvari upoređivao prosječne kvocijente inteligencije izračunate kod različitih naroda, previđajući činjenicu da su dobijeni na osnovu različitih testova u različitim vremenskim tačkama i od strane različitih istraživača. I, nije samo ovo bio problem: autori dostupnih
istraživanja su birali uzorak ispitanika na različite načine, a prilikom izračunavanja koeficijenta inteligencije se koristili normama dobijenim na drugim uzorcima, te drugačijim prostorno-vremenskim kontekstima. Dakle, neujednačenost ispitanika (naroda, rasa) po drugim relevantnim varijablama, te psihometrijski problemi korištenih testova, rezultirali su pristrasnim zaključcima koji zaista mogu imati dalekosežne posljedice. Pored toga, bez obzira
što su razlike u prosječnim kvocijentima inteligencije naroda i rasa bile statistički značajne, one su praktično bile gotovo zanemarljive (u mnogo slučajeva su u pitanju samo tri do četiri ”IQ jedinice”). Kao primjer možemo navesti prosječan rezultat ”uzorka” iz Hrvatske, koji iznosi IQ= 90, a izmjeren je putem Standardnih progresivnih matrica (SPM) 1954. godine. On se nalazi u istoj tabeli sa IQ= 95, koji je, navodno, prosječan kvocijent inteligencije Slovenaca, izmjeren Wechslerovom skalom inteligencije za djecu (WISC-3) od strane drugog
istraživača 2003. godine. Besmisleno je tvrditi da između ova dva naroda postoje razlike u visini IQ-a, i to, kako bi se to površno moglo zaključiti, u korist drugog naroda.

Pitanja koja otvara ova vrsta istraživanja tiču se nasljeđivanja inteligencije, što znači da su ”intelektualno superiorniji” narodi ustvari i biološki superiorniji. Sve ovo oživljava tumačenje stvarnosti u paradigmatskom okviru Darwinove teorije prirodne selekcije, te na neki način opravdava nadmoć i izrabljivačke porive nekih rasa i naroda. Resursi na zemlji su ograničeni, te ih, po ovoj logici, moraju posjedovati ”genetski predisponirane” i ”mentalno sposobnije” rase.

Još jedan razlog koji ide u prilog besmislenosti provođenja ovakvih studija i iznošenja etički nekorektnih zaključaka je kvalitativna analiza intelektualnih sposobnosti. Naime, narodi koji žive u različitim dijelovima svijeta, razvijaju sposobnosti prilagođene vrsti problema sa kojima se susreću svakodnevno. Negdje je to puko preživljavanje u divljini, u siromašnim dijelovima traženje načina za prehranjivanje porodice, a u razvijenijim zemljama usavršavanje tehnologije i uvođenje automatizacije u cilju svođenja ljudskog napora i snage
na minimum.

Dakle, ovako kvalitativno različiti načini suočavanja sa zahtjevima fizičke i socijalne životne sredine, ne mogu se tako lako izraziti jedinstvenim kvantitativnim pokazateljima, pomoću kojih bi kasnije bili upoređeni različiti narodi i rase.