Tag: psihoterapija

POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE

Selman Repišti, MA psihologije

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Psihoedukacija, stoga, može biti individualna, porodična i grupna.

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research, 19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica, 109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (7): DR ANELA PURIŠIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE

Dr Anela Purišić rođena je 1982. godine. Studije medicine završila je 2009. g. u Podgorici, a specijalizirala psihijatriju 2020. g. u Beogradu. Završila je i napredni kurs Racionalno-emotivno bihevioralne terapije (REBT) na institutu u Beogradu koji je akreditovan od strane njujorškog instituta Albert Ellis. Pored toga, pohađala je brojne edukacije i kurseve i učestvovala na raznim simpozijumima. Zaposlena je na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici.

SR: Dr Purišić, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Kako biste opisali današnje stanje u psihijatriji kod nas?

AP: Broj ljekara treba da bude duplo veći i ili da se bolje rasporedi posao: u smislu da, kao i u ostalim većim zemljama, svaki konsultant ima rang: konsultant prvog, drugog i trećeg nivoa, pa profesor.  Zatim, ljudi koji su subspecijalisti-psihoterapeuti, za zavisnike i psihoze, treba da se bave samo pacijentima tog profila. Eksperti za, recimo, oblasti suicida ili bolesti zavisnosti, trebaju da budu konsultanti za te oblasti. Kod nas, generalno gledano, istu djelatnost obavljaju svi ljekari, neza-visno od nivoa obrazovanja i godina iskustva, što mislim da nije u redu.

SR: Na koje poteškoće ste nailazili tokom svog obrazovanja, odnosno specijalizacije iz oblasti psihijatrije? Da li ste ih uspijevali prevazići? Ako da, u kojoj mjeri i na koje načine?

AP: Tokom obrazovanja sam imala dvije velike sreće. Prva je da mi Lidija Injac Stevović bude mentor, da mnogo radim ali i da naučim nevjerovatno mnogo, s obzirom da je ona profesor, i do tog ranga mentora npr. u Australiji ne bih došla još 10 godina da se bavim ovim poslom. A druga sreća mi je Dragana Stojanović, psihijatar-psihoterapeut-psihoanalitičar, nevjerovatna žena, koja mi je proširila vidike i pomogla da posmatram iz drugačije perspektive, tačnije, višedimenzio-nalno.

SR: Šta biste savjetovali polaznicima specijalizacije iz psihijatrije? Kako biste ih motivisali da ustraju u svojoj edukaciji?

AP: Ja sam uvijek radila koliko je trebalo, kakva god situacija da je bila. Tako da sam bukvalno samo radom i upornošću prevazilazila sve probleme. Na primjer, sve što je bilo do mene, a u vezi sa dokumentacijom koju je trebalo završavati, radila sam sama.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, istraživačima, svojim profesorima, starijom kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AP: Na ovo pitanje u o uzorima u psihijatriji već sam odgovorila. Lidija Injac Stevović i Dragana Stojanović. Afinitet za psihijatriju osjetila sam dok sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći (HMP-u). Nije bilo vezano ni za jedan konkretan uzor. Prosto sam vidjela da mi takav posao dobro ide.

SR: Po Vašem mišljenju, da li bi psiholozi i psihijatri trebali da se podvrgnu nekoj vrsti psihoterapije tokom svog obrazovanja? Ako da, koji bi to bio psihoterapijski modalitet?

AP: Ja sam mislila da treba da se bavim psihoterapijom dok ne steknem neka bazična znanja, pa sam završila napredni nivo REBT-a. I mislim da je to dovoljno za ljude koji eksplicitno neće da rade psihoterapiju. Ja ne volim toliko da radim psihoterapiju. Međutim, u svakodnevnom radu, koristim brojne psihoterapijske tehnike iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT-a) i REBT-a.

SR: Kakvi su Vaši planovi vezani za budućnost u profesionalnom domenu?

AP: Moji planovi su da učim svakodnevno, da istražujem kad god mi se ukaže prilika da uradim neki lijep rad. I da idem povremeno na kurseve iz psihoterapije za neke kratke tehnike koje mi mogu koristiti. Mislim da bih mogla i da završim subspecijalizaciju iz bolesti zavisnosti. Ali nisam baš sigurna da ću to i učiniti. Mada, može se i to desiti, ukoliko se poklope određene okolnosti.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                                                   

Podgorica, 29. 10. 2021.

DA LI BI SUICIDALNIM KLIJENTIMA TREBALO DOPUSTITI DA SEBI ODUZMU ŽIVOT?  

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980).  Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

  1. ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
  2. klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
  3. klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

 

Selman Repišti,

4.8. 2017.

PSIHOLOG NA IVICI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI: IZAZOVI RADA SA SUICIDALNIM KLIJENTIMA

U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ”Po život opasni pacijenti”. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba – one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).

U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da  mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).

Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.

Međutim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006).  Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razrađen plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje određenog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje određenog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (”kruto”) razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.

Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:

  • identifikacija i proučavanje problema (uzeti u obzir 20 navedenih rizikofaktora, te pokušati zaštititi pacijenta, uz njegov dobrovoljni pristanak);
  • predložiti alternativna rješenja, odnosno pristupe problemu suicida u datom slučaju (ambulantno liječenje, medikamentozna terapija, hospitalizacija; definisanje kratkoročnog cilja: osigurati bezbjednost klijenta i dugoročnog cilja: tretiranje njegovog mentalnog poremećaja);
  • evaluacija (uzeti u obzir i želje pacijenta vezane za korak broj dva; ako je pacijent označen kao vrlo suicidalan, treba ga hospitalizovati);
  • izvođenje onoga što je određeno u koracima 2) i 3) (pažljivo motrenje pacijentovog ponašanja, te nadgledano provođenje propisanog tretmana) i
  • praćenje u vidu stalnih procjena (cijelo vrijeme se procjenjuje stepen suicidalnosti i evaluira svaka provedena intervencija od strane kriznog tima, kome pripada i sam  psihoterapeut).

Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Međutim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ”legalni izgovor” psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.

Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.

Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.

Literatura

  1. Davison, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.
  2. Knapp, S. J. & VandeCreek. L. D. (2006). Practical Ethics for Psychologists: A Positive Approach. Washington: APA.
  3. Koocher, G. P. & Keith-Spiegel, P. (1998). Ethics in Psychology: Professional Standards and Cases. New York/Oxford: Oxford University Press.
  4. Worchel, D. & Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

28. 7. 2017.

SLUČAJ ”GEORGE” ILI DOVITLJIVOST JEDNOG PSIHOTERAPEUTA

William Glasser (1925-2013) u svojoj knjizi ”Realitetna terapija u primjeni” navodi pregršt slučajeva iz prakse, među kojima se jasno ističe jedan koji se tiče suicidalnog klijenta.

George je poslovno uspješan muškarac, oženjen i ima dijete. Teško priznaje terapeutu da je transseksualac i da bi želio promijeniti pol. Za njega je to, međutim, nemoguća opcija, pa radije bira samoubistvo kao najbrže i napraktičnije okončanje problema vlastitog seksualnog identiteta. Glasser je terapeut koji djeluje u okviru paradigme teorije izbora (”Svako je odgovoran za svoje ponašanje i slobodno bira vlastite akcije i reakcije”). On ima izvrstan pristup klijentu, kome već na početku seanse kaže: ”Mogu Vam pomoći samo ako ostanete živi i ako mi iskreno kažete o čemu razmišljate” (str. 85). Nešto kasnije, nastavlja: ”Nemam snage viđati Vas ako moram brinuti o tome da u svakom trenutku možete okončati svoj život” (str. 86). Dogovaraju se oko (već opisanog) ugovora, koji će oboje potpisati, potom Glasser od njega traži pištolj kojim se ovaj namjeravao ubiti. Predlažu rok od šest mjeseci tokom koga će mu pokušati pomoći. George daje Glasseru pištolj, a on ga čuva u svom radnom stolu. Ovo bi možda ličilo na neki ilegalni čin, međutim, riječ je o načinu upravljanja rizikom, te vještini i umješnosti jednog psihoterapeuta koji njeguje individualni pristup svakom od klijenata.

Završetak ovog inserta psihoterapije može se ukratko opisati ovako: George je odustao od samoubistva, rekao ženi i djetetu da će primijeniti pol i to je naposlijetku učinio u jednoj od američkih klinika.

Pravno gledano, terapeut se u ovom slučaju izložio velikom riziku, jer je situacija bila neizvjesna. Međutim, on je znao zadržati pribranost, prisebnost i jednu dozu profesionalnosti (koja se ipak graničila i sa određenim stepenom prijateljske podrške i dogovora). Uzimajući u obzir ishod situacije, terapeut je postupio moralno ispravno, premda se rukovodio načelom ”cilj ne bira sredstvo”. Ipak, Glasser se cijelo vrijeme ponašao u skladu sa osnovnom pretpostavkom realitetne terapije, a to je sloboda izbora pojedinca. Dakle, uvažio je slobodnu volju svog klijenta, koji je dobrovoljno pristao na ovakav vid tretmana.

Ostavljamo neodgovorenim pitanje: ”Šta je bilo bolje za Georgeovu porodicu: da se ubio ili promijenio pol?” Pošto je poznato da ga porodica nije adekvatno prihvatila nakon operacije, da li bi njegova supruga i dijete doživjeli isti stepen boli i bijesa da je izvršio suicid?

Ipak, ovo su pitanja koja više zadiru u spekulacije filozofske prirode. Dužnost svakog psihološkog savjetnika i psihoterapeuta jeste da podstiče klijenta da ovaj ustraje u ponašanjima koja su odraz nagona za životom (Eros), te da koriguje ponašanja koja su rezultat nagona za smrću (Tanatos).

 

Selman Repišti,

  1. 7. 2017.

Suočavanje sa prošlošću iz perspektive psihoterapije

Tekst je dostupan putem sljedećeg linka: http://www.dwp-balkan.org/en/blog_one.php?cat_id=4&text_id=6

S. Repišti