Posvećeno
Zemlji grkljana nedorezanog,
čiji se pjev dušmani kleti ugušiti drznuše.
Onoj, svagda stamenoj,
što u prkosu uzvišenom, sve dalje i jače,
svu raskoš glasa svoga pušta.
Jer Bosna iz grla samog nikada zapjevala nije,
već se, oduvijek, uzdignute glave,
gromko glasala iz grudi samih,
skrojenih od zvijezda plavih i bisera bijelih,
i iz tanane joj duše, bistrije od mjesečine.
—
Zemljo čedna, grudo plemenita,
Ti, o koju se i nebesa ogriješiše, a oprosta nikad ne zatražiše!
Zemljo umalo podzemljena, grudo zamalo odzemljena,
O, domovino tek udomljena,
Zemljo časna, Zemljo bosanska!
Ti, što si hranila i prehranjivala,
othranjivala i dohranjivala!
Zemljo, što si onda, sirota i ranjena,
mnoge i uboge sahranjivala,
O, Zemljo tvrda, kičmo okoštala!
Najovozemaljskija zemljo,
Ti, od koje bliže nemamo,
i na čija se njedra, svojom ili
tuđom voljom, na koncu, privijemo!
O, Zemljo, grobnice oskrnavljena!
Zemljo grobarska,
uzduž i poprijeko zaklana,
po sredini, mučki, priklana,
do u tamne dubine proklana,
o, Zemljo nevina, nedoklana!
Ti, u čije umorne dubine
užasnuti široke zjenice spuštamo,
lamentirajući i nad tobom i sobom,
u grozomornom, ali intimnom vapaju
za sjedinjenjem samrtnim.
O, grumenu golemi crni
šakom i čizmom odmetničkom drobljeni,
grumenu zlatni, užareni, otopljeni!
O, grudo obeščašćena, razrovana,
Mati gorda, Majko silovana!
Grumenu golemi rasparčani,
kožom odranom optočeni,
krvlju ključalom natopljeni,
mesom rastrganim nahranjeni,
grumenu kostima pritiješnjeni!
Kolijevko naša topla, na razmeđi svjetova ponikla,
što ljuljala si istim žarom – i plod i porod, i izrod i okot.
A izrodu premnogom brižniji si roditelj bila.
Jer, što su više ruku na Tebe dizali,
to su pravo na Te veće polagali.
Svjetova naših porodiljo nepresušna,
materice uzorana, grobnice preorana,
Zemljo ponosita, za sva vremena pamti i znaj:
koji koplja sa Tobom ukrstiše,
ti zube i vilice, bijedni, polomiše.
***
O, vrijeme, neumorna, nikad dokona prolaznosti,
Dželatu okrutni i spasitelju milostivi,
Krvoločni neprijatelju, a najprisniji prijatelju!
Ko te je, za dlaku, kadar preživjeti,
Taj se, čista obraza i ruku, mogao i preporoditi.
***
Bićem još ranjenim, ali čitavim, slutim,
i dušom nesputanom, cijelom, prozrijevam
pletivo neke nove vedrine, blagorodnosti i topline,
i neki miris ugodan, ljepote dodir i svježine ritam –
još neopredmećeni sklad poteza neke nove igre.
Dogodi mi se da sav zatitram,
slušajući strujanje svježeg početka i
prvi, prvcijati zamah blistavog rođenja,
još sanjivog bujanja i nevinog razbuktavanja,
glatkog i velelepnog, tako novog, a posve prisnog proljeća.
***
A predosjećaj oživljava, trijumfuje,
ljusku prošlosti sirove nježno probija
i monotoniju njenu sjetnu prekida
i širi se, sve dalje, glasnije, dublje i više…
Oslušnite pažljivo: to Bosna naša ponovo diše!
Iz zemlje, tako, počinju da stidljivo izbijaju,
pomaljaju se, pupe i probijaju
neka nova izobilja,
sijaset mesnatih cvjetova mladosti,
milioni nevinih sunašaca koja,
oslobođena mekanog krila zemlje,
osvijetliti mogu i svemir cijeli.
Selman Repišti
12. 12. 2022. g.
—
Napomena: Pjesma je pisana u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine (završena je, kako se vidi, nešto docnije), a nadahnuta je hrabrim odolijevanjem BiH tokom teških, izazovnih perioda njene prošlosti, naročito vremena obilježenog nemilosrdnim i mutnim vihorima rata. Na kraju pjesme, autor izražava želju i polaže iskrenu nadu u jedan vid socijalne i svake druge regeneracije zemlje koja bi mogla voditi u svjetliju, bezbrižniju, sigurniju i produktivniju budućnost. Jer nikada ne može biti kasno da se zemlja podmladi i olista, pusti novo korijenje i ubere tek sazrele plodove zalaganja svojih iskrenih pregalaca.