IZ ISTORIJATA PSIHIJATRIJSKIH SLUŽBI NA SREDNJEM ISTOKU: UAE, IRAK I JORDAN

Selman Repišti, MA psihologije

Srednji Istok: nekoliko napomena o području bez jasnih granica

Teško je ponuditi dovoljno jasne i oštre granice ovog ”komada” naše planete. Nesumnjivo, njemu pripada Arabijsko poluostrvo, ali po nekima, i sjeveroistočni dio Afrike, kao i vijenac koji tvore zemlje koje se, jedna na drugu, iznad i istočno od pomenutog poluostrva, nastavljaju sve do privjeska azijskog kontinenta, što će reći – Indije.

Bliski Istok, u nas češće korištena geografska sintagma, obično obuhvata zemlje koje Sredozemno more zapljuskuje na istoku, ali isto tako uključuje i zemlje na Crvenom moru i one koje uokviruju Arapsko-persijski zaliv (ili, da budemo dovoljno pošteni i uviđavni, Persijsko-arapski zaliv). Daleki Istok je izgleda kriv za popularnost pojma ”Bliskog Istoka” kod nas. U čovjekovoj je prirodi da traži, uočava i smišlja kontraste za fenomene kojima svjedoči i koji su mu poznati. Tako je trebalo naći pojam koji bi, isto tako dobro kao što Daleki Istok obuhvata teritorije zemalja (ili čitave zemlje) istočne i jugoistične Azije koje izlaze na Tihi okean, predstavljao teritorije koje su se ”zadesile” na našem istoku (ili imaju dodirnih tačaka sa istočnjačkim mentalitetom, ili su kroz istoriju bili podložni uticajima s istoka). To je rezultiralo prilično opskurnim ćuškanjem većeg ili manjeg broja teritorija u fioku ”Bliskog Istoka”.

Srednjem Istoku pripada i Levant koji objedinjuje zemlje poredane duž istočne obale Sredozemnog mora (poput Sirije, Libana i Jordana). Levant je prostor u kome su se rađale i stasavale civilizacije, te područje sa kojeg je, kako se smatralo u srednjem vijeku, izlazilo sunce.

Nejasnoće oko preciznih granica geografskog rasprostiranja kako Bliskog tako i Srednjeg Istoka bezmalo su rezultat nemjerljivog kulturno-istorijskog bogatstva ovog dijela planete i njegove raspodjele u svim smjerovima okolnog prostora na koje može pokazati nestašna igla bilo koje busole.

Prve psihijatrijske bolnice

Zabilježeno je da je na obali jednog kraka rijeke Eufrat krajem VIII vijeka nikla neka vrsta bolnice u kojoj su, pored ostalih, tretirane i osobe sa mentalnim problemima. Ipak, postoje još bar dva podatka o vremenu nastanka pomenute bolnice – početak VIII i početak X vijeka. Bilo kako bilo, to se desilo u Iraku, na teritoriji današnjeg Bagdada. Ovaj važan događaj u istoriji psihijatrije, ali i cijele medicine zbio se tokom vladavine kalifa Haruna al-Rashida.

Krajem devetog vijeka, izgrađena je još jedna takva bolnica, ovaj put u Kairu, pješčanom dragulju dugovječnog Egipta. Poznato je, dakle, da su se i ovdje liječili pojedinci sa mentalnim poteškoćama.

Ujedinjeni Arapski Emirati

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) država su omeđena Kraljevinom Saudijskom Arabijom i Omanom s kopna, dok su im Iran i Katar glavne komšije s mora. Na nešto više od 83 hiljade kvadratnih kilometara živi nešto više od devet miliona stanovnika, među kojima je samo oko 15% domicilnog stanovništva. Ostali dio populacije čine Indijci, Bangladešani, Pakistanci, Egipćani, Filipinci i mnogobrojni narodi koji su, trbuhom za kruhom, ostali raditi u ovoj prosperitetnoj zemlji. Po visini bruto društvenog porizvoda (poznatog kao GDP) po glavi stanovnika, UAE se nalazi među prvih 10 zemalja u svijetu. Pored toga, godine 2007, magazin Forbes proglasio je glavni grad, Abu Dhabi, najbogatijim gradom svijeta, sudeći po visini dohotka po glavi stanovnika.

Posljednjih decenija, područje mentalnog zdravlja u UAE unaprijeđeno je zahvaljujući poboljšanjima i proširenjima zdravstvene infrastrukture, kao i priliva velikog broja profesionalaca iz ove oblasti koji obrazovanje i iskustva stečena u svojim zemljama primjenjuju u sredini koja je u nemalom broju slučajeva posve drugačija od njihove. No, kako je dijagnostika i tretman psihičkih poremećaja izgledao kroz istoriju ove zemlje?

O tome se možemo informisati iz rada koji su pripremili Amber Haque, tada sa UAE univerziteta u Al-Ainu, Badriya Al-Kindi iz Psihijatrijske bolnice u Abu Dabiju i Vanessa Dadzie, takođe sa pomenutog UEA univerziteta. Naime, u prošlosti je stanovništvo arapskih zemalja polagalo veliku nadu i vjeru u izlječenje putem participacije u religijskim obredima i praksama kojima su se bavili vjerski autoriteti. Ovi rituali sastojali su se od istjerivanja zlih duhova, poništavanja djelovanja raznoraznih čini i neutralizacije destruktivnih efekata urokljivih očiju. Mentalni poremećaji smatrani su posljedicom kolebljivog, nedovoljno čvrstog odnosa sa Bogom, a poboljšanje stanja unesrećene osobe značilo je da se adekvatan odnos sa njim ponovo uspostavio. Pored opisane prakse, koristili su se pripravci i metode koje je iznjedrila tradicionalna medicina. Pomenuti rituali su opstali u nekim udaljenijim područjima ovih zemalja, sve do dan-danas. Tako je, dakle, bilo i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Prvi organizovani oblici zaštite mentalnog zdravlja, te dijagnoze i tretmana mentalnih poremećaja u UAE pojavili su se sredinom 1970. godine, nakon spajanja svih sedam emirata (upravnih oblasti čiji su vladari imali titulu emira, guvernera neke teritorije, odnosno, nezavisnog vladara) u jednu državu.

Irak

U Iraku, koji je 1932. godine stekao nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, danas živi više od 44 miliona stanovnika, od kojih većinu čine Arapi, a najveću manjinu Kurdi. Ova država prostire se na preko 430 hiljada kvadratnih kilometara, a leži između Irana, Turske, Sirije, Kuvajta, Jordana i Saudijske Arabije. 

U članku čiji su autori Maha Sulaiman Younis i Deema Khunda sa Medicinskog fakulteta u Bagdadu navedeno je da je na području Iraka osnovana prva bolnica u kojoj su se liječile osobe sa mentalnim poremećajima. Međutim, psihijatrija u užem smislu ovdje počinje da se razvija početkom 20. vijeka: 1922. godine otvara se bolnica dar Al-Shefaa, u kojoj se pružao tretman za ozbiljne mentalne poremećaje. Sredinom 20. vijeka otvaraju se prve dvije psihijatrijske bolnice u ovoj državi. Godine 1953. ustanovljena je bolnica Al-Rashad, a nedugo zatim i bolnica Ibn Rushd. Prva je imala 1300 kreveta, a druga 70.

Još neki podaci o istorijatu psihijatrijskih službi u Iraku mogu se naći u radu čiji su autori Sabah Sadik, nacionalni savjetnik za mentalno zdravlje i Abdul-Monaf Al-Jadiry, profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Bagdadu.

Jordan

Jordan se nalazi između Iraka, Sirije, Palestine i Saudijske Arabije, a zauzima gotovo 90 hiljada kvadratnih kilometara, gdje živi nešto više od 11 miliona ljudi. Najveći udio stanovništva (oko 95%) čine Arapi.  

Iz članka koji je objavio Adnan Takriti, možemo saznati da su u prvoj polovini 20. vijeka pacijenti iz Jordana dobijali  psihijatrijsku pomoć od stručnjaka koji su dolazili iz Palestine. Nakon toga, 1966. godine, glavna vojna bolnica u Amanu, glavnom gradu Jordana, dobija odjeljenje za psihijatriju. Godine 1973. osnovan je medicinski centar ”Kralj Hussein”, a dvije godine kasnije i njegovo odjeljenje za psihijatriju.

Zaključak

Činjenica je da je razvoj psihijatrijskih službi na Srednjem Istoku nedovoljno istražena tema kojoj svakako treba posvetiti dužnu pažnju. Evrocentrizam je, pored ostalih faktora, mogao uticati na slabije interesovanje kako za ovo područje generalno, tako i za istoriju različitih segmenata medicinske njege u pomenutom području. Takođe, domaći istraživači bi trebali posvetiti više vremena i uložiti veći napor u osvjetljavanje, adekvatno razumijevanje i ”rekonstrukciju” pomenutog razvojnog obrasca i njegovih specifičnosti u odnosu na trendove u drugim dijelovima svijeta.

Ovakva nastojanja potpadala bi pod sintagmu ”globalna psihijatrija”, pošto bi jedan od ciljeva savremene psihijatrije trebao biti istraživanje i opisivanje osobenosti i sličnosti psihijatrijskog liječenja u svim krajevima svijeta, te stečena saznanja podijeliti kako sa akademskom zajednicom, tako i stručnom javnošću.

13. 11. 2022.

POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE

Selman Repišti, MA psihologije

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Psihoedukacija, stoga, može biti individualna, porodična i grupna.

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (7): DR ANELA PURIŠIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE

Dr Anela Purišić rođena je 1982. godine. Studije medicine završila je 2009. g. u Podgorici, a specijalizirala psihijatriju 2020. g. u Beogradu. Završila je i napredni kurs Racionalno-emotivno bihevioralne terapije (REBT) na institutu u Beogradu koji je akreditovan od strane njujorškog instituta Albert Ellis. Pored toga, pohađala je brojne edukacije i kurseve i učestvovala na raznim simpozijumima. Zaposlena je na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici.

SR: Dr Purišić, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Kako biste opisali današnje stanje u psihijatriji kod nas?

AP: Broj ljekara treba da bude duplo veći i ili da se bolje rasporedi posao: u smislu da, kao i u ostalim većim zemljama, svaki konsultant ima rang: konsultant prvog, drugog i trećeg nivoa, pa profesor.  Zatim, ljudi koji su subspecijalisti-psihoterapeuti, za zavisnike i psihoze, treba da se bave samo pacijentima tog profila. Eksperti za, recimo, oblasti suicida ili bolesti zavisnosti, trebaju da budu konsultanti za te oblasti. Kod nas, generalno gledano, istu djelatnost obavljaju svi ljekari, neza-visno od nivoa obrazovanja i godina iskustva, što mislim da nije u redu.

SR: Na koje poteškoće ste nailazili tokom svog obrazovanja, odnosno specijalizacije iz oblasti psihijatrije? Da li ste ih uspijevali prevazići? Ako da, u kojoj mjeri i na koje načine?

AP: Tokom obrazovanja sam imala dvije velike sreće. Prva je da mi Lidija Injac Stevović bude mentor, da mnogo radim ali i da naučim nevjerovatno mnogo, s obzirom da je ona profesor, i do tog ranga mentora npr. u Australiji ne bih došla još 10 godina da se bavim ovim poslom. A druga sreća mi je Dragana Stojanović, psihijatar-psihoterapeut-psihoanalitičar, nevjerovatna žena, koja mi je proširila vidike i pomogla da posmatram iz drugačije perspektive, tačnije, višedimenzio-nalno.

SR: Šta biste savjetovali polaznicima specijalizacije iz psihijatrije? Kako biste ih motivisali da ustraju u svojoj edukaciji?

AP: Ja sam uvijek radila koliko je trebalo, kakva god situacija da je bila. Tako da sam bukvalno samo radom i upornošću prevazilazila sve probleme. Na primjer, sve što je bilo do mene, a u vezi sa dokumentacijom koju je trebalo završavati, radila sam sama.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, istraživačima, svojim profesorima, starijom kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AP: Na ovo pitanje u o uzorima u psihijatriji već sam odgovorila. Lidija Injac Stevović i Dragana Stojanović. Afinitet za psihijatriju osjetila sam dok sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći (HMP-u). Nije bilo vezano ni za jedan konkretan uzor. Prosto sam vidjela da mi takav posao dobro ide.

SR: Po Vašem mišljenju, da li bi psiholozi i psihijatri trebali da se podvrgnu nekoj vrsti psihoterapije tokom svog obrazovanja? Ako da, koji bi to bio psihoterapijski modalitet?

AP: Ja sam mislila da treba da se bavim psihoterapijom dok ne steknem neka bazična znanja, pa sam završila napredni nivo REBT-a. I mislim da je to dovoljno za ljude koji eksplicitno neće da rade psihoterapiju. Ja ne volim toliko da radim psihoterapiju. Međutim, u svakodnevnom radu, koristim brojne psihoterapijske tehnike iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT-a) i REBT-a.

SR: Kakvi su Vaši planovi vezani za budućnost u profesionalnom domenu?

AP: Moji planovi su da učim svakodnevno, da istražujem kad god mi se ukaže prilika da uradim neki lijep rad. I da idem povremeno na kurseve iz psihoterapije za neke kratke tehnike koje mi mogu koristiti. Mislim da bih mogla i da završim subspecijalizaciju iz bolesti zavisnosti. Ali nisam baš sigurna da ću to i učiniti. Mada, može se i to desiti, ukoliko se poklope određene okolnosti.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                                                   

Podgorica, 29. 10. 2021.

Tri modela razvoja COVID-19 pandemije u Crnoj Gori

Selman Repišti

4. april 2020.

Na osnovu javno dostupnih podataka sa redovno ažuriranog oficijelnog sajta Vlade CG i NKT za zarazne bolesti CG https://www.coronainfocg.me/ , pokušao sam modelirati dosadašnji i dalji tok pandemije COVID-a, operacionaliziran kao kumulativni broj potvrđenih slučajeva po danima.

Na sljedećim grafikonima, krugovima su označeni prikupljeni (stvarni) podaci, dok puna linija predstavlja odgovarajuću funkciju na kojoj se temelji svaki od modela.

Takođe, x je broj dana od prvog registrovanog slučaja u Crnoj Gori, a f(x) predviđeni broj slučajeva u vremenskoj tački x.

Prvi dan je 17. mart, a osamnaesti dan je 3. april. Na y-osi se može očitati predviđeni broj slučajeva određenog dana.

(1) Eksponencijalna funkcija (model eksponencijalnog rasta)

f(x) = 5.415(2.718)0.218x (89.6%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(2) Kvadratna funkcija

f(x) = 2.583 + 1.177x + 0.485x2 (98.2%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(3) Kubna funkcija

f(x) = -7.768 + 6.949x -.254x2 + .026x3 (98.5%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

Dakle, zasad najbolje ”fituje” model koji se zasniva na kubnoj funkciji.

Kao što možemo primijetiti, broj novozaraženih raste relativno brzo. Naravno, uz poštivanje zvaničnih (inter)nacionalnih preporuka, scenario može biti itekako povoljniji.

Takođe, budući modeli, sa više podataka i nešto drugačijim trendovima u rastu realnih brojki, svakako će biti još prikladniji i precizniji.