POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE

Selman Repišti, MA psihologije

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Psihoedukacija, stoga, može biti individualna, porodična i grupna.

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (7): DR ANELA PURIŠIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE

Dr Anela Purišić rođena je 1982. godine. Studije medicine završila je 2009. g. u Podgorici, a specijalizirala psihijatriju 2020. g. u Beogradu. Završila je i napredni kurs Racionalno-emotivno bihevioralne terapije (REBT) na institutu u Beogradu koji je akreditovan od strane njujorškog instituta Albert Ellis. Pored toga, pohađala je brojne edukacije i kurseve i učestvovala na raznim simpozijumima. Zaposlena je na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici.

SR: Dr Purišić, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Kako biste opisali današnje stanje u psihijatriji kod nas?

AP: Broj ljekara treba da bude duplo veći i ili da se bolje rasporedi posao: u smislu da, kao i u ostalim većim zemljama, svaki konsultant ima rang: konsultant prvog, drugog i trećeg nivoa, pa profesor.  Zatim, ljudi koji su subspecijalisti-psihoterapeuti, za zavisnike i psihoze, treba da se bave samo pacijentima tog profila. Eksperti za, recimo, oblasti suicida ili bolesti zavisnosti, trebaju da budu konsultanti za te oblasti. Kod nas, generalno gledano, istu djelatnost obavljaju svi ljekari, neza-visno od nivoa obrazovanja i godina iskustva, što mislim da nije u redu.

SR: Na koje poteškoće ste nailazili tokom svog obrazovanja, odnosno specijalizacije iz oblasti psihijatrije? Da li ste ih uspijevali prevazići? Ako da, u kojoj mjeri i na koje načine?

AP: Tokom obrazovanja sam imala dvije velike sreće. Prva je da mi Lidija Injac Stevović bude mentor, da mnogo radim ali i da naučim nevjerovatno mnogo, s obzirom da je ona profesor, i do tog ranga mentora npr. u Australiji ne bih došla još 10 godina da se bavim ovim poslom. A druga sreća mi je Dragana Stojanović, psihijatar-psihoterapeut-psihoanalitičar, nevjerovatna žena, koja mi je proširila vidike i pomogla da posmatram iz drugačije perspektive, tačnije, višedimenzio-nalno.

SR: Šta biste savjetovali polaznicima specijalizacije iz psihijatrije? Kako biste ih motivisali da ustraju u svojoj edukaciji?

AP: Ja sam uvijek radila koliko je trebalo, kakva god situacija da je bila. Tako da sam bukvalno samo radom i upornošću prevazilazila sve probleme. Na primjer, sve što je bilo do mene, a u vezi sa dokumentacijom koju je trebalo završavati, radila sam sama.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, istraživačima, svojim profesorima, starijom kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AP: Na ovo pitanje u o uzorima u psihijatriji već sam odgovorila. Lidija Injac Stevović i Dragana Stojanović. Afinitet za psihijatriju osjetila sam dok sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći (HMP-u). Nije bilo vezano ni za jedan konkretan uzor. Prosto sam vidjela da mi takav posao dobro ide.

SR: Po Vašem mišljenju, da li bi psiholozi i psihijatri trebali da se podvrgnu nekoj vrsti psihoterapije tokom svog obrazovanja? Ako da, koji bi to bio psihoterapijski modalitet?

AP: Ja sam mislila da treba da se bavim psihoterapijom dok ne steknem neka bazična znanja, pa sam završila napredni nivo REBT-a. I mislim da je to dovoljno za ljude koji eksplicitno neće da rade psihoterapiju. Ja ne volim toliko da radim psihoterapiju. Međutim, u svakodnevnom radu, koristim brojne psihoterapijske tehnike iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT-a) i REBT-a.

SR: Kakvi su Vaši planovi vezani za budućnost u profesionalnom domenu?

AP: Moji planovi su da učim svakodnevno, da istražujem kad god mi se ukaže prilika da uradim neki lijep rad. I da idem povremeno na kurseve iz psihoterapije za neke kratke tehnike koje mi mogu koristiti. Mislim da bih mogla i da završim subspecijalizaciju iz bolesti zavisnosti. Ali nisam baš sigurna da ću to i učiniti. Mada, može se i to desiti, ukoliko se poklope određene okolnosti.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                                                   

Podgorica, 29. 10. 2021.

Tri modela razvoja COVID-19 pandemije u Crnoj Gori

Selman Repišti

4. april 2020.

Na osnovu javno dostupnih podataka sa redovno ažuriranog oficijelnog sajta Vlade CG i NKT za zarazne bolesti CG https://www.coronainfocg.me/ , pokušao sam modelirati dosadašnji i dalji tok pandemije COVID-a, operacionaliziran kao kumulativni broj potvrđenih slučajeva po danima.

Na sljedećim grafikonima, krugovima su označeni prikupljeni (stvarni) podaci, dok puna linija predstavlja odgovarajuću funkciju na kojoj se temelji svaki od modela.

Takođe, x je broj dana od prvog registrovanog slučaja u Crnoj Gori, a f(x) predviđeni broj slučajeva u vremenskoj tački x.

Prvi dan je 17. mart, a osamnaesti dan je 3. april. Na y-osi se može očitati predviđeni broj slučajeva određenog dana.

(1) Eksponencijalna funkcija (model eksponencijalnog rasta)

f(x) = 5.415(2.718)0.218x (89.6%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(2) Kvadratna funkcija

f(x) = 2.583 + 1.177x + 0.485x2 (98.2%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

(3) Kubna funkcija

f(x) = -7.768 + 6.949x -.254x2 + .026x3 (98.5%-no poklapanje modela sa stvarnim podacima)

Dakle, zasad najbolje ”fituje” model koji se zasniva na kubnoj funkciji.

Kao što možemo primijetiti, broj novozaraženih raste relativno brzo. Naravno, uz poštivanje zvaničnih (inter)nacionalnih preporuka, scenario može biti itekako povoljniji.

Takođe, budući modeli, sa više podataka i nešto drugačijim trendovima u rastu realnih brojki, svakako će biti još prikladniji i precizniji.