kratke priče – Pozitivna psihologija

Neugodno blaženstvo samovanja

Živio jednom jedan neobičan primjerak ljudskog roda. Pošto ste nestrpljivi, reći ću vam da je čudno bilo to što je bio svjestan samo sebe samog. Pogađate, takav nije bio u stanju da se upoređuje sa drugima, jer za njih prosto nije ni znao. Zato mu nije bilo poznato da li je muškarac ili žena, da li je mlad, sredovječan ili star. Nije mogao procijeniti ni da li je lijep ili ružan.

Ipak, saosjećajno ćemo mu podariti sposobnost koja će mu dozvoliti da shvati kako ima crnu kosu, dvije ruke i isto toliko nogu i da svoje držanje može okarakterisati kao ponosno, premda su mu leđa nešto pogrbljena.

Možda su neki od vas ispravno pretpostavili da je naš protagonista postao opasno usamljen. Zato nas ne treba čuditi što je u jednom trenutku odlučio sebi oduzeti život. A u narednom trenutku iznenadio nas je zapitavši se postoji li neko sličan njemu. Tada ga je, nespremnog, ošamarila sveukupnost svijeta kakvog ga i sami poznajemo. Kratko je izgubio svijest, nakon čega je počeo polako shvatati šta mu se dešava.

Prvo pitanje koje je postavio sebi bilo je: ”Da li sam ja bolji od drugih?” Zatim se naglas zapitao: ”Vrijedim li više od drugih?”

Selman Repišti

22. 1. 2023.

POEZIJA ILI PROZA?

Proza svakako u sebi nosi određeni (bar diskretni) lirizam, dakako, ne u onoj mjeri u kojoj ga trpi poezija. Međutim, proza ima jedan dodatni kvalitet, koji je možda najviše razlikuje od poezije – fabulu, odnosno naraciju.

Prozom se, zato, prikazuje neka životna priča ili više njih. Ona ima svoj sadržaj i nije jednostavno umjetnost per se (larpurlartizam), za razliku od poezije. Poeziju, stoga, ne prepričavamo, dok je proza upravo pogodna za dalje sužavanje, mijenjanje i naknadno kazivanje. Tako možemo reći da prozu čini dobra (zanimljiva, aktuelna, netipična) priča, uz stilski pečat pripovjedača (pisca). S druge strane, poezijom dominira karakterističan pjesnički stil i forma pjesme (vrsta rime, strofe, stilske figure).

U skladu sa prethodno napisanim redovima, proza može ostaviti utisak na čitaoca samom svojom pričom (bez obzira na izbrušeni stil pisanja njenog autora). Sâmi stil ”pada” u sjenu. U drugi plan. Stil je u prozi pomoćno sredstvo da se ispriča određena priča, sekvenca događaja. Međutim, glavna dimenzija poezije jeste upravo specifičan i prepoznatljiv pjesnički stil.

Zaključak je sljedeći: dobro prihvaćenog pisca od strane čitalaca definiše njegov izbor tema (npr. devijantna seksualnost ili hiperseksualnost, kritika aktuelnog političkog sistema, vlastita biografija nakon što je postao poznat, neobična snalažljivost protagoniste, misteriozna ubistva…) i žanr u kome piše. Naravno da će stručnjaci u oblasti književnosti prepoznati jedinstven, precizan i dovoljno izbrušen stil, dok će laicima biti važno da je ono što je napisano ispripovijedano na jednostavan, opšterazumljiv način. U poeziji, najčešće nema naracije, te je bitan faktor ”pjevljivost” (rima), milozvučnost stihova i metaforika koja kod čitalaca pobuđuje snažne emocije i upečatljive mentalne slike.

Ipak, nekada se i proza i poezija podvode pod pojam poetike. U nekim književnim kritikama, riječ ”poetika” koristi se da se označi nečiji književnoumjetnički izraz, makar taj autor bio i romanopisac.

Selman Repišti,

29. 5. 2017.

SAMBA JEDNE KOBRE

Kroz kašalj, koji je zvučao poput umornog laveža kakvog vremešnog psa, prolomio se uzvik glavnog i odgovornog urednika studentskog lista ”Budućnost jugoslavenske omladine”:

”Ti si ludaaaaa!”

Urednik je bio stariji od nje pola decenije. Teški okvir njegovih naočala, mjestimice požutjela brada i tamnonarandžasti brkovi ne ostavljaju mi mnogo prostora, nego da ovu razliku zaokružim na punu deceniju. Niko ga nije mogao zamisliti bez teške, bakreno-pepeljaste lule. Zvao ju je surlom. Zato ne čudi što su ga najbliži saradnici proglasili Slonom. I imao je kćerku i sina, koji su, kada bi skupa skočili na zlatni tas vremenske vage, težili pola decenije. To ga nije spriječilo da se posveti mlađoj kolegici, odlazeći proljetos i ljetos na ”domaća”, a tako divlja ostrva. Oboje su voljeli te jadranske sirotane. Urednik nikada prije nije pisao pjesme. Smatrao je da su one ništa drugo do bijela zastava na koplju kukavica. Hrabro srce može samo pisati priče i romane. To je i pokušavao raditi. Međutim, nakon povratka s posljednjeg ljetovanja, sročio je prvu pjesmu. I to o žućkastom, poprilično stidljivom cvijetu agave. Kao znamenje njihovog neumornog hodanja i traganja za mjestom gdje će se pretvarati da su tek izgubili nevinost. I kao omaž tekili, koju su pili umjesto vode. Ines ju je nalivala iz flaše, jer je uvijek govorila kako se želi napiti na samom izvoru. Urednik je uvijek s nestrpljenjem čekao da mu prespe iz svojih usta, samo onoliko koliko je ona htjela.

A sada je htjela zaploviti ka Indiji. Ostaviti iza sebe za onaj standard dobro plaćeno mjesto lektorice u BJO uredništvu. Počela je govoriti kako je nešto vuče i kako se tome nečemu ne smije i ne želi oduprijeti. Obrazlagala je da studij psihologije, koji je završila u roku, nije ispunio njena očekivanja. Patetični monolog gradio se na refren-uvidu:

”Željela sam proniknuti u dušu, a u ovom nauku ni ‘d’ od duše…”

***

Sa jednim od posljednjih oktobarskih izlazaka sunca, prepustila se prvom tirkiznom zagrljaju Bengalskog zaliva. Drugog je dana već upoznala jednog našeg ambasadora, sa kojim je ubrzo našla zajednički jezik – jezik bijega i povratka svojoj, kako je zvala, biološkoj majci Indiji. Zapadnjački odgojena djevojka, odmah je poletjela na krilima intuicije. Za nju je bengalski jezik, koji je trebala savladati, zvučao poput kosmičkog pjeva zaostalog nakon pradavnog rođenja vasione. Bhajani, indijske duhovne pjesme, neprijatne nezrelom zapadnjačkom uhu, zvala je tihim vibracijama zvjezdanog runa… Počela je uranjati u oniks u kobrinim očima, koji drugi nisu uspijevali zamijetiti. Bila je sposobna proniknuti u prevrtljivu narav monsuna, shvatajući uzrok iza sveopšteg bijesa boginje Kali. Nije joj smetalo što su je noću uznemiravali jantarni komarci, a svoj bljedocrveni lotos ubrzo je poklonila ambasadoru. Sada Šakti i Šiva, s krem-žutog kreveta svake su zore netremice posmatrali statuu Hanumana koja se ponosno uzdizala s poda njihove sobe. Pored nje, bila je manja figura Bude od žada, s purpurnim vijencem oko vrata. Božanstva su uzvraćala pogled, te se Ines jednog jutra odvažila zamoliti ih da joj daruju… ništa više nego… Riječ. Inspiraciju, nadahnuće. I, dobila je ono što je zatražila. Sljedećih je dana neumorno i nezaustavljivo pisala, i pisala… Otkrivala je nove riječi: ”mojost”, ”sveNjegovost”, ”drugost”, ”svepozorišnost”, ”dvojednost”, ”nadprizornost”… Čula je ono što su drugi vidjeli, a vidjela i mirisala ono što su drugi samo slušali.

***

Šest mjeseci docnije, ambasador je dobio premještaj. Poslan je u Kinšasu. Ubrzo je smijenjen, a iz Konga se vratio s etiketom stranog plaćenika koji ruši krvavim srpom i teškim čekićem izgrađenu domovinu. U međuvremenu, Ines se ponovo susrela sa olistalim i ocvjetalim Zagrebom. Uljuljkana svedenost gradskih galerija i knjižara, te dobro poznata raskoš narodnog teatra više je se nisu dojmile kao prije:

”Previše umjetnosti za moj ukus. Sve to na jednom u moru nemjesta.”

Osjećala je da ju je Europa otela iz toplog ručja pramajke Indije. Drugi put. Prvi je bio kada je rođena. Pogrešno mjesto. Opet ono nemjesto. A nekoć je našla svoje pramjesto. I dalje je mogla, ako bi se prepustila kontemplaciji, svući koprenu iluzije s ovostranog svijeta. Onaj drugi, ostao je samo čežnja. Mogla ga je vidjeti, mirisati i osluhnuti, ali ne i stopiti se s njim. Indija je nešto poput očnjaka u ustima Višnua, božanstva koje održava cjelinu stvorenog i nestvorenog. Danas bi ovog boga, u šund-kombinaciji tradicionalne i moderne Indije, nazvali jednim od triju top menadžera kosmosa. Ines ne pristaje na to. Zato je dozvolila da je smrvi sjećanje na ondašnju Indiju. I ambasador se, svaki dan salutirajući vlastitoj duši, zarobljen negdje u nekom podrumu, prepustio ovakvom slatkom stradanju. Unutarnjem pogledu na čudesni potkontinent, kolosalni zub božanstva čije ime miriše na sijamske plodove višnje.

Selman Repišti,

27- 30. 1. 2017.

URBI ET ORBI (5. DIO): ”Mek kao lijek” i ”Brushalter”

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ”ukus” bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ”tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati”. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ”nepobitnoj činjenici mjesta rođenja”).

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ”mehki kao duša”. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše…

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ”svojem” Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ”preselio” na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija… Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ”Da mi je samo jedan griz… Onda bih mirne duše mogla umrijeti”. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala… U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta. Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ”svoje ljude”, ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko … konačno … i ispeče.

Selman Repišti,
17/18. 9. 2016.

Urbi et orbi (Drugi dio)

Amazonka

Bila je (ne znam je li još, ako jeste, do kada će, ako nije, kada je zadnji put bila živa)… mislim, kada sam je upoznao, bila je pogrbljena, da prosti, oličenje trola ili, u neku ruku, pokemona. Samo u svrhu opisa. Ništa lično. Da probudim materinski nagon u svim zabravljenim vaginama i očinsku relikviju istresem iz džepa nekog hipstera, samozacopanog biznismena i ulickanog šminkera. Tvrdila je da je izliječila 50 slučajeva kancera. Egzotičnim čajem. Fino piše u teki: prvo datum dolaska, potom količina popijenog čaja, pa datum remisije zaključen potpisom sada prijatno frapiranog posjetioca.

Njena životna deviza: ”Poklonila bih i Mliječni put, ne tražeć’ ništa zauzvrat”. Tako je govorila sedamdesetogodišnja apsolventica sarajevske anglistike. U mojim očima, pedesetogodišnja doajenka fitoterapije, tačnije, par decenija pridružena članica obožavatelja ljekobilja. Ispripovijedala mi je kako je lani vratila ni manje ni više nego stotinu kilograma južnoameričkog čaja. O svom trošku. Onako dekintirana i prije toga. Kaže: ”Ne pomaže narodu. Naručiću opet.” Zamišljam je kako se kupa u zelenoj kadi fitooptimizma. Crvena od žare, pogledom razblažuje nestašno rumenilo za koje krivicu preuzima žila kucavica, smještena tik ispod resice desnog ili lijevog uha. ”Gubitke meni, zasluge drugima” – njena je druga životna deviza.

Leluja po sokacima. Lijevo-nazad, desno-naprijed. Pijano klatno. Putanjom u koju bi se iole ozbiljan matematičar netom zaljubio. U jednoj ruci tašna, u drugoj kesa. Obje teške kao smrt. Želi da nosi, da posjeduje. Jer se ulične duše žele zakleti u uteg kojim oru asfalt. Znaju oni kakve bi posljedice izazvao duh koji bi se otrgnuo od svoje zemaljske sjenke. Poput teenagera koji se s kućnog praga direktno lansira u terru incognitu. Udari u tle prije nego se podigao s njega. Postavljen naglavačke, počinje se radovati u slatkoj iluziji da je pronašao vodu u srcu kamenoloma života.

Zadnji put sam je vidio kako pleše s maskiranim članom slovenačke trupe koja se posve slučajno zadesila ispred naše katedrale. Prije pape. I prije statue onog prethodnog. Valcer s krokodilom. Ko zna kakvom spodobom, skrivenom iza krinke oklopnog gmizavca, tipične prikaze bočatih tropa. Bila je vesela. Za pola minute, tri okretaja. Onda se odmah uljušturila. I nastavila hodati do u podnevni bescilj.

Hajka na amazonku

Istoimenu je zaveo suhonjavi, visoki šan-advokat. Buket, već izlizani maniri i između vještačkih zuba istisnute dobre namjere ubrzo su je posadile tik pred oltar. Svjedoci: Svevišnji i Sotona. Onaj drugi je ozbiljno shvatio zavjete. U dobru i zlu, ostao je vjeran. Posmatrač, predlagač i revnosni utjerivač dugova. Šan-advokat je, ispostavilo se, bio čaršijski pervertit. U nešto otmenijim dijelovima grada, u poslijepodnevnim satima, izbivao bi i, probranim riječima iskusnog lisca, pitao slučajne prolaznice (četiri do dva puta mlađe od njega) bi li imao tu čast dopratiti ih do svoga stana. Čuo sam da je svaka peta pristala dovući se do četvrtog sprata austrougarske udovice. Zato nije poštovao žene. Kaže: ”Prerano gutaju mamac sa mog štapa. Nisam zabacio da se odmah upecaju, nego da ih gledam kako se množe, roje i prave pravilne spirale oko svog plijena”.

Amazonku je, da budemo načisto, svako jutro prvo svukao, pa vukao za kosu prema svom međunožju, da bi ona, pri svršetku, bila zapovjednički pozvana da izvoli progutati starački ispljuvak njegovog, nekim čudom, zavidno ukrućenog donjeg ”ja”. U isto vrijeme, pogled je skakao kroz prozor i ubacivao se (šta ja imam s tim, krivite Galileja i Njutna) u nasumičnu mindžu koja je tog trenutka nojevim korakom špartala po pločniku glavne ulice, nemilosrdno gazeći sarajevske ruže.

Selman Repišti,
19. 8. 2016.

Urbi et Orbi (Prvi dio)

Ismin doprinos teoriji Velikog praska

‘Hoš sa mnom na kafu?’
‘Imate ovdje cura koliko hoćete. Što njih ne pitate?’
‘Meni je jedan Ismo tokom rata, dok sam spavo, popušio. Nako od sebe, na prepad. I meni bogam bilo fino. Bogam! Imam ti ja ženu, sa njom sina ’85. godište. Radio u ovoj firmi prekoputa nas. Pa hoš na kafu, bolan?’
‘Dajte, ne pričajte gluposti.’
‘Šteta…’
Odšepa prema Austrijskoj ambasadi. Sreo ga par mjeseci kasnije u Vilsonovom. Zagleda. Belji. Samo muškadiju.
Lani otegnuo papke. Prije nego su ga otpravili u vječna lovišta, racku mu bio, priča se, k’o palma. Jaja k’o hurme. Sramota za jaja.

Proeta

Reda rečenice k’o domine. Samo to radi po vascijeli dan. Tačka, pa veliko slovo, pa opet tačka. Veliko slovo. Svaka k’o za romana. A onda spektakl. Tranžira ih, po pet-šest riječi svaki red. Da napravi stih. Ka’e malo po malo – i eto ti pjesme. Čeka ne’ak’i festival. Priprema se po’ godine ranije. Psihički. I mehanički. Žiri oduševljen – pjesma pun pogodak, a ono iskasapljeni romančić. Pripovijeda. Ne pjeva. Samo kazuje. Sve se vrti oko para teških riječi. Publika pada na koljena. U toj pozi, ženama aplaudiraju dojke. Dekoltirana pneumatika. On se znoji i što se više čuje, tim više likuje. Neki poeta u zadnjem redu, čija elegija nije ušla u uži krug, prozva ga proeta.

Majstore, morel’ zadnja?

O njoj samo znam da su je tri-četiri povalila na zadnjem sjedištu nečijeg golfa. Na čistini. Par puta. Tako se razrasla prvi put. Drugi golf je, ubrzo nakon mature, odvez’o u glavni grad. Pet sati, bez pauze. Nije se isplatilo gubiti vrijeme. Čim je vid’la prvu zgradu, drugi put se razrasla. Odmah odlučila: pušiće Marlboro, pit’ kafu s mlijekom ili Ajriš kofi, živjet’ prekoputa Centralne banke, zaposlit’ se u međunarodnoj firmi i probit’ međ’ gradske face. Lizat’ šam-kremu sa ulaštenih pločnika. Ovaj luksuz nije bilo teško priuštiti, s obzirom da je posjedovala vjernu presliku kravljeg jezika, koji je više uzbuđivao one kauboje sa zadnjeg sjedišta nego njene bradavice, poluuspjele replike omanje balege.
Prođoše godine, a ona završi (kako je običavala reći) ‘vlakutet’. Zatim se našla u nazavidnoj ‘sitovaciji’: šta radit’ ako se ne dobije pos’o? Da l’ se vratit’ nazad prugom (golf je odavno nadrasla) ili ostat’ i čekat’? Odlučila se za ovo drugo. Otvorila se i nova dilema: Da l’ radit’ štogod u struci (kako bi ona rekla ‘struki’) ili ‘bilo šta što ti neko da’? Prifati se opet drugog. Zaposli se k’o hostesa. A ona? K’o da je stjuardesa. Treći put se razrasla.
U autu nikad nije sjedila na zadnjem sjedištu, osim kad je ufati neki dert, pa ko biva da obnovi gradivo. Da sanja budna. Tad je bila svoja na svome. A vako, javno, gospođa. Ne mereš joj pera odbit’. Što bi ovdje rekli – ‘rodžena’ Sarajka.

Selman Repišti,
14-15. 8. 2016.

VJEŠALA I SEJŠELI (kratka priča)

Ruku na srce, pisac ima jedno jedincato pravo: da se pokatkad zaigra, kao što to stalno čini Bog. Sve ostalo je nusprodukt mašte. I ovo prvo je uobrazilja, ako se promotri iz pravog ugla.

No, sebi ću dati za pravo da njoj dam prednost.

Ona (u kratkim crtama): Dama. Samodovoljna. Životna deviza: Drag mi je Platon, ali mi je draža ku*čina. Tabakera. Ako biramo strane, uvijek sam gore. Pobjednik. Heroj. Sloboda. Predvodnik. I ako ne biramo strane. Riječju i pokretom, samoživa i Šiva.

On (u nešto dužim crtama): Što gušća sjena, to jasnije vidi. Prirodno stanište: podzemlje. Zanimanje: uhoda. Omiljena aktivnost: ono kada opiše millerovski krug. 360 stepeni. Stepen po stepen, nonšalantno. Čemu žuriti? Da vidi s kakvim životom raspolaže. Da omiriše priliku za omamu prve svježe ženke. I njenu trenutnu pomamu. Da se povuče, čim postane prikaza. Odstupi, prije nego postane nakaza.

Ona i on (u najkraćim crtama): Bludilište. Brava i ključ. Puška i metak. Pikado i meta. Slon i amnezija. Pucketanje ljuske jajeta. Grčka vatra. Arhimedov katapult. Snošaj nebule i supernove.

Ne trebaju im imena. Previše ih banalizuju, zato. Davno su ih svukli. Jedno drugom. Sporazumno. Kako im i dolikuje.

Čujem da me neko od vas pitao svodi li se njihov život na dvanaestak redova što sam ih podastro pod vaše noge. Širi su nego što slutite. Dublji su nego što ćete ikada misliti. Hajmo pokušati ponovo. Kajem se što sam najslasnije plodove njihovog života već iscrpio uvertirom. Ili pak nisam?

Ona: Ljubitelj je prolaznosti. Treptaja. Češkog folklora, premda pjeva samo klasiku. Čisti urbanizam. Kada ispusti svoj glas, to vam izgleda kao da jednim brzim potezom stisnete harmoniku među dlanove i podlaktice. Tada se iz njenih usta (zaista impresivne kubikaže, koja mogu primiti frtalj tuceta onoga što joj je draže od Platona) izmigolji prava pravcata pastirska frula. Njeno korijenje. Tačka postanka. Izvor, sa koga je potekla, čeznući za nekim stranim barama. Prekookeanskim. Spomenuh reznonantnu kutiju. Ima ona još veću. Nakon svake dionice, zavibrira joj i kloaka. Sada procijenite (ja već jesam) je li njeno stvaralaštvo veće kada pomiri harmoniju i melodiju, ili kada se olakšava, trgajući donje rublje sa dezenom i mirisom tek ocvalih magnolija?

On: Lopov. Krade ljudske priče. Nabijeđeni spisatelj. Bilo mu interesantno kada je jedna petnaest ljeta bila stalni gost postelje nekog poznanika njenog muža. Nastade priča: Malo je pet, hoće još deset. Bilo mu zanimljivo kada je druga htjela biti muško. I druga priča: And what about erekcija? Vidio on da je neki izgubio sve. U jednom danu. Cijelo cjelcato sve. Pa treća: Noć kratkih rukava. Čuo on da je drugi napustio sve. Okrenuo leđa. Spustio roletne. Napisa i četvrtu: Mozak u pijesku. Voli on i sebe potkradati. Vidio da se svako poglavlje autobiografije dobro trampi za koju stotinu dolara. Eno ga: upravo vadi svoj identitet iz unutrašnjeg džepa i maše njime po ulici. Nekada se umori, pa ga negdje okači. Da svi vide. Da ne moraju zatvoriti millerovski krug. Da im na prvu bude jasno. Da se, ionako u žurbi, dive i čeznu. Uokvirujući ga, da naprave vlastiti selfi. Ma, sve je to isto, samo se on zaigrao. Poput Boga. Poput mene. Znate, ono s početka…

”Ali, vrijeme je za svršetak!” – bunite se vi. Ako je tako (a vjerovaću vam da jeste), staviću ovaj kraj na aukciju. Pa ko više da, njegov je. Ne, nije njegov, nego ga može promijeniti onako kako želi. Ma, eto vam dva kraja. Drugi za prvi, a prvi za drugi dio priče. Uzmi ili ostavi! Dakle (spremni ste?):

Od sudbine njihove vješala načinih. Sa Danteom svjetove zamijeniše.

Zatresoše se Sejšeli. Pakao ovozemaljski edenom proglasiše.

Počnimo sa sto švicarskih franaka. Anyone?

Selman Repišti,

Sarajevo, 27. 5. 2016.

Nije Eva kriva, Adam je!

Tri su načina da dobijete Nobela za mir ili književnost. Prvi, premda malo vjerovatan, jeste da živite za pisanje, pišete za život i umirete za stvaranje. To se zove samoizgaranje. Drugi je da živite negdje u Zapadnom Svijetu i povremeno (mislim, samo nekoliko minuta) zaboravite na svoje užitke, javno nastupajući protiv tlačenja onih trećih, četvrtih, zadnjih… Treći je da ste rođeni u nekoj od zemalja Istočne Evrope i da, s vremena na vrijeme, skoknete do nekih i nekakvih bojnih polja (molim vas, odaberite prave trenutke i scene, važno je stići u momentu kada se dešava nešto senzacionalno – ”marketing bola” i ti fazoni – ma, razumjećete me o čemu pričam). Za treći put vam savjetujem da ne pišete poeziju, ona je davno izašla iz mode. Treba vam nešto svježije, sirovije, up-to-date. Kratko, da se ne gnjave glavešine koje o ovoj nagradi odlučuju. Da im ne prisjedne ugodna toplota njihovih širokih fotelja.

(Odnedavno sam se počeo zanimati za uzajamni odnos temperature i masnog tkiva. Uzmimo za primjer ljude koji mnogo vremena provode u sjedećem položaju. Toplota bi trebala topiti njihovo salo, dok bi nedostatak kretanja doprinosio tovljenju, pružajući sigurno utočište njihovim punomasnim šlaufima. Stoga bi kratka proza bila ravna dodiru nježnog pera – prvo bi ih zagolicala, potom opustila, a na koncu učvrstila njihovu ustoličenu polu-figuru.)

Adam je poslušao moj posljednji savjet (šta li je sve prevrnuo i gdje li je sve zavirio da dođe do njega?). Nije rođen u Francuskoj, Španiji, a kamoli u Velikoj Britaniji. On je, recimo, istočni-evropejac. Ponekad obiđe neke proteste, malo se slika (posljednja fotografija u prvom planu pokazuje njegov osmijeh usnama, ali ne i očima, dok su u drugom izmučena tijela boraca za univerzalni, nesebični boljitak)… Umalo da zaboravim – član je neke međunarodne organizacije, poznate u njegovoj zemlji isključivo po engleskom akronimu (niko ne zna izgovoriti njen naziv, niti se trude da to urade, ta to je tako nepotrebno). Inače, potiče sa sela, što opravdava činjenicu da svoje ”međunarodno” članstvo ponosno nosi na svom licu i tucetu bedževa sa antiratnim parolama. Od iste je organizacije dobio neki džeparac za putovanje u susjednu državu koja je prije nekoliko dana spremno i ponosno zaratila sa samom sobom. Ovakve su joj organizacije pripomogle da taj rat i nastavi.

(Inače, ljubav internacionalne organizacije prema svojim članovima koji dolaze iz zemalja ”u razvoju” ogleda se u tome da ih šalju u opasna područja, kako bi ovi, u svojstvu potrčka-reportera, imali ekskluzivno pravo na privatne snimke, a možda i na neku privatno-intimnu granatu, metak ili iznenadnu detonaciju. Antipulacioni kapitalizam ili turistička eugenika – prosudite sami.)

Stigao je juče, nakon niza iscrpljujućih provjera, barijera i ispitivanja. Prvo što je uradio bilo je neobavezno voajerisanje svojim digitalnim foto-aparatom. Naveče je napisao nekoliko redova u svoj dnevnik (tefter, bilježnicu, ma…kako hoćete). Sigurno predviđate da su to teze za novu kratku priču. Negdje je čuo da su izvjesni vajni spisatelji jednostavno skupili svoje novinske tekstove (nazivajući ih short stories) i platili nekome da od toga skrpi roman. Dobro je čuo. Može to i on.

(Ovdje stvarno vjerujem u organizacione sposobnosti našeg lika. Bojim se da ne pretjeram, ali govorim o nečemu poput menadžmenta u književnosti. No, nisam ovdje da pripovijedam. Nastavimo zajedno uhoditi našeg Adama.)

Zadržao se tri dana. To je razumljivo, budući da njegov džeparac odražava dva nauma međunarodne organizacije. Prvo, da se njen entuzijastični član pošalje pravo u provaliju sukoba, koja poput crne rupe guta sve i svašta što joj se drzne približiti. Drugo, da novčana svota pokrije kratko, kritično vremensko razdoblje. Jer, šta će ova organizacija ako se Adam vrati? Uzalud je potrošila svoja finansijska sredstva. A preko onih do tri dana može nekako i preći. Naplatiće ih drugi put. Ergo, Adam je žrtva. Ali, Adam je i kandidat. Za šta? Pa za Nobela. Uklapa se u profil. Za sada igra po mojim pravilima. U boljoj je poziciji nego većina nas, a prvi put u istoriji književnosti u zavidnijem položaju od samog pripovjedača.

Nakon povratka u svoju domovinu, Adam zaista jeste opet kod kuće. Zapravo, ima svoju sobu, iznajmljenu u glavnom gradu. Želi biti u centru dešavanja. On je pozvan i prozvan da prati važnija dešavanja, da koristi bankomat i još mnogo, mnogo gradskih kurioziteta.

(Inače, susret neuke osobe sa automatom za izbacivanje novca poslovični je primjer ljubavi na prvi pogled. Eto, vidite, ipak u današnje vrijeme ima iskrene ljubavi. Zato vam moram malo pobliže objasniti ovaj odnos seljaka prema bankomatu. U početku, Adam mu je prišao stidljivo, ali sa izvjesnom dozom neskrivenog interesovanja. Potom, položio je ruke na njega, da opipa to čudotvorno djelo mehanike. Zatim, prokljuvio je mehanizam koji izbacuje ono što mu pripada – njegov novac. Jednom sam ga čuo kako glasno navija da mu bankomat ispljune krupnije novčanice, jer je sramota da drugi primijete kako, kasnije, plaća sitnišem. Nakon što je, taj put, pomuzao svoju kibernetičku kravu, okrenuo se i uputio prolaznicima onaj iskreni osmijeh očima.)

Posebno zadovoljstvo predstavljala su mu sredstva uplaćena na račun, od strane one međunarodne organizacije. Znao je da uvijek može otići na neki od bankomata, jednu od njegovih ”krava” i, na očigled svih koji su se ondje zadesili, ponosno sačekati svoju porciju novca. Nego, da se vratimo njegovoj privatnoj preokupaciji. Od devet do dva ujutru razrađivao je bilješke iz svog dnevnika. Radio je na jednoparagrafskim pričama. Svoj angažman shvatao je ozbiljno. Mislio je da će ga i drugi poštovati, ukoliko ustraje u cijenjenju svog rada. Uobičajena floskula, koja će, kasnije ćemo vidjeti, imati efekta.

Prošle su neke dvije-tri godine. U međuvremenu, napredovao je na iluzornoj ljestvici pozicija u njegovoj organizaciji. Sada je bio projekt-menadžer i imao je, za njegov pojam, impresivnu kolekciju veza i prijateljstava. Posjetio je nekoliko ratišta, sada uz do zuba naoružanu pratnju, shodno glavnom geslu njegove organizacije: Sigurnost je imperativ neodemokratskog društva. Napisao je i svoj roman.

(Zapravo, kompilaciju odjeljaka. Reportersko zbrda-zdola zdanje. Neću objašnjavati dalje. Vjerujem u vaš common sense. Samo ću vam još povjeriti da se roman zove ”Brazde i usjekline lica rata”)

Ergo, Adam nije više žrtva. Zato, neka vas ne začudi što je ova međunarodna organizacija odlučila predložiti ga za Nobela. Jedina dilema bila je da li da se konkuriše za najviše priznanje za mir, ili za književnost. Povukli su veze da ova vrsta oskara bude za obje kategorije. Vjerovatnoća je veća. Ako jedna ne upali, možda se druga osmijehne (i usnama i očima).

Šta reći o proglašenju pobjednika? Povratak u raj, smoking, paunov hod, Nobelova nagrada za književnost, s obrazloženjem: ”Adam Sjerkovski doprinio je miru na našim prostorima. Svojim opusom (malo sam bezobrazan, pa se sada uključujem u same redove pripovijedanja, ali – kakav opus, ta, to je samo jedan pišljivi roman, ako je uopšte i roman?!) je zasluženo obogatio književno-mirotvorno nebo (kakva sintagma… najava literarnog Hollywooda) još jednom zvijezdom (znao sam da je riječ o Hollywoodu!!) koja će svojim sjajem nastaviti da potiče buduće misionare mira (nisam znao da su peace studies postale vjera, prije su New Age pokret razmaženih bogatuna) dajući im krila da se otisnu u nepregledna prostranstva demokratskog svemira (aha, sada se svemir kolonizuje u ime vladavine naroda, kakvo dražesno zapažanje!).”

Ergo, cijeli svijet je postao žrtva Adamove slave. Možda nam je najpametnije da, onako nonšalantno, nabacimo maske i izađemo na ulice, uzvikujući parolu: ”Je suis Adam” (Ustvari, mislim da smo previše zainteresovani za cijeli ljudski rod, pa bismo mogli proslavljati nekako u stilu: ”Nous sommes Adam!”).

Selman Repišti,

18. 3. 2016.

S proljeća, i dijaspora probehara sarajevskim parkovima

Pripovijedanje započinjem odjeven u kožu neprimjetnog posmatrača jednog trenutka koji bi predstavljao zamrznutu fotografiju poznog mladalaštva ovog grada. Sarajevo je, zapravo, nikada odraslo dijete, koje vam se obraća posve stidljivo, moleći za pokoji zagrljaj, toplo krilo i roditeljsko prihvatanje. Dva su razloga za to. Njegovo je ime srednjeg roda, a i nisu mu dozvolili da odraste.

Jeste, muške i ženske metropole su većina u međuprostoru koordinata naše planete. I Skoplje je jedno od efemernih mjesta, tako da ne možemo reći da je dijete-Sarajevo skroz usamljeno. Ostaje nam još jedan problem. Ko mu nije dozvolio da odraste? Optužićemo gvozene laste, i kraste, koje su ostale nakon ujeda kljuna jedne po jedne, nezasite laste.

Sarajevo je pozornica mikroistorije, kao što je ontogenija ponavljanje filogenije. Socijaliziralo se negdje na pomolu povoda za Veliki rat. Potom, njegovo odrastanje bilo je obilježeno bezrezervnim povjerenjem u svijet. Nakon ovog razdoblja, koje se poprilično oteglo, sudbina mu je dodijelila njegov Drugi svjetski rat – onaj opsadni, svježu mrlju u dolini nepregledne bjeline drugog milenijuma. Ubrzo je nastupio i Sarajevski hladni rat. I dalje ga vode tri identiteta, koja se takmiče u svojoj spremnosti i spretnosti da odgovore na pitanja kao što su: ”Ko sam ja to postao? Koliko je mojeg stvarno moje? Da li je ono što sam bio isto što i ono što sam sada?” Etnički egzistencijalizam sa svim elementima puritanstva. (Nemojte se šaliti da ovu sintagmu strpate u džep i po njoj nazovete neku svoju knjigu. Njen bi se naslov samo bahatio s korica, plašeći ionako prestravljene čitaoce.)

Sarajevo je i mikromodel čitavog svijeta. Maketa zemljine kugle. Lonac u kome tiho krčkaju planinske, kontinentalne i mediteranske struje, navike i naravi. Drvo, čiji plodovi imaju oštar, poznat miris nekih pradavnih vjetrova i metalni okus novih vremena… Dvorac, čiji su temelji dobro učvršćeni legurom osjetilne istančanosti Orijenta i strpljive preciznosti Okcidenta.

Nije naodmet natuknuti da naš grad ima i svoja tri osnovna zakona. Prvi je zakonitost udaljenosti: ”Što dalje bježimo od njega, tim više privlačna sila kojom nas vraća dobiva na snazi.” Kao da nas za sebe veže nekim nevidljivim, elastičnim užetom. Ne, ovo nije znak posesivnosti, već izdužena ruka čiji stisak ne opada s porastom udaljenosti onoga za čime želi posegnuti.

Drugi je princip transformacije: ”Jedna posjeta Sarajevu putniku-namjerniku obećava trajnu promjenu.” Susret sa ovim gradom sastanak je s vlastitom savješću. Ovdje misionar ne dolazi nama, već se mi obraćamo njemu. Rezultat? Postajemo sposobni iskoračiti iz sebe, okrijepljeni i oplemenjeni – ovjenčani oreolom sarajevskog duha, primjer i uzor koji je spreman smiono osvojiti svijet.

Posljednji glasi: ”Što vam pruži više ljubavi ili vas razmazi, to se osjećate slobodnijim da ga gurnete pod tepih.” Treći je zakon poznat kao obrnuti reciprocitet. Njegov ishod vidljiv je u činjenici da Sarajevo potone u podsvijest onih koji su ga zaboravili i da oni svim svojim bićem čeznu za ponovnim sjedinjavanjem s njim, odobravanjem i traženjem utočišta u njemu. Začudo, ali to su rijetke prilike kada dijete-Sarajevo postaje Sarajevo-otac.

Sarajevo je polis, grad za sebe, koji se postepeno pretvarao u ugodnu i zgodnu, pazite sada, suverenu državu. Njujork je, pozivajući se na njegovu veličinu, grad koji je dorastao dimenzijama jedne države. Sarajevo je mjesto koje je svojim šarmom, poratnom grimasom i zasljepljujućim šarenilom zaslužilo epitet živopisne državice. Bosanski Vatikan, koji se pretače u sjeverni Damask, poprima obrise Grada svjetlosti, ne skriva bore Vječnog grada, niti temelje spaljene poput moskovskih, naposlijetku se okitivši oblacima aleksandrijskog pamuka. I vlastitim beharom.

Ono ne mora odrasti. Bolje je biti trezveno dijete nego pokvareni starac. Pravdoljubivi revolucionar u mladosti nego bezizražajna freska, vajldovsko ogledalo neprolazne zrelosti i fizičke ljepote.

– Djeca su iskrena. Nije mislio ništa loše. – pravdao se glas iza klupe za koju sam bio prikovan sve ovo vrijeme.

– Ovo se u Holandiji nikad ne bi desilo. Koji k…. sam uopšte i dolazio ovde?! – grmio je muški glas, po svim prilikama bas.

– Izvinite u ime moga djeteta. Molim Vas…

– Idi tamo đe se moli, nemoj men’ prosipat’ tu priču! – prekida je naš bas. – ‘Ajmo sine, postadoše veći divljaci nego onda kad smo o’šli.

Čestitam, upravo ste bili svjedokom trećeg zakona Sarajeva. Drugi sam okusio i sâm. A prvi? O njemu će vam ispričati neko sasvim drugi, jednom sasvim trećom prilikom.

Selman Repišti,

3. 2016.

Vodovod i kanalizacija

Postajem svjestan nadolazeće mučnine. Do maloprije bistri brzaci misli, najednom se zamutiše. Pojavljuju se iznebuha, skoče dva-triput, neke naprave piruetu, drugi pohrle trapezu. Šta da vam kažem? Svjedočim skaradnom cirkusu, koji jednog trenutka, ni iz čega nastaje, a drugog, opet neočekivano, nekamo nestaje. Negdje u isto vrijeme, crijeva prvo počinju tupo guditi, potom imitirati rotacije bubnja veš-mašine, da bi ubrzo zazvučala poput zubaca testere koji su na pola puta da obore još jedno nevino stradalo stablo. A ovo se ne da. Pružajući otpor, cvili jednoličnom melodijom, kao da ga neko kolje. Neko ko je upravo stigao do kosti. Konačno, nevoljno ustupam prostor izvođačima limene muzike, za koji, naravno, ne trebam platiti kartu.

Smogao sam snage otići na WC šolju. Osjećam njeno spuštanje pod mojom težinom. Zatim počinje da se ljulja. Njeni pokreti podsjećaju na nastojanje golmana da testira svoju vidovitost, te da naposlijetku ne samo odbrani, već i zadrži loptu među svojim rukavicama. Trofej. Uobličenu sujetu jedne sportske ambicije. Vješto lansiranu, zaokruženu opasnost, čija parabola je upravo prekinuta.

Uslijedio je vatromet. Zapravo, njegova druga faza, kada gravitacija nepogrešivo i neodložno odradi svoj dio posla. Ona nikada ne omane. Onako sigurna i izvjesna, nikada nije bila u prilici da nas iznevjeri. Za razliku od prolaznosti, ambicije uspona i razočaranja neminovnog pada. Naravno, ne želim gledati u ono što pokoji nazivaju nesumnjivim činom kreativnosti. A evo i zašto mi se neće da bacim pogled na nešto što je do maloprije pripadalo isključivo meni.

Prva slika koje se plašim: Maida i njen pohotno-pritvorni osmijeh. Ili, možda, samo plastični kez? Jesu li tri epiteta previše? Zaslužuje li tu količinu atributa, makar i bili rasadnik negativnih konotacija? Nakon bezuspješnog obnašanja uloge direktorice u očevoj firmi za proizvodnju papirnih maramica (ostaje misterija: kako li je omanula?), odlučila je da se upusti u snimanje reklama. Postati zaštitno lice marketinškog komunizma. Da, komunizma! Propaganda, puna direktnih naredbi, koja slavi zajedništvo u konzumerizmu. Maida zbilja voli biti emitovana. Uvjerava sebe da razlog tome njena prirodna obdarenost. Čezne za tim da se useli u dom gledalaca, da postane počasni član njihove porodice. Zato i razapinje dva jarko crvena srpa, od jedne do druge ušne resice, između kojih su pravilno poslagani napadno izbijeljeni zubi. Poznato mi je da na dnevnoj bazi ispuši po kutiju cigareta. Međutim, provincijski bonton ne dopušta joj da od grudi pa nagore koristi neku od nijansi braon ili žute boje (osim zlata, naravno). Nije teško razumjeti zašto. Ali, o tome kasnije. Zasad o njoj mogu reći još samo ovo: ako je vjerovati njenim riječima, grozi se površnosti i ljudske gluposti.

Druga slika sa koje odvraćam pogled: kravatirani Ante. Top menadžer, vizionar, misionar i poslovni strateg. Uzbuđuju ga sastanci, tačke dnevnog reda, dogovori, ugovori i uspostavljanje novih partnerskih veza. Njegov je rječnik prepun fraza kao što su: dobitna kombinacija, kec u rukavu, ozbiljna poslovna večera, propuštena prilika, šansa za napredovanje, vječito samodokazivanj, ostvarivanje potencijala, svijet poslovnica, novootvoreno predstavništvo, poznata agentura, likvidna blagajna… Ante prezire slabe. Po njemu, oni ne trebaju živjeti. Opstaju najjači, te se, sukladno njegovoj logici, jedino oni mogu razmnožavati i privređivati.

Maida i Ante su jednom imali ”nešto”. Slika u slici, njihov rastanak:

– Hoču da ti kažem da ovo više ne mog’ trp’ti! Opčen’to mi se više ne ostaje u ovoj vezi. Razumičeš ako ti je stalo…

– Ja to već razumijem. Bez uvrede, al’ ne vr’jediš kao investicija. Nisi mi nešto isplativa na duge staze, da prostiš.

– Slušaj, znaš ti ko sam ja?? Znaš đe se pojavljivam? Ja ti imam svoje publ’ke, a tvoje investicije hin nisu ni do koljena!

Treća slika i njen negativ: jugonostalgičar Jovan. On je zakleti pobornik kupovine onih proizvoda (a ne, nismo dovoljno u duhu našeg vremena, pa ćemo reći – artikala) sa čije ambalaže vrište kitnjasta slova: ”Proizvedeno u XYZ”. ”Mejd in” praćen je nazivom iste zemlje, što je, uostalom, jedina zajednička karakteristika svih namirnica, slatkiša i konzerviranih materija koje Jovan svakodnevno nabavlja. On nije neko ko bi rado pio slovenačko vino, ni jeo hrvatske zamrznute proizvode, srpske čokolade, bosansku kafu, crnogorski keks, niti makedonske žitarice. Onoliko koliko se tome opire, toliko insistira na vlastitom ”eks-ju autluku”. Sa desktopa njegovog PC-a smiješi nam se (kako kome, nekome se ruga) petokraka, koja se vijori skupa s talasastom trobojkom. Služi se riječima kao što su: nekad je bilo puno bolje, ne znate vi šta su prave vrijednosti, sve smo imali, svukuda smo mogli ići, svakom je bio osiguran posao i stan…

Zadnja slika: seljančica Enisa. Punačka, prostodušna ženica, koja kaže da vjeruje u Boga i da ga se boji. Pretprošlog je mjeseca dobila vizu za Ameriku. Nisam odolio, a da je odmah ne upitam:

– Da nisi slučajno čula za Golden Gejt?

– Nisam, nee, štoo?

– Ma ništa, nisam ni mislio da si čula… Zaboravi…

– Vid’, šta će men’ bit’ briga za to? Je l’ on čuo za mene?

– Ma nijeee. To je…

– Pa eto vidiš! Što bi ja onda čula za njeg’, ako on nije za men’?

Sjećam se i da je uvijek okretala glavu na drugu stranu, kada joj je ususret dolazila Maida. U rijetkim prilikama, a to je bilo kad su obje bile sigurne da ih niko ne gleda, obratile bi se jedna drugoj:

– Jesil’ šta uspjela izgonjat? – prva se obrati Enisa.

– Ja sam ti sad’ direktor’ca, ako nisi čula – spremno odgovori Maida.

– Svašta se mahala, al’ to nisam čula.

– Ja, nema teorecke šanse da te spominju po dobru.

– Vala, jes’, pravo kažeš.

– Danas ni šminku ne mereš nosit’ kako treba. Ha malo pudera il’ rumen’la staviš, odma’ misle da si odnekle sišla.

– Jes’, tako je, ha malo tamnija, oni te gledaju nekako poprijeko. K’o da si na njivi rođena.

Čovjek je uvijek sklon nekom vidu kompenzacije za svoje neostvarene želje. Kladim se da obje ispijaju velike količine kafe, kako bi oralno nadomjestile toliko željenu braon (da ne kažem kafenu) boju. No, evo i nastavka susreta ove dvije duše:

– Ma ja. Ko biva, sunce te opal’lo neđe na selu. A možda sam ja bila na moru? Što to ne pomisle?

– Ne mereš reć’ da s’ bila na moru, kad te i zimi ufate garavu.

– Odo’ sad, imam ti nekog posla. Pa se vidimo akobogda (na našem novogovoru, akobogda je skraćeno u ”abd”).

– Akobogda.

Jovan i Ante su dva pola života pod mnogostruko prošaranom kupolom našeg podneblja. Jovan je predstavnik tradicije i onih vremena, a Ante emancipacije i budućnosti. Lično se ne poznaju. Ali zato su uvijek u sjajnoj kondiciji i raspoloženju da jedno drugome proglase rat, po raznoraznim forumima. Mišljenja im se razilaze, iz čega crpe neki neshvatljiv užitak, praćen neodložnim porivom da jedan drugog konačno poraze. Oboje se kriju iza pseudonima, iz kojih se daju naslutiti njihova životna opredjeljenja.

Enisa zna Antu. Iz viđenja, što bi se reklo. Studirala je s njim. Zapravo, njih najviše povezuje činjenica da im je ista osoba napisala diplomski rad. Ili prodala svoj rad, nisam više siguran. U svakom slučaju, među njima postoji nekakva pupčana vrpca.

Ovdje zatvaram poklopac WC šolje. Prije nego pustim vodu, želim Vam reći da se Maida Anti već prodala, a Jovanu bi se jednostavno podala, jer ju je na jednom čatu opasno zavodio. Enisa traži da je neko osvoji, uzdižući je u nebesa i pružajući joj jednosmjernu kartu za svijet. Mogu je samo zamisliti kao nadobudnu autostoperku, koja je davno osvijestila svoj životni cilj. Sada joj samo preostaje da neko drugi, umjesto nje i za nju, pogodi u središte mete. Bilo Ante, bilo Jovan. Dimenzije njene mentalne mape poklapaju se sa obimom ove sudbonosne karte. Doduše, njen kec je pod suknjom, a ne u rukavu. Ali, kako sam sebi (i svima vama) obećao, upravo puštam vodu.

Selman Repišti,

28 – 29. 3. 2016.