Ako vas zanima ova tematika, pratite sljedeći link do mog članka Sadizam i mazohizam ili sadomazohizam: konceptualna i empirijska razmatranja: https://www.researchgate.net/publication/215747872_SADIZAM_I_MAZOHIZAM_ILI_SADOMAZOHIZAM_KONCEPTUALNA_I_EMPIRIJSKA_RAZMATRANJA_SADISM_AND_MASOCHISM_OR_SADOMASOCHISM_CONCEPTUAL_AND_EMPIRICAL_CONSIDERATIONS
S. Repišti
Uprkos trendu društvene kultivacije i globalnog imperativa urbanizacije, čini se da filogenetsko naslijeđe dobrim dijelom diktira naše: izbore, odluke, percepcije i ponašanja. U tribalnom (plemenskom) okruženju, socijalnu i ”političku” moć najčešće su imali najstariji i najiskusniji članovi klana. Ovdje nije bilo presudno samo njihovo iskustvo, mudrost i razboritost, već i sama činjenica da su mnogo puta učestvovali u borbi za zaštitu svoga plemena i pribavljanju prirodnih i društvenih resursa za vlastitu zajednicu. Gotovo uvijek su to bili snažni i hrabri muškarci, koji su lojalno poštivali religijska i ostala socijalna pravila matičnog plemena.
Savremena istraživanja otkrivaju sklonost ljudi da za svoje nacionalne vođe biraju visoke, snažne muškarce, koji su, pored toga (posredno ili neposredno), učestvovali u ratnim dešavanjima. Dodatno, imamo tendenciju birati ljude koji poštuju tradicionalne (npr. porodične) vrijednosti, te javno zagovaraju principe vlastite religijske skupine. Njihovo učešće u ratnim događanjima (podsvjesno) se shvata kao dokaz njihovih sposobnosti, snage i moralne nepokolebljivosti, te kao sklonost da zaštite narod i obezbijede mu odgovarajuće uslove za nesmetan i siguran život.
Takođe, postoji preferencija kandidata koji su domicilno stanovništvo, jer se oni percipiraju poput sebi sličnih. A čim je neko sličan nama, smatramo da je manje opasan, tj. bezazlen i da ima slične potrebe i ciljeve našima. Ovaj efekat poznatosti djeluje čak i kada svjesno ispoljavamo animozitet prema vlastitim političarima ili političkim kandidatima. Njegova potvrda leži u činjenici da bismo prije izabrali sumnjivog kandidata naše vjere i nacije, nego isto toliko opskurnog kandidata druge vjere ili narodnosti.
Evolucijska i socijalna psihologija nas uče i tome da, što se više identifikujemo sa svojom interesnom (nacionalnom, vjerskom, političkom) grupom, to imamo jaču tendenciju da odaberemo kandidata koji je njen tipični predstavnik (pa i pod cijenu da nas to dovede do opšte stagnacije ili nazadovanja).
Veće šanse (npr. prilikom izbora budućih parlamentaraca) imaju bogatiji i inteligentniji kandidati, zato što posjeduju materijalne i psihološke resurse koji su, evoluciono gledano, veoma poželjne karakteristike. Ove kvalitete podrazumijevaju veće šanse za preživljavanje i napredak (ili očuvanje) u kontekstu društvene hijerarhije. Nesvjesni toga, obično se težimo prikloniti ovakvim ljudima, jer (opet podsvjesno) očekujemo da su naše šanse za socijalnu mobilnost (prelazak iz jedne socijalne klase u drugu, u ovom slučaju, višu) veće.
Posljednja (ali ne i najmanje bitna) stavka koja utiče na našu odluku za koga bismo glasali je fizička privlačnost. Iz perspektive teorije evolucije (u društvenom kontekstu, sociobiologije), privlačnija osoba posjeduje fizičke, fenotipske, odnosno vidljive resurse koji je predisponiraju za lakši i efikasniji prenos svojih gena. Dakle, kada na plakatima ugledamo nekoliko lica kandidata, najviše pažnje ćemo posvetiti onom koje percipiramo kao najljepše i najprivlačnije. Ako tome dodamo poseban stil oblačenja koji upućuje na visok status,prestiž, ozbiljnost i odgovornost (npr. odijelo), u našoj glavi će se ”stvoriti” izrazito pozitivna predstava o datoj osobi. Kasnije, u skladu sa već formiranom predodžbom, selektivno ćemo posvećivati vrijeme javnim nastupima ovog kandidata, a njegove postupke ćemo tumačiti shodno prvom utisku o njemu.
Rezimirajući, evoluciona psihologija predviđa najveći uspjeh muškim kandidatima, koji su uz to: fizički privlačni, obrazovani, inteligentni i bogati. Takođe, njihova medijska i svaka druga reputacija će rasti kako budu sve više isticali svoju ulogu u proteklom ratu, te potcrtavali religijsku pripadnost i odanost tradicionalnim vrijednostima našeg podneblja.
Selman Repišti
Rockfeller, medicinska sestra, ček sa enormnom sumom i samopouzdanje:
https://www.youtube.com/watch?v=Nfaz0TNZr-o
Inteligencija, očekivanja, kritike i prevazilaženje niskog mišljenja o sebi:
https://www.youtube.com/watch?v=164Vt6hQx18
Navike, uspjeh, komunikacija, pasivni ljudi, lični rast, fokusiranje na onome što možemo promijeniti:
Uživajte!
S. R.
Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).
Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.
Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980). Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.
U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:
Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).
Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.
I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).
Literatura
Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.
Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.
Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.
Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.
Selman Repišti,
4.8. 2017.
William Glasser (1925-2013) u svojoj knjizi ”Realitetna terapija u primjeni” navodi pregršt slučajeva iz prakse, među kojima se jasno ističe jedan koji se tiče suicidalnog klijenta.
George je poslovno uspješan muškarac, oženjen i ima dijete. Teško priznaje terapeutu da je transseksualac i da bi želio promijeniti pol. Za njega je to, međutim, nemoguća opcija, pa radije bira samoubistvo kao najbrže i napraktičnije okončanje problema vlastitog seksualnog identiteta. Glasser je terapeut koji djeluje u okviru paradigme teorije izbora (”Svako je odgovoran za svoje ponašanje i slobodno bira vlastite akcije i reakcije”). On ima izvrstan pristup klijentu, kome već na početku seanse kaže: ”Mogu Vam pomoći samo ako ostanete živi i ako mi iskreno kažete o čemu razmišljate” (str. 85). Nešto kasnije, nastavlja: ”Nemam snage viđati Vas ako moram brinuti o tome da u svakom trenutku možete okončati svoj život” (str. 86). Dogovaraju se oko (već opisanog) ugovora, koji će oboje potpisati, potom Glasser od njega traži pištolj kojim se ovaj namjeravao ubiti. Predlažu rok od šest mjeseci tokom koga će mu pokušati pomoći. George daje Glasseru pištolj, a on ga čuva u svom radnom stolu. Ovo bi možda ličilo na neki ilegalni čin, međutim, riječ je o načinu upravljanja rizikom, te vještini i umješnosti jednog psihoterapeuta koji njeguje individualni pristup svakom od klijenata.
Završetak ovog inserta psihoterapije može se ukratko opisati ovako: George je odustao od samoubistva, rekao ženi i djetetu da će primijeniti pol i to je naposlijetku učinio u jednoj od američkih klinika.
Pravno gledano, terapeut se u ovom slučaju izložio velikom riziku, jer je situacija bila neizvjesna. Međutim, on je znao zadržati pribranost, prisebnost i jednu dozu profesionalnosti (koja se ipak graničila i sa određenim stepenom prijateljske podrške i dogovora). Uzimajući u obzir ishod situacije, terapeut je postupio moralno ispravno, premda se rukovodio načelom ”cilj ne bira sredstvo”. Ipak, Glasser se cijelo vrijeme ponašao u skladu sa osnovnom pretpostavkom realitetne terapije, a to je sloboda izbora pojedinca. Dakle, uvažio je slobodnu volju svog klijenta, koji je dobrovoljno pristao na ovakav vid tretmana.
Ostavljamo neodgovorenim pitanje: ”Šta je bilo bolje za Georgeovu porodicu: da se ubio ili promijenio pol?” Pošto je poznato da ga porodica nije adekvatno prihvatila nakon operacije, da li bi njegova supruga i dijete doživjeli isti stepen boli i bijesa da je izvršio suicid?
Ipak, ovo su pitanja koja više zadiru u spekulacije filozofske prirode. Dužnost svakog psihološkog savjetnika i psihoterapeuta jeste da podstiče klijenta da ovaj ustraje u ponašanjima koja su odraz nagona za životom (Eros), te da koriguje ponašanja koja su rezultat nagona za smrću (Tanatos).
Selman Repišti,
U ovom tekstu obrađene su etičke (filozofske), psihološke i medicinske dileme i problemi vezani uz percepciju i poimanje asistiranog samoubistva kao jednog od mnogobrojnih psihosocijalnih fenomena.
Eutanazija je termin koji se koristi za svaki vid ubistva onih pacijenata koji su neizlječivo bolesni, koji trpe veliku bol i patnju, a vrši se zbog samih njih, kako bi ih se oslobodilo od daljih muka i jada (Singer, 2000). Po jednoj od podjela, može biti aktivna i pasivna. Aktivna obuhvata davanje odrrđenih (medikamentoznih) sredstava pacijentima, čije bi uzimanje rezultiralo njihovom smrću, dok se pasivna odnosi na uskraćivanje terapije pacijentima koji su najčešće u terminalnoj fazi bolesti.
Prema navodima Beauchampa (1999), eutnanazija (engl. physician-assisted suicide- PAS) je u medicini dugo bila zabranjivana, tj. medicinska etika je strogo osuđivala. Međutim, danas je u većini zemalja prihvatljivo ”vršiti” pasivnu eutanaziju. Aktivna je dozvoljena u Holandiji, Japanu i u jednoj od američkih država (Oregonu). Ovaj autor aktivnu eutanaziju naziva ”ubijanjem” (engl. killing), a pasivnu ”dozvoljavanjem da neko umre” (engl. letting die). Pasivnu jednostavno definiše kao uskraćivanje hrane i vode određenoj osobi.
Kakva je veza između eutanazije i suicida? Osoba može da zahtijeva da joj se omoguće ili dostave smrtonosne doze lijekova ili pak da traži obustavljanje terapije, koje će s vremenom dovesti do njene smrti. Ovaj vid eutanazije naziva se dobrovoljnom eutanazijom. Singer (2000) ističe da je nekada teško povući demarkacionu liniju između dobrovoljne eutanazije i samoubistva kome se asistira.
Međutim, kod samoubistva kome se asistira, druga strana ne mora biti svjesna da je uključena u proces suicida. Worchel i Gearing (2010) navode primjer žene po imenu Sam koja je isplanirala samoubistvo na način da je, nakon što je od svog stomatologa dobila određenu količinu nekog lijeka, taj isti lijek tražila i od svog ljekara opšte medicine. Nakon što je priskrbila dovoljne količine datog lijeka, počela se ”opraštati od svijeta u kome je do tada živjela”. Njeno samoubistvo je spriječeno, zbog čega je Sam bila ljuta. Nedugo nakon toga, izvijestila je da uopšte ne žali što je htjela počiniti suicid. Ovdje vidimo da je osoba vlastitom voljom htjela sebi oduzeti život, te da je u svoj čin svjesno uključila jednog stomatologa i ljekara, pri čemu oni nisu bili svjesni da nekome pomažu u pokušaju suicida. Dalje Samino objašnjenje ide u prilog tzv. racionalnog samoubistva. Ona je rekla da joj niko nije preostao od porodice (jer joj je nedavno umro suprug, a djece nisu imali), prema tome, nikome nije nanijela štetu.
U vezi sa ovim, treba pomenuti samoubistvo Nica Speijersa iz 1981. godine. Kako navodi Motto (1999, prema Worchel i Gearing, 2010), Nico je bio advokat i suicidolog, ali je ipak počinio samoubistvo zbog, kako je to objasnio u svom oproštajnom pismu, neizlječive bolesti i neizdržljivog bola. Godinu dana prije nego što je digao ruku na sebe, napisao je knjigu Aiding Suicide, u kojoj je iznio osam uslova pod kojima ipak ”treba” izvršiti samoubistvo. Navodimo njih četiri:
Kao što vidimo, uslov za asistirano samoubistvo je prisustvo kompetentnog, kvalifikovanog medicinskog radnika. Dakle, osobe koje rade u okviru zdravstvenih ustanova su najpozvanije kada se treba ”pomoći” pojedincu u ostvarenju ideje o uništenju vlastitog života. Ne pozivaju se prijatelji, vjerski autoriteti (npr. sveštenici…), pravni profili, već se cijeli proces prepušta ljekarima i/ili medicinskim tehničarima, kojima se daje moć nad nečijim životom, čime ih se jednim dijelom poistovjećuje sa ulogom Boga, odnosno vrhovnog autoriteta.
Literatura
Beauchamp, T. L. (1999). The medical ethics of physician-assisted suicide. Journal of Medical Ethics, 25, 437-439.
Singer, P. (2000). Praktična etika (2. izdanje). Beograd: Signature.
Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.
Selman Repišti,
1. 7. 2017.
Pretpostavlja se da je šah nastao na prostoru današnje Indije, oko 600. godine nove ere. Kasnije su ga Arapi ”prenijeli” iz Persije ka zapadu. Današnja šahovska pravila egzistiraju u gotovo neizmijenjenom obliku posljednjih 500 godina.
Šah se, u psihologiji, najviše istraživao u njene tri discipline. Prva je kognitivna psihologija (istraživanje opažanja, mišljenja, pamćenja, učenja, inteligencije i jezika), druga psihologija ličnosti (istraživanje relativno trajnih i stabilnih crta ličnosti, te dinamike i njenog razvoja), a treća zdravstvena psihologija (ispitivanje opaženog stresa kod igrača šaha i njegovih psihofizioloških indikatora). Studije o šahu su najbrojnije u kognitivnoj psihologiji i nude nam uvid u mentalne reprezentacije igrača ovog sporta, njihovu inteligenciju, memoriju, te usmjeravanje i distribuciju pažnje tokom igre.
Šahisti-eksperti su pohranili mnogo konfiguracija u dugoročnom pamćenju. Po potrebi ih prizivaju u radno pamćenje da bi iznašli što bolje rješenje problema sa kojim se susreću na šahovskoj ploči. Oni trebaju biti svjesni svih mogućnosti i prijetnji, te razmišljati nekoliko poteza unaprijed, pokušavajući predvidjeti sljedeći potez svoga protivnika. U tome im pomažu imaginacija i intuicija, odnosno mentalne reprezentacije potencijalnih odnosa među figurama i prethodno iskustvo.
Istraživanja pokazuju da eksperti, upoređeni sa amaterima u šahu, značajno bolje pamte raspored šahovskih figura na ploči (ako je on smislen). Međutim, ove razlike nisu toliko velike kada je zadatak zapamtiti nasumične konfiguracije. Zadatak koji se ekspertima u šahu prezentuje kao distraktor (tj. nešto što odvraća njihovu pažnju od glavnog fokusa), i to nakon zadatka upamćivanja smislenih konfiguracija, ne mijenja mnogo stepen njihovog dosjećanja. Kod amatera (novaka), ovakav zadatak ima značajan negativan učinak na njihovo dosjećanje rasporeda šahovskih figura na ploči. Ipak, ako se zadatak u ulozi distraktora prezentuje tokom faze upamćivanja, razlike u dosjećanju prestaju biti zanemarljive. Bez obzira na to, eksperti se i dalje bolje sjećaju zadane konfiguracije, u odnosu na amatere. Novaci su manje uspješni u otkrivanju prilika i opasnosti u igri, s povećanjem udaljenosti između figura. S druge strane, ovaj fenomen (povećanje nepažnje i porastom distance među šahovskim figurama) je zanemarljiv u grupi šahista-eksperata.
Prosjek koeficijenta generalne inteligencije šahista je značajno veći u odnosu na prosjek opšte populacije. Šahisti takođe postižu više rezultate na neverbalnom, u odnosu na verbalni dio testa inteligencije. Neverbalni dio uključuje zadatke kao što su oni koji se odnose na prostorno rezonovanje, nalaženje logičnih obrazaca u slaganju nekog mozaika ili figure i slično. Numerička inteligencija (sposobnost brzog, svrsishodnog ”baratanja” brojevima i matematičkim operacijama) vrsta je mentalnih sposobnosti koja je najsnažnije povezana sa uspjehom u šahu.
Studije u psihologiji ličnosti upućuju na spolne razlike u povezanosti nekih osobina ličnosti sa uspješnošću u šahu. Tako se ispostavilo da su žene-ekstraverti uspješnije od žena-introverata. Dakle, otvorene, komunikativne i socijalno angažovane žene postižu bolji rejting u šahu, za razliku od samozatajnih, zatvorenih i socijalno-inhibiranih pripadnica ljepšeg spola. Ovaj efekat je kod muškaraca obrnut: tihi, nekomunikativni muškarci koji se drže po strani (riječju, introverti) bolji su igrači od energičnih, otvorenih i socijalno-dominantnih muškaraca (ekstraverata). Žene-šahisti percipiraju nešto niži nivo stresa u odnosu na opštu populaciju i muškarce, kao i značajno viši nivo zadovoljstva životom. Iznenađujuće, žene iz ove grupe sportista izražavaju veću potrebu za postignućem u odnosu na muškarce.
Kada je riječ o studijama u području zdravlja, žene-šahisti pokazuju manju zabrinutost za vlastito fizičko zdravlje u odnosu na muškarce-šahiste. One se manje žale na tjelesne simptome od muškaraca. Istraživanja u kojima nisu ispitivane spolne razlike pokazuju da se na početku igre ubrzava rad srca šahista, da bi tokom igre ostao relativno stabilan (i viši u odnosu na neku aktivnost neutralnog karaktera). Disanje je nešto brže, a potrošnja kiseonika i kalorija nešto viša u odnosu na ”stanje mirovanja”, međutim, porast u ovim fiziološkim parametrima je zanemarljiv.
Za uspješnost u šahu važni su i još neki faktori: rani početak igranja i članstvo u nekom šahovskom klubu, broj igara na raznim turnirima (više vježbe u realnim uslovima – veći uspjeh), te veća kontrola prilikom izražavanja emocija (kako protivnik ne bi bio u stanju ispravno ”pročitati” govor tijela svoga suigrača: zabrinutost, nervozu, strah…).
Kao i u svakom sportu, u šahu je veoma bitna psihološka priprema igrača. Oponent sa mnogo pobjeda, priznanja i internacionalnom slavom može djelovati ”strašnije” nego što on to zaista jeste. Neki izuzetno dobri šahisti (koji su obećavali mnogo) priznali su da se nisu plašili igre ovakvog oponenta, već njega kao međunarodno poznatog i priznatog igrača nasuprot kojega moraju sjesti. Međutim, kako je igra odmicala, više su svoju pažnju usmjerili na otvaranje, taktike, vrebanje prilika i ostale tehničke stvari koje su bile vezane za igru. U tim trenucima, njihovo samouzdanje je raslo, te su povremeno i zaboravljali ko sjedi prekoputa njih. U nekim partijama, ovi (veoma dobri) igrači koje je javnost manje veličala su i pobjeđivali. Primjer je pobjeda Judit Polgar nad Garryem Kasparovim.
Ne smije se zanemariti ni rad na fizičkoj kondiciji. Šah je sjedeća igra i problemi sa leđima i neaktivnošću mogu djelovati nepovoljno po uspješnost igrača. Bolovi i umor mogu odvratiti pažnju i poremetiti koncentraciju šahista. S druge strane, dovoljan dotok kiseonika u moždani krvotok bitan je preduslov uspješnosti u misaonim aktivnostima i igrama. Neurastenija (sindrom hroničnog umora) dodatno narušava fokusiranost na igru. Osoba se osjeća fizički i mentalno umornom, a da za to ne postoji vidljiv uzrok tjelesne prirode. Sve u svemu, potrebno je održavati mentalnu higijenu, kao i fizičku spremnost. Sprega između tjelesnog i psihičkog zdravlja je predmet interesovanja zdravstvene psihologije, bihevioralne medicine, psihopatologije i psihijatrije. Zato je proučavanje šahista i njihovih životnih navika u okviru pobrojanih oblasti od izuzetnog značaja za podršku i razumijevanje ovog profila sportista.
Selman Repišti,
6.4. 2017.
Sintagma ”bijeli ovratnici” je slikovit naziv za visokopozicionirane zaposlenike neke firme, institucije, organizacije… U posljednje vrijeme, posebna pažnja posvećuje se kriminalnim djelima karakterističnim za pripadnike ove specifične grupe zaposlenika. Na počinjenje ovakvih nedozvoljenih radnji djeluju različiti faktori: pozicija (uz moć i status koje ona podrazumijeva) koju ”bijeli ovratnici” obnašaju, povoljna situacija koja im se ukazala (uz oportunizam kao crtu ličnosti) i realne poteškoće u blagovremenom otkrivanju ovakvih djela (što spada u ”opipljivu” grupu faktora).
Motivacija za počinjenje ovakvih djela je takođe višestruka: finansijski problemi u privatnom životu (otplaćivanje kredita, iznenadna situacija privatne ili poslovne koja je dovela do finansijske stagnacije ili nazadovanja i slično), potreba da se nadmudre ljudi sa kojima se radi (razmišljanje tipa: ”Ja sam inteligentniji od svojih saradnika, nadređenih, podređenih…”), potreba da se zaposlenik ovog profila osveti firmi i/ili nadređenima (duboko nezadovoljstvo poslom, osjećaj organizacijske nepravde, osjećaj inferiornosti, nedobivanje dovoljno poštovanja, pohvala…).
Dva su glavna načina počinjenja ovakve vrste organizacijskog kriminala – impluzivni tip (koji biva brz otkriven, budući da počinitelju hitno treba novac i da se on ne trudi toliko sakriti tragove i dokaze svojih nedozvoljenih djela) i organizirani tip (karakterizira ga dugoročno, pažljivo planiranje gotovo svakog detalja svojih akcija, te značajan napor da se prikriju tragovi i dokazi).
Ako želite pročitati nešto više o prototipu (”opštem” profilu) kriminalaca iz grupe ”bijelih ovratnika”, te o rezultatima istraživanja u ovoj branši, molim slijedite ovaj link:
Selman Repišti,
1. 4. 2017.
Tema mog diplomskog rada bila je Povezanost grafoloških crta sa osobinama ličnosti. Dakle, trebao sam provesti istraživanje kojim bi se ispitalo ima li uopće korelacije između navedenih varijabli. Također sam uzeo u obzir trenutno afektivno stanje sudionika istraživanja, kao i neke druge njihove karakteristike (spol, težina i visina).
150 sudionika ove studije trebalo je prepisati relativno kratak odlomak neutralnog sadržaja, na papir bez linija, unutar za to predviđenog (unaprijed definiranog) prostora. Slijede nalazi istraživanja.
Osobine ličnosti. Generalno gledano, ne postoji povezanost između osobina ličnosti i grafoloških crta. Međutim, u nekoliko posebnih slučajeva, dobivene su niske, ali statistički značajne korelacije.
Tako osobe otvorene za nova iskustva preferiraju pisati naliv-perom i grafitnom olovkom, ne vole pisati plavom kemijskom, slova naginju više ulijevo, a nagib retka im varira. Savjesne osobe vole pisati plavom kemijskom i naliv-perom, a ugodne osobe pretežno plavom kemijskom. Optimisti imaju tendenciju umanjiti veliko početno slovo, kao i širinu slova. Slova pretežno naginju udesno, a retci pisanja su im nešto zbijeniji.
Također sam angažirao tri neovisna procjenjivača, koji su na osnovu rukopisa trebali procijeniti u kojoj mjeri sudionici posjeduju određene osobine ličnosti, pretpostavljene Petofaktorskim modelom (inače dominantnim modelom u suvremenoj psihologiji ličnosti). Tako procjene: ekstraverzije, neuroticizma, savjesnosti, ugodnosti i otvorenosti prema iskustvu nisu povezane sa prosječnim ocjenama koje su dala tri neovisna procjenjivača.
Pozitivni i negativni afektivitet. Sudionici istraživanja trebali su procijeniti kako se osjećaju u datom trenutku. Emocionalna stanja koja su mogla biti prisutna kretala su se od ”uznemireno”, ”uplašeno”, ”živčano”, pa sve do ”poletno”, ”ponosno”, ”uzbuđeno”. Neka su nosila negativne, druga pozitivne konotacije. Nije dobivena statistički značajna povezanost između značajki rukopisa i trenutnog emocionalnog stanja sudionika ove studije.
Spolne razlike. Studentice ostavljaju veće margine dok pišu, te kod njih više varira lijeva margina, nego što je to slučaj kod studenata. Također, srednja zona slova (npr. visina slova ”a”, ”r” i ”s”) je viša nego kod muškaraca, s druge strane, muškarci ističu gornju zonu rukopisa (npr. dužina gornje petlje slova ”d”, ”b” i ”k”). Sudionice, u odnosu na sudionike istraživanja, preferiraju pisanje plavom i crvenom tintom. Druge značajke i parametri rukopisa nisu spolno specifični.
Težina i visina. Za rukopis debljih i viših osoba karakterističan je dulji gornji dio slova (gornja zona), kao i uže margine, te veći razmaci između redaka. Ostale karakteristike rukopisa nisu u korelacijama sa težinom i visinom.
Stabilnost rukopisa. Stabilnost je operacionalizirana (određena u terminima mjerljivosti) kao stupanj povezanosti mjere date grafološke crte na početku i na kraju uzorka rukopisa ispitanika. Drugačije rečeno, u pitanju je stupanj u kome sudionik dosljedno piše, tako da je njegov rukopis sličan u različitim dijelovima prepisanog odlomka. Najstabilniji je nagib slova, potom visina gornje zone, pa visina donje zone (donje petlje slova ”g” ”j” i ”p”). Najmanje su stabilni (zadnja je najnestabilnija): širina desne margine, udaljenost točke (slova ”i” i ”j”) od osnove slova i nagib retka.
Uzimajući u obzir izložene rezultate, zaključeno je da, općenito gledano, nema povezanosti između afektivnih stanja, osobina ličnosti i težine i visine s jedne i grafoloških crta i preferencije sredstva za pisanje s druge strane. Prisutne su određene spolne razlike u rukopisu, koje se vjerojatno mogu objasniti određenim bioantropološkim osobinama muškaraca i žena. Stabilnost rukopisa je važna stavka u forenzici, gdje može služiti kao provjera autentičnosti rukopisa počinitelja i/ili žrtve.
Rukopis se, pored ostalog, koristi u mjerenju implicitnog samopoštovanja, na način da se ispituje veličina nečijeg potpisa unutar zadanog okvira (prostora). Potpis je ipak lični pečat određene osobe, tako da se ovdje otvara nova zanimljiva istraživačka tema. Također, trebalo bi ispitati povezanost grafoloških crta sa rezultatima na projektivnim tehnikama (famozne Rorschachove mrlje i slično), kao i na mjerama ličnosti i psihopatologije koje sadrže kontrolne skale (npr. skalu laži).
Selman Repišti
