JUGOAZIJA

”Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.”

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

DA LI BI SUICIDALNIM KLIJENTIMA TREBALO DOPUSTITI DA SEBI ODUZMU ŽIVOT?  

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980).  Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

  1. ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
  2. klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
  3. klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

 

Selman Repišti,

4.8. 2017.

Eutanazija ili ”milosrđe bijelog mantila”

U ovom tekstu obrađene su etičke (filozofske), psihološke i medicinske dileme i problemi vezani uz percepciju i poimanje asistiranog samoubistva kao jednog od mnogobrojnih psihosocijalnih fenomena.

Eutanazija je termin koji se koristi za svaki vid ubistva onih pacijenata koji su neizlječivo bolesni, koji trpe veliku bol i patnju, a vrši se zbog samih njih, kako bi ih se oslobodilo od daljih muka i jada (Singer, 2000). Po jednoj od podjela, može biti aktivna i pasivna. Aktivna obuhvata davanje odrrđenih (medikamentoznih) sredstava pacijentima, čije bi uzimanje rezultiralo njihovom smrću, dok se pasivna odnosi na uskraćivanje terapije pacijentima koji su najčešće u terminalnoj fazi bolesti.

Prema navodima Beauchampa (1999), eutnanazija (engl. physician-assisted suicide- PAS) je u medicini dugo bila zabranjivana, tj. medicinska etika je strogo osuđivala. Međutim, danas je u većini zemalja prihvatljivo ”vršiti” pasivnu eutanaziju. Aktivna je dozvoljena u Holandiji, Japanu i u jednoj od američkih država (Oregonu). Ovaj autor aktivnu eutanaziju naziva ”ubijanjem” (engl. killing), a pasivnu ”dozvoljavanjem da neko umre” (engl. letting die). Pasivnu jednostavno definiše kao uskraćivanje hrane i vode određenoj osobi.

Kakva je veza između eutanazije i suicida? Osoba može da zahtijeva da joj se omoguće ili dostave smrtonosne doze lijekova ili pak da traži obustavljanje terapije, koje će s vremenom dovesti do njene smrti. Ovaj vid eutanazije naziva se dobrovoljnom eutanazijom. Singer (2000) ističe da je nekada teško povući demarkacionu liniju između dobrovoljne eutanazije i samoubistva kome se asistira.

Međutim, kod samoubistva kome se asistira, druga strana ne mora biti svjesna da je uključena u proces suicida. Worchel i Gearing (2010) navode primjer žene po imenu Sam koja je isplanirala samoubistvo na način da je, nakon što je od svog stomatologa dobila određenu količinu nekog lijeka, taj isti lijek tražila i od svog ljekara opšte medicine. Nakon što je priskrbila dovoljne količine datog lijeka, počela se ”opraštati od svijeta u kome je do tada živjela”. Njeno samoubistvo je spriječeno, zbog čega je Sam bila ljuta. Nedugo nakon toga, izvijestila je da uopšte ne žali što je htjela počiniti suicid. Ovdje vidimo da je osoba vlastitom voljom htjela sebi oduzeti život, te da je u svoj čin svjesno uključila jednog stomatologa i ljekara, pri čemu oni nisu bili svjesni da nekome pomažu u pokušaju suicida. Dalje Samino objašnjenje ide u prilog tzv. racionalnog samoubistva. Ona je rekla da joj niko nije preostao od porodice (jer joj je nedavno umro suprug, a djece nisu imali), prema tome, nikome nije nanijela štetu.

U vezi sa ovim, treba pomenuti samoubistvo Nica Speijersa iz 1981. godine. Kako navodi Motto (1999, prema Worchel i Gearing, 2010), Nico je bio advokat i suicidolog, ali je ipak počinio samoubistvo zbog, kako je to objasnio u svom oproštajnom pismu, neizlječive bolesti i neizdržljivog bola. Godinu dana prije nego što je digao ruku na sebe, napisao je knjigu Aiding Suicide, u kojoj je iznio osam uslova pod kojima ipak ”treba” izvršiti samoubistvo. Navodimo njih četiri:

  • kada odluka o suicidu nije donesena pod pritiskom, već slobodnom voljom izvršioca;
  • kada individua pati od nepodnošljivog bola, a izlječenje je nemoguće;
  • ako se angažuje pomagač, on mora biti kvalifikovani zdravstveni radnik ili doktor medicine ako su u pitanju lijekovi;
  • sam čin suicida treba biti dokumentovan i proslijeđen odgovarajućim autoritetima.

Kao što vidimo, uslov za asistirano samoubistvo je prisustvo kompetentnog, kvalifikovanog medicinskog radnika. Dakle, osobe koje rade u okviru zdravstvenih ustanova su najpozvanije kada se treba ”pomoći” pojedincu u ostvarenju ideje o uništenju vlastitog života. Ne pozivaju se prijatelji, vjerski autoriteti (npr. sveštenici…), pravni profili, već se cijeli proces prepušta ljekarima i/ili medicinskim tehničarima, kojima se daje moć nad nečijim životom, čime ih se jednim dijelom poistovjećuje sa ulogom Boga, odnosno vrhovnog autoriteta.

Literatura 

Beauchamp, T. L. (1999). The medical ethics of physician-assisted suicide. Journal of Medical Ethics, 25, 437-439.

Singer, P. (2000). Praktična etika (2. izdanje). Beograd: Signature.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

1. 7. 2017.

MANIFEST TRANSEGZISTENCIJALNE PSIHOLOGIJE

Transegzistencijalna psihologija je naziv koji je skovao autor pomenutog manifesta, kako bi objedinio osnovne pretpostavke egzistencijalizma i transpersonalne psihologije.

1.

Transegzistencijalna psihologija nije u potpunosti nova disciplina, odnosno praksa povratka apsolutu i istinskoj vlastitosti: ”Već je bar jednom rečeno – kako se vratiti na početak?”

2.

Transcendent je subjekt, koji se nalazi na putu širenja vlastitog  ja ili je već postigao trenutke jedinstva sa samim sobom (tj. univerzumom): ”Upražnjavanjem prakse širenja egzistencijalnog polja, postajemo ono što trebamo biti.”

3.

Iskustvo ”s one strane svijesti” (npr. uranjanje u apsolut i/ili okeansko osjećanje i/ili vrhunski doživljaj) naziva se transcend: ”Ekstenzivna iskustva su očigledne manifestacije univerzalnog, kosmičkog  ja.”

4.

Transpersonalni ambijent  je vlasništvo svih nas: ”Mjesto u nemjestu područje je samosustizanja, bez naznaka bilo kakve interferencije.”

5.

Egzistencijalna pukotina je stanje između biti i ne biti, stvarnosti i imaginarnog, postojanja i nepostojanja, subjekta i objekta, pitanja i odgovora: ”Među(ne)- postojanje je prvi korak ka samoutrnuću.”

6.

Susret sa samim sobom trebao bi biti najvažniji događaj u našem životu: ”Sam sebi postajem životni par-tner/spiritualni vođa/duhovno oličenje/egzistencijalni blizanac.”

7.

Samospoznaja je sinonimno određena kao: samo-postizanje, samostapanje, blažena samovitost, samo-dovoljna ostvarenost i samootrgnuće.

8.

Samouništenje nije ništa drugo, do uništenje vlastitih želja i očekivanja, u cilju samonadilaženja (samotran-scendencije): ”Lišite se mene, da biste došli do Sebe.”

9.

Svrha života je, pored ostalog, odbacivanje bremena prošlosti, fantazija i projekcija budućnosti i prihvatanje sadašnjosti kao jedinog ontološki ispravnog egzistencijalnog okvira: ”Sadašnjost je jedina realnost. Ona je takva kakvom se upravo prikazuje.”

10.

Nužno je shvatiti kako je poželjno prihvatiti da, što više dajemo (odnosno, odričemo se materijalnih sredstava, predmeta i objekata za koje smo vezani), to ćemo više imati (tj. brže se i uspješnije povezati sa samima sobom): ”Pružanje je oblik duhovnog/istinskog stjecanja.”

11.

Trebamo naučiti kako da učimo od svojih sugovornika, kao i iz svake situacije (bila ona pozitivna ili negativna): ”Prihvati ulogu vječnog učenika.”

12.

Poželjno je da razumijemo i usvojimo pojam mindfulness (svjesnost cjelovitosti i punine trenutnog opažaja, doživljaja i/ili iskustva), te da postanemo svjesni što više situacija tokom dana u kojima smo doživjeli ovo stanje: ”Sada sam u potpunosti ovdje.”

13.

Svako dolazi do svoje suštine (srži vlastite ličnosti i slično) na sebi svojstven način: ”Svako do sebe može isključivo kroz sebe”, ”Svako svoj put prelazi drugačijim koracima.”

14.

Teorijska znanja treba primjenjivati u maksimalnoj mogućoj mjeri na široki dijapazon prilika i situacija u kojima sudjelujemo: ”Neka tas prakse bude bar u ravnoteži sa tasom teorije.”

15.

Njegovati umjetnost šutnje: ”Uvježbavati osluškivanje glasa tišine”.

16.

Doživjeti suprotnosti kao dva ravnopravna, međusobno prožimajuća aspekta jedne (jedine) stvarnosti: ”Crno je u onoj mjeri bijelo u kojoj je bijelo crno”, ”Paradoksima nije mjesto u prosvijetljenom umu”, ”Rođenje je drugi naziv za smrt, a smrt je termin za rođenje”.

17.

Naš zadatak je zatvoriti unutarnji krug koji je jedino vidljiv i obuhvatljiv iz ugla vječnosti (odnosno proširenog selfa): ”Geštalt je univerzalno-individualna samosličnost.”

18.

Spoznajom sebe, dolazimo do saznanja da smo isti kao prije, ali sa potpunim uvidom u ono što istinski jesmo: ”Spiritualna metamorfoza omogućuje dinamičnu kon-zistentnost našeg bića.”

19.

Iskustvo prosvjetljenja nastaje kada shvatimo da nema razlike između pitanja i odgovora: ”Kada zamre dijalektika, dijalozi postaju suvišni.”

20.

Dužni smo podučiti druge kako se korača, ali ne smijemo hodati umjesto njih: ”Osvijetlite im staze, a potom ih pustite da sami održavaju plamen onako kako su ga naučili zapaliti.”

21.

Ne treba gledati u ogledalo, da bi se vidio vlastiti odraz. ”Gledajte kroz i unutar ogledala.”

22.

Misli iz vlastitog selfa, preispitaj realnost /Think from your own self, question reality/: ”Probudite se, jer ćete jedino tako postati i ostati (biti) svjesni.”

23.

Ostanimo nepoljuljani. To je početak unutarnjeg rasta. ”Ma šta se dešavalo oko vas, zadržite unutarnji osmijeh.”

24.

Podesimo frekvenciju vlastite egzistencije tačno između subjekta i objekta. ”Postanite promatrač i promatrani. U isto vrijeme, budite učenik i učitelj.”

25.

Krajnji rezultat transpersonalnog izleta može se opisati kao osjećaj bezvremene, samodovoljne šutnje: ”Na kraju će se čuti samo tišina. Bit će sve na svom mjestu.”

26.

Širina, dubina i tačka slivaju se u jedno. ”Nek sve vidljivo i spoznatljivo bude ono što uistinu jest.”

27.

Egzistencijalni prostor, odnosno ”manevriranja” u njemu, klasificirana su na sljedeći način:

  1. primarna egzistencija (1E): nivo (modalitet, registar) koji je odraz postignuća egzistencijalnog subjekta, a tiče se izjednačavanja egzistencije i esencije (apsolutna zaokruženost), predstavlja najviši oblik bivstvovanja;
  2. sekundarna (prijelazna) egzistencija: može se javiti u dva oblika: antiegzistencija (2AE) -nihilacija standardnog registra bivstvovanja i duhovni put od egzistencije ka esenciji (2EE) – zagovaraju ga različiti legitimni religijski pravci i frakcije i
  3. tercijarna (standardna) egzistencija (3SE): najniži oblik življenja – odnosi se na uobičajeni egzistencijalni registar i velika većina ljudi egzistira u ovom modalitetu bivstvovanja.

Selman Repišti

(Iz istoimene knjige, objavljene 2013. godine)