Category: savjeti psihologa

Savjet psihologa: Kako pomoći sebi i drugima u slučaju nesanice?

Nesanica (insomnija) pogađa nekih 30% opšte populacije. Međutim, ozbiljna, ponavljajuća nesanica prisutna je kod 10-15% opšte populacije. Nešto je češća kod razvedenih ili rastavljenih osoba, žena i starijih ljudi.

Više je podjela insomnije, stoga, i više njenih oblika/vrsta. Po vremenskom intervalu u kojem nastupa, nesanica može biti inicijalna (poteškoće prilikom padanja u san), tranzitorna (problemi sa održavanjem sna, u smislu učestalog buđenja tokom noći) i terminalna (poteškoće koje se ogledaju u veoma ranom buđenju, uprkos potrebi organizma da odspava još neko vrijeme i uprkos tome što nam objektivne prilike dozvoljavaju duže spavanje).Po tome šta joj je uzrok, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nesanica je zaseban psihofiziološki problem, odnosno poremećaj spavanja, dok je sekundarna nesanica rezultat nekog medicinskog ili psihološkog problema ili nastaje kao reakcija na specifične okolinske uslove. Po trajanju, insomnija se javlja u dva oblika: akutnom (nesanica ograničenog trajanja, koja je rezultat novonastale situacije: doživljenog stresa usljed npr. preopterećenosti na poslu, preseljenja, važnog životnog događaja i slično; ova vrsta nesanice nestaje čim dođe do prilagodbe na nove okolnosti) i hroničnom obliku (može potrajati godinama i zahtijeva pravovremeni, adekvatan tretman).

Kako da pomognete sebi i drugima?

1. Prestanite piti kafu i alkoholne napitke nekoliko sati prije spavanja.

2. Radite neku vrstu vježbi, gimnastike tokom dana (ali ne i neposredno pred spavanje, jer to može dodatno povećati budnost).

3. Odredite tačno vrijeme buđenja i ustajanja svakog dana (kako biste na neki način podesili svoj bioritam).

4. Idite u krevet kada osjetite da ste baš umorni.

5. Ne upotrebljavajte laptope, tablete, mobilne telefone… bar sat-dva prije spavanja.

6. Ne jedite velike obroke unutar nekoliko sati prije odlaska u krevet.

7. Obezbijedite sebi odgovarajuće vanjske uslove za spavanje (adekvatnu temperaturu i zamračenu prostoriju koliko je god moguće izolovanu od buke, te kvalitetan madrac i jastuk koji vam odgovara).

8. Nakon što legnete, izbjegavajte gledati u sat (jer to dodatno može povećati vašu tjeskobu glede nesanice).

9. Ne koristite svoju spavaću sobu u druge svrhe, osim u svrhu spavanja i seksa (dakle, u ovoj sobi ne biste trebali raditi, obavljati telefonske pozive, gledati TV i slično).

10. Pošto nesanica može biti rezultat problema sa kojima se susrećete svakog dana, pokušajte razmisliti kako ih riješiti. Za početak, napišite listu problema, presavijte papir i ostavite ga van spavaće sobe.

11. Pokušajte stvoriti neki vid rutina ili rituala koji vam olakšavaju odlazak na spavanje (npr. topli čaj, čitanje nekog lakog štiva pred spavanje, masaža i slično).

12. Pokušajte koristiti što manje količine tableta za spavanje, zbog mogućnosti navikavanja (ovisnosti).

Na kraju, provjerite da li zaista imate problem sa spavanjem. Nije strašno ako ne možete zaspati prvih 15-20 minuta nakon što legnete. Međutim, ako to traje više od pola sata, a naročito nekoliko sati i ako se ponavlja iz noći u noć, potražite stručnu pomoć. Takođe, ukoliko ne možete sami da se izborite sa svojim svakodnevnim problemima, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Možda se, u međuvremenu, riješite i nesanice.

Selman Repišti,

4. 8. 2016.

Psihologija kontrole

Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se oni ponašaju prema nama. Zapravo, živjeti u skladu sa filozofijom ”uzvratiti udarac”. Identificirati se s nekom društvenom ulogom gdje možemo zadovoljiti potrebu za moći, dominacijom. Boriti se, udarati glavom u zid, pokazati krajnji oblik tvrdoglavosti i svojeglavosti. A sve to kako bismo zadobili primarnu kontrolu.

Ali, možemo se odlučiti da radimo na sebi, da prihvatimo filozofiju ”živjeti s tim (saznanjem, problemom)”. Mijenjati sebe, spustiti kriterijume, ovladati sobom, steći samokontrolu zajedno sa fleksibilnošću. Zadobiti sekundarnu kontrolu!

Želio bih nešto napisati i o sljedećoj pojavi, navici ili fenomenu. On(a) se zove mjesto (lokus) kontrole. Ako smatramo da je (skoro) svaki događaj u našem životu rezultat neke više sile, tuđe volje, sudbine, sticaja okolnosti, onda psiholozi kažu da imamo vanjski lokus kontrole. Drugim riječima, uticaj na važne događaje u našem životu kao da je van naše kontrole, izvan našeg djelokruga. Tipične izjave osoba sa vanjskim lokusom kontrole su:

Biće što mora biti.
Desiće se što je suđeno da se dogodi.
Sve je to Božja volja.
Takva mi je sudbina, šta ćeš.

A ako smatramo da možemo postupati i ponašati se po svojoj slobodnoj volji, te ako snosimo i preuzimamo odgovornost za svoje postupke, psiholozi kažu da je za nas karakterističan unutrašnji lokus kontrole. Dakle, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu, sadašnjost i budućnost, sreću i neraspoloženje, put ka uspjehu i neuspjehu. U ovom slučaju, odlikujemo se osobinama kao što su: aktivnost, djelotvornost, efikasnost i svrsishodnost.

Nekada se dešava da osobe s vanjskim lokusom kontrole budu pasivne i prepuste se sudbini. S druge strane, oni s unutrašnjim lokusom kontrole nekada neuspjeh koji je rezultat sticaja okolnosti pripisuju samima sebi. Oni su, u svojim očima, krivci za neku situaciju koja je bila nepredvidljiva.

Zato je dobro da smatramo kako je život u našim rukama, ali da se mogu pojaviti i neke iznenadne okolonosti, koje nisu rezultat naše volje i ponašanja. Dakle, da je naše poimanje sebe i svijeta pod uticajem unutrašnjeg lokusa kontrole, ali ne njegove ekstremne varijante. Uz to, trebamo shvatiti da izvjesni događaji nisu pod našom kontrolom. Drugim riječima, da ne možemo ostvariti apsolutnu kontrolu nad životom, već da se jednostavno trebamo pomiriti s nekim stvarima i prilagoditi im se. To znači sticati sekundarnu kontrolu.

Selman Repišti,

31. juli 2016.

ŠTA JE TO SOCIJALNA PODRŠKA?

Socijalna podrška važan je aspekt društvenih odnosa. Ona ima pet oblika:

Emocionalna socijalna podrška ogleda se u ljubavi, prihvatanju, povjerenju i brizi i saosjećanju koje primamo od strane naše porodice i prijatelja.

Informacijska socijalna podrška ogleda se u savjetima, prijedlozima i vlastitim životnim iskustvima, koje nam saopštavaju naši najbliži, bilo da je to bračni partner, prijatelj ili roditelj.

Socijalna podrška koja se odnosi na cijenjenje i evaluaciju podrazumijeva povratne informacije od osoba koje su nam bitne, a koje žele da nam učvrste samopoštovanje, poboljšaju sliku o sebi ili da nam dobronamjerno daju do znanja koje su to naše negativne osobine i ponašanja i kako ih što bezbolnije promijeniti.

Instrumentalna socijalna podrška odnosi se na konkretnu pomoć koju primamo od nekoga. Tako nam roditelj može pričuvati dijete, prijatelj ponuditi finansijsku pomoć, a bračni partner pomoći oko kušnih poslova.

Socijalna podrška koja se odnosi na druženje ogleda se u grupnoj pripadnosti (npr. kao član neke nevladine organizacije, sportskog udruženja i slično imamo osjećaj grupne pripadnosti, osjećamo se osnaženo i povezano sa ljudima kojima smo okruženi i sa kojima dijelimo iste socijalne uloge i pripadnost).

Pored toga, dva su tipa socijalne podrške:

Očekivana socijalna podrška odnosi se na naše vjerovanje o tome da nam neko može pružiti određenu vrstu pomoći i podrške. To, u stvarnosti, ne mora biti slučaj, ali je bitno da nas drži uvjerenje kako nismo sami i kako je nekome stalo do nas.

Stvarna (primljena) socijalna podrška obuhvata socijalne resurse koje su nam već pružili ili koje će nam vrlo vjerovatno obezbijediti osobe kojima vjerujemo i na koje računamo.

Jaz između očekivane i stvarne socijalne podrške dodatno produbljuje depresiju, dok svijest o tome da imamo razgranatu mrežu socijalne podrške vodi ka optimizmu, zadovoljstvu životomi dobrom mentalnom zdravlju.

Ovaj članak pripada grupi tekstova koji se odnose na psihoedukaciju. Psihoedukacija je informisanje opšte populacije, klijenata u psihoterapiji, učenika u školama… o značenju psiholoških termina, te objašnjavanje psihosocijalnih i fizioloških procesa koji stoje u pozadini različitih psiholoških fenomena (npr. anksioznosti, ponašanja u grupi, percepcije, kreativnog mišljenja, antisocijalnog ponašanja…).

Selman Repišti,

23. 7. 2016.

TEŠKO VAM JE NAPUSTITI LOŠE ZDRAVSTVENE NAVIKE?

To je zato što nailazite na pet glavnih prepreka:

  1. Većina zdravstvenih navika stečena je tokom djetinjstva

Višesatno gledanje TV-a možda vas podsjeća na porodična okupljanja, kada ste bili skupa sa roditeljima i svojom braćom/sestrama. Jedenje velikih količina hrane može biti povezano sa ljubavlju vaše majke, koja je, pored ostalog, ispoljavana tako da ste dobivali velike, ukusne obroke koje ste jeli halapljivo, puni zadovoljstva i zahvalnosti, uz doživljaj emocionalne topline i ispunjenosti.

  1. Zdravstvene navike znaju biti nezavisne jedna od druge

Možete biti nepušač i ne konzumirati alkohol, ali ne morate redovno raditi vježbe. S druge strane, možete održavati normalnu tjelesnu težinu, a da ste pritom pušač. Isto tako, možete se napijati vikendima, ali se truditi da slobodno vrijeme provodite na svježem zraku i u obaveznoj popodnevnoj šetnji.

  1. Često nismo dovoljno (ili nikako) motivisani da promijenimo nepoželjne zdravstvene navike

Razlog leži u posljedicama loših navika, koje najčešće nisu trenutne, već se javljaju kasnije. Tako prekomjerno uzimanje hrane neće imati trenutne negativne učinke, već će oni biti prolongirani (odloženi za par sedmica, mjeseci…). Slično je sa konzumiranjem alkoholnih pića i cigareta, te tjelesnom neaktivnošću.

  1. Zdravstvene navike nisu stabilne tokom vremena

Ako smršate pet kilograma, nećete uvijek imati isti broj kilograma manje, već postoji mogućnost da se vratite na stare navike hranjenja i dobijete npr. sedam kilograma. Ako odlučite prestati pušiti i uspijete u svom naumu, možete nakon nekog vremena opet početi sa ovom negativnom zdravstvenom navikom. Ukoliko odlučite redovno ići na zdravstvene preglede, kasnije možete ponovo zanemariti svoje zdravlje i prestati ići ljekaru.

  1. Društvene i kulturalne prilike nam nisu uvijek naklonjene

Pušenje i pijenje je češće u društvu u kome skoro svi to rade. Ovo su nepovoljni socijalni faktori. Slično, u kulturi kojoj pripadamo neke od (negativnih) zdravstvenih navika mogu biti norma po kojoj se ”treba” ponašati: dugotrajno sjedenje i ležanje; pretjerivanje u konzumiranju tijesta, masne hrane, alkohola i kafe; prekomjeran i naporan rad koji dovodi do stresa i izgaranja…

O prevazilaženju ili zaobilaženju ovih prepreka biće riječi u nekom od narednih članaka.

Selman Repišti,

20. 7. 2016.

Nekoliko citata o ličnosti iz pera poznatih književnika

‘Nije svako u prilici postati ličnost. Većina naprosto postane tipična, nikada ne iskusivši tegoban proces postajanja individuom (…) Ličnost je produkt sudara između dvije suprotstavljene sile – nagona za kreiranje života na sebi svojstven način i nastojanja naše okoline da nas primora na konformizam.”

Hermann Hesse (1877-1962): Duh vremena: Izabrana pisma

”Prvo treba da doživiš poraz i da dočekaš da ti se ponište proturječna gledišta. Potrebno je da nestaneš kao ljudsko biće da bi se iznova rodio kao ličnost. Treba da se pougljiš i okameniš, kako bi se izdigao, počevši od najsitnijeg nazivnika u sebi.”
Henry Miller (1891 – 1980): Jarčeva obratnica

”Pojedinac žali i za najgorim navikama koje je izgubio. Možda u ovom slučaju i najviše žali. Ta, ove navike su prosto suštinski dio ličnosti.”

Oscar Wilde (1854-1900): Slika Doriana Graya

Dakle, niko ne može živjeti umjesto Vas. Niko Vas ne može promijeniti, osim samih sebe. Morate proći kroz patnju, stres i ostale nedaće, da biste znali cijeniti istinsku sreću. U toku ovog ”podviga”, imate pravo na pogreške, isto kao što imate pravo i da ih ispravite.

Srdačno,

Selman Repišti & Ilda Imamović

 

 

 

Savjet psihologa: Kako postići da nas drugi više cijene?

Nije mnogo važno koliko toga znate ili umijete. Bitnije je da svoja znanja, vještine i sposobnosti ”iznesete” pred druge dovoljno samouvjereno. Dakle, samopoštovanje i samopouzdanje su ključni elementi slike koju o vama imaju drugi ljudi. Ukoliko im date do znanja da vjerujete u sebe, te da ste nepokolebljivi i psihički snažni, time im šaljete sljedeće informacije: ”Posjedujem dobro mentalno zdravlje”, ”Prepreke koje imam u životu lako savladavam, ne plašeći se suočavanja s njima”, ”Siguran sam u svoje znanje, sposobnosti, talente i vještine”, ”Znam šta radim.”

Poštujte sebe i budite ponosni na sve ono što ste postigli do sada (i što namjeravate postići, odnosno ostvariti u budućnosti). Na ovaj način, ”rastete” u svojim očima, te sami sebi, ustvari, pružate sigurnu, trajnu i iskrenu podršku. Ovako radite na svojoj snazi volje, karakteru, nezavisnosti i jednoj vrsti ”psihičke samoodrživosti”. Kada drugi shvate koliko cijenite sami sebe, to će ih natjerati da vas i oni cijene, odnosno doživljavaju i gledaju s respektom (a možda i divljenjem).

Dajte drugima do znanja da je vaše vrijeme bitno, da ga nemate mnogo, te da ga ne trošite na nepotrebne stvari i aktivnosti. Dakle, ako drugi ljudi vide da ste zaista zauzeti, organizovani i ”imate šta raditi u životu”, vaša ”vrijednost” će porasti. S druge strane, osoba koja ostavlja utisak neangažovanosti, čovjeka koji u svom životu ima mnogo ”praznog hoda” i slično, biće percipirana kao neko ko nije dovoljno vrijedan, niti ozbiljan. Slično, ljudi će misliti da je ova osoba kolebljiva, te da joj čine neki vid usluge što nekada provedu vrijeme s njom. Dakle, cijenite svoje vrijeme i stavite to drugim ljudima na znanje.

Pokažite iskreno interesovanje za probleme, poteškoće, mišljenja i želje drugih ljudi. Po principu reciprociteta (obostranosti, uzajamnosti), i oni će biti zainteresovani za vaše probleme, stavove, principe, i slično.

Na kraju, preuzmite odgovornost za vlastito ponašanje i donesene odluke. Međutim, ukoliko su u donošenju odluka učestvovale i druge osobe, jasno im dajte do znanja u kojoj mjeri se eventualni negativni ishod zajedničke odluke može pripisati vama, a koliko njima. Naravno, vaše mišljenje će biti izrečeno isključivo iz vaše perspektive, što ćete naglasiti prilikom razgovora sa spomenutim osobama. To znači da ćete i njima dozvoliti da iznesu svoje mišljenje i percepciju čitave situacije. Dakle, insistirajte na tome da se vaša postignuća priznaju i adekvatno vrednuju, pri čemu nećete bježati od svojih pogreški. Pogreške i previde ćete priznati, iznoseći objektivne argumente kojima možete opravdavati svoje ponašanje, te ističući da ste nešto naučili iz svojih grešaka, uz dobru volju za promjenom i unapređenjem svoga ponašanja i/ili procesa donošenja odluka (bilo to na poslu ili u privatnom životu). I, držite se onoga što ste rekli, jer tako radite na samokritičnosti i principijelnosti.

Do sljedećeg članka,

srdačan pozdrav,

Selman Repišti

 

Ne vjerujte psihologu…

Ne vjerujte psihologu koji o radosti života govori s maskom na licu, ukočeno, svisoka – zaleđenog osmijeha, hladnog pogleda i krutog tjelesnog stava. On ne misli ono što govori – život je za njega samo projekat, odnosno, scena koja mu služi za manipulaciju drugima. 

Ne vjerujte osobi koja se ne raduje spontanim trenucima pošteno zaslužene tuđe sreće (makar bila i vezana za nekoga ko joj nije naročito drag). One neće iskreno pozdraviti ni vašu sreću.

Ne vjerujte ljudima koji se ne raduju na autentičan način vašem (opet zasluženom i teškom mukom stečenom) uspjehu. Oni su, jednostavno, dobro uvježbani glumci na daskama života i prijateljstva. 

Ne vjerujte onima koji vas (navodno) slušaju, ali vas ne čuju. Oni samo nervozno klimaju glavom dok im nešto pričate, a ustvari ne pokazuju nikakvo interesovanje za sadržaj onoga što ste podijelili s njima (makar to bilo intimno i delikatno).

Ne vjerujte osobama koje bez uzbuđenja i inspiracije pričaju o svojim životnim ciljevima, nadama i željama. Oni su proračunate, lijene i, nerijetko, emocionalno hladne.

Vjerujte onima koji istinski vjeruju u vas, bezuslovno vas prihvataju i spremno opraštaju vaše pogreške. Za njih vrijedi živjeti!

Selman Repišti

Psihologija – zanimanje prošlosti

Premda sam psiholog, ovdje ću vas upoznati sa nekoliko svojih, dobro utemeljenih razmišljanja o ovoj oblasti i njenim ”nosiocima”.

Savremeni psiholog je malodušna, priprosta osoba, naročito na našim prostorima. Žene-psiholozi nerijetko traže da ih zovemo psihologinje ili psihološkinje. Bile bi još sretnije kada bi im neko prišio titulu doktorice ili doktorke. U pravilu, mi nismo doktori, osim ako zvanično ne doktoriramo. Inače, moderni psiholog je neobrazovana osoba: loše poznaje strane jezike (osim, možda, engleskog); slabo se razumije u medicinu; nije upoznat sa osnovnim pojmovima u filozofiji, niti sa djelima važnijih filozofa; pretjerano je uvjeren u svoje ”bezgranično” znanje; te smatra da je uvijek pozvan da da mišljenje o nekoj društvenoj ili političkoj temi (premda baš i nema pojma iz sociologije i politologije, a ruku na srce, ne poznaje dovoljno ni socijalnu psihologiju).

U većini slučajeva, između pojma psiholog i psihopata možete staviti znak jednakosti. Psiholozi nisu mnogo zainteresovani za naša osjećanja, oni ih ”profesionalizuju”, pretvaraju u predmet svoje struke i mjerenja. Zato, ako nam kažu: ”Kako ste? Izvinite, ovo je moja profesionalna deformacija da pitam kako ste ili kako se osjećate…”, znajmo da ih naši doživljaji i emocije uopšte ne zanimaju. Jednostavno, žele potaći sagovornika da s njima podijeli svoja negativna i samoporažavajuća razmišljanja i osjećanja, kako bi se oni (psiholozi) osjećali bolje (”Drugima je loše, meni je dobro, kako je njima”).

Većina naučnih članaka iz psihologije je dosadna. Ponavljaju se jedne te iste teme (to su najčešće: anksioznost, depresivnost, motivacija, školski uspjeh i socijalna podrška). Iznova i iznova se računaju korelacije (povezanost) između ovih varijabli, a neizostavna praksa je da se ispitaju polne razlike. Drugim riječima, razlike u rezultatima muškaraca i žena na nekoj od skala anksioznosti, depresivnosti, motivacije, socijalne podrške… Samo se pitam: šta ćemo kada iscrpimo sve ove teme, tj. kada više ne budemo mogli pisati radove, a da se ne ponavljamo. Slično, učimo ljude kako da žive i kako da budu zadovoljni životom. Ovdje ima ozbiljnih istraživanja i novih saznanja, međutim, pozitivna psihologija će se ”skončati” onako kako je i ”začeta”. Edukacijska (pedagoška) psihologija je oblast koja je nepotrebna, pod uslovom da imamo pedagogiju. Zato ne bi bilo loše da se sastane tim stručnjaka i da odluče ukinuti jednu od ove dvije oblasti. Isto tako, bojim se da će i psihologija ličnosti, inače moja uža oblast, uskoro biti na izdisaju. Organizacijska (poslovna) psihologija previše liči na menadžment i poslovnu ekonomiju, tako da bi u ovom slučaju trebalo razmisliti o jednoj oblasti koja objedinjuje sve pobrojane (navodno) različite discipline. Ekološka psihologija je, po meni, naveća glupost koju smo uspjeli izmisliti (za razliku od pedagoga, koji su nas davno nadmašili po svojim inventivnim potencijalima; o čemu možete pročitati u mom tekstu: ”Pedagogija – trnovit put do ‘pedalogije’ ”).  Ekološka psihologija je disciplina koja proučava naš odnos s okolinom, ekološku svijest i slično. Poznato je da je ekologija biološka disciplina, al’ eto psiholozi su našli za shodno da i ovdje umiješaju prste.

Pravi psiholog će predano, pažljivo, savjesno i odgovorno proučavati i istraživati ono što je u domenu njegove discipline. Autentični psiholog je radoznao, objektivan i kritički sagledava problematiku koji treba prostudirati. Dakle, on se ne zatvara u ”suhe okvire akademizma”, već pravi korak izvan toga i pridružuje se stvarnom svijetu i realnom društvenom životu. Njemu je interesantan svaki socijalni fenomen, originalna ličnost i najbeznačajnija anomalija na koju naiđe. On teži sebi i drugima objasniti kako stvarno stoje stvari, kako život i socijalni odnosi zaista funkcionišu i slično. On se ne boji svijeta, nije ga strah niti mu je ispod nivoa razgovor sa prosjakom, prodavačem na pijaci, radnicom u trafici…

Nažalost, savremeni psiholog je intelektualni šminker, pokondireni pozer i nedodirljivi ”istraživač”. On je puritanac, odnosno akademski čistunac, koji teži ka tome da se što više izoluje od stvarnog svijeta, od prave psihologije. Zato je današnja psihologija, u stvari, elitistička disciplina, stjecište ”odabranih”.

Neki moderni psiholozi su krenuli nešto drugačijim (opet pogrešnim) putem. Žele slavu, popularnost, tj. redovno pojavljivanje u usmenim medijima… Da samo znate kako se pripremaju za ovu ”svetu misiju”, u kojoj će gledaocima-laicima prenijeti neku ”suštinsku” istinu… A evo i nekih od tih ”aksioma života” koje velikodušno dijele narodu:

”Znate, čovjek je društveno biće”.

”Bračni drugovi mogu, ali i ne moraju da se slažu jedno s drugim.”

”Neki ljudi vole da izlaze, a drugi su više povučeni. To je činjenica.”

”Ja, kako psiholog, smatram da su ove tehnologije otuđile ljude jedne od drugih.”

”Psihološki gledano, osoba je nekada sretna i vesela, a nekada tužna i nesretna.”

”Kao što se kaže, svijet trebamo gledati kroz ružičaste naočale”.

”Širite pozitivnu energiju oko sebe. To je ključ uspjeha.”

”Neki mladi su pasivni, znate, ali nađe se neko ko je i aktivan, znate…”

Dakle, svrha ovog članka jeste da potakne ljude da što manje vjeruju psiholozima, te da natjera psihologe da se malo ”trgnu” i zapitaju čime se to bave i da li to rade na pravi (socijalno-korektan) način. I sam nekada zapadnem u iskušenje da postupak u skladu sa ovim opisima, ali se isto tako potrudim da, putem samorefleksije i samokritičnosti, odgovorno i zdravorazumski nastavim vlastito ”psihologiziranje”. Do kada, ne znam, jer smatram da će profesija psihologa veoma brzo izgubiti svoju funkciju, ne nudeći ništa novo, niti zanimljivo.

Selman Repišti,

5. 11. 2015.

Martin Seligman: Ambasador pozitivne psihologije

U prethodnom članku, upoznali smo vas sa nekim od Seligmanovih termina i doprinosa pozitivnoj psihologiji.

Seligman je rekao da trebamo upotrijebiti svoje snage (”jaču stranu”) i vrline kako bismo bili dio nečeg većeg, odnosno šireg od nas samih. Drugim riječima, naš istinski, autentični, pravi doprinos treba se ogledati i ispoljiti na širem planu, kako bismo u konačnici došli do toga da živimo smislen život.

Kad smo kod života, Seligman razlikuje tri ”stupnja” egzistencije, odnosno osmišljavanja života:

  1. Prijatan život (primijeniti drugačije strategije suočavanja sa teškoćama u prošlosti – dakle, ne smije se biti fiksiran na negativna osjećanja; uživati u sadašnjosti i gajiti osjećanje nade i optimizma koja trebaju oblikovati našu budućnost);
  2. Dobar život (”kultivisanje”, odnosno njegovanje vlastitih snaga i vrlina, tako da budemo spremni na učenje, ulaganje napora i razvijanje postojećih ”jačih strana” ličnosti) i
  3. Smislen/svrhovit život (ne postoji prečica do trajne i istinske sreće, već se treba potpuno angažovati i uključiti u aktivnosti koje dovode do ”opšteg dobra”, gubeći samosvjesnost i postajući dio nečega univerzalnog, nesebičnog i humanog).

Sretno,

Ilda Imamović i Selman Repišti

 

KAKO DO PSIHOLOŠKOG BLAGOSTANJA?

Martin Seligman je američki psiholog koji je inače poznat po svom terminu naučena bespomoćnost. Naučena bespomoćnost je psihofizičko stanje koje nastaje usljed niza nepovoljnih ishoda po jedinku, u smislu da je individua bila bespomoćna, neefikasna i neefektivna jedan vremenski period. Nakon toga, ona odustaje od bilo kakvog zalaganja, napora, vjere i očekivanja uspjeha i učinkovitosti. Na kraju, postaje pasivna i nedjelotvorna, čak i kada joj objektivne prilike dozvoljavaju ”korak naprijed” i dopuštaju da promijeni svoju nezavidnu situaciju, tj. preokrene je u svoju korist.

Međutim, zadnjih decenija, Martin Seligman se bavi pozitivnom psihologijom. Jedna od njegovih knjiga zove se Naučeni optimizam, što dovoljno govori o njegovom pomaku ka proučavanju oblasti koja se odnosi na rast, razvoj i oplemenjivanje ličnosti.

Seligmanova koncepcija psihološkog blagostanja (dobrostanja, ili na engleskom wellbeing – a ) sastoji se u tome da on pretpostavlja kako psihološko dobrostanje ”leži” na pet stubova, tj. ima sljedećih pet elemenata:

a) njegovanje ispunjavajućih veza (prijatelji, porodica, intimne veze…);

b) pozitivne emocije (optimistični pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost)

c) značenje i smisao (osjećaj da pripadamo i potreba da služimo nečemu važnijem, većem od samih nas)

d) postignuće i priznanje (bez obzira donosi li pozitivne emocije, vodi li smislu života ili nečemu drugome; dakle – postignuće, ambicija i ostvarivanje ciljeva samo po sebi)

e) puna (potpuna) uključenost u aktivnosti iz kojih učimo, u kojima rastemo kao ličnosti i koje ”hrane” (potkrepljuju) našu sreću (pozitivno raspoloženje).

Po Seligmanu, šest je vrlina koje su povezane sa smislenim životom, ispunjenjem i pozitivnim osjećanjima: hrabrost, mudrost/znanje, ljubav/humanost, pravičnost, duhovnost i umjerenost. One su kulturalno univerzalne i povezane sa dugoročnom srećom i zadovoljstvom životom.

Selman Repišti i Ilda Imamović,

Vaš tim Pozitivne psihologije