DA LI BI SUICIDALNIM KLIJENTIMA TREBALO DOPUSTITI DA SEBI ODUZMU ŽIVOT?  

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980).  Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

  1. ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
  2. klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
  3. klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

 

Selman Repišti,

4.8. 2017.

EGZISTENCIJALNI NAMĆOR (PRVI ČIN)

Drama o apsurdu postojanja i hipertrofiji ega na račun superega

Lica:

Pol Ekendorf (filozof, 51 godina)

Sigmund Alper (teolog, 62 god.)

Lana Verlen (matematičarka, 35 god.)

Hans Gustafson (klinički psiholog, 27 god.)

Hemfri Šulc (fizičar, 46 god.)

Prim. dr Ludvig Bering (psihijatar, 60 god.)

medicinska sestra (42 god.)

medicinski brat (38 god.)

 

PRVI ČIN

Sterilna atmosfera duševne bolnice. Za pomenutu slobodno možemo reći da je prototip žargonske ludare. Velika prostorija za grupnu psihoterapiju. Šest stolica postavljenih u krug. Sve su iste.  Jedna je, doduše, malo izmaknuta, namijenjena uvaženom doktoru Beringu, načelniku bolnice, ali aktivnom profesionalnom učesniku u procesu rehabilitacije hospotalizovanih  pojedinaca koji beskrupulozno jure stranputicama mentalne patologije.

Tačno u 12.00, medicinska sestra otvara jedina vrata te prostorije, kroz koja ulazi pet pacijenata, jasno šifriranih i pažljivo etiketiranih preciznim, stručnim jezikom modernih dijagnoza. Ulaze jedno po jedno, praćeni medicinskim bratom, koji ih posjeda na gorepomenute stolice. To radi hladno, bez riječi, isključivo koristeći dobro uvježbane gestove (što, usuđujem se reći, jezivo podsjeća na redare i čuvare koncentracionih logora, oličenja arijevske pedanterije i proceduralne neprikosnovenosti).

Nakon što su svi sjeli, u prostoriju ulazi, onako pozerski i paradirajući, štovani primarijus Bering, ikona kliničke psihijatrije, maskota i brend svoje institucije. Medicinska sestra i brat mu pridržavaju stolicu, dok ovaj nonšalantno sjeda na svoje mjesto. 

DR BERING: (Počinje zvaničnim i svečanim tonom, nastavljajući suzdržano i zagovarajući distancu): Dobar dan, dragi pacijenti, kako ste? Odmah bih vam objasnio o čemu se ovdje radi. Naime, ovo nam je prva seansa u ovakvom sastavu. Odmah ću Vas pripremiti da će ih biti još mnogo. Prvo ću vas upoznati sa nekoliko pravila. Dakle, ukoliko neko govori, drugi moraju biti tihi i slušati ga. Molim da niko od vas ne priča predugo, kako bi svi imali prilike nešto reći u sat i pol, koliko će trajati današnja i svaka druga seansa. Sada molim svakoga da se predstavi, tj. kaže svoje ime i nešto o sebi. (Svodeći svoje pacijente na učenike prvog razreda osnovne škole) Ima li dobrovoljaca? (Opet tonom učitelja koji koji izvodi đake na tablu, tokom časa utvrđivanja gradiva i ocjenjivanja)

 

POL: Ja sam Pol Ekendorf, do nedavno univerzitetski profesor filozofije, tačnije gnoseologije i epistemologije. Zapravo, kada kažem: ”Ja sam…”, mislim na predmet moje svijesti koji je tu prisutan u kontinuitetu. Ne kažem da je izrečeno objektivna takvost, već prosto moj pokušaj da objektivizujem subjektivno iskustvo vlastitog postojanja i konceptualnih kategorija koje svjedoče u prilog njega…

 

DR BERING (Prekida ga): Pole, koliko vidim iz Vašeg kartona, Vi imate ozbiljan poremećaj mišljenja, koji je nesumnjiv indikator shizoidnih tendencija. Bojim se da Vaša prirodna sklonost i navika detaljnog, dubokog i širokog razmatranja svakog objekta ili pojave, samo potpiruje Vašu patologiju i produbljuje poremećaj od koga patite. Pokušajte se usredsrediti na nas ostale, zaboravljajući pritom predmet svog prethodnog razmišljanja. U svakom slučaju, drago nam je da ste dio ove psihoterapijske grupe. (Nakon kratke pauze, odlučno nastavi) Ko je sljedeći? Iskoristite vrijeme sada, kasnije će vam trebati. Ali, tada ćemo morati da završimo današnju sesiju.

 

LANA: Ja sam Lana, imam 35 godina i nisam udata. Po struci sam matematičarka, ali nisam nikada bila zaposlena. Još od fakultetskih dana pokušavam dokazati, tj. potvrditi ili opovrgnuti Goldbahovu slutnju.

 

HEMFRI: Ako se dobro sjećam, ona glasi nešto poput ovoga: ”Svaki paran broj veći od dva može se izraziti kao zbir dvaju prostih brojeva.” Nerado priznajem, ali, fizičarima je matematika okosnica čitavog korpusa znanja i metoda kojima raspolažu. Inače, ja sam dr Šulc, kvantni fizičar i kosmolog.

 

HANS: Ili, Vama je matematika isto što i pedagozima psihologija. Bez nje, ova bi oblast bila svedena na esejistiku.

 

LANA: Možda ćete se naljutiti, doktore Šulc, ali, moram dodati još nekoliko činjenica vezanih za Vaše iskreno zapažanje o međuzavisnosti naših oblasti. Mišljenja sam da uskoro neće doći do novih otkrića na polju fizike, upravo zato što su fizičari nedovoljno matematički pismeni. I, ne žele raditi na tome.

 

HEMFRI: Mnogo sebi dopuštate, mlada damo. Pokažite malo poštovanja prema…

 

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, oboje, da izbjegavate kritiku i optuživanje. I, potrudite se da se bavite životom, a ne stvarima koje ovdje nisu bitne i koje su previše apstraktne. (Pravi kraću pauzu, kako bi njegove riječi dobile na težini i bile shvaćene ozbiljno) Hans, Vi nam se niste predstavili?

 

HANS: Mislim da nema potrebe da se predstavljam, ali, ako baš insistirate… (Dr Bering klima glavom) Zovem se Hans Gustafson, a po profesiji sam beskućnik na neodređeno. Zapravo, završio sam kliničku psihologiju …. ali, kada sam došao do saznanja da je stepen priklanjanja modernoj psihologiji obrnuto proporcionalan količini istinskog življenja u sebi i sa svijetom, odlučio sam se…

 

DR BERING: Shvatili smo, za, da kažem u Vašem stilu, ”posao beskućnika”. Mislite li da je taj Vaš impuls ispravan? Je li Vaš ego mogao djelovati preventivno i spriječiti takve nagone ida, taj put ka samouništenju? Maskirani tanatos? Za neupućene, oprostite, to je nagon smrti.

 

HANS: Ono što Vi zovete nagonom samodestrukcije, u stvari je pokušaj transcendiranja vlastite mizerne, lažne, socijalno dodijeljene egzistencije. Zapravo, za mene je to napredak i put ka samoostvarenju.

 

DR BERING: Moram Vas razočarati, ali, bojim se da ste krenuli pogrešnim putem. Tu sam da Vam pomognem, i morate mi vjerovati, jer ja sam doktor. Kao što i sami znate, liječenje će potrajati, jer pokazujete puno otpora. Osim toga, ne sviđa mi se što racionalizujete svoje neprilagođene (Ovo je naglasio) misli. Nego, dovoljno za upoznavanje. Ostao nam je još gospodin Sigmund. Pa, izvolite.

 

SIGMUND (Viče): Ne može meni niko odrediti kada ću da pričam, a kada ne! Bar ne otkad sam postao bog. (Ton je tiši, glas ujednačeniji) A postao sam, kada sam vidio da je bog izgubio savjest. Samo sam ga zamijenio, jer sam jednog trenutka vidio da posjedujem više vrlina od njega i odjednom shvatio da nisam grešan zbog toga. Tada, kada je bog postao mrtav u mojim očima, počeo sam da živim u onome što me je on uvjerio da je stvorio, a u stvari je meni povjereno na čuvanje. Svijet je konačno postao dio mene, a ja dio njega. Maske padnu, tek nakon što se zamijene uloge. Jer, očigledan je neko tek onda kada postane neko drugi. Ali se usudi biti ovaj na svoj način.

 

DR BERING: Da, nije mi potreban karton i dijagnostički intervju da shvatim o čemu je ovdje riječ. (Mrmlja sebi u bradu) Deluzije veličine, shizofrenija, uznapredovala bolest, jasno k’o dan. S njim će biti teško raditi, ali će grupi biti jako zabavno. Ma, sve ovo je jedno pozorište, samo bez glumaca i unaprijed naučenog scenarija. (Obraća se pacijentima) Hvala vam što ste se predstavili. Odmah ćemo početi sistematski raditi na vašim problemima. Ja ću vam pomoći da ponovo zavolite drvo, da opet razmišljate o svakodnevnim problemima i integrišete se u društvenu zajednicu. Podvlačim, u sigurnim ste rukama (Medicinska sestra i brat u isto vrijeme klimaju glavom, bezrezervno se slažući sa primarijusovim riječima)

 

HANS: Oprostite, doktore Bering, ali pitanje je koliko nam možete pomoći. Koliko vidim, svi smo ovdje ”zatvoreni” zato da biste nam usadili unaprijed propisane misli, u skladu sa osnovnim postulatima one psihoterapijske škole čiji ste zagovornik.

 

DR BERING: Hans, gotovo sam siguran da Vaše paranoidne bojazni nemaju realne utemeljenosti. One su rezultat uobrazilje, ali, rado ću se potruditi da Vam pomognem da se vratite na pravi kolosijek.

 

POL (S notom ironiije u glasu): Vi hoćete da budemo prosječni, da razmišljamo i ponašamo se kao stado, kao i svi ostali ”normalni” ljudi…

 

HANS (Ne čekajući da Pol završi misao): Tačno ispod šešira normalne krive, na isti način svi ljudi žive. Već odavno, Gaus je rek’o, ka ekstremu samo teži neko.

 

DR BERING: Lijepi stihovi, Hans. Pozdravljam Vašu kreativnost, ali ono što govorite je osnov normalnosti i uslov za postavljanje demarkacione linije u odnosu na patološko. Ja tu ne vidim ništa sporno. Pole, ni Vi trenutno nemate uvida u svoje stanje, ali ćete kasnije usvojiti realne, normalne stavove koji su uslov Vašeg daljeg uspješnog (Ovo naglašava) uklapanja u društvenu sredinu.

 

LANA: Hans, ispada da se Vi dobro razumijete u primijenjenu matematiku. Ali, varate se! Vi stvari pretjerano uprošćavate i generalizujete.

 

HANS: Ne čudim se Vašem komentaru, jer znam da matematičari ne znaju primjenjivati svoja znanja. Poznato mi je da im je kolegij Statistika i vjerovatnoća nužno zlo, a polažu ga onako rutinski, i ostaju uskraćeni za saznanje o njegovom aplikativnom potencijalu.

 

LANA: Nemojte, molim Vas! Dobro znate da je matematika ezgaktna nauka, a psihologija se i dalje bavi fenomenima čiju realnu egzistenciju ne može dokazati. Vi ste previše konfuzni, a psihologija je pseudonauka.

 

DR BERING: Bojim se da ste se udaljili od svojih problema. Hajmo se vratiti na Vas, usmjerite se na svoju psihu, nek ona bude predmet Vaše analize.

 

HANS: Lana, u današnje vrijeme, matematičar jedino može biti profesor u školi. Vaše profesionalno samopoštovanje jeste visoko i u zabludi ste da ste najinteligentnija struka, ali ne trebate zaboraviti ko mjeri Vaš koeficijent inteligencije.

 

LANA: Vi, naravno. Ali to praktično ne znači ništa.

 

DR BERING: Vratimo se na Vaše probleme i tegobe.

 

LANA: Nemam ja nikakvih problema, doktore Bering. Samo dokazujem ko je ovdje ozbiljan, a ko nije.

 

POL: Lana, to nikada nećeš moći prosuditi sa apsolutnom sigurnošću. Svi smo ovdje pristrasni. Razmislite zašto.

 

DR BERING: Tvrdim da sam ja objektivan. Zato sam i tu.

 

HANS: Varate se, doktore Bering. Pol je u pravu. Razmislite zašto.

 

DR BERING: Mi nismo u istoj poziciji. Ja sam taj koji…

 

SIGMUND (Naprasno ga prekida): Niste Vi bog! Ja sam taj koji odlučuje o Vašoj sudbini, na osnovu Vaših djela i nedjela. Nemojte se igrati boga, opeći ćete se. Ja sam samo jedan. Jedino ja postojim, a Vi samo posredno i jedino po mojoj volji.

 

LANA: Dajteeeee…

 

DR BERING: Gospodine Sigmunde, koji su Vaši argumenti u prilog tome da ste bog?

 

SIGMUND (Viče): Meni ne trebaju argumenti. Moje postojanje je neupitno.

 

DR BERING: Dobro. Pole, po Vašem izrazu lica, vidim da želite nešto reći.

 

POL: Možda bismo trebali dopustiti Hemfriju da nešto kaže, jer cijelo vrijeme mi govorimo.

 

DR BERING: Slažem se, Pole, brzo učite. Hemfri, želite li nešto podijeliti sa mnom i s grupom?

 

HEMFRI: Postojanje boga je izlišno. Svemir je nastao pukom sluačajnošću, a nastavio se razvijati logičnim slijedom hemijskih reakcija. U ovom modelu, bog je suvišan.

 

SIGMUND: Vi ste zaluđeni! Nauka je za one koji misle. Ovdje ne treba misliti. Treba vjerovati. To je dovoljno da budete spaseni.

 

LANA (Podrugljivo): Vjerovati u Vas, nemojte, molim Vas…

 

SIGMUND: Kćeri moja, pomoći ću ti da dođeš sebi.

 

DR BERING: To je, valjda, moj posao.

 

LANA: Sa mnom je sve u redu, ko se treba liječiti, nek se liječi.

 

DR BERING: Lana, zašto ste onda Vi tu?

 

LANA: Ja sam žrtva velike nepravde.

 

DR BERING: Čemu takva paranoja? Vi ste ovdje svojom voljom. To je znak da nesvjesno želite sebi pomoći.

 

LANA: Niste u pravu. Svijetu treba pomoć. Liječite sistem, liječite društvo. Mene ostavite na miru.

 

DR BERING: Frojd je davno rekao da svi mi, s vremena na vrijeme, pribjegavamo projekciji, mehanizmu odbrane koji se sastoji u tome da vlastite negativne osobine i stanja pripisujemo drugima.

 

LANA: Ja ih ne pripisujem, ja svjesno tvrdim da je sistem truo. I ponavljam, sa mnom je sve u redu.

 

HANS: Ovdje bih se složio s Lanom.

 

LANA: Ah, ne mogu vjerovati. Koliko vidim, ovdje su gotovo svi protiv Vas, doktore Bering. Šta biste sada rekli za moju paranoju?

 

DR BERING: Ne bih vjerovao u takvu vrstu teorije zavjere. Vi se samo ne slažete sa mnom, ali, kao što sam već rekao…

 

HANS (Ironično): Ubijedićete nas. Ne sumnjam. (Smije se, i Pol se smije)

 

DR BERING: Ne smijete zaboraviti da sam ja ovdje autoritet. (Medicinska sestra i brat opet ponosno i potvrđujuće klimaju glavom) Mi nismo u istom položaju.

 

POL: Možda da pitamo gospon Sigmunda šta misli o tome. Pa, Vi ste rivali. Neko od Vas dvoje će na kraju završiti kao bog, a drugi kao njegov sin ili sluga. (Hans, Lana i Hemfri se smiju, Sigmund kipi od bijesa, a dr Bering zadržava hladnokrvan izraz lica i gard profesionalca)

 

HANS: Ovaj uvid zahtijeva prikladne stihove. Evo moga boga? Koga? Boga? Kojeg boga? Svoga boga? Ma, ništa od toga. Između njih dvoje nikad neće vladati sloga.

 

DR BERING: Vi ovo smatrate humoreskom? Istraživanja pokazuju da dozirana upotreba humora podstiče izlječenje pacijenata. Potcrtavam, dozirana. (Naglašava zadnju riječ)

 

HANS: Dr Bering, bojim se da psihijatrija i metodologija jedino imaju zajedničko to što su riječi iste dužine. Ako pod istraživanjima podrazumijevate male uzorke i subjektivne procjene psihijatra prilikom smještanja pacijenata u kategorije zvane dijagnozama…

 

DR BERING: Hans, molim Vas. Nema potrebe za ikakvom konfrontacijom. Razumije se da svi vi psiholozi gorite od podsvjesne žudnje za smještanjem psihijatra na Vašu psihoterapijsku sofu. Vaš kompleks niže vrijednosti uvijek je daleko nadrastao Vaše kompetencije i realne stručne domete.

 

HANS: Možda jeste, ali, niste Vi taj koji možete suditi o tome. Sigmund je jedini koji može dati valjan, nepristrasan sud. (Svi se smiju, samo Sigmund likuje) Slava Sigmundu!

 

POL: Slava gospodu Sigmundu!

 

SIGMUND: Bićete spašeni. Konačno me prepoznajete u sebi i sebe u meni. Mi smo jedno. Univerzum je ništa drugo do savršen odraz moje volje. Determinizam je ultimativni fatalizam. Uzrok je savršen, posljedica očekivana. Ondje gdje vas je nekoliko, tu sam i ja. U svima Vama i oko svih Vas.

 

DR BERING: Koliko vidim, neki od Vas žele preuzeti moju ulogu. E, pa vidite, niste u toj poziciji. Ja sam taj koji odlučuje. Ja sam…

 

SIGMUND: …Sotona, glavom i bradom. Otpadnik i odmetnik. E, pa vidite, Vi ne možete biti ni to. Ja sam taj koji imam pravo kršiti zakone koje sam propisao. Ja imam apsolutno pravo da ih mijenjam i korigujem, ali to ne znači da su oni nesavršeni. Jedino ja imam neotuđivo pravo biti đavo.

 

LANA: Hans, i gospodin Sigmund je postao pjesnik. Ali, može mu se, pa on je zaboga bog. (Smije se)

 

HANS: I Sotona, ne zaboravi. On je dualitet. Janusov lik. Obje strane istog medaljona. Jin i jang. Brahma i Šiva. Smijem li ja onda biti Višnu, onaj koji održava ovaj svijet?

 

SIGMUND (Viče): Bogohuliš! Nemoj se igrati svojim životom, čeka te neizvjesna sudbina. Ne smiješ bacati kockice, bog je uvijek bio predvidljiv. Ja sam konstanta.

 

LANA: Sigmunde, Vi ste postali i matematičar? Sve me više oduševljavate, samo nastavite.

 

SIGMUND (Kategorički): Ja mogu biti šta god hoću!

 

DR BERING: Sve sam bliže zaključku da svi u grupi potkrepljujete Sigmundovu patologiju.

 

HEMFRI: Ja ne. Ja je jednostavno prihvatam kao patologiju. U suprotnom, morao bih oboriti sve aktuelne modele nastanka i razvoja vasione. Ja sam učesnički posmatrač, dio našeg referentnog sistema, ali moj pogled seže dalje i mogu sagledati situaciju onakvom kakva jeste.

 

POL: Ne bih se složio s Vama, Hemfri. Mi smo uvijek involvirani, i kada gledamo, oči su nam napola sklopljene. A kada slušamo, uši su nam bombardovane frekvencijama koje tog trenutka ne želimo da čujemo.

 

HEMFRI: Šta Vi znate o frekvenciji? Pa, vi filozofi ste zaboga pobjegli u tu svoju doktrinu, jer ste uvijek pokazivali nedostatak logičke inteligencije, nužne za izučavanje prirodnih nauka. Kritikujete ih, ali ih ne razumijete. Niti ćete ih ikada razumjeti.

 

DR BERING: Hajmo, opet smo se udaljili od nas samih. Ovo nije akademska rasprava.

 

POL (Ne obazirući se na riječi primarijusa Beringa): Bar smo bolji od psihologa. Oni su izrod filozofije. (Pritom gleda u Hansa, neće li ovaj šta odgovoriti)

 

HANS: Onog trenutka kada je psihologija prigrlila objektivne metode prirodnih nauka, npr. u vidu psihofizike, ona je konačno raskrstila sa filozofskim špekulacijama i misaonim eksperimentima.

POL: Nisam Vas mislio uvrijediti, samo nalazim kontraargument onome što je izložio Hemfri.

 

DR BERING: Vratimo se na probleme. Zato smo tu, zar ne? (Opet im se obraća kao djeci)

 

HANS (Nakon što je saslušao doktora Beringa, okreće se Polu): Nisam ni ja Vas mislio uvrijediti, ali moram reći još ovo. Filozofija je u današnje vrijeme potrebna samo vječnim studentima i ljudima koji se ne mogu izboriti sa normalnim krizama odrastanja i razvoja u zrelu jedinku. Oni je koriste kao opravdanje svojem kašnjenju, regresiji, zaostajanju ili fiksaciji. (Dr Bering nesvjesno klima glavom, u znak odobravanja)

 

POL: Sada me ljutite. Vi u životu niste ništa pročitali…

 

HANS: I pročitao i napisao. No, to sada nije važno. Elem, filozofi jedino mogu naći svoje mjesto u srednjoškolskoj učionici i političkoj fotelji, premda im ni ondje nije mjesto.

 

POL: Postajete bezobrazni. Slušajte, …

 

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, nema potrebe za…

 

POL: Rekli ste da ne smijemo jedni druge prekidati. Dr Bering, sami se ne pridržavate tog pravila. Jeste li i Vi bog?

 

DR BERING: Nema potrebe za konfliktom. Meni je dopušteno da Vas prekinem, ukoliko smatram da previše raspravljate o irelevantnoj temi ili ne date drugima da govore.

 

SIGMUND: On nije bog. Ja sam bog. Bio i biću. Ne podrivajte vjere korijenje. Vaše će carstvo biti podzemno. Čistilište će Vam misaona imenica postati. Raja vrata zaključana, vječno ćete progonjeni biti.

 

LANA: Ovo postaje zanimljivo. Doktore Bering, osjećam se bolje. Svevišnji Sigmunde, hoće li me stići Vaša milost?

 

SIGMUND: Blago krotkima, njihovo je carstvo Sigmundovo. Nemojte imati blaga ovozemaljskog, darujte ga kraljevstvu mojemu. Kćeri, za tebe ima nade, ako se još na vrijeme pokaješ. Na dobrom si putu da zaslužiš moju milost. Jer profitiraju oni koji duhovnost biraju.

 

POL: U uporedbi sa ovim ljudima ovdje, pomisliću da sam normalan. Onda neću smjeti pogledati svoj odraz u ogledalu. Mediokritetski lik koji ugledam, biće ubitačniji od smrtne kazne ili stuba srama.

 

HANS: Nesvjesna želja svakog filozofa je da postane psiholog. Niste daleko, Pole, ali niste ni tako blizu.

 

POL: Vrijeđa me Vaša bahatost. Vi ste mladi, nemate dovoljno životnog, niti akademskog iskustva. Samoživost će Vas koštati i karijere i ugleda.

HANS: Ne bojim se za sebe, gospon Pol. Ali, strepim, kao stručnjak i kao čovjek sklon empatiji, za Vas. Pitate se zašto. Jadna je akademska budućnost onih koji još citiraju Sokrata i slične izvore još od prije 2400 godina, kao da su i dalje aktuelni. Mi u psihologiji nemamo taj problem. A Vi se zapitajte na koga se pozivate i koliko je Vaš obrazac mišljenja prikladan današnjim prilikama življenja i izazovima savremene ere.

 

POL: Kako Vas nije sramota? Tako o Sokratu? Pa Vi ste još i neobrazovani. Kako se samo usuđujete?

 

HANS: Pol, branite li Vi to Sokrata?

 

POL: Sokrata nije niko trebao braniti. On je, sam po sebi, bio oličenje istine i razborite misli.

 

HANS: Ah! Uvijek sam se pitao bi li se savremeni filozof odlučio, za svoje ideale, popiti otrov kukute.

 

POL (Ljutito): Pa, ovo je nevjerovatno!

 

HANS: Brzo ću završiti. Vidite, ono što jedino znate i vežete za psihologiju je psihoanaliza. Mislite da se cijela psihologija može svesti na Frojdovo učenje? Pa to je jedina oblast, zapravo podoblast, koja Vam je bila i ostala shvatljiva. Seks i agresivnost su dvije stvari koje Vam nikada nisu bile strane.

 

POL: Nikada se nije moglo razgovarati s psiholozima. Vi poznajete samo barbiturate i neuroleptike. Tako mislite da ćete riješiti ozbiljne probleme ljudi koje primate k sebi na terapiju.

 

HANS: Lijepo Vas je slušati, Pole, ali, opet Vam kažem, u zabludi ste. Mi ne koristimo psihofarmake u pomaganju svojim klijentima. A možda odajete utisak informisane osobe, kada Vas čujemo da bez greške izgovarate nazive određene grupe lijekova. Međutim, pitam se, znate li u koje ih svrhe koriste psihijatri? Koji je njihov hemijski sastav? Koje su njihove indikacije i kontraindikacije? Površnim znanjem možete fascinirati laike, ali doktora Beringa i mene ne.

 

DR BERING: Slažem se. Psihijatriju ostavite psihijatrima. Ponavljam, vratimo se na probleme. (Pol diže ruku) Pole, izvolite, samo kratko, kako bismo uskoro zatvorili ovu seansu.

 

POL: Molim Vas da ukorite ovog mladića za ovakvo ponašanje. Njegova priča i takozvani argumenti koje iznosi su jedno obično smeće. On ne zna šta priča. Oduvijek je bilo jasno da psiholozi imaju ozbiljnih psihičkih problema.

 

HANS: Pol, žao mi je što ste i Vi podlegli neosnovanim pretpostavkama i suludim predrasudama. No, ne krivim Vas. I Vi ste jedan od laika. Univerzitetski profesor može biti ekspert za svoju uskostručnu oblast, ali amater i neznalica za ostale branše. Filozofi su oduvijek ostavljali iluziju sveznadara, koji su tu da nas poduče kako ono što znamo, u stvari, ne znamo, ili nećemo nikada spoznati i saznati. I uvijek su se postavljali u poziciju svemoćnog i neprikosnovenog autoriteta objektivnog saznanja.

 

POL (Imperativno): Ne vrijeđajte me! Pobogu, smirite se! Nisam navikao na ovakav diskurs!

 

HANS: Hvala što ste me podsjetili. Možda ste primijetili (Obraća se svima) da je svaka druga riječ savremenog filozofa ”diskurs”. Divim im se što su proširili svoj vokabular. Možda ipak ima nade za Vas, Pol? Isti ste kao i ostali. Mogu Vam reći da napredujete ka izlječenju. (Pol se crveni od bijesa) Zapravo, Vi ćete ovdje najprije ozdraviti.

 

DR BERING: Hans, moram primijetiti da ste zajedljivi. Zamoliću Vas da ubuduće ostanete u granicama pristojnosti i uljudnosti. Još nešto, Hans. Ja sam ovdje doktor i niko drugi. Ja sam taj koji mogu da Vas izliječim. Pole, izbacite svoju agresiju i neprijateljstvo prema Hansu. Ali, pokušajte to uraditi na dostojanstven način.

 

POL: Hans, Vi niste dorasli ovom diskursu.

 

HANS: Eto, vidite da sam bio u pravu.

 

LANA: Ej, ako nastavite, ovaj susret će se produžiti do u nedogled.

 

DR BERING: Hvala, Lana. Vi ste ozbiljno shvatili pravila naših sesija.

 

SIGMUND: Kraja još neće biti. Kada ja zapovijedim, svijetu će doći posljednji minut. A onda se pazite svojih djela. Vaša djela će Vas osuditi, a malobrojne iskupiti.

 

HEMFRI: Univerzum je lanac međuzavisnih događaja, a ako dođe do njegovog kraja, to neće prkositi osnovnim zakonima fizike. Objedinjujuća teorija će, nadam se, uskoro objasniti sve što postoji.

 

LANA: Hemfri, sjetite se Kurta Gedela i njegove teoreme nekompletnosti. Nijedan formalni sistem nije u mogućnosti da u cijelosti opiše i objasni skup pojava i fenomena na koje se odnosi. Tako ni fizički model, niti teorija, niti zakon. Univerzum je, prema tome, neobuhvatljiv.

 

HEMFRI: Ah, vi nepraktični matematičari. Matematika je možda savršena, ali, u stvarnosti je puno varijabli u igri. Ukoliko ih Vi ne možete obuhvatiti u potpunosti, nemojte potcjenjivati fizičare.

 

LANA: Fizika je u zadnje vrijeme postala metafizika. M-teorija, strune, crvotočine, čestice i antičestice – sve je to naučna fantastika.

 

HEMFRI: Ne kritikujte ono što površno poznajete. Lijepo je rekao Hans. Ono što važi za Pola, važi i za Vas.

 

LANA: Nemojte da Vam mjerilo bude jedan skorojević koji je, samo zato što je klinički psiholog, uvjeren da je spoznao stvarnost.

 

SIGMUND: Ja sam nespoznatljiv.

 

DR BERING: Lana, molio bih Vas da ne vrijeđate Hansa. Među svima Vama treba vladati uzajamno poštovanje i uvažavanje.

 

LANA: Oprostite, ali, nisam impresionirana njegovim odnosom prema nedužnom gospodinu Polu. Zašto njega niste opominjali kao mene?

 

DR BERING: Lana, bojim se da se ponašate kao dijete. Pokušajte biti malo zreliji. Ja Vam svima želim pomoći.

 

SIGMUND: Samo Vam ja mogu pomoći. Molitva je iz raja izašla.

 

DR BERING (Daje znak medicinskoj sestri i bratu da priđu i pripreme se da otprate pacijente do svojih soba): Dobro. Ovdje bih završio današnju seansu. Dakle, da rezimiramo. Danas ste spontano nametali teme razgovora. Većina tema odnosila se na profesionalnu netrpeljivost i nadmetanje. Zaključujem kako smatrate da ste jedni drugima rivali, a u stvari ste saradnici i partneri u liječenju i oporavku. Trebate imati zajednički cilj, a to je mentalna rehabilitacija. (Svi gledaju u jednu tačku, u primarijusa Beringa) Naravno, ne možete se nikada izliječiti, samo zaliječiti, a jedino Vam ja mogu pomoći u tome. Sami to ne možete. Budite jedni drugima podrška. Tako ćete biti uspješniji, jači i samopouzdaniji. Sada, nek svako kaže svoje viđenje današnje seanse, ali, molim Vas, kratko. Počnimo od Lane.

 

LANA: Bar smo se upoznali. Osjećam da sam izgubila vrijeme, ali večeras ću to nadoknaditi. Dokaz Goldbahove slutnje mora se pomoliti na vidiku.

 

DR BERING: Hajmo redom (Proziva ih jasno i glasno, kao što to  radi vaspitač djeci u vrtiću): Hans, Hemfri, Pol, pa Sigmund.

 

HANS: Slažem se s Lanom, oko upoznavanja. (Lana se sarkastično smije) Dodao bih još nešto: možemo zaključiti da svi trebamo poraditi na svom prenaduvanom egu. Uz dužno izvinjenje, i Vi, doktore Bering. (Medicinska sestra i brat negoduju, dajući do znanja primarijusu Beringu da treba nešto reći u svoju korist i demantovati Hansa)

 

HEMFRI: Malo sam se počeo plašiti da ćete mi opet pokušati infiltrirati boga u moje naučne sheme, ali mislim da sam ga opet uspio izbaciti.

 

SIGMUND: Teške su riječi koje izgovaraš. Budi bolji čovjek, da bi ti se ukazao bog. Srljaš nepromišljeno, tvoje riječi će te odati, tvoje misli će te okovati, tvoja djela će te osuditi.

 

POL: Danas sam vidio ko su mi neprijatelji, a ko prijatelji. Više je onih prvih, ali drugi se mogu pokazati kao pogubniji.

 

HANS: Vi filozofi ste eksperti za poslovice. A nedavno ste počeli izricati i proročke sudove. Pa, Vi ste prevazišli sebe. Moram Vam se pokloniti. (Prilazi Polu i saginje se, što je trebalo izgledati poput dubokog naklona; Pol za to vrijeme sjedi posve ukočeno)

 

POL (Konačno progovara): Nemojte se ponižavati, Hans. Zaista nema potrebe za tim. Nisam Vam ja velečasni Sigmund.

 

SIGMUND: Nemojte se klanjati zlatnim kipovima ili lažnim prorocima, jer duša će Vam biti prokleta, u Had vječno protjerana.

 

DR BERING: Gospodine Sigmunde, kakvi su Vaši utisci o ovom susretu?

 

SIGMUND: Da ja nisam htio, ovaj susret se ne bi ni održao. On je rezultat božje volje. I on je morao proteći onako kako je to trebalo da bude. Sudbina je mjerilo svih stvari. Samo sam ja vječan, ostalo je prolazno i bezvredno. Danas sam vidio da moja djeca pate od mnogih zabluda. Melem je nepoljuljana vjera u jednog, bezuslovna i apsolutna.

 

DR BERING: Hvala svima na impresijama. Vidimo se opet sljedećeg ponedjeljka, u isto vrijeme. (Opet daje signal medicinskoj sestri i bratu da otprate pacijente, potom, ne čekajući njihov sljedeći korak, izlazi iz prostorije)

 

MEDICINSKA SESTRA: Hajmo svi ustanite. (Svi ustaju, svjesni vojnički inspirisane lakrdije)

 

MEDICINSKI BRAT: Stanite u red. (Poredali su se  jedno iza drugog) Uputite se prema izlazu.

 

HEMFRI: Zanimljiv paradoks. U ovom slučaju, ulaz je fizički, ali ne i konceptualno, isto što i izlaz.

 

POL: U pravu ste, Hemfri. Dvostruko jeste sliva se u jedinstveno ”postoji”. Samo, u pitanju su dva registra i dvije vrste međuprožimajućeg postojanja.

 

MEDICINSKI BRAT (Okreće se prema medicinskoj sestri): Dobro je da nismo završili fakultet. I mi bismo bili ovakvi.

 

MEDICINSKA SESTRA: Nije nam bezveze govorio profesor neuropsihijatrije u srednjoj školi: ”Dužnost je majka duševnog zdravlja.”

 

MEDICINSKI BRAT: Ako razmišljaš, počneš da umišljaš. Odvedimo ih do spavaonica. (Odvode ih, kao na robiji.)

 

                                               Nastaviće se…

Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013) 

S proljeća, i dijaspora probehara sarajevskim parkovima

Pripovijedanje započinjem odjeven u kožu neprimjetnog posmatrača jednog trenutka koji bi predstavljao zamrznutu fotografiju poznog mladalaštva ovog grada. Sarajevo je, zapravo, nikada odraslo dijete, koje vam se obraća posve stidljivo, moleći za pokoji zagrljaj, toplo krilo i roditeljsko prihvatanje. Dva su razloga za to. Njegovo je ime srednjeg roda, a i nisu mu dozvolili da odraste.

Jeste, muške i ženske metropole su većina u međuprostoru koordinata naše planete. I Skoplje je jedno od efemernih mjesta, tako da ne možemo reći da je dijete-Sarajevo skroz usamljeno. Ostaje nam još jedan problem. Ko mu nije dozvolio da odraste? Optužićemo gvozene laste, i kraste, koje su ostale nakon ujeda kljuna jedne po jedne, nezasite laste.

Sarajevo je pozornica mikroistorije, kao što je ontogenija ponavljanje filogenije. Socijaliziralo se negdje na pomolu povoda za Veliki rat. Potom, njegovo odrastanje bilo je obilježeno bezrezervnim povjerenjem u svijet. Nakon ovog razdoblja, koje se poprilično oteglo, sudbina mu je dodijelila njegov Drugi svjetski rat – onaj opsadni, svježu mrlju u dolini nepregledne bjeline drugog milenijuma. Ubrzo je nastupio i Sarajevski hladni rat. I dalje ga vode tri identiteta, koja se takmiče u svojoj spremnosti i spretnosti da odgovore na pitanja kao što su: ”Ko sam ja to postao? Koliko je mojeg stvarno moje? Da li je ono što sam bio isto što i ono što sam sada?” Etnički egzistencijalizam sa svim elementima puritanstva. (Nemojte se šaliti da ovu sintagmu strpate u džep i po njoj nazovete neku svoju knjigu. Njen bi se naslov samo bahatio s korica, plašeći ionako prestravljene čitaoce.)

Sarajevo je i mikromodel čitavog svijeta. Maketa zemljine kugle. Lonac u kome tiho krčkaju planinske, kontinentalne i mediteranske struje, navike i naravi. Drvo, čiji plodovi imaju oštar, poznat miris nekih pradavnih vjetrova i metalni okus novih vremena… Dvorac, čiji su temelji dobro učvršćeni legurom osjetilne istančanosti Orijenta i strpljive preciznosti Okcidenta.

Nije naodmet natuknuti da naš grad ima i svoja tri osnovna zakona. Prvi je zakonitost udaljenosti: ”Što dalje bježimo od njega, tim više privlačna sila kojom nas vraća dobiva na snazi.” Kao da nas za sebe veže nekim nevidljivim, elastičnim užetom. Ne, ovo nije znak posesivnosti, već izdužena ruka čiji stisak ne opada s porastom udaljenosti onoga za čime želi posegnuti.

Drugi je princip transformacije: ”Jedna posjeta Sarajevu putniku-namjerniku obećava trajnu promjenu.” Susret sa ovim gradom sastanak je s vlastitom savješću. Ovdje misionar ne dolazi nama, već se mi obraćamo njemu. Rezultat? Postajemo sposobni iskoračiti iz sebe, okrijepljeni i oplemenjeni – ovjenčani oreolom sarajevskog duha, primjer i uzor koji je spreman smiono osvojiti svijet.

Posljednji glasi: ”Što vam pruži više ljubavi ili vas razmazi, to se osjećate slobodnijim da ga gurnete pod tepih.” Treći je zakon poznat kao obrnuti reciprocitet. Njegov ishod vidljiv je u činjenici da Sarajevo potone u podsvijest onih koji su ga zaboravili i da oni svim svojim bićem čeznu za ponovnim sjedinjavanjem s njim, odobravanjem i traženjem utočišta u njemu. Začudo, ali to su rijetke prilike kada dijete-Sarajevo postaje Sarajevo-otac.

Sarajevo je polis, grad za sebe, koji se postepeno pretvarao u ugodnu i zgodnu, pazite sada, suverenu državu. Njujork je, pozivajući se na njegovu veličinu, grad koji je dorastao dimenzijama jedne države. Sarajevo je mjesto koje je svojim šarmom, poratnom grimasom i zasljepljujućim šarenilom zaslužilo epitet živopisne državice. Bosanski Vatikan, koji se pretače u sjeverni Damask, poprima obrise Grada svjetlosti, ne skriva bore Vječnog grada, niti temelje spaljene poput moskovskih, naposlijetku se okitivši oblacima aleksandrijskog pamuka. I vlastitim beharom.

Ono ne mora odrasti. Bolje je biti trezveno dijete nego pokvareni starac. Pravdoljubivi revolucionar u mladosti nego bezizražajna freska, vajldovsko ogledalo neprolazne zrelosti i fizičke ljepote.

– Djeca su iskrena. Nije mislio ništa loše. – pravdao se glas iza klupe za koju sam bio prikovan sve ovo vrijeme.

– Ovo se u Holandiji nikad ne bi desilo. Koji k…. sam uopšte i dolazio ovde?! – grmio je muški glas, po svim prilikama bas.

– Izvinite u ime moga djeteta. Molim Vas…

– Idi tamo đe se moli, nemoj men’ prosipat’ tu priču! – prekida je naš bas. –  ‘Ajmo sine, postadoše veći divljaci nego onda kad smo o’šli.

Čestitam, upravo ste bili svjedokom trećeg zakona Sarajeva. Drugi sam okusio i sâm. A prvi? O njemu će vam ispričati neko sasvim drugi, jednom sasvim trećom prilikom.

 

Selman Repišti,

  1. 3. 2016.