Obrazovno klatno između nametnutog autoriteta i bespogovornog konformizma: koncepcija iskakanja sa zacrtane trajektorije

Dozvolite mi da ponudim pokušaj unapređenja današnjeg obrazovnog sistema iz ugla teorije izbora, sada već opštepoznatog gledišta, koje svoju punu primjenu nalazi u vaspitno-edukativnom kontekstu. Idejni nosilac ovog pristupa je Vilijam Glaser (1925 – 2013), psihoterapeut svjetskog glasa, čija se teorija bazira na motivacionom aspektu ljudskog ponašanja.

Da bi postigao kontrolu nad vlastitom realnošću, svako od nas pravi određene izbore, koji bi trebalo da budu ”dobri”, u smislu da služe zadovoljenju naših potreba. Ukoliko su izbori ”loši”, takvo nas ponašanje udaljava od drugih ljudi, a rezultat su poremećeni odnosi i opšte nezadovoljsvto životom i sobom. Takođe, Glaser vidi ljudsko biće kao odgovorno za svoje postupke, jer ima slobodnu volju da odluči šta da radi i na koji način da to izvede. Ističe da imamo najmanje kontrole nad svojom fiziologijom, potom emocijama, pa mislima. Najviše kontrole možemo imati nad svojim ponašanjem, što je, uostalom, ono vidljivo drugima i ono što mi sami i ljudi kojima smo okruženi neprestano procjenjujemo i interpretiramo.

Ključni aplikativni dio njegovog teorijskog sistema predstavljaju četiri klastera psiholoških potreba: moć, povezivanje (ljubav, pripadanje), zabava (uživanje) i sloboda.

Čini se da represivna narav obrazovnog sistema guši adaptivno zadovoljenje potreba učenika/ca i nastavnika/ca, stvarajući jedan oblik militantne atmosfere u odjeljenjima, gdje je uloga autoriteta (moći) delegirana nastavniku, a učenici su tu da slušaju, izvršavaju ”naredbe”, pokoravaju se i učestvuju u kolektivnom ispunjavanju obrazovnih ciljeva. Ovakav tip liderstva, Glasser je nazvao šefovanjem, a tradicionalna socijalna psihologija govori o vođi usmjerenom na ispunjenje zadatka. U ovom kontekstu, razvija se razredna klima u kojoj se rijetko javlja ”mi” osjećaj, a češće kolektivna frustriranost, nezadovoljstvo, usmjerenost na uradak (krajnji proizvod), uz ekstrinzičnu motivaciju (uči se da bi se zadovoljili formalni i neformalni autoriteti, postigla određena ocjena i slično). Na neki način, vrsta moći kojom se služi nastavnik/ca je nelegitimna i zadovoljava se na način da se vlastita pozicija i status stavlja ispred istinskog znanja i konstruktivne diskusije i preispitivanja vezanih za gradivo koje treba usvojiti. Učenici/e percipiraju da nisu zadovoljili/e svoje osnovne psihološke potrebe (nemaju dovoljno slobode, ne mogu uživati u onome što rade, ne dozvoljava im se adekvatno povezati sa ostalim akterima vaspitno-obrazovnog procesa i nisu u poziciji da mogu odlučivati o relevantnim stvarima).

Čemu nas podučava Vilijam Glaser? Principi i obrazovne mjere koje on predlaže jasno su prikazane u knjigama Kvalitetna škola i Nastavnik u kvalitetnoj školi. Ovdje ću ih primijeniti na prilike u našim školama.

Da bismo učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za moći (autonomijom, odnosno dominacijom), možemo učiniti sljedeće:
• Predložiti im da odmijene nastavnika prilikom obrade neke nove nastavne jedinice, na način da sami odaberu dio obrađivane materije, koji bi mogli samostalno istražiti i uobličiti u vidu prezentacije pred cijelim razredom. Treba im dozvoliti da odaberu određeni aspekt teme gdje mogu pronaći sadržaje koji su manje poznati i koji su relativna novina i za nastavnika/cu. Tako će se učenik/ca osjećati kompetentnim/om, uspješnim/om i sigurno će se kretati ka izgradnji školskog samopoštovanja i samoefikasnosti. Na početku izlaganja, nastavnik/ca treba predstaviti našeg današnjeg predavača, a na kraju ga pohvaliti pred svima i potaći da i dalje proučava sadržaje koji ga zanimaju.
• Predložiti učenicima i učenicama da ocijene rad nastavnika (evaluacija), ali bez pritisaka da to bude u skladu sa očekivanjima dotičnog nastavnika. Time će oni imati osjećaj da posjeduju jedan vid moći, odnosno autonomije i biće zadovoljni da se i oni sami pitaju i uvažava njihovo mišljenje.
• Potaći razred da glasno izrazi svoje stavove i mišljenja o obrađivanim temama, da se stave u ulogu malih eksperata, tj. kritički osvrnu na sadržaje nastavnih planova i programa. Informacije koje nastavnici dobiju ovom aktivnošću mogu im biti dragocjene za naredno koncipiranje nastavnih jedinica i upravljanje kvalitetom u obrazovnom procesu.
• Prilikom grupnog rada, omogućiti učenicima i učenicama da izaberu vođu grupe, a ne da im se nameće određena osoba, koju možda sami ne bi ni izdvojili/odabrali.

Kako bismo svojim učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za slobodom, možemo učiniti sljedeće:
• Dozvoliti im da se međusobno dogovore oko toga s kim bi učestvovali u grupnom radu.
• Ukazati im na mogućnost da se neke nastavne jedinice mogu izlagati na drugi način, drugačijim redoslijedom užih tematskih cjelina i pitati ih da odaberu kako bi im najviše odgovaralo da se odvija ovaj proces.
• Dozvoliti učenicima i učenicama da obavljaju određene aktivnosti na času, bez nadzora nastavnika/ce. Naravno, ovdje je važna fleksibilnost i domišljatost nastavnika/ce, a dozvoljava se i jedan vid ”nenametljivog rukovođenja”, kako situacija ne bi izmakla kontroli. Potreba za uživanjem (zabavom) mogla bi biti uspješno zadovoljena ovako:
• Dozvoliti učenicima i učenicama da odaberu aktivnosti (u okviru obrađivane tematike nastavnog časa) iz kojih bi crpili ličnu satisfakciju. Neko je dobar u crtanju, drugi u pisanju, treći imaju izvrsne retoričke sposobnosti, četvrti preferiraju učiti i raditi s drugima, peti uživaju u diskusijama…
• Stvarati pozitivnu emocionalnu klimu u učionici, koja pogoduje dobrom raspoloženju čitavog razreda. Uživanje je zarazno i brzo se prenosi na čitavu grupu, tako da ovdje nastavnik treba imati u vidu i dobro poznavati socijalne mehanizme i fenomene, kako bi stvorio podržavajuću atmosferu među svojim učenicima i učenicama.

U periodu adolescencije, veoma je bitno pružiti mogućnost zadovoljenja potrebe za povezivanjem i pripadanjem drugima. Povjerenje u svoje kolege, socijalna podrška i dijeljenje iskustava i raspoloženja s njima, vrlo je važno u ovom kritičnom razdoblju. Zato možemo učiniti ovo:
• Potaći učenike i učenice da se raduju uspjehu njihovih kolega i koleginica.
• Razvijati im osjećaj za timski rad.
• Poštovati njihovu pripadnost različitim klikama i klapama (šminkeri, štreberi i slično), ali ne tako da dođe do većih predrasuda i stereotipiziranja drugih grupa.
• Nastavnik/ca treba dati do znanja učenicima i učenicama da poštuje njihovu potrebu za intimnim vezama, združivanjem i druženjem sa grupom prijatelja koje su sami odabrali.
• Podučiti svoje učenike i učenice načinima uzajamnog podržavanja i prihvatanja.

Nastavnik bi, dakle, trebao kombinovati demokratsko vođenje (balans između davanja različitih sloboda i obrazloženog postavljanja granica učenicima/ama) sa transformacijskim vođenjem (individualno uvažavanje i pristup svakom učeniku/ci, motivisanje, omogućavanje povratne informacije i uzajamne stimulacije).

Kruna ovakve vaspitno-obrazovne prakse je proces restitucije (osmislili su je Glaser i Gosen). Učenik/ca ne treba smatrati da treba biti uzoran učenik/ca zato što to želi nastavnik/ca i/ili roditelji, već prepoznati u sebi tu namjeru i potencijal. Dakle, ”dobro se vladam i postižem uspjehe jer to drugi žele” treba transformisati u ”dobar sam jer ja to želim, a sve zato što sam ja taj koji/a može kontrolisati svoje ponašanje”. Ovdje je riječ o putu od samoregulacije, preko samopouzdanja, do samodiscipline. Navešću jedan reprezentativan primjer. Pretpostavimo, dakle, da je učenik M. M. udario svog kolegu iz razreda N. N. Pristup u skladu sa restitucijom bi bio sljedeći:
1) Prvo smiriti oba učenika (kada smo u afektu, emocionalni registar preplavi razum).
2) Osvijestiti koju potrebu je počinilac pokušao (neadaptivno) zadovoljiti: moć (”ja sam jači”, ”hoću pažnju”), povezivanje i pripadanje (”ne znam adekvatno komunicirati i povezivati se s drugima, emocionalnu reakciju drugog mogu izazvati samo putem agresije”), uživanje (”osjećam se dobro, jer mi je pošlo za rukom da nekog nadjačam”) i slobodu (”prekršio sam pravilo lijepog ponašanja, izašao iz nametnutog okvira i pokazao da imam veće slobode nego drugi učenici”).
3) Porazgovarati sa učenikom o tome da je on odgovoran za svoje ponašanje, stoga može odabrati da ga promijeni. Razgovor treba biti temeljen na argumentima, pri čemu se uvažava učenikov svijet kvaliteta (sistem vrijednosti i interesovanja).
4) Istaći posljedice njegovog čina i osjećanja oštećenog (raditi na razvijanju saosjećanja, odnosno empatije).
5) Pitati počinitelja šta može uraditi da promijeni osjećanja žrtve (na učeniku-počinitelju je odluka o tome šta bi sve mogao preduzeti u ovom smislu).
6) Dati učeniku-počinitelju do znanja da cijenimo njegovu riješenost da se promijeni (dovoljno je da izgovori kako će pokušati, odnosno potruditi se da se promijeni).

Ukoliko nastavnici i nastavnice budu postupali u skladu sa Glaserovim savjetima, učenici i učenice će u njima vidjeti legitimni autoritet, jedan vid saradnika, osoba koje im omogućavaju da se u učionici i školi osjećaju dobro, uspješno, djelotvorno, dovoljno odraslo, doraslo i slobodno. Nastavnicima i nastavnicama ostavljamo prostor da prilagode ove savjete, odnosno vaspitno-obrazovne recepte, svom odjeljenju i školskom okruženju, tako da i oni sami zadovolje potrebe o kojima smo govorili.

Selman Repišti, 

11. 3. 2015.

JESMO LI DOVOLJNO UVJEŽBALI NAUČENO? MODEL ČETIRI STADIJUMA KOMPETENCIJE

Model četiri stadijuma kompetencije (Model stadijuma učenja, Matricu svjesne kompetencije ili Ljestvicu svjesne kompetencije) vjerovatno je osmislio Noel Burch, zaposlenik korporacije Gordon Training International (GTI). Zapravo, još se spekuliše o tome ko je autor ovog pristupa učenju, kao i na osnovu kojih prethodnih sistema učenja je on osmišljen.

Po ovom modelu, četiri su ”stepenice” (stadijuma, nivoa) usvajanja nove vještine, znanja ili bilo koje druge kompetencije:

  1. nesvjesna nekompetentnost (eng. unconscious incompetence)
  2. svjesna nekompetentnost (eng. conscious incompetence)
  3. svjesna kompetentnost (eng. conscious competence) i
  4. nesvjesna kompetentnost (eng. unconscious competence).

U prvom stadijumu, učenik/student ne zna ili ne razumije kako da uradi određeni zadatak. On ne zna ni to da ne posjeduje vještinu ili znanje relevantno za obavljanje ovakvog zadatka. Zapravo, učenik/student ne bi smatrao da je ovladavanje pomenutom vještinom (znanjem) nužno za izvršenje onoga što je zadato.

U drugom stadijumu, učenik/student shvata da ne razumije zadatak (problem) i da ne posjeduje ključne kompetencije potrebne za njegovo rješavanje. Na ovom nivou, počinje da uči novu vještinu, obično praveći neizbježne pogreške prilikom njene primjene.

U trećem stadijumu, vještina je savladana, jer učenik/student zna kako uraditi postavljeni zadatak, odnosno kako primijeniti stečena znanja. Međutim, kako bi pokazao svoju novostečenu vještinu i fond znanja, potrebno je da se koncentriše i da uloži napor. Dakle, demonstriranje vještine i ispravnog procesa rješavanja postavljenog problema nije nešto što učenik/student radi spontano. On prati i nadgleda svoje ponašanje i razmišljanje, a u isto vrijeme nije dovoljno siguran u sebe.

U posljednjem stadijumu, dolazi do spontanog pokazivanja novostečene vještine. Ono što je naučeno i uvježbano, sada se primjenjuje automatski i sa mnogo više samopouzdanja nego prije. Pri tome, broj pogreški je minimalan, a novoj (sada u potpunosti savladanoj) vještini učenik/student može podučavati druge. Isto tako, zadaci koji se temelje na onome što je ovako dobro naučeno i uvježbano, mogu se rješavati paralelno sa drugim problemima. Drugim riječima, demonstracija usavršene vještine ne zauzima mnogo kratkoročne memorije, niti iziskuje veliki napor prilikom prizivanja sadržaja iz dugoročne memorije.

Nekada se uz ovaj model navodi i peti stadijum (koji, dakle, nije dio izvornog modela). Na petoj ”stepenici”, učenik/student je u stanju naučno objasniti sticanje određene vještine, osmisliti jednostavniji i efektniji način njenog usvajanja (tj. pokazati relevantnu inventivnost i praktičnost) i tome podučavati druge.

Cilj obrazovnog procesa trebao bi biti da učenici/studenti napreduju do četvrtog stadija, odnosno do nesvjesne kompetentnosti. Peti stadijum podrazumijeva njegovanje kvaliteta kao što su: kreativnost, preduzimljivost, originalnost i refleksivno mišljenje. Zato bi peti stadijum bio ”šlag na torti” edukacijskog procesa.

Izvori

www.businessballs.com

www.exceptionalleaderslab.com

www.drillscience.com

 

Selman Repišti,

16. 7. 2017.

INTERVJUI SA ZNAMENITIM PERSONAMA: ŽURNALISTICA DOGMATAREVIĆ

Mula se, onako zdepasta i bezlična, niti konj niti magarac, nastavlja gegati po balkanskoj pustoši. Ovaj put traži novinare, kako bi joj ovi mogli predati ključ koji otvara vrata nepresušnog stručnog umijeća koje posjeduju.

Mula: Gospođice Dogmatarević, čast mi je razgovarati sa Vama. Željela bih da mi ukratko dočarate  užitak koji doživljavate prilikom obavljanja svog posla, odnosno…

Žurnalistica (prekida mulu): Hvala Vam, mulo, što ste osjet’li potrebu razgovarat’ s pravim ljudima, kojima, eto, pripada i moja malenkost. Kako bi odgovorila na Vaše pitanje, ispričat ču Vam jednu anegdotu. Za razgovor sa svojim sugovornicima, gotovo se nikako ne pripremam. Užitak koji crpim iz toga očituje se u mojem smijehu koji nastupi čim pogriješim neki biografski podatak o osobi koju intervjuiram. Meni je to zabavno. Ljudski je griješit’, kako bi to rekao jedan filozof.

Mula: Oprostite, ali nije mi jasno zašto se ne pripremite za intervjue.

Žurnalistica: Pa, kako ne s’vatate. Ne moram Vam crtati. To je zato jer ne poštujem svog sugovornika. Ja sam sebi najbitnija i imam potpuno legitimno pravo na ovaj osječaj. Čemu se krit’? To je sasvim transparentna stvar.

Mula: A zašto često, u ulozi spikerke, koristite neprikladan i neprirodan akcenat koji nije u duhu našeg govornog jezika? Da li je to…?

Žurnalistica (prekida mulu): Zato što me to izdvaja od običnih ljudi, koji i nisu baš tako pismeni. Mislim da se ti ljudi zbog svog siromaštva ne mogu posvetiti pravilnom govorenju. Spajaju kraj s krajem i sve ostalo… E, a ja ne želim biti dio te grupe.

Mula: Jedno vrijeme ste vodili emisiju Osjećajte se zdravo i sretno… U kojoj mjeri ste potkovani u oblasti medicine, nutricionistike i slično?

Žurnalistica: Pravo da Vam kažem, tu sam baš ono tanka. Al’ izguglam neki krači tekst koji je neko objavio na Internetu, pa se iz njega podrobno informiram. I to je, zapravo, dovoljno. Ljudi hoče nešto jednostavno, da mogu odmah primijenit’.

Mula: Čujem da ste nedavno imali promociju svoje knjige Tople ispovijesti žene koja živi pod jorganom. Možete li nam reći nešto više o tome?

Žurnalistica: Da, redovno čitam žutu štampu, pa sam preuzela ključne životne mudrosti izrečene od strane džet-seta iz našeg regiona. Malo sam to nadogradila, pa je sve otišlo u štampu. Narod dobro reagira na to, a posebno moje kolege. Čak štaviše, nude mi da se ubrzo opet izda, u večem tiražu nego što je bio moj.

Mula: Hvala Vam na iscrpnim odgovorima. Molim Vas da mi kažete i šta držite  za svoj najveći profesionalni uspjeh…

Žurnalistica (prekida mulu): To je nesumnjivo raspirivanje međunacionalne mržnje u našoj državi, pa i u regionu. Za to, moram priznati, trebam zahvaliti svojim nadredženima. Oni pišu, a ja to lijepo pročitam pred kamerom. I, moram Vam reč’, dobro zvuči. Da nije ovol’ke podijeljenosti u društvu i k tome da dodam nacionalističkih naboja, ja bi možda ostala bez posla. Zna se koju opciju ja zastupam i, hvala Bogu, jako dobro kotiramo, mogu vam reč’.

Mula: Za kraj, da li znate da se velika većina gledalaca žali na Vašu boju glasa i usiljenost prilikom medijskih nastupa?

Žurnalistica: Poznato mi je to da se gro gledaoca žale… negdje sam načula… Ali, ja sam sebi dobra kakva jesam i meni moj glas uopće ne smeta. Nakon svakog nastupa, uradim selfi i snimim kratku poruku za svoje prijatelje na društvenim mrežama, pa se onda objavim da me drugi lajkaju i šeraju.

Mula: Želim Vam uspješan nastavak karijere.

Žurnalistica: Valja. Ne sumljaj u to.

 

Selman Repišti,

20. 6. 2017.

 

INTERVJUI SA ZNAMENITIM PERSONAMA: PROFESOR TEFLONAGIĆ

Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.

Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?

Profesor: Ne, ne, ne… Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.

Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?

Profesor: Vid’te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i… eto doktorata. A poslije, je l’ te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.

Mula: Jeste li napisali neku knjigu?

Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.

Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?

Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ”znanost”, to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ”nauku”, e to je nešto onako općepoznato.

Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?

Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.

Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?

Profesor: Vid’te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l’ te? Ovo su one… kako se to zove… bijele laži, što se ono kaže u narodu…

Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?

Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.

Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?

Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.

Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?

Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.

Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?

Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.

Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?

Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.

Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?

Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.

Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.

 

Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al’ ćemo se valjda nekako dogovoriti.

Selman Repišti,

18. 6. 2017.

Veče sa prof. Riđanovićem

Dragi prijatelji, izražavamo iskreno zadovoljstvo zbog časti koja nam je ukazana, a to je da vas možemo pozvati na jedinstveni događaj na našim prostorima – nezaboravno ”Veče s profesorom Riđanovićem”. Susret sa našim vrsnim lingvistom i izuzetnom ličnošću koja plijeni svojim humorom i oštroumnošću, održaće se u četvrtak 21. 4. 2016. godine u 20h na sceni Centra za kulturu Sarajevo (ul. Jelića br. 1). Ulaz je besplatan. (Prof. Riđanović smatra da je današnji Bosanac nalik na poslovičnu žabu koja je vidila da se konji kuju pa i ona digla nogu.)

 

HABEAS CORPUS (kratka priča)

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije … dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što … nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje …)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi … sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)

Selman Repišti,

3. 3. 2015.

METE I DOMETI SKOROJEVIĆA – PSEUDOINTELEKTUALACA

Kako je visokoškolsko obrazovanje zadnjih godina (impregnirano demokratskim imperativima) postalo mnogo liberalnije i dostupnije širim masama ljudi različitih socijalnoedukacijskih pozadina, dolazi do sve češćeg ”izranjanja” fenomena koji sam označio kao ”skorojevićki pseudointelektualizam”.
Glavni akteri ove socijalne (nus)pojave su profani paraintelektualci. Da bih vam dočarao njihov svijet kvaliteta i područja u kojima misle da ostvaruju svoju neiscrpnu (anti)originalnost, navešću nekoliko primjera.

 
Skorojević pseudointelektualac, iznikao iz kaljuge lokalnog primitivizma, rado primjenjuje osnovne principe bontona. Kako je ovaj priručnik nerijetko dio ponude mnogih štandova na našim sajmovima knjiga, a najčešća su njegova džepna izdanja (time i povoljna cijena), profani paraintelektualac sa zadovoljstvom poželi da ga kupi. Međutim, pošto ga ne može staviti u svoje stalaže sa već nabavljenim knjigama velikih klasika u omotu istih boja (izdatih uz dnevnu štampu), biva prinuđen da ga nosi u džepu jakne ili zadnjem džepu farmerica. Ukoliko negdje čeka u redu, svoju dosadu ubija na način da prelista bonton, pogled mu se zaustavi na slikama i obuhvati malo teksta iznad i ispod njih. Paraintelektualac tako usvaja novo gradivo. Zato danas srećemo ljude čiju obrazovno-siromašnu prošlost jako dobro znamo, a koji nas zapanje izmicanjem stolice starijoj osobi ili svojoj partnerki, skidanjem rukavice u svrhu pozdrava, pridržavanjem vrata nepoznatoj osobi i slično.

 
Skorojević antiintelektualac se ne dosjeća djela klasične muzike, on ih samo prepoznaje. Ako, kojim slučajem, prisustvuje koncertu ozbiljne muzike (a to je kada vidi da se izvode djela Mozarta, Bacha, Beethovena ili slično, za koje je nekada i čuo), kompozicije prepoznaje na način da šapatom prokomentariše osobi pored sebe: ”Znam ovu! Juče smo je puštali na mobilnom.” Treba dodati da je nedavno kupio mobilni telefon, pa je tehno-dorada isječka određene kompozicije bila u fabričkoj ponudi, u folderu Music.

 
Ima ih i na promocijama knjiga. To je najbolji način da uspostave kontakt sa autorom za koga nikada prije nisu čuli (ako su i čuli, onda citiraju njegove izjave za TV i elektronske medije), a da u isto vrijeme budu viđeni (možda kamera i/ili novine proprate čin njihovog rukovanja sa autorom ili njihov privremeni boravak u prvim redovima sale). Ukoliko se to desi, uokvire sliku iz novina (prethodno je uvećaju u najbližoj kopirnici) i stave pored svoje diplome u skupom ramu (stečene na nekom od pastirsko-provincijskih fakulteta u njihovoj lokalnoj okolini). Od autora obično kupe primjerak knjige, koji nikada neće pročitati, a traženje posvete je prije pravilo, nego izuzetak u njihovom slučaju. Knjiga će jedno vrijeme biti licem okrenuta prema znatiželjnim pogledima ukućana i gostiju, a kasnije, uzimajući u obzir njen format i kolorit korice, ”estetski” uklopljena u postojeću ”biblioteku” (rame uz rame s Kišom, Selimovićem, Andrićem, Krležom, et cetera).

 
Intelektualac, u razgovoru sa pseudointelektualcima, tim čistokrvnim skorojevićima, može primijetiti učestalo korištenje fraza kao što su: ”znaš kako, to i nije baš tako”, ”ja mislim”, ”ja sam uvjeren”, ”ja znam da je to ovako”, ”iz mog iskustva” itd. Svoje mišljenje, koje nije ništa drugo do neutemeljeno mnijenje, iznose teatralno, otvoreno pokazujući zamišljenost i intelektualnu angažovanost. Malo iskusniji posmatrač bi na njihovom licu primijetio odraz tinjajuće bojazni i strepnje da će ih sagovornik u nekom trenutku raskrinkati. Njihov vokabular odlikuje se pomalo izmijenjenim formama riječi. Navodim samo nekoliko primjera: medecina, protestvovati, sageti se, nageti, poskupljalo (poskupilo), infrakt, sekundarno (u njihovom smislu: iste sekunde, istog trenutka, odmah), starta (treće lice jednine glagola počinjati), išao sam s autom, nevo (nivo), oktombar, korespodencija (bez ”n”), višlji, najprvi ili najprviji, najzadnji …
Ako se skorojević paraintelektualac odluči učiti neki strani jezik, to će sigurno biti engleski (oni nemaju senzibiliteta za npr. romanske jezike). Međutim, ovdje nastaju novi problemi s njima: neki počnu pisati ćirilicom, drugi ga čitaju po Vuku Karadžiću, treći izgovaraju poput amerikanaca (usput ubace pokoju sentencu iz novijih filmova, kako bi nam dali do znanja da su u trendu, a ne znajući da je riječ o uličnoj frazi, i to obliku najprljavijeg žargona sitnih kriminalaca iz sumnjivih četvrti američkih metropola).

 
Posebno su zanimljiva turistička putovanja, na koja rado ide ovakav profil ljudi. Ako je riječ o Rimu, oni samo znaju da svi putevi vode u njega i da se nalazi u Italiji. Ako, kojim slučajem, putuju u Pariz, neki od njih su načuli da je to grad svjetlosti. Nakon što se vrate iz turističkog boravka u Pragu, reći će da su bili u zlatnom Pragu. Posjetiće oni kulturne znamenitosti i vidjeti umjetnička djela, od kojih se nekih blijedo sjećaju iz osnovnoškolskih udžbenika (slike da, autora i umjetničkog pravca ne). Dok budu gledali neki od popularnijih kvizova, dva dana nakon dolaska iz Pariza, znaće odgovor na pitanje: ”Koliko je visoka Ajfelova kula sa antenom?” Ponosno će se okrenuti ukućanima i reći: ”Ovo je bilo lagano pitanje”. Za Da Vinčijevu Tajnu (Posljednju) večeru, skorojević paraintelektualac je saznao čitajući Da Vinčijev kod, ili gledajući istoimeni film.

 
Ključni ”adut” pseudointelektualca ili akademskog (malo)građanina je fakultet. Ako ga još uvijek nije završio, njegova priča ide u smjeru: ”Iščitavam razne literature profesora.” U slučaju da ga je završio (obično je riječ o menadžmentu, ekonomiji, politologiji, premda ih u posljednje vrijeme ima u svih oblastima), njegova samouvjerenost narasta do nivoa njegove površnosti. Rado citira svoje profesore (pogotovo one sklone demagogiji i ispraznoj priči) i govori koliko je truda uložio dok je proučio ”materijale, lekcije, reference i one debele naučne knjige”.

 
Bojim se da, nažalost, broj pseudoakademskih skorojevića raste geometrijskom progresijom, a njihov ponašajni stil polako postaje društvena norma. Uskoro će se normalnost i prosjek određivati na osnovu navika i aspiracija paraintelektualaca, a svako ko bude odstupao od ovog modela, biće etiketiran nekom dijagnozom, a njegovo ponašanje proglašeno socijalno devijantnim i neprilagođenim. Današnja obrazovna politika i potrošačko-ugostiteljska društvena klima potiču fabrikovanje pseudoakademaca, čija socijalna mreža dobija obrise samoodržavajućeg (samopotkrepljujućeg) sistema. Nekima od nas preostaje da upozorimo na ovaj fenomen i pokušamo se boriti protiv njega, kreativno, kontinuirano, argumentovano i bez posustajanja.

BESPLATNO CJELOŽIVOTNO UČENJE

Sigurno ste čuli da nas zovu digitalnim generacijama (pri čemu su one starije analogne). Sajber-prostor je postao naša nova životna sredina, dok je onlajn komunikacija imperativ suvremenog doba. Složit ćete se da većinu vremena na Internetu provodimo neproduktivno, usljed dosade, navike ili ovisnosti o ovom mediju. Međutim, nije kasno da se odlučimo za svrsishodan ”digitalni” ili ”elektronski” angažman. Sada možemo učiti, tj. sticati nova znanja i vještine iz udobnosti svoga doma.

Postoji nekoliko onlajn platformi za učenje. One nude kurseve iz različitih oblasti, a riječ je o programima koji su većinom besplatni. Zapravo, slušanje svakog kursa i dobivanje certifikata (tj. potvrde o odslušanom i položenom kursu) ne koštaju ništa. Nisku sumu novca treba uplatiti jedino u slučaju da želite potvrdu koja je u potpunosti validna (i internacionalno priznata kao takva), a da je prije toga provjeren vaš identitet i registriran specifičan obrazac vaše interakcije sa nastavnim sadržajima.

Tri su ovakve platforme: edX.org, coursera.org i open2study.com. Na prvoj su u ponudi kursevi u čijem izvođenju učestvuju međunarodno poznati stručnjaci sa sljedećih univerziteta: Berkeley, Boston University, Harvard, Massachusetts Institute of Technology (MIT), University of Texas… Ovi kursevi traju od četiri do 15 sedmica, a u njihovom izvođenju je angažiran velik broj znanstvenika i stručnih suradnika, koji vam prezentiraju mnogo zanimljivih nastavnih sadržaja, na nekonvencionalan i interesantan način. Tako možete upisati kurseve iz sljedećih oblasti: programiranje, statistika, medicina, engleski jezik, kineski jezik i kultura, fizika, kemija, elektrotehnika i mašinstvo, astronomija, biologija, psihologija, menadžment… Neki kursevi imaju jasno definirane rokove (npr. rad na zadaćama do određenog datuma, polaganje ispita u određenom roku i sl.), dok su drugi više prilagođeni ličnom tempu svakog polaznika (pored njih je oznaka self paced). U svakom slučaju, u ponudi je preko 500  kurseva, a neki od njih se mogu usporediti sa odslušanim jednim semestrom na fakultetu.

Na drugoj plaftormi (Coursera.org) kurseve nude sljedeći univerziteti i instituti: Johns Hopkins, University of California, Yale, Pennsylvania State University, Stanford, University of Manchester, Princeton, Brown University, Ludwig-Maximilians Universität (Minhen), Ohio State University, Duke University, Tel Aviv University, Peking University, Moskovski institut za fiziku i tehnologiju, University of Geneva… Pokrivene su sljedeće oblasti: umjetnost, biologija, ekonomija, menadžment, informacijske tehnologije (IT), mašinstvo, nutricionistika, elektrotehnika, zdravstvene nauke, pravo, matematika, energetika, lingvistika, psihologija, fizika, kemija, astronomija, forenzika… Najviše je kurseva na engleskom, ali su u ponudi i oni na nekom od sljedećih jezika: španjolski, portugalski, kineski, francuski, hebrejski, holandski i ukrajinski. Za razliku od onlajn platforme edx.org, ovdje je zastupljeno i ”vršnjačko ocjenjivanje” (peer assessment), gdje polaznik uradi jedan ili više manjih projekata koji predstavljaju sintezu naučenog gradiva, te ga podnese na ocjenjivanje drugim polaznicima. Autor ovog članka, s obzirom da je odslušao i položio oko 60 ovakvih kurseva, uvjerio se da su ostali polaznici (kolege) izrazito korektni prilikom ocjenjivanja, a projekti koje su podnijeli na evaluaciju su velikom većinom ozbiljni, pažljivo opisani i predstavljeni na razumljiv način. Na ovoj platformi za učenje na daljinu moguće je upisati određenu grupu kurseva, koji su tematski povezani. To se naziva specijalizacijom i, čim je okončate, možete se zaista pohvaliti detaljnim poznavanjem određene materije. Na platformi coursera.org možete dobiti certifikat na kojem je, pored toga da ste uspješno položili kurs, navedena i opisna ocjena ”ističe se” (with distinction). Ovakav certifikat dobit ćete ukoliko budete jako dobro uradili sedmične zadaće i završni ispit (u ovom slučaju najčešće morate postići bar 90% od ukupnog broja bodova).

Posljednja platforma (premda ih ima još, mada su na većini drugih veliki troškovi upisivanja kurseva, ili su njihove web-stranice pune dosadnih reklama, koje vam bespotrebno odvlače pažnju) je open2study.com. Ovaj sistem učenja na daljinu nude univerziteti u Australiji i na Novom Zelandu. Ovdje ćete naići na mnogo manje kurseva, ali, opet ćete profitirati jer se svi kursevi temelje na principu primjenjivosti naučenog. Po pravilu, ovi kursevi se sastoje od po  četiri modula, a nakon svakog modula je provjera znanja u vidu kratkog testa. Ovdje nema završnog ispita. Pokrivene su sljedeće oblasti: astronomija, fizika, agronomija, antropologija, klimatologija, okeanografija, kemija, financijska ekonomija, dječja psihologija, psihologija, menadžment, kineski jezik i kultura, mikrobiologija, rudarstvo, medicina, nutricionistika, sociologija, kriminalistika, informatika…

Dakle, ukoliko znate engleski jezik (to ne mora biti neko veliko znanje) i ako možete odvojiti po 2–3 sata sedmično, nemojte oklijevati da napravite profil na ovim onlajn edukacijskim platformama. Isto tako, ukoliko niste u mogućnosti platiti nerijetko jako skupe kurseve za naše prilike, posvetite se učenju na daljinu i posjetite web-stranice ovih servisa. U okviru svakog kursa/programa, postoje forumi gdje imate mogućnost podijeliti svoja iskustva s drugim polaznicima. Možda i ostvarite neko prijateljstvo ili poslovnu suradnju.

Ono što je sigurno jeste da ćete brzo shvatiti koliko koristi imate od ovakve vrste učenja: proširivanje i produbljivanje znanja; privikavanje na elektronsko/automatsko testiranje; velika mogućnost primjene naučenog u poslovnom i privatnom kontekstu; dobivanje potvrde da ste kurs uspješno okončali (što je opet jedna konkretna i poželjna satisfakcija); ušteda novca;  izučavanje onih tema koje ste oduvijek željeli proučavati, ali niste imali prilike u sklopu formalnog obrazovanja; sticanje znanja i vještina koje se temelje na najnovijim tehnološkim dostignućima i znanstvenim uvidima…

AKADEMSKI SNOBIZAM (red. prof. dr. med. sc. mr. sc. spec. Titulomanija, dipl. ing.)

Nije teško biti akademski snob. Ali je jako teško doći do pozicije u kojoj se osoba može razmetati i nametati svojom kolekcijom titula. Ja sam prosto ono ”MA”, koje mogu staviti iza svog prezimena. Za dio našeg naroda, koji je (s razlogom ili bez njega) nedovoljno obrazovan, ovo ”MA” podjeća na slog djeteta koje pokušava izgovoriti riječ ”mama”. ”MA” može značiti i pomireno potvrđivanje da je nešto takvo kakvo jeste. Primjer: ”Ma, šta ćeš, tako ti je to.” ”MA” je zgodno upotrijebiti i u ovakvoj rečenici: ”Ma koliko mi bio drag Platon, draža mi je istina”. ”MA” može biti i skraćenica za: marketinšku aktivnost, momentalnu akciju, Moskovsku alijansu, Miralemovu aščinicu, Madridsku aleju i slično. Ja sam, uz to, i ”BA”. ”BA” je slog riječi baba, ali može prilično dobro poslužiti kao kratica za: Bosansku armiju, brdskog avlijanera, bezobraznog alavca, brokersku agenciju itd. Završio sam prvi i drugi ciklus jednog studija. Riječ ”ciklus” uvijek me podsjeti na menstrualni ciklus ili ciklično kretanje planeta. Dakle, riječ je o ponavljajućem, opetovanom kretanju od jedne tačke do te iste tačke. Često se upitam da li trebam iznova i iznova upisivati prvi i drugi ciklus studija, kako bih opet došao do dvije iste tačke. A onda ulovim sebe, zapetljanog u kontradikciji. Kako je moguće da sam bio na drugom ciklusu, ako me prvi ciklus vraća u svoju početnu tačku? Kako je moguće da sam izašao iz kruga i ušao u drugi? Je li riječ o nekakvoj Mebijusovoj vrpci? Nekoj petoj dimenziji? Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, nisam filozof.

Kada neko ispred svog imena stavi ”dr. sc.” ili ”mr. sc.”, to bi značilo da je doktor, odnosno magistar nauka/znanosti. To je donekle opravdano u slučaju magistra, jer odnedavno imamo i magistra struke (koji struke nije ni primirisao, taj sam!). Ali, zaboga, zašto ”dr. sc.”? Može li biti doktor cementa, doktor trotoara, doktor trafike, doktor strujnog kola ili doktor oblačenja? Ako osobe (tzv. akademski radnici) baš žele da naglase da nisu doktori ničega drugog, osim nauka/znanosti, preporučujem im da ispred svog imena stave ovu kraticu: ”dr. nič. dr. os. znan.” (doktor ničega drugog osim znanosti). Pošto većina ovih ljudi zasita voli duge titule, ova bi zadovoljila njihove akademske apetite (pogledajte, dvaput se ponavlja kratica ”dr.”, što je super, jer će obični živalj misliti da su dvostruki doktori). Kako se kod nas doktorom zove i ljekar/liječnik, ne bi bilo loše da umjesto ”dr.” koriste kraticu ”lij.” ili ”lč.” Možete misliti kako bi to divno izgledalo da ispred nečijeg imena stoji ”lč. sc.” (jedna naša, druga latinska kratica, ma divotica!).

Često se dešava da neko ko je univerzitetski profesor, osim onoga uobičajenog ”prof. dr.” doda i ”red.” (redovni profesor). Tako imamo sljedeću situaciju: naša skraćenica + latinska ili naša skraćenica + naša ili latinska kraćenica + (ako još doda ono zloglasno ”sc.”) latinska skraćenica. Na nesreću, ovakve kombinacije govore o elementarnoj nepismenosti nekih od onih koji ih rado koriste. Nerijetko vidimo i ovakav slučaj: ”Prof. dr. (ime , prezime), dipl. ing.”. Dakle, neke osobe, nakon svog prezimena, dodaju i titulu koja je niža od one prethodne. Da malo iskarikiram sebe, evo kako bi to izgledalo u mom slučaju: Selman Repišti, MA, BA, SSS, OŠ (magistar struke, magistar nauka, lice za završenom srednjom stručnom spremom, lice sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem). Naravno, nakon svog imena, mogao bih napisati i ovo: ”II c., I c.”. To bi značilo da sam završio drugi, ali i prvi ciklus (zamislite, moram navesti da sam završio i prvi ciklus studija, a već je poznato da sam završio drugi ciklus studija – kao da II ciklus ne podrazumijeva uspješno okončanje prvog?).

Nije zgoreg ”obraditi” i značenja skraćenice ”spec.” Laiku bi ovo moglo značiti: specifičan, nekome specimen (uzorak), specijalan, dok oni vični latinskom jeziku mogu pomisliti da je riječ o vrsti u biološkom smislu (lat. species). Zar nije bolje staviti (nakon svog prezimena) otorinolaringolog, pulmolog, defektolog ili slično? Međutim, mi smo redovno kompleksaši i bez razmišljanja usvajamo ono što nam se servira.

Zar je vredniji neki ”prof. dr. sc.” ili ”mr. sc. spec.” od majke koja već 18 godina brine o djetetu sa posebnim potrebama? Zar je važnija nečija titula od oca koji radi po 14 sati dnevno, da bi svojoj porodici priskrbio najosnovnije potrepštine? Očito je da je bitnije titulirati i titulokratisati, kompleks Boga je mnogima sigurno utočište, a pozicija superiornosti idealno mjesto da anuliraju druge ljude. Naravno, donekle smo i mi krivi… Ne libimo se na ulici pozdraviti riječima: ”Dobar dan, doktore!” ili ”Poštovanje, profesore” (to obično izgovorimo glasnijim tonom nego što bismo pozdravili nekog sebi ravnog”). Tako možemo čuti na TV-u: ”Gospodin magistar je svečano presjekao vrpcu…” (gospodin je osoba muškog spola, koja se odlikuje karakterističnim manirom, kavaljerskim pristupom i spontanom uglađenošću, a mnogi današnji ”magistri” i ”doktori” nisu vični ni kulturnoj komunikaciji niti se mogu pohvaliti decentnom, ali originalnom pojavnošću).
Akademski snobizam je i apsolutna nedodirljivost (po)štovanog ”prof. dr. sc. spec.” On nalikuje pripadnicima bramanske kaste ili generalnom direktoru neke ultra-mega-giga-tera korporacije, kojem radnici ne mogu baš tako lako oduzeti ni minutu vremena. Akademski etablirani snob svakoga će posmatrati s visoka, trudeći se družiti sa ”sebi ravnima”, u isto vrijeme im zavideći (i gledajući ih ispod oka). On neće poštovati ničiji rad, a rado će prihvatiti tuđi, objaviti ga pod svojim imenom i hvaliti se na sva zvona kako je produktivan i naučno angažovan. Možda da zaključimo? O ovoj temi bi se još štošta moglo napisati, ali poenta svega je da smo svi ljudi, sa sličnom biološkom osnovom, načinom razmnožavanja, kretanja i zadovoljavanja temeljnih potreba. Zašto se pojedini moraju isticati na neadekvatan način, ponižavajući druge, smijući im se u brk ili ih posmatrati kao gubavce koji nisu vrijedni toplog ljudskog kontakta? Razmislimo, djelujmo, promijenimo se! Još nije kasno, ta svi smo obdareni razumom! Bolje (g)rob nego snob? Ili, bolje nešto treće, nego ovo dvoje?