Tag: ličnost

O PREDIZBORNIM KAMPANJAMA: VOĐE NARODA IZ PERSPEKTIVE EVOLUCIJSKE PSIHOLOGIJE

Uprkos trendu društvene kultivacije i globalnog imperativa urbanizacije, čini se da filogenetsko naslijeđe dobrim dijelom diktira naše: izbore, odluke, percepcije i ponašanja. U tribalnom (plemenskom) okruženju, socijalnu i ”političku” moć najčešće su imali najstariji i najiskusniji članovi klana. Ovdje nije bilo presudno samo njihovo iskustvo, mudrost i razboritost, već i sama činjenica da su mnogo puta učestvovali u borbi za zaštitu svoga plemena i pribavljanju prirodnih i društvenih resursa za vlastitu zajednicu. Gotovo uvijek su to bili snažni i hrabri muškarci, koji su lojalno poštivali religijska i ostala socijalna pravila matičnog plemena.

Savremena istraživanja otkrivaju sklonost ljudi da za svoje nacionalne vođe biraju visoke, snažne muškarce, koji su, pored toga (posredno ili neposredno), učestvovali u ratnim dešavanjima. Dodatno, imamo tendenciju birati ljude koji poštuju tradicionalne (npr. porodične) vrijednosti, te javno zagovaraju principe vlastite religijske skupine. Njihovo učešće u ratnim događanjima (podsvjesno) se shvata kao dokaz njihovih sposobnosti, snage i moralne nepokolebljivosti, te kao sklonost da zaštite narod i obezbijede mu odgovarajuće uslove za nesmetan i siguran život.

Takođe, postoji preferencija kandidata koji su domicilno stanovništvo, jer se oni percipiraju poput sebi sličnih. A čim je neko sličan nama, smatramo da je manje opasan, tj. bezazlen i da ima slične potrebe i ciljeve našima. Ovaj efekat poznatosti djeluje čak i kada svjesno ispoljavamo animozitet prema vlastitim političarima ili političkim kandidatima. Njegova potvrda leži u činjenici da bismo prije izabrali sumnjivog kandidata naše vjere i nacije, nego isto toliko opskurnog kandidata druge vjere ili narodnosti.

Evolucijska i socijalna psihologija nas uče i tome da, što se više identifikujemo sa svojom interesnom (nacionalnom, vjerskom, političkom) grupom, to imamo jaču tendenciju da odaberemo kandidata koji je njen tipični predstavnik (pa i pod cijenu da nas to dovede do opšte stagnacije ili nazadovanja).

Veće šanse (npr. prilikom izbora budućih parlamentaraca) imaju bogatiji i inteligentniji kandidati, zato što posjeduju materijalne i psihološke resurse koji su, evoluciono gledano, veoma poželjne karakteristike. Ove kvalitete podrazumijevaju veće šanse za preživljavanje i napredak (ili očuvanje) u kontekstu društvene hijerarhije. Nesvjesni toga, obično se težimo prikloniti ovakvim ljudima, jer (opet podsvjesno) očekujemo da su naše šanse za socijalnu mobilnost (prelazak iz jedne socijalne klase u drugu, u ovom slučaju, višu) veće.

Posljednja (ali ne i najmanje bitna) stavka koja utiče na našu odluku za koga bismo glasali je fizička privlačnost. Iz perspektive teorije evolucije (u društvenom kontekstu, sociobiologije), privlačnija osoba posjeduje fizičke, fenotipske, odnosno vidljive resurse koji je predisponiraju za lakši i efikasniji prenos svojih gena. Dakle, kada na plakatima ugledamo nekoliko lica kandidata, najviše pažnje ćemo posvetiti onom koje percipiramo kao najljepše i najprivlačnije. Ako tome dodamo poseban stil oblačenja koji upućuje na visok status,prestiž, ozbiljnost i odgovornost (npr. odijelo), u našoj glavi će se ”stvoriti” izrazito pozitivna predstava o datoj osobi. Kasnije, u skladu sa već formiranom predodžbom, selektivno ćemo posvećivati vrijeme javnim nastupima ovog kandidata, a njegove postupke ćemo tumačiti shodno prvom utisku o njemu.

Rezimirajući, evoluciona psihologija predviđa najveći uspjeh muškim kandidatima, koji su uz to: fizički privlačni, obrazovani, inteligentni i bogati. Takođe, njihova medijska i svaka druga reputacija će rasti kako budu sve više isticali svoju ulogu u proteklom ratu, te potcrtavali religijsku pripadnost i odanost tradicionalnim vrijednostima našeg podneblja. 

Selman Repišti

Kriminal ”bijelih ovratnika”

Sintagma ”bijeli ovratnici” je slikovit naziv za visokopozicionirane zaposlenike neke firme, institucije, organizacije… U posljednje vrijeme, posebna pažnja posvećuje se kriminalnim djelima karakterističnim za pripadnike ove specifične grupe zaposlenika. Na počinjenje ovakvih nedozvoljenih radnji djeluju različiti faktori: pozicija (uz moć i status koje ona podrazumijeva) koju ”bijeli ovratnici” obnašaju, povoljna situacija koja im se ukazala (uz oportunizam kao crtu ličnosti) i realne poteškoće u blagovremenom otkrivanju ovakvih djela (što spada u ”opipljivu” grupu faktora).

Motivacija za počinjenje ovakvih djela je takođe višestruka: finansijski problemi u privatnom životu (otplaćivanje kredita, iznenadna situacija privatne ili poslovne koja je dovela do finansijske stagnacije ili nazadovanja i slično), potreba da se nadmudre ljudi sa kojima se radi (razmišljanje tipa: ”Ja sam inteligentniji od svojih saradnika, nadređenih, podređenih…”), potreba da se zaposlenik ovog profila osveti firmi i/ili nadređenima (duboko nezadovoljstvo poslom, osjećaj organizacijske nepravde, osjećaj inferiornosti, nedobivanje dovoljno poštovanja, pohvala…).

Dva su glavna načina počinjenja ovakve vrste organizacijskog kriminala – impluzivni tip (koji biva brz otkriven, budući da počinitelju hitno treba novac i da se on ne trudi toliko sakriti tragove i dokaze svojih nedozvoljenih djela) i organizirani tip (karakterizira ga dugoročno, pažljivo planiranje gotovo svakog detalja svojih akcija, te značajan napor da se prikriju tragovi i dokazi).

Ako želite pročitati nešto više o prototipu (”opštem” profilu) kriminalaca iz grupe ”bijelih ovratnika”, te o rezultatima istraživanja u ovoj branši, molim slijedite ovaj link:

https://www.academia.edu/32161355/Profiliranje_kriminalaca_iz_grupe_bijelih_ovratnika_Profiling_white_collar_criminals_

Selman Repišti,

1. 4. 2017.

Nekoliko citata o ličnosti iz pera poznatih književnika

‘Nije svako u prilici postati ličnost. Većina naprosto postane tipična, nikada ne iskusivši tegoban proces postajanja individuom (…) Ličnost je produkt sudara između dvije suprotstavljene sile – nagona za kreiranje života na sebi svojstven način i nastojanja naše okoline da nas primora na konformizam.”

Hermann Hesse (1877-1962): Duh vremena: Izabrana pisma

”Prvo treba da doživiš poraz i da dočekaš da ti se ponište proturječna gledišta. Potrebno je da nestaneš kao ljudsko biće da bi se iznova rodio kao ličnost. Treba da se pougljiš i okameniš, kako bi se izdigao, počevši od najsitnijeg nazivnika u sebi.”
Henry Miller (1891 – 1980): Jarčeva obratnica

”Pojedinac žali i za najgorim navikama koje je izgubio. Možda u ovom slučaju i najviše žali. Ta, ove navike su prosto suštinski dio ličnosti.”

Oscar Wilde (1854-1900): Slika Doriana Graya

Dakle, niko ne može živjeti umjesto Vas. Niko Vas ne može promijeniti, osim samih sebe. Morate proći kroz patnju, stres i ostale nedaće, da biste znali cijeniti istinsku sreću. U toku ovog ”podviga”, imate pravo na pogreške, isto kao što imate pravo i da ih ispravite.

Srdačno,

Selman Repišti & Ilda Imamović

 

 

 

VIRTUELNI IDENTITET

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. Oni je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ”ja” (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ”neuhvatljiv”. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ”virtuelno ponašanje” na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ”privatno” tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u. Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (”sistem”) zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranoja prilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ”podijeljen” s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti…). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ”internetokratije”), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ”ranjivi” i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI  treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VI drugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ”utakmicu” i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Selman Repišti,

11. 11. 2015.

SEDAM KRATKIH UPUTA ZA ISPUNJEN ŽIVOT

1. Budite ono što jeste. Vi ste neponovljivi rezultat genetike, okoline i vlastite aktivnosti.

2. Radite na svom samopoštovanju. Vi ste vrijedna osoba sa mnogo kvaliteta. Poštujte sebe!

3. Nemojte se stiditi sebe.

4. Radite na svojim vještinama komunikacije. Čovjek je socijalno biće, on treba druge, ali i drugi njega.

5. Okrenite se pozitivnim doživljajima. Ne gubite vrijeme na pesimizam.

6. Živite svaki dan kao da je posljednji. Drugim riječima, iskoristite svaki trenutak u kome možete uživati.

7. Imajte vlastite principe i stavove. Ne prepuštajte drugima da misle i govore umjesto vas.

NEOBIROKRATSKA LIČNOST

U svojoj Anatomiji ljudske destruktivnosti, Erich Fromm je, pored ostalog, opisao tzv. birokratski karakter. Ova socijalna orijentacija (ili tip ličnosti) odlikuje se: rigidnošću, robovanjem administraciji, procedurama i protokolima, kao i ekstremnom neljubaznošću i nesaradljivošću u slučaju kršenja ovakvih administrativnih postupaka. Birokratski karakter će, čim se završi njegovo radno vrijeme, odbiti sve one koji su (po pola sata, čak i duže) čekali u redu, kako bi predali ”potrebnu” dokumentaciju za dobijanje određene potvrde, uvjerenja, izvoda, odobrenja, preslike, prepisa i slično. Isto tako, ukoliko neko nije priložio sva dokumenta (čitajte: njih 10-20), ovakav zaposlenik (šalteruša, ”niži činovnik”) će ih sa zadovoljstvom odbiti i pozvati da se vrate kada budu imali kompletnu dokumentaciju. Na licu osobe koja se uklapa u ”birokratski karakter” može se primijetiti prešutno zadovoljstvo, likovanje usljed same činjenice da na ovaj način mogu pokazati svoju nadmoć (dominaciju), te hladnokrvna smirenost (koja nerijetko preraste u podsmijeh, samoveličanje i osjećaj vlastite važnosti). Naravno, može se pretpostaviti da je ovakvo ponašanje nekim zaposlenicima predigra/slatki uvod u doživljavanje seksualnog vrhunca. Ovdje ću dopustiti sebi da to nazovem ”biroseksualna ejakulacija”.

Danas, naročito u razvijenim zemljama, imamo nešto drugačiji fenomen (tačnije, nadogradu prethodnog). Riječ je o neobirokratskoj ili novoadministrativnoj ličnosti. Indikatori ovog tipa karaktera (ipak preferiram riječ ”ličnost”, jer je šireg značenja) najbolje se mogu uočiti prilikom online aplikacija za posao, dodatno školovanje (npr. upisivanje specijalističkih, master ili doktorskih studija). Procedura koju neobirokratska ličnost slijedi u principu je ovakva: upućivanje kandidata na protokol prijave; isticanje važnosti prilaganja određene papirologije/dokumentacije; zahvala na interesovanju za određeni posao/studijski program; slanje obavijesti o tome da će aplikacija biti razmotrena (negdje uz čestitike na poslanoj prijavi); zahvala na interesovanju (opet?!); negativan odgovor (bez obrazloženja; ako je pozitivan, prati ga hvalospjev o instituciji/firmi/visokoškolskoj ustanovi); ”iskrene” želje za dalje apliciranje i profesionalni angažman; zahvala na interesovanju (opet?!), te napomena (sugestija, prijedlog) data u formi implicitnog naređenja, a koja se tiče promocije određene institucije/kompanije (tipa: ”Budite slobodni da obavijestite druge kandidate o kvalitetu našeg brenda/pogodnostima studiranja na našem univerzitetu…”).

Kao prvo, zahvale bez nekog posebnog povoda su (malo je reći) neiskrene i licemjerne. Kao drugo, pozivanje na besplatnu reklamu njihove institucije/firme je manipulativni način da se kandidatu kaže kako je on sredstvo za postizanje njihovih ciljeva (bez ikakve koristi za aplikanta). Dakle, insistira se na usiljenoj uglađenosti, izvještačenoj ljubaznosti i instrumentalnoj uljudnosti, a uspjeh kandidata prilikom aplikacije jedino je zagarantovan ukoliko detaljno i u potpunosti poštuje i rukovodi se unaprijed zacrtanom procedurom. Stoga se neobirokratski karakter odlikuje:
1) opsesivno-kompulzivnom fasciniranošću rigidno definiranim protokolima;
2) autističnim insistiranjem na slijeđenju i poštivanju a prirori osmišljenih koraka i etapa koji čine dati proces aplikacije;
3) kulturofrenijom (analognom shizofreniji, s tim što je ovdje riječ o naoko pristojnom odbijanju kandidata) i ekspresijom lažne bliskosti s kandidatom (npr. u vidu neformalnog obraćanja).

U slučaju obrazovanja, neobirokratska ličnost pokazuje edukopatologiju, a kada je riječ o konkurisanju za posao, ovaj fenomen možemo nazvati patoprofesionalizmom. Bio sam slobodan skovati još jedan termin (sintagmu) za ovakvu vrstu postupanja sa klijentima i eventualnim budućim zaposlenicima – demokratska sociopatija. Znam da je riječ ne o paradoksu, već o oksimoronu, i da je fenomen ”demokratske sociopatije” neminovna posljedica tzv. liberalnog kapitalizma.

Šta možemo uraditi da se odupremo ovakvim (prilično nehumanim) pojavama? Nekoliko stvari:
1) raditi na negativnoj propagandi/marketingu ovakvih institucija;
2) ako budemo primljeni kao zaposlenici ili studenti, potruditi se da im uzmemo što više novca;
3) bojkotovati njihovu ponudu, proizvode i ”akcije”;
4) aktivno se opirati svakom vidu izrabljivačke politike, nepoštenog obrazovanja i neetičnog zapošljavanja.