EGZISTENCIJALNI NAMĆOR (PRVI ČIN)

Drama o apsurdu postojanja i hipertrofiji ega na račun superega

Lica:

Pol Ekendorf (filozof, 51 godina)

Sigmund Alper (teolog, 62 god.)

Lana Verlen (matematičarka, 35 god.)

Hans Gustafson (klinički psiholog, 27 god.)

Hemfri Šulc (fizičar, 46 god.)

Prim. dr Ludvig Bering (psihijatar, 60 god.)

medicinska sestra (42 god.)

medicinski brat (38 god.)

 

PRVI ČIN

Sterilna atmosfera duševne bolnice. Za pomenutu slobodno možemo reći da je prototip žargonske ludare. Velika prostorija za grupnu psihoterapiju. Šest stolica postavljenih u krug. Sve su iste.  Jedna je, doduše, malo izmaknuta, namijenjena uvaženom doktoru Beringu, načelniku bolnice, ali aktivnom profesionalnom učesniku u procesu rehabilitacije hospotalizovanih  pojedinaca koji beskrupulozno jure stranputicama mentalne patologije.

Tačno u 12.00, medicinska sestra otvara jedina vrata te prostorije, kroz koja ulazi pet pacijenata, jasno šifriranih i pažljivo etiketiranih preciznim, stručnim jezikom modernih dijagnoza. Ulaze jedno po jedno, praćeni medicinskim bratom, koji ih posjeda na gorepomenute stolice. To radi hladno, bez riječi, isključivo koristeći dobro uvježbane gestove (što, usuđujem se reći, jezivo podsjeća na redare i čuvare koncentracionih logora, oličenja arijevske pedanterije i proceduralne neprikosnovenosti).

Nakon što su svi sjeli, u prostoriju ulazi, onako pozerski i paradirajući, štovani primarijus Bering, ikona kliničke psihijatrije, maskota i brend svoje institucije. Medicinska sestra i brat mu pridržavaju stolicu, dok ovaj nonšalantno sjeda na svoje mjesto. 

DR BERING: (Počinje zvaničnim i svečanim tonom, nastavljajući suzdržano i zagovarajući distancu): Dobar dan, dragi pacijenti, kako ste? Odmah bih vam objasnio o čemu se ovdje radi. Naime, ovo nam je prva seansa u ovakvom sastavu. Odmah ću Vas pripremiti da će ih biti još mnogo. Prvo ću vas upoznati sa nekoliko pravila. Dakle, ukoliko neko govori, drugi moraju biti tihi i slušati ga. Molim da niko od vas ne priča predugo, kako bi svi imali prilike nešto reći u sat i pol, koliko će trajati današnja i svaka druga seansa. Sada molim svakoga da se predstavi, tj. kaže svoje ime i nešto o sebi. (Svodeći svoje pacijente na učenike prvog razreda osnovne škole) Ima li dobrovoljaca? (Opet tonom učitelja koji koji izvodi đake na tablu, tokom časa utvrđivanja gradiva i ocjenjivanja)

 

POL: Ja sam Pol Ekendorf, do nedavno univerzitetski profesor filozofije, tačnije gnoseologije i epistemologije. Zapravo, kada kažem: ”Ja sam…”, mislim na predmet moje svijesti koji je tu prisutan u kontinuitetu. Ne kažem da je izrečeno objektivna takvost, već prosto moj pokušaj da objektivizujem subjektivno iskustvo vlastitog postojanja i konceptualnih kategorija koje svjedoče u prilog njega…

 

DR BERING (Prekida ga): Pole, koliko vidim iz Vašeg kartona, Vi imate ozbiljan poremećaj mišljenja, koji je nesumnjiv indikator shizoidnih tendencija. Bojim se da Vaša prirodna sklonost i navika detaljnog, dubokog i širokog razmatranja svakog objekta ili pojave, samo potpiruje Vašu patologiju i produbljuje poremećaj od koga patite. Pokušajte se usredsrediti na nas ostale, zaboravljajući pritom predmet svog prethodnog razmišljanja. U svakom slučaju, drago nam je da ste dio ove psihoterapijske grupe. (Nakon kratke pauze, odlučno nastavi) Ko je sljedeći? Iskoristite vrijeme sada, kasnije će vam trebati. Ali, tada ćemo morati da završimo današnju sesiju.

 

LANA: Ja sam Lana, imam 35 godina i nisam udata. Po struci sam matematičarka, ali nisam nikada bila zaposlena. Još od fakultetskih dana pokušavam dokazati, tj. potvrditi ili opovrgnuti Goldbahovu slutnju.

 

HEMFRI: Ako se dobro sjećam, ona glasi nešto poput ovoga: ”Svaki paran broj veći od dva može se izraziti kao zbir dvaju prostih brojeva.” Nerado priznajem, ali, fizičarima je matematika okosnica čitavog korpusa znanja i metoda kojima raspolažu. Inače, ja sam dr Šulc, kvantni fizičar i kosmolog.

 

HANS: Ili, Vama je matematika isto što i pedagozima psihologija. Bez nje, ova bi oblast bila svedena na esejistiku.

 

LANA: Možda ćete se naljutiti, doktore Šulc, ali, moram dodati još nekoliko činjenica vezanih za Vaše iskreno zapažanje o međuzavisnosti naših oblasti. Mišljenja sam da uskoro neće doći do novih otkrića na polju fizike, upravo zato što su fizičari nedovoljno matematički pismeni. I, ne žele raditi na tome.

 

HEMFRI: Mnogo sebi dopuštate, mlada damo. Pokažite malo poštovanja prema…

 

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, oboje, da izbjegavate kritiku i optuživanje. I, potrudite se da se bavite životom, a ne stvarima koje ovdje nisu bitne i koje su previše apstraktne. (Pravi kraću pauzu, kako bi njegove riječi dobile na težini i bile shvaćene ozbiljno) Hans, Vi nam se niste predstavili?

 

HANS: Mislim da nema potrebe da se predstavljam, ali, ako baš insistirate… (Dr Bering klima glavom) Zovem se Hans Gustafson, a po profesiji sam beskućnik na neodređeno. Zapravo, završio sam kliničku psihologiju …. ali, kada sam došao do saznanja da je stepen priklanjanja modernoj psihologiji obrnuto proporcionalan količini istinskog življenja u sebi i sa svijetom, odlučio sam se…

 

DR BERING: Shvatili smo, za, da kažem u Vašem stilu, ”posao beskućnika”. Mislite li da je taj Vaš impuls ispravan? Je li Vaš ego mogao djelovati preventivno i spriječiti takve nagone ida, taj put ka samouništenju? Maskirani tanatos? Za neupućene, oprostite, to je nagon smrti.

 

HANS: Ono što Vi zovete nagonom samodestrukcije, u stvari je pokušaj transcendiranja vlastite mizerne, lažne, socijalno dodijeljene egzistencije. Zapravo, za mene je to napredak i put ka samoostvarenju.

 

DR BERING: Moram Vas razočarati, ali, bojim se da ste krenuli pogrešnim putem. Tu sam da Vam pomognem, i morate mi vjerovati, jer ja sam doktor. Kao što i sami znate, liječenje će potrajati, jer pokazujete puno otpora. Osim toga, ne sviđa mi se što racionalizujete svoje neprilagođene (Ovo je naglasio) misli. Nego, dovoljno za upoznavanje. Ostao nam je još gospodin Sigmund. Pa, izvolite.

 

SIGMUND (Viče): Ne može meni niko odrediti kada ću da pričam, a kada ne! Bar ne otkad sam postao bog. (Ton je tiši, glas ujednačeniji) A postao sam, kada sam vidio da je bog izgubio savjest. Samo sam ga zamijenio, jer sam jednog trenutka vidio da posjedujem više vrlina od njega i odjednom shvatio da nisam grešan zbog toga. Tada, kada je bog postao mrtav u mojim očima, počeo sam da živim u onome što me je on uvjerio da je stvorio, a u stvari je meni povjereno na čuvanje. Svijet je konačno postao dio mene, a ja dio njega. Maske padnu, tek nakon što se zamijene uloge. Jer, očigledan je neko tek onda kada postane neko drugi. Ali se usudi biti ovaj na svoj način.

 

DR BERING: Da, nije mi potreban karton i dijagnostički intervju da shvatim o čemu je ovdje riječ. (Mrmlja sebi u bradu) Deluzije veličine, shizofrenija, uznapredovala bolest, jasno k’o dan. S njim će biti teško raditi, ali će grupi biti jako zabavno. Ma, sve ovo je jedno pozorište, samo bez glumaca i unaprijed naučenog scenarija. (Obraća se pacijentima) Hvala vam što ste se predstavili. Odmah ćemo početi sistematski raditi na vašim problemima. Ja ću vam pomoći da ponovo zavolite drvo, da opet razmišljate o svakodnevnim problemima i integrišete se u društvenu zajednicu. Podvlačim, u sigurnim ste rukama (Medicinska sestra i brat u isto vrijeme klimaju glavom, bezrezervno se slažući sa primarijusovim riječima)

 

HANS: Oprostite, doktore Bering, ali pitanje je koliko nam možete pomoći. Koliko vidim, svi smo ovdje ”zatvoreni” zato da biste nam usadili unaprijed propisane misli, u skladu sa osnovnim postulatima one psihoterapijske škole čiji ste zagovornik.

 

DR BERING: Hans, gotovo sam siguran da Vaše paranoidne bojazni nemaju realne utemeljenosti. One su rezultat uobrazilje, ali, rado ću se potruditi da Vam pomognem da se vratite na pravi kolosijek.

 

POL (S notom ironiije u glasu): Vi hoćete da budemo prosječni, da razmišljamo i ponašamo se kao stado, kao i svi ostali ”normalni” ljudi…

 

HANS (Ne čekajući da Pol završi misao): Tačno ispod šešira normalne krive, na isti način svi ljudi žive. Već odavno, Gaus je rek’o, ka ekstremu samo teži neko.

 

DR BERING: Lijepi stihovi, Hans. Pozdravljam Vašu kreativnost, ali ono što govorite je osnov normalnosti i uslov za postavljanje demarkacione linije u odnosu na patološko. Ja tu ne vidim ništa sporno. Pole, ni Vi trenutno nemate uvida u svoje stanje, ali ćete kasnije usvojiti realne, normalne stavove koji su uslov Vašeg daljeg uspješnog (Ovo naglašava) uklapanja u društvenu sredinu.

 

LANA: Hans, ispada da se Vi dobro razumijete u primijenjenu matematiku. Ali, varate se! Vi stvari pretjerano uprošćavate i generalizujete.

 

HANS: Ne čudim se Vašem komentaru, jer znam da matematičari ne znaju primjenjivati svoja znanja. Poznato mi je da im je kolegij Statistika i vjerovatnoća nužno zlo, a polažu ga onako rutinski, i ostaju uskraćeni za saznanje o njegovom aplikativnom potencijalu.

 

LANA: Nemojte, molim Vas! Dobro znate da je matematika ezgaktna nauka, a psihologija se i dalje bavi fenomenima čiju realnu egzistenciju ne može dokazati. Vi ste previše konfuzni, a psihologija je pseudonauka.

 

DR BERING: Bojim se da ste se udaljili od svojih problema. Hajmo se vratiti na Vas, usmjerite se na svoju psihu, nek ona bude predmet Vaše analize.

 

HANS: Lana, u današnje vrijeme, matematičar jedino može biti profesor u školi. Vaše profesionalno samopoštovanje jeste visoko i u zabludi ste da ste najinteligentnija struka, ali ne trebate zaboraviti ko mjeri Vaš koeficijent inteligencije.

 

LANA: Vi, naravno. Ali to praktično ne znači ništa.

 

DR BERING: Vratimo se na Vaše probleme i tegobe.

 

LANA: Nemam ja nikakvih problema, doktore Bering. Samo dokazujem ko je ovdje ozbiljan, a ko nije.

 

POL: Lana, to nikada nećeš moći prosuditi sa apsolutnom sigurnošću. Svi smo ovdje pristrasni. Razmislite zašto.

 

DR BERING: Tvrdim da sam ja objektivan. Zato sam i tu.

 

HANS: Varate se, doktore Bering. Pol je u pravu. Razmislite zašto.

 

DR BERING: Mi nismo u istoj poziciji. Ja sam taj koji…

 

SIGMUND (Naprasno ga prekida): Niste Vi bog! Ja sam taj koji odlučuje o Vašoj sudbini, na osnovu Vaših djela i nedjela. Nemojte se igrati boga, opeći ćete se. Ja sam samo jedan. Jedino ja postojim, a Vi samo posredno i jedino po mojoj volji.

 

LANA: Dajteeeee…

 

DR BERING: Gospodine Sigmunde, koji su Vaši argumenti u prilog tome da ste bog?

 

SIGMUND (Viče): Meni ne trebaju argumenti. Moje postojanje je neupitno.

 

DR BERING: Dobro. Pole, po Vašem izrazu lica, vidim da želite nešto reći.

 

POL: Možda bismo trebali dopustiti Hemfriju da nešto kaže, jer cijelo vrijeme mi govorimo.

 

DR BERING: Slažem se, Pole, brzo učite. Hemfri, želite li nešto podijeliti sa mnom i s grupom?

 

HEMFRI: Postojanje boga je izlišno. Svemir je nastao pukom sluačajnošću, a nastavio se razvijati logičnim slijedom hemijskih reakcija. U ovom modelu, bog je suvišan.

 

SIGMUND: Vi ste zaluđeni! Nauka je za one koji misle. Ovdje ne treba misliti. Treba vjerovati. To je dovoljno da budete spaseni.

 

LANA (Podrugljivo): Vjerovati u Vas, nemojte, molim Vas…

 

SIGMUND: Kćeri moja, pomoći ću ti da dođeš sebi.

 

DR BERING: To je, valjda, moj posao.

 

LANA: Sa mnom je sve u redu, ko se treba liječiti, nek se liječi.

 

DR BERING: Lana, zašto ste onda Vi tu?

 

LANA: Ja sam žrtva velike nepravde.

 

DR BERING: Čemu takva paranoja? Vi ste ovdje svojom voljom. To je znak da nesvjesno želite sebi pomoći.

 

LANA: Niste u pravu. Svijetu treba pomoć. Liječite sistem, liječite društvo. Mene ostavite na miru.

 

DR BERING: Frojd je davno rekao da svi mi, s vremena na vrijeme, pribjegavamo projekciji, mehanizmu odbrane koji se sastoji u tome da vlastite negativne osobine i stanja pripisujemo drugima.

 

LANA: Ja ih ne pripisujem, ja svjesno tvrdim da je sistem truo. I ponavljam, sa mnom je sve u redu.

 

HANS: Ovdje bih se složio s Lanom.

 

LANA: Ah, ne mogu vjerovati. Koliko vidim, ovdje su gotovo svi protiv Vas, doktore Bering. Šta biste sada rekli za moju paranoju?

 

DR BERING: Ne bih vjerovao u takvu vrstu teorije zavjere. Vi se samo ne slažete sa mnom, ali, kao što sam već rekao…

 

HANS (Ironično): Ubijedićete nas. Ne sumnjam. (Smije se, i Pol se smije)

 

DR BERING: Ne smijete zaboraviti da sam ja ovdje autoritet. (Medicinska sestra i brat opet ponosno i potvrđujuće klimaju glavom) Mi nismo u istom položaju.

 

POL: Možda da pitamo gospon Sigmunda šta misli o tome. Pa, Vi ste rivali. Neko od Vas dvoje će na kraju završiti kao bog, a drugi kao njegov sin ili sluga. (Hans, Lana i Hemfri se smiju, Sigmund kipi od bijesa, a dr Bering zadržava hladnokrvan izraz lica i gard profesionalca)

 

HANS: Ovaj uvid zahtijeva prikladne stihove. Evo moga boga? Koga? Boga? Kojeg boga? Svoga boga? Ma, ništa od toga. Između njih dvoje nikad neće vladati sloga.

 

DR BERING: Vi ovo smatrate humoreskom? Istraživanja pokazuju da dozirana upotreba humora podstiče izlječenje pacijenata. Potcrtavam, dozirana. (Naglašava zadnju riječ)

 

HANS: Dr Bering, bojim se da psihijatrija i metodologija jedino imaju zajedničko to što su riječi iste dužine. Ako pod istraživanjima podrazumijevate male uzorke i subjektivne procjene psihijatra prilikom smještanja pacijenata u kategorije zvane dijagnozama…

 

DR BERING: Hans, molim Vas. Nema potrebe za ikakvom konfrontacijom. Razumije se da svi vi psiholozi gorite od podsvjesne žudnje za smještanjem psihijatra na Vašu psihoterapijsku sofu. Vaš kompleks niže vrijednosti uvijek je daleko nadrastao Vaše kompetencije i realne stručne domete.

 

HANS: Možda jeste, ali, niste Vi taj koji možete suditi o tome. Sigmund je jedini koji može dati valjan, nepristrasan sud. (Svi se smiju, samo Sigmund likuje) Slava Sigmundu!

 

POL: Slava gospodu Sigmundu!

 

SIGMUND: Bićete spašeni. Konačno me prepoznajete u sebi i sebe u meni. Mi smo jedno. Univerzum je ništa drugo do savršen odraz moje volje. Determinizam je ultimativni fatalizam. Uzrok je savršen, posljedica očekivana. Ondje gdje vas je nekoliko, tu sam i ja. U svima Vama i oko svih Vas.

 

DR BERING: Koliko vidim, neki od Vas žele preuzeti moju ulogu. E, pa vidite, niste u toj poziciji. Ja sam taj koji odlučuje. Ja sam…

 

SIGMUND: …Sotona, glavom i bradom. Otpadnik i odmetnik. E, pa vidite, Vi ne možete biti ni to. Ja sam taj koji imam pravo kršiti zakone koje sam propisao. Ja imam apsolutno pravo da ih mijenjam i korigujem, ali to ne znači da su oni nesavršeni. Jedino ja imam neotuđivo pravo biti đavo.

 

LANA: Hans, i gospodin Sigmund je postao pjesnik. Ali, može mu se, pa on je zaboga bog. (Smije se)

 

HANS: I Sotona, ne zaboravi. On je dualitet. Janusov lik. Obje strane istog medaljona. Jin i jang. Brahma i Šiva. Smijem li ja onda biti Višnu, onaj koji održava ovaj svijet?

 

SIGMUND (Viče): Bogohuliš! Nemoj se igrati svojim životom, čeka te neizvjesna sudbina. Ne smiješ bacati kockice, bog je uvijek bio predvidljiv. Ja sam konstanta.

 

LANA: Sigmunde, Vi ste postali i matematičar? Sve me više oduševljavate, samo nastavite.

 

SIGMUND (Kategorički): Ja mogu biti šta god hoću!

 

DR BERING: Sve sam bliže zaključku da svi u grupi potkrepljujete Sigmundovu patologiju.

 

HEMFRI: Ja ne. Ja je jednostavno prihvatam kao patologiju. U suprotnom, morao bih oboriti sve aktuelne modele nastanka i razvoja vasione. Ja sam učesnički posmatrač, dio našeg referentnog sistema, ali moj pogled seže dalje i mogu sagledati situaciju onakvom kakva jeste.

 

POL: Ne bih se složio s Vama, Hemfri. Mi smo uvijek involvirani, i kada gledamo, oči su nam napola sklopljene. A kada slušamo, uši su nam bombardovane frekvencijama koje tog trenutka ne želimo da čujemo.

 

HEMFRI: Šta Vi znate o frekvenciji? Pa, vi filozofi ste zaboga pobjegli u tu svoju doktrinu, jer ste uvijek pokazivali nedostatak logičke inteligencije, nužne za izučavanje prirodnih nauka. Kritikujete ih, ali ih ne razumijete. Niti ćete ih ikada razumjeti.

 

DR BERING: Hajmo, opet smo se udaljili od nas samih. Ovo nije akademska rasprava.

 

POL (Ne obazirući se na riječi primarijusa Beringa): Bar smo bolji od psihologa. Oni su izrod filozofije. (Pritom gleda u Hansa, neće li ovaj šta odgovoriti)

 

HANS: Onog trenutka kada je psihologija prigrlila objektivne metode prirodnih nauka, npr. u vidu psihofizike, ona je konačno raskrstila sa filozofskim špekulacijama i misaonim eksperimentima.

POL: Nisam Vas mislio uvrijediti, samo nalazim kontraargument onome što je izložio Hemfri.

 

DR BERING: Vratimo se na probleme. Zato smo tu, zar ne? (Opet im se obraća kao djeci)

 

HANS (Nakon što je saslušao doktora Beringa, okreće se Polu): Nisam ni ja Vas mislio uvrijediti, ali moram reći još ovo. Filozofija je u današnje vrijeme potrebna samo vječnim studentima i ljudima koji se ne mogu izboriti sa normalnim krizama odrastanja i razvoja u zrelu jedinku. Oni je koriste kao opravdanje svojem kašnjenju, regresiji, zaostajanju ili fiksaciji. (Dr Bering nesvjesno klima glavom, u znak odobravanja)

 

POL: Sada me ljutite. Vi u životu niste ništa pročitali…

 

HANS: I pročitao i napisao. No, to sada nije važno. Elem, filozofi jedino mogu naći svoje mjesto u srednjoškolskoj učionici i političkoj fotelji, premda im ni ondje nije mjesto.

 

POL: Postajete bezobrazni. Slušajte, …

 

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, nema potrebe za…

 

POL: Rekli ste da ne smijemo jedni druge prekidati. Dr Bering, sami se ne pridržavate tog pravila. Jeste li i Vi bog?

 

DR BERING: Nema potrebe za konfliktom. Meni je dopušteno da Vas prekinem, ukoliko smatram da previše raspravljate o irelevantnoj temi ili ne date drugima da govore.

 

SIGMUND: On nije bog. Ja sam bog. Bio i biću. Ne podrivajte vjere korijenje. Vaše će carstvo biti podzemno. Čistilište će Vam misaona imenica postati. Raja vrata zaključana, vječno ćete progonjeni biti.

 

LANA: Ovo postaje zanimljivo. Doktore Bering, osjećam se bolje. Svevišnji Sigmunde, hoće li me stići Vaša milost?

 

SIGMUND: Blago krotkima, njihovo je carstvo Sigmundovo. Nemojte imati blaga ovozemaljskog, darujte ga kraljevstvu mojemu. Kćeri, za tebe ima nade, ako se još na vrijeme pokaješ. Na dobrom si putu da zaslužiš moju milost. Jer profitiraju oni koji duhovnost biraju.

 

POL: U uporedbi sa ovim ljudima ovdje, pomisliću da sam normalan. Onda neću smjeti pogledati svoj odraz u ogledalu. Mediokritetski lik koji ugledam, biće ubitačniji od smrtne kazne ili stuba srama.

 

HANS: Nesvjesna želja svakog filozofa je da postane psiholog. Niste daleko, Pole, ali niste ni tako blizu.

 

POL: Vrijeđa me Vaša bahatost. Vi ste mladi, nemate dovoljno životnog, niti akademskog iskustva. Samoživost će Vas koštati i karijere i ugleda.

HANS: Ne bojim se za sebe, gospon Pol. Ali, strepim, kao stručnjak i kao čovjek sklon empatiji, za Vas. Pitate se zašto. Jadna je akademska budućnost onih koji još citiraju Sokrata i slične izvore još od prije 2400 godina, kao da su i dalje aktuelni. Mi u psihologiji nemamo taj problem. A Vi se zapitajte na koga se pozivate i koliko je Vaš obrazac mišljenja prikladan današnjim prilikama življenja i izazovima savremene ere.

 

POL: Kako Vas nije sramota? Tako o Sokratu? Pa Vi ste još i neobrazovani. Kako se samo usuđujete?

 

HANS: Pol, branite li Vi to Sokrata?

 

POL: Sokrata nije niko trebao braniti. On je, sam po sebi, bio oličenje istine i razborite misli.

 

HANS: Ah! Uvijek sam se pitao bi li se savremeni filozof odlučio, za svoje ideale, popiti otrov kukute.

 

POL (Ljutito): Pa, ovo je nevjerovatno!

 

HANS: Brzo ću završiti. Vidite, ono što jedino znate i vežete za psihologiju je psihoanaliza. Mislite da se cijela psihologija može svesti na Frojdovo učenje? Pa to je jedina oblast, zapravo podoblast, koja Vam je bila i ostala shvatljiva. Seks i agresivnost su dvije stvari koje Vam nikada nisu bile strane.

 

POL: Nikada se nije moglo razgovarati s psiholozima. Vi poznajete samo barbiturate i neuroleptike. Tako mislite da ćete riješiti ozbiljne probleme ljudi koje primate k sebi na terapiju.

 

HANS: Lijepo Vas je slušati, Pole, ali, opet Vam kažem, u zabludi ste. Mi ne koristimo psihofarmake u pomaganju svojim klijentima. A možda odajete utisak informisane osobe, kada Vas čujemo da bez greške izgovarate nazive određene grupe lijekova. Međutim, pitam se, znate li u koje ih svrhe koriste psihijatri? Koji je njihov hemijski sastav? Koje su njihove indikacije i kontraindikacije? Površnim znanjem možete fascinirati laike, ali doktora Beringa i mene ne.

 

DR BERING: Slažem se. Psihijatriju ostavite psihijatrima. Ponavljam, vratimo se na probleme. (Pol diže ruku) Pole, izvolite, samo kratko, kako bismo uskoro zatvorili ovu seansu.

 

POL: Molim Vas da ukorite ovog mladića za ovakvo ponašanje. Njegova priča i takozvani argumenti koje iznosi su jedno obično smeće. On ne zna šta priča. Oduvijek je bilo jasno da psiholozi imaju ozbiljnih psihičkih problema.

 

HANS: Pol, žao mi je što ste i Vi podlegli neosnovanim pretpostavkama i suludim predrasudama. No, ne krivim Vas. I Vi ste jedan od laika. Univerzitetski profesor može biti ekspert za svoju uskostručnu oblast, ali amater i neznalica za ostale branše. Filozofi su oduvijek ostavljali iluziju sveznadara, koji su tu da nas poduče kako ono što znamo, u stvari, ne znamo, ili nećemo nikada spoznati i saznati. I uvijek su se postavljali u poziciju svemoćnog i neprikosnovenog autoriteta objektivnog saznanja.

 

POL (Imperativno): Ne vrijeđajte me! Pobogu, smirite se! Nisam navikao na ovakav diskurs!

 

HANS: Hvala što ste me podsjetili. Možda ste primijetili (Obraća se svima) da je svaka druga riječ savremenog filozofa ”diskurs”. Divim im se što su proširili svoj vokabular. Možda ipak ima nade za Vas, Pol? Isti ste kao i ostali. Mogu Vam reći da napredujete ka izlječenju. (Pol se crveni od bijesa) Zapravo, Vi ćete ovdje najprije ozdraviti.

 

DR BERING: Hans, moram primijetiti da ste zajedljivi. Zamoliću Vas da ubuduće ostanete u granicama pristojnosti i uljudnosti. Još nešto, Hans. Ja sam ovdje doktor i niko drugi. Ja sam taj koji mogu da Vas izliječim. Pole, izbacite svoju agresiju i neprijateljstvo prema Hansu. Ali, pokušajte to uraditi na dostojanstven način.

 

POL: Hans, Vi niste dorasli ovom diskursu.

 

HANS: Eto, vidite da sam bio u pravu.

 

LANA: Ej, ako nastavite, ovaj susret će se produžiti do u nedogled.

 

DR BERING: Hvala, Lana. Vi ste ozbiljno shvatili pravila naših sesija.

 

SIGMUND: Kraja još neće biti. Kada ja zapovijedim, svijetu će doći posljednji minut. A onda se pazite svojih djela. Vaša djela će Vas osuditi, a malobrojne iskupiti.

 

HEMFRI: Univerzum je lanac međuzavisnih događaja, a ako dođe do njegovog kraja, to neće prkositi osnovnim zakonima fizike. Objedinjujuća teorija će, nadam se, uskoro objasniti sve što postoji.

 

LANA: Hemfri, sjetite se Kurta Gedela i njegove teoreme nekompletnosti. Nijedan formalni sistem nije u mogućnosti da u cijelosti opiše i objasni skup pojava i fenomena na koje se odnosi. Tako ni fizički model, niti teorija, niti zakon. Univerzum je, prema tome, neobuhvatljiv.

 

HEMFRI: Ah, vi nepraktični matematičari. Matematika je možda savršena, ali, u stvarnosti je puno varijabli u igri. Ukoliko ih Vi ne možete obuhvatiti u potpunosti, nemojte potcjenjivati fizičare.

 

LANA: Fizika je u zadnje vrijeme postala metafizika. M-teorija, strune, crvotočine, čestice i antičestice – sve je to naučna fantastika.

 

HEMFRI: Ne kritikujte ono što površno poznajete. Lijepo je rekao Hans. Ono što važi za Pola, važi i za Vas.

 

LANA: Nemojte da Vam mjerilo bude jedan skorojević koji je, samo zato što je klinički psiholog, uvjeren da je spoznao stvarnost.

 

SIGMUND: Ja sam nespoznatljiv.

 

DR BERING: Lana, molio bih Vas da ne vrijeđate Hansa. Među svima Vama treba vladati uzajamno poštovanje i uvažavanje.

 

LANA: Oprostite, ali, nisam impresionirana njegovim odnosom prema nedužnom gospodinu Polu. Zašto njega niste opominjali kao mene?

 

DR BERING: Lana, bojim se da se ponašate kao dijete. Pokušajte biti malo zreliji. Ja Vam svima želim pomoći.

 

SIGMUND: Samo Vam ja mogu pomoći. Molitva je iz raja izašla.

 

DR BERING (Daje znak medicinskoj sestri i bratu da priđu i pripreme se da otprate pacijente do svojih soba): Dobro. Ovdje bih završio današnju seansu. Dakle, da rezimiramo. Danas ste spontano nametali teme razgovora. Većina tema odnosila se na profesionalnu netrpeljivost i nadmetanje. Zaključujem kako smatrate da ste jedni drugima rivali, a u stvari ste saradnici i partneri u liječenju i oporavku. Trebate imati zajednički cilj, a to je mentalna rehabilitacija. (Svi gledaju u jednu tačku, u primarijusa Beringa) Naravno, ne možete se nikada izliječiti, samo zaliječiti, a jedino Vam ja mogu pomoći u tome. Sami to ne možete. Budite jedni drugima podrška. Tako ćete biti uspješniji, jači i samopouzdaniji. Sada, nek svako kaže svoje viđenje današnje seanse, ali, molim Vas, kratko. Počnimo od Lane.

 

LANA: Bar smo se upoznali. Osjećam da sam izgubila vrijeme, ali večeras ću to nadoknaditi. Dokaz Goldbahove slutnje mora se pomoliti na vidiku.

 

DR BERING: Hajmo redom (Proziva ih jasno i glasno, kao što to  radi vaspitač djeci u vrtiću): Hans, Hemfri, Pol, pa Sigmund.

 

HANS: Slažem se s Lanom, oko upoznavanja. (Lana se sarkastično smije) Dodao bih još nešto: možemo zaključiti da svi trebamo poraditi na svom prenaduvanom egu. Uz dužno izvinjenje, i Vi, doktore Bering. (Medicinska sestra i brat negoduju, dajući do znanja primarijusu Beringu da treba nešto reći u svoju korist i demantovati Hansa)

 

HEMFRI: Malo sam se počeo plašiti da ćete mi opet pokušati infiltrirati boga u moje naučne sheme, ali mislim da sam ga opet uspio izbaciti.

 

SIGMUND: Teške su riječi koje izgovaraš. Budi bolji čovjek, da bi ti se ukazao bog. Srljaš nepromišljeno, tvoje riječi će te odati, tvoje misli će te okovati, tvoja djela će te osuditi.

 

POL: Danas sam vidio ko su mi neprijatelji, a ko prijatelji. Više je onih prvih, ali drugi se mogu pokazati kao pogubniji.

 

HANS: Vi filozofi ste eksperti za poslovice. A nedavno ste počeli izricati i proročke sudove. Pa, Vi ste prevazišli sebe. Moram Vam se pokloniti. (Prilazi Polu i saginje se, što je trebalo izgledati poput dubokog naklona; Pol za to vrijeme sjedi posve ukočeno)

 

POL (Konačno progovara): Nemojte se ponižavati, Hans. Zaista nema potrebe za tim. Nisam Vam ja velečasni Sigmund.

 

SIGMUND: Nemojte se klanjati zlatnim kipovima ili lažnim prorocima, jer duša će Vam biti prokleta, u Had vječno protjerana.

 

DR BERING: Gospodine Sigmunde, kakvi su Vaši utisci o ovom susretu?

 

SIGMUND: Da ja nisam htio, ovaj susret se ne bi ni održao. On je rezultat božje volje. I on je morao proteći onako kako je to trebalo da bude. Sudbina je mjerilo svih stvari. Samo sam ja vječan, ostalo je prolazno i bezvredno. Danas sam vidio da moja djeca pate od mnogih zabluda. Melem je nepoljuljana vjera u jednog, bezuslovna i apsolutna.

 

DR BERING: Hvala svima na impresijama. Vidimo se opet sljedećeg ponedjeljka, u isto vrijeme. (Opet daje signal medicinskoj sestri i bratu da otprate pacijente, potom, ne čekajući njihov sljedeći korak, izlazi iz prostorije)

 

MEDICINSKA SESTRA: Hajmo svi ustanite. (Svi ustaju, svjesni vojnički inspirisane lakrdije)

 

MEDICINSKI BRAT: Stanite u red. (Poredali su se  jedno iza drugog) Uputite se prema izlazu.

 

HEMFRI: Zanimljiv paradoks. U ovom slučaju, ulaz je fizički, ali ne i konceptualno, isto što i izlaz.

 

POL: U pravu ste, Hemfri. Dvostruko jeste sliva se u jedinstveno ”postoji”. Samo, u pitanju su dva registra i dvije vrste međuprožimajućeg postojanja.

 

MEDICINSKI BRAT (Okreće se prema medicinskoj sestri): Dobro je da nismo završili fakultet. I mi bismo bili ovakvi.

 

MEDICINSKA SESTRA: Nije nam bezveze govorio profesor neuropsihijatrije u srednjoj školi: ”Dužnost je majka duševnog zdravlja.”

 

MEDICINSKI BRAT: Ako razmišljaš, počneš da umišljaš. Odvedimo ih do spavaonica. (Odvode ih, kao na robiji.)

 

                                               Nastaviće se…

Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013) 

SAMBA JEDNE KOBRE

Kroz kašalj, koji je zvučao poput umornog laveža kakvog vremešnog psa, prolomio se uzvik glavnog i odgovornog urednika studentskog lista ”Budućnost jugoslavenske omladine”:

”Ti si ludaaaaa!”

Urednik je bio stariji od nje pola decenije. Teški okvir njegovih naočala, mjestimice požutjela brada i tamnonarandžasti brkovi ne ostavljaju mi mnogo prostora, nego da ovu razliku zaokružim na punu deceniju. Niko ga nije mogao zamisliti bez teške, bakreno-pepeljaste lule. Zvao ju je surlom. Zato ne čudi što su ga najbliži saradnici proglasili Slonom. I imao je kćerku i sina, koji su, kada bi skupa skočili na zlatni tas vremenske vage, težili pola decenije. To ga nije spriječilo da se posveti mlađoj kolegici, odlazeći proljetos i ljetos na ”domaća”, a tako divlja ostrva. Oboje su voljeli te jadranske sirotane. Urednik nikada prije nije pisao pjesme. Smatrao je da su one ništa drugo do bijela zastava na koplju kukavica. Hrabro srce može samo pisati priče i romane. To je i pokušavao raditi. Međutim, nakon povratka s posljednjeg ljetovanja, sročio je prvu pjesmu. I to o žućkastom, poprilično stidljivom cvijetu agave. Kao znamenje njihovog neumornog hodanja i traganja za mjestom gdje će se pretvarati da su tek izgubili nevinost. I kao omaž tekili, koju su pili umjesto vode. Ines ju je nalivala iz flaše, jer je uvijek govorila kako se želi napiti na samom izvoru. Urednik je uvijek s nestrpljenjem čekao da mu prespe iz svojih usta, samo onoliko koliko je ona htjela.

A sada je htjela zaploviti ka Indiji. Ostaviti iza sebe za onaj standard dobro plaćeno mjesto lektorice u BJO uredništvu. Počela je govoriti kako je nešto vuče i kako se tome nečemu ne smije i ne želi oduprijeti. Obrazlagala je da studij psihologije, koji je završila u roku, nije ispunio njena očekivanja. Patetični monolog gradio se na refren-uvidu:

”Željela sam proniknuti u dušu, a u ovom nauku ni ‘d’ od duše…”

***

Sa jednim od posljednjih oktobarskih izlazaka sunca, prepustila se prvom tirkiznom zagrljaju Bengalskog zaliva. Drugog je dana već upoznala jednog našeg ambasadora, sa kojim je ubrzo našla zajednički jezik – jezik bijega i povratka svojoj, kako je zvala, biološkoj majci Indiji. Zapadnjački odgojena djevojka, odmah je poletjela na krilima intuicije. Za nju je bengalski jezik, koji je trebala savladati, zvučao poput kosmičkog pjeva zaostalog nakon pradavnog rođenja vasione. Bhajani, indijske duhovne pjesme, neprijatne nezrelom zapadnjačkom uhu, zvala je tihim vibracijama zvjezdanog runa… Počela je uranjati u oniks u kobrinim očima, koji drugi nisu uspijevali zamijetiti. Bila je sposobna proniknuti u prevrtljivu narav monsuna, shvatajući uzrok iza sveopšteg bijesa boginje Kali. Nije joj smetalo što su je noću uznemiravali jantarni komarci, a svoj bljedocrveni lotos ubrzo je poklonila ambasadoru. Sada Šakti i Šiva, s krem-žutog kreveta svake su zore netremice posmatrali statuu Hanumana koja se ponosno uzdizala s poda njihove sobe. Pored nje, bila je manja figura Bude od žada, s purpurnim vijencem oko vrata. Božanstva su uzvraćala pogled, te se Ines jednog jutra odvažila zamoliti ih da joj daruju… ništa više nego… Riječ. Inspiraciju, nadahnuće. I, dobila je ono što je zatražila. Sljedećih je dana neumorno i nezaustavljivo pisala, i pisala… Otkrivala je nove riječi: ”mojost”, ”sveNjegovost”, ”drugost”, ”svepozorišnost”, ”dvojednost”, ”nadprizornost”… Čula je ono što su drugi vidjeli, a vidjela i mirisala ono što su drugi samo slušali.

***

Šest mjeseci docnije, ambasador je dobio premještaj. Poslan je u Kinšasu. Ubrzo je smijenjen,  a iz Konga se vratio s etiketom stranog plaćenika koji ruši krvavim srpom i teškim čekićem izgrađenu domovinu. U međuvremenu, Ines se ponovo susrela sa olistalim i ocvjetalim Zagrebom. Uljuljkana svedenost gradskih galerija i knjižara, te dobro poznata raskoš narodnog teatra više je se nisu dojmile kao prije:

”Previše umjetnosti za moj ukus. Sve to na jednom u moru nemjesta.”

Osjećala je da ju je Europa otela iz toplog ručja pramajke Indije. Drugi put. Prvi je bio kada je rođena. Pogrešno mjesto. Opet ono nemjesto. A nekoć je našla svoje pramjesto. I dalje je mogla, ako bi se prepustila kontemplaciji, svući koprenu iluzije s ovostranog svijeta. Onaj drugi, ostao je samo čežnja. Mogla ga je vidjeti, mirisati i osluhnuti, ali ne i stopiti se s njim. Indija je nešto poput očnjaka u ustima Višnua, božanstva koje održava cjelinu stvorenog i nestvorenog. Danas bi ovog boga, u šund-kombinaciji tradicionalne i moderne Indije, nazvali jednim od triju top menadžera kosmosa. Ines ne pristaje na to. Zato je dozvolila da je smrvi sjećanje na ondašnju Indiju. I ambasador se, svaki dan salutirajući vlastitoj duši, zarobljen negdje u nekom podrumu, prepustio ovakvom slatkom stradanju. Unutarnjem pogledu na čudesni potkontinent, kolosalni zub božanstva čije ime miriše na sijamske plodove višnje.

Selman Repišti,

27- 30. 1. 2017.

Grešna Magdalena

Imala je ime sa ukusom mora
Usne od svile, nestašne, bez srama,
Vodila odjednom šaku razgovorā
Ali je u svemu ostajala dama.

Molio sam vječno biće sa visina
Da pomogne odmah koliko se može
Glumio sam zato pobožnoga sina,
Noseći je nagu odmah ispod kože.

Al’ me kocka usuda progoni!
Samo jednom ljubiti sam znao…
Ne daju mi sudbinici oni,
Kažu da sam dane nebu krao.

Imala je ime sa mirisom mora,
Budila je bludnje davno uspavane,
Rasplela je kose, princeza bez dvora,
Zemlje očajanja, pjesme nepjevane.

Sanjao sam jednom da će doći vrijeme
Kada tajna stigne neka iz daljina,
Čekao sam dugo da proklija sjeme
Koje osta samo srca izraslina…

S. Repišti

Prevođenje poezije na primjeru sublimatorne poetike Williama Blakea

Prevođenje, naročito poezije, nipošto se ne može smatrati mehaničkim zanatom. Ono može biti isto toliko originalno koliko i pisanje nove pjesme, koliko i kreiranje vlastitog djela. Namjerno sam odabrao dvije naoko jednostavne pjesme (s obzirom da se sastoje od samo jedne strofe, tačnije, katrena), kako bih čitaocima dočarao nimalo naivnu namjeru i trud koji stoji iza odgovornog i autentičnog prevodilaštva. Riječ je o pjesmama Williama Blakea (1757-1827), pripadnika engleskog romantizma. Blake je, u prvom redu, ostao upamćen kao pjesnik, slikar i vizionar. Dobro ga opisuje (doduše odveć izlizana) fraza: ”Bio je i djelovao ispred svoga vremena”.

Eternity

He who binds to himself a joy

Does the winged life destroy;

But he who kisses the joy as it flies

Lives in eternity’s sun rise.

Površno-doslovan prevod ove pjesme izgledao bi (ili zvučao) ovako:

Vječnost

On, koji veže za sebe radost

Krilati život uništava;

Ali on koji ljubi radost dok ona leti

Živi u vječnosti izlasku sunca.

Ovako mehanički (ili bukvalno) prevedena pjesma podsjeća na aforizam. Smisao i značenje (”poenta”) ovog ”aforizma” postaju jasni svakome ko malo razmisli o sadržaju prevedene pjesme. Međutim, ovdje nailazimo na nedostatak adekvatne forme, ritma, dinamike, te jednog vida proporcija i simetrije koji su uočljivi u izvornoj verziji pjesme. Stoga, nudim nešto slobodniji prevod:

Beskonačnost

Onaj ko radost za sebe sveže,

Života krila, ustvari, potkreše,

Al’ onaj ko sreći u letu cjelov uputi,

U praskozorju beskraja će živjeti.

Kao što se može primijetiti, riječ joy je prevedena na dva različita načina – kao radost i sreća. Nadalje, the destruction of winged life izraženo je kao ”potkresavanje života krila” (pri čemu je upotrijebljena inverzija – ”života krila”, a ne ”krila života”). Također, ”krilati život” nije sintagma koja je ”sretno odabrano rješenje” u okviru našeg jezika, jer zvuči grubo i nezgrapno. Poljubiti je isto što i ”cjelov dati”, a riječ ”uputiti” je upotrijebljena kako bi se bar donekle rekonstruirala rima iz dva posljednja stiha (”upu-ti” / ”živje-ti”). Pored toga, riječ eternity u naslovu je prevedena kao beskonačnost, a u posljednjem stihu kao beskraj (podsjećam da je u originalu korištena jedna te ista riječ).

Međutim, ovdje nije kraj. Ovu kratku pjesmu možemo prevesti i na sljedeći način:

Vječnost

Ko veselje za sebe zadrži,

Taj krila života sprži,

No ako radost, dok leprša, poljubi,

S rađanjem vječnosti se sljubi.

Ovdje je riječ eternity dvaput prevedena kako se inače prevodi (vječnost). Međutim, to ne umanjuje doživljajnost pjesme, jer smo ”dupli” doslovan prevod pomenute riječi kompenzovali insistiranjem na slikovitosti, koloritu, impresiji (”spržiti krila života”, ”lepršava radost”, ”sljubiti se s vječnošću u trenutku njenog rađanja”). Rima slijedi shemu ”aabb”, kao što je to slučaj s izvornom verzijom ove pjesme.

U konačnici, pokušaću ispitati i ispipati granice svoje pjesničke slobode, tako što ću ponuditi još jedan, onako pretjerano slobodan prevod:

Besmrtnost

Držah se radosti, kao pijan plota,

Ikara načinih, od svoga života,

Međutim, kad potapšah radost u letu,

Vječan postadoh, na ovom i onom svijetu.

Ovdje je težište pomjereno na samog pjesnika. On pjeva iz svoje perspektive, izvlačeći pouku i
životno geslo iz vlastitog iskustva.

Slijedi druga pjesma koja je, opet i za početak, prevedena doslovno:

To see

To see a world in a grain of sand,

And a heaven in a wild flower,

Hold infinity in the palm of your hand

And eternity in an hour.

Here is the (ili možda ”a”, jer nije jedini i opštepoznat) literal translation of this poem:

Vidjeti

Da bi vidio svijet u zrnu pijeska

I raj u divljem cvijetu,

Drži beskonačnost na dlanu svoje ruke

I vječnost u jednom satu/času.

Kao ni i u slučaju prethodne pjesme, ni ovdje nema rime u prevedenoj verziji. U pjesmi ”Vidjeti” rima bi trebala biti ukrštena (”abab”). Osim toga, prevedena verzija doima se poput savjeta, imperativa ili uputstva za uvid u suštinu univerzalnog i nepredstavljivog. Zašto onda ne bismo ovu poruku ”presvukli” u rimu, što omogućava lakše upamćivanje, pravilniji ritam, na koncu – čistu milozvučnost?

Vidjeti

Da u zrncu pijeska prozremo svijet cijeli,

A raj u cvijetu, ukrasu divljine,

Primimo beskraj na dlan ruke, bijeli

U trenutku spoznajmo vječnosti daljine.

U suštini, poenta izvorne verzije pjesme jeste da otkrijemo kako je u jednom zrnu pjeska (u nečemu sitnom, za većinu ljudi nebitnom) ”zapisan” smisao života, sam bitak i njegova unutrašnja logika. Otuda glagol ”prozreti” i pridjev ”cijeli”. Nadalje, cvijet, ma kakav bio, jeste ukras divljine, jer je nesputan, razvija se spontano, prirodno, bez upliva i ”kultivisanja” čovjekovog. Također, beskraj/beskonačnost je krhka, eterična, astralna, te je ne trebamo grčevito stiskati (čvrsto držati) u ruci. Za potpuni doživljaj, dovoljno ju je primiti na dlan (tj. ostaviti joj prirođenu ”slobodnu volju” da se širi u svim pravcima prostora i vremena). Ovaj moment se može povezati sa glavnom porukom prve pjesme, gdje se za trajni i potpuni doživljaj sreće treba suzdržati od nagona da se ona suspregne, utamniči i prisvoji. Treba dodati i da je svrha ove pjesme da u naizgled običnim stvarima spoznamo daljine i visine (dakle, ”krajnje tačke”, ako uopšte postoje) vječnosti. Odatle ovakav prevod posljednjeg stiha.

Drugi prevod mogao bi ”glasiti” ovako:

Spoznaja

U zrnu pijeska svijet se krije,

A vrata raja cvijet divlji krasi,

Ako beskraja sjeme na dlanu uspije

i vječnošću se oboje naši časi.

U naslovu ovog prevoda jasno je istaknuto konotativno značenje glagola ”vidjeti” (= spoznati). U prvom stihu upotrijebljen je glagol ”krije se”, zato što je smisao zaista skriven, zamandaljen, dok mi ne pokucamo na njegova vrata, odškrinemo ih i zaslužimo da vidimo ono što trebamo vidjeti. Treći stih jasno odražava uslov spoznaje (”ako sjeme beskraja uspije/proklija”), a četvrti stih još jedan uslov: da u prolaznosti, ograničenim trenucima možemo ugledati akvarel/boje vječnosti. U posljednjem stihu korištena je riječ ”časi” (skraćeno od ”časovi”), kako bi rima bila dosljedna, te kako bismo skratili riječ ”časovi” (imajući u vidu izvornu verziju ove pjesme, gdje je korištena riječ (an) hour, dakle, jednina).

Posljednji prevod (čime se ne iscrpljuju mogućnosti za prepjevavanje ovog katrena) mogao bi ”zazvučati” na sljedeći način:

Prozreti

Svijetu je dovoljno zrno pijeska, da bi nam otkrio tajnu svoju,

A miris cvijeta divljeg, vinuo bi nas u vlastiti raj,

Samo ako se vječnosti na dlanu divimo u spokoju,

i ako smo kadri u trenutku nazrijeti beskraj.

Za oko nam zapadaju nešto duži stihovi, očuvanje originalne/izvorne sheme rime i personificiranje svijeta i divljeg cvijeta u prva dva stiha (svijet ima sposobnost otkrivanja nečega, a miris cvijeta premještanja i vođenja našeg bića, duše, duha u zamamne predjele raja).

Dakle, pjesnik-prevodilac ima odriješene ruke da prilagodi pjesmu svojem govornom području, s tim što bi bilo poželjno da se drži njenog smisla (pravog značenja), forme (kako bi prevod pjesme zaista zvučao i djelovao poput pjesme, a ne kao moto, aforizam, niti neki vid poslovice ili dosjetke), te ukoliko je to moguće, da očuva njenu izvornu rimu. Svaki dovoljno inspirativan, autentičan i kreativan prevod (koji je možda ”izletio” izvan granica izvorne pjesme) trebao bi se smatrati novim djelom, odnosno samostalnim ostvarenjem. Čitajući dosjetljive prevode, ”pohodimo” glavnu ideju i motive koji potiču iz ”radionice” izvornog pjesnika, ali u isto vrijeme (i u većoj mjeri) ”srastamo” sa stilom njenog prevodioca-poete.

Selman Repišti

URBI ET ORBI (5. DIO): ”Mek kao lijek” i ”Brushalter”

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ”ukus” bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ”tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati”. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ”nepobitnoj činjenici mjesta rođenja”).

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ”mehki kao duša”. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše…

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ”svojem” Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ”preselio” na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija… Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ”Da mi je samo jedan griz… Onda bih mirne duše mogla umrijeti”. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala… U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta. Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ”svoje ljude”, ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko … konačno … i ispeče.

Selman Repišti,
17/18. 9. 2016.

Fado: Prevedeni smisao ili osmišljavanje prevoda?

Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo dati približan odgovor, budući da se fado ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno veći problem stvara onaj drugi (specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam… Fado je kulturno-suzdržana dužnost iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi i sjeti. Fado povezuje sve one zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno (ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.

Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu kob. On je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo pljunuo u lice. Nije lako ”donijeti” fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument, nauštrb svog fizičkog oblika.

Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najvremešnijeg lisabonskog kvarta (Alfama). Ova četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto poput hamama. Prostire se od estuara rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv ”Bijela ruža”, po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti. Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta je Loucura (”Ludilo”), u kojoj se pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se nastavio pronositi glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i privrženost. Drugim riječima, fadista naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod. A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ”ono nešto” tanano, paperjasto, mekano i nečujno… taj čarobni fado:

Alfama

Kada bi mrak na Lisabon pao
Poput bez jedra jedrenjaka
Cijela Alfama izgleda kao
Bez prozora baraka
U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.

Mansarda to je,
Od tuge skrivena
gdje Alfama robuje
Među četiri zida vodena
Četiri lelek-zara
I četiri zida strepnje
Gdje se noću pjesma stvara
Što se uz gradske zidine, blistava, penje…
U svojoj boli zatočena,
To u dertu Alfama grca i stenje.

Ali, Alfama na fado ne miriše,
Već na usamljenost ljudske tuge,
I zbog bolne rane tiho diše,
Gorki je začin mekog hljeba za uboge…
Alfama fado ne izdiše,
Ali šta može, kad nema pjesme druge.

Rosa branca (Bijela ruža)

Na podiju, dok ružu na grudi privijam
Sa mnom će plesati svako
Ne prestajem da se izvijam
Ruža se slomila, kao da je staklo.

Svak’ kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek’ bijelu ružu ubere
I stavi na grudi, da čuje njihov damar.

O grmlju ruže, mala ružo
Ukrasu moje bašte cvjetne
Ti, koji toliko ruže ljubiš
Zašto ne zavoliš i mene?

Svak’ kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek’ bijelu ružu ubere
I privije na grudi. Osjetiće damar.

Recusa (Poricanje)

Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila fadista,
Iz očiju sunce izgubiti
Postati kip, skultptura il’ bista,
Tad’ ja fadista ne mogu biti.

Ako biti fadista znači biti sjetan
Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista
I ako fado kaže: ”Nemoj biti sretan”,
Ja nisam i ne mogu biti fadista.

Ako iza fada stoji
šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh
Koji u svom lutanju svačija usta zadoji
Biti fadista, isto je što i grijeh.

Ali ako mogu pobjedu izvojevati
Nad stihovima zaboravljenim
Ni tada fadista neću postati,
Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.

Loucura (Ludilo)

Fadu pripadam
Onom koga u dušu poznajem,
Živim pjesmu koju skladam,
Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.
On se riječima ne može izraziti,
Ali kad srcu dopustim pjevati,
Vidim da me je znalo pažljivo slušati.

Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.
I da na mojoj strani niste odvajkada,
Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,
Nit’ dubokog jada našeg fada.

U ovako bolnom glasu
Leži krivica svih vas
Poeta u mog života spasu…
Ludilo, to je ono što stalno slušam
Ali blagoslovljena je ludost
Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se okušam.

Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,
Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,
Niti našeg fada.

Povo que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci…)

Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću!
Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,
Koji svetu zemlju može kupiti od vas
Ali kojem svoj život dati ne moraš.

Za okrugli stol sjedam
Onako pijana, u kolibi, u kojoj se skrivam
I poljubac po poljubac snivam.
Ono što si mi dao bilo je vino
Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,
Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.

S mirisom svjetlosti i s ukusom blata
Ljubav sam vodila
Za njih sam bila udata…
Narode, ljudi, vaša sam oduvijek bila
Zbog vas sam u tamjana visine poslata
Ali vam život nikad nisam uzela.

Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću,
Tu može biti onaj koji te brani, znaš,
Koji može kupiti svetu zemlju od vas
Ali kojem svoj život prodati ne moraš.

Selman Repišti,
6-7. 9. 2016.

URBI ET ORBI (4. DIO): ”Justicija u penziji” i ”Metuzalem”

Justicija u penziji

”Je*eš državu bez valute” – iskašlja Tereza i nastavi srkati svoje treće pivo.

”Znam da Vam je ovdje bolje. Mislim u Bosni. Bolje nego je bilo meni.” – dodade nakon što se, na trenutak, zagrcnu. Brzo se povratila. Ta, ona ima toliko kafanskog staža.

Kao što se očekuje od ovog profila ljudi, odmah pređe na stvar. Na sagu o svom djetinjstvu. Rane godine provela je u jednom sarajevskom sirotištu. U sirotištu, u kome je bila roditelj drugoj djeci. Sanjala je da bude vaspitačica… Jednu je nekom prilikom i pretukla, što joj je tada dalo privremeni smisao života.

”Izašla sam jača nego što sam mislila da ću ikada biti” – rekla je kroz lavlji smijeh, busajući se lijevom šakom u prsa (u desnoj je bila prazna krigla kojom je signalizirala konobaru još jednu turu).

”I željela sam očeličiti svoju kćerku. Nema pravo da mi zamjeri. Moj je izbor što sam je donijela na ovaj svijet.”

Potom se prihvatila propovijedi o, kako je to zvala, ”olovnoj, ali dobrohotnoj disciplini”.

”Sigurno se pitate kako ja, koja sam iz Sarajeva, ne miješam izgovor afrikata … Ni moja kćerka nema problema sa razlikovanjem č i ć, dž i đ… A znate li zašto (persirala je svaku punoljetnu osobu koju je srela makar i deseti put u životu i oduvijek se pitala zašto ne persiramo Bogu)? Morala je sići niz stepenice i opet se uspeti izgovarajući ‘ćup’, ‘četka’, ‘džak’ i ‘đak’. Ako pogriješi, mora ispočetka. Živjele smo na četvrtom spratu, što je doprinijelo ozbiljnosti ove bezazlene vježbice.”

Konobar je već donosio četvrto Sarajevsko, a ona je odmahivala glavom, mrmljajući neke molitve. Odjednom, lice joj se, navodno od stida, sakrilo iza zara sjete.

”Nisam zadovoljna. Kćerka mi je izrasla u neku nepoznatu, površnu osobu.”

”Ljudi su, što dublje zarone u sebe, sve dalje od sebe” – nekako mi se ote iz grla.

”Onda je ona svoja na svome. Niko joj to ne spori. Zato je toliko zaljubljena u sebe, e to me već boli. Zapravo, voli samo svoje ‘ja’ i svog ‘duhovnog’ učitelja. Oblijepila mi je zidove njegovim slikama. Nisu joj ravni ni tapetar ni Warhol! Zamisli, još me tjera da ga držim ispod jastuka.”

”Je*eš majku”, otpi gutljaj, ”čija je kćerka od sebe napravila valutu”, pa još jedan veliki gutljaj, ”i koja košta sve skuplje i skuplje”.

Pljunu, ustade, zamanta joj se, brzo se devranisa i odgega prema Imperijalu.

Metuzalem

”E, nemoj se tako potpisivat’. Kad budeš doktor nauka, onda mi se javi. Sad dobro znaš gdje ti je mjesto” – rekla je bibliotekarka, čije je lice uvijek djelovalo ospičasto, iznureno i nekako ljubičasto. Ako su vam fetiš detalji, primijetili biste da se ove crte smjenjuju, po jedna osvoji cijelo lice, pa je porazi druga… i tako u krug. Porijetko se desi i da joj je čelo iznureno, obrazi ospičasti, a brada i podvaljak purpurni. Moguć je i drugačiji raspored. Po mom skromnom znanju kombinatorike, šest je ovakvih permutacija.

”Znam” – ironično, ali u granicama kulture, dometnu student romanistike. Brucoš koji se ne želi pomiriti s mišlju da njegov posao sutra neće vrijediti ni golog ku*ca.

”Aham. Još si i neodgojen. Da mi je samo upoznati tvoje roditelje”, povuče se nazad i predomisli, odmahujući rukom i polusijedim čuperkom kose. ”Ma, zaboravi. Ne vrijedi…”

”Oprostite, a gdje su druge dvije knjige koje sam naručio?”

”Pa, kad ih ovdje nema, znači da su na čitanju ili da se ne smiju iznositi iz čitaonice. Helem, šta bi to tebe trebalo zanimati? To nije tvoja stvar.”

***

Kraj treće godine. Opet biblioteka. Zagušljivo je. Dotična puši sa tri kolegice. Sve duboko uvlače i nervozno ispuhuju dim. Tri klimakterične lokomotive. Pod njima se čuje kloparanje stolice, poput truckave buke kojom vagoni maltretiraju duge i nedužne tračnice.

”Ja te svima hvalim. Što odgoj, što obrazovanje. ‘vakog studenta dugo nismo imali” – viknula je čim se pojavio na vratima.

”Hvala, ali zaista nema potrebe za laskanjem.”

”Nije to laskanje, to je činjenica. Nego, ‘ajd’ navrati kasnije, u jedan. Sad imam nekog posla.”

Vratio se u jedan. Na vratima je velikim ljubičastim slovima bilo otkucano: ”Kolektivni godišnji odmor. Za studente koji nisu vratili knjige predviđene su određene kazne. Zato se moraju pojaviti u prostorijama biblioteke čim počne ak. 2009/2010. god.”

Selman Repišti
29. 8. 2016.

URBI ET ORBI (treći dio): ”Čilska šalitra” i ”Burkini”

Čilska šalitra

Čujem da provodi predvečerja u društvu pune flaše domaćeg crvenog vina. I u razgovoru sa ženom, omanjom kućanicom čiji pogled se nevješto probija kroz debela stakla okruglih naočala, sada već poluispijenu flašu i gradaciju gašenja dnevnog svjetla između građanskog i astronomskog sumraka.

Žena je ovdje statista sa ugovorom na neodređeno, komad namještaja, neko ko je od poodavno ništa drugo do jedno veliko, ontološko uho. Slušni aparat, koji uvijek pažljivo natakne, kao što je nekada majčine naušnice, svjedok je postojanja ovog ultrauha.

Vino je ukusa crnog, panonskog grožđa, a ravnica, u naletu Božjeg jeda bačena negdje u zagrebačko zaleđe, već miriše na ovogodišnju jesen. I Ivan se sjeća. Svake predvečeri iznova. Imao je 17 godina kada se slučajno zadesio u tijesnom šatoru sa desetak godina starijim parom. Kampovali su negdje u Titinoj Makarskoj. Zanu je, nekad oko tri ujutru, probudio inače nemiran mjehur. Potajno mu je tepala, nazivajući ga prednjom pi*kom. S godinama je naučila da jasno razlikuje ovaj od pravog svraba. Prvi je mogao biti uvod u drugi, ako se dovoljno posveti kontemplaciji o njemu. Mogla ga je dovesti tamo gdje treba. Kako bi došla do izlaza iz šatora, morala je preskočiti Ivana. Bila je mala i nije čudno što se očešala o njegov (za njega još nedovoljno poznat) ponos. Odmah je primijetila: ”Od tebe će, bome, biti nešto vel’ko.” On se, kao da je čuo u sebi izgovoreno proročanstvo, probudio, postao svjestan spontane, noćne erekcije, prekrivši genitalije jednom, a oči drugom rukom. Tik prije njegove intervencije, pogledi su im se prikovali jedan za drugi. Nastavio je spavati, a ona je ispraznila svoju bešiku. I bilo joj je ugodno, ugodnije nego prije.

Sljedećih dana, Ivan nikako nije mogao izbaciti iz glave misao o tome da je ona učiteljica. I Zana se vraćala na taj detalj o sebi. Nijedno nije znalo zašto. Najednom je, jutro uoči povratka u Visoko, njen muž bio nekim poslom odsutan na dva-tri sata. Oblačila se u šatoru. Željela je da neko naiđe. U isto vrijeme, nesvjesno se ubadala noktom kažiprsta u stomak. Naišao je Ivan. Začuđen. U očima mu se jasno ocrtavalo iznenađenje i neka nevina nada. Zana je opet pomislila da je učiteljica. On je to i izgovorio: ”Hoćeš li me naučiti?” Zbog onoga što je uslijedilo i potrajalo dobrih 12 godina, Ivan je gotovo opsesivno tražio savjet od obične flaše, premda domaćeg crvenog, a opet samo vina.

Sarajevo, novembra 1985. godine. Predratni studentski dom. Ivan joj prilazi s leđa, dok ona nad kadom pere svoju improvizovanu odjeću. Odjeća je podsjeća na majku, koja je vrebala svaki trebutak kada bi se Zana zadesila pred jednim jedinim kućnim ogledalom. Govorila bi joj, bez trunke kajanja u svom zajedljivom, sitnom glasu: ”Ti misliš da si lijepa. Izbij si tu misao iz glave”. Dodala bi primjedbu o tome koju odjeću njena kćerka smije, a koju ni pod koju cijenu ne smije pronosati svojom kasabom. Ulazi joj. Osjeća ga sve do mozga. Uvijek se iznenadi. I uvijek ga želi. Do kraja. U pauzama mu pomaže da savlada osnove voćarstva i vinogradarstva. Upisao Poljoprivredu. Ne s namjerom da je završi.

I nanovo Sarajevo, poznog proljeća 1986. godine. Mirsadi treba pet minuta da dođe do njegove sobe. Ne gubi vrijeme na oblačenje. Trči mu gola. Kuca jednom, a nakon što on ne otvara, ulazi sa dvije riječi. Izvini i izvoli. On se ne buni. Tražen je. Mirsadi nije prvi put. Sa prve strane ploče navija Štulićev glas. Oboje su prespavali još jedan ispit. Mirsada nije jedina. Postoji nepisana lista čekanja na noćne posjete. Pričalo se da je imao stila. Jugoslovenski rok je pratio one koje su tiho uzdisale. Nešto bučnijim posjetiteljkama puštao je šapat nekog instrumentala. Petkom oko pet, dolaze Zana i jedan poveći ruksak. Oboje na vikend. Sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I tako svaki vikend, ljetovanje, pa vikend, pa zimovanje. Zimovanje na moru. Zaokruže mjesec, rastanu se negdje na pola puta, tješeći se da Visoko nije toliko daleko od Sarajeva. U međuvremenu, oboje slušaju drugu stranu one iste ploče, tražeći mjesto u Štulićevoj poetici.

Još jednom Sarajevo, duboka jesen 1991. godine. Ivan se boji rata, odlazi u Hrvatsku. I ona ga se plaši, ali nema gdje otići. Tako se (doduše glumeći) bojala njegovog, a on je tješio riječima kako je i ”ku*ac meso … nema kosti … neće te ubosti”. Nakon njegovog iznenadnog odlaska, tutanj granate, odsjaj tuđe kame i preciznost po ko zna kojeg snajpera ostali su u pozadini. S one strane velike pozornice. Nije se obazirala na opasnost. Čekala je da se nešto desi. Susret ili smrt.

Te je godine zadocnio posljednji snijeg i okopnio tek u maju. S prvim žuborom vode, stigla je vijest da je Ivan povukao neke veze i da Zana samo treba dati zeleno svjetlo. Neko bi je dovezao do Rumunije, gdje bi se sastali i otišli zajedno u svijet. Odlučila je napraviti rez. Ovdje se završava i njen dnevnik. Tačno petnaest godina kasnije, počela je osjećati onaj isti svrab u predjelu mjehura. Nije jenjavao i ovaj put je bio neprijatan. Prošlo je još pet godina i negdje oko tri poslije ponoći, u sparnoj avgustovskoj večeri, muž se probudio sa erekcijom, a nju zatekao u lokvi krvi. Te noći se, prije nego što je utonula u san iz kojeg se više neće probuditi na ovom svijetu, molila za svoj oprost. Ne zna da li ga je dobila.

Burkini

Slagao sam. Vidjeli su se još jednom. Na sahrani njene majke. Nisu razgovarali, samo joj je izjavio saučešće. Primijetila je da se iskrivio, smršao, podobro osijedio i da hoda jako sporo. Trudila se da ostane suzdržana. Isto popodne, počeli su se javljati simptomi kancera. Mogla je napipati neku masu loptastog oblika u donjem abdomenu. Odlučila je da je treba ignorisati. Nekada joj se, u sanjivom bunilu, činilo da nosi njegovo dijete. Ni trenutka nije pomislila da ga abortira. Budila se, polako shvatajući šta se dešava. ”Od njega je”, mislila je, ”makar to bilo i nešto što bi joj naudilo.” Držala se tako kao da je sve uredu. Gordo i arogantno, po običaju.

Svakog ljeta, imala je osjećaj da joj neko želi nauditi. Njoj i bebi. Imala je naviku šarmirati sve muškarce koji su, makar slučajno, ukrstili korak s njenim. Šarm je sada iščilio, a od njega ostala samo olupina na njenom licu – blagi, iznureni osmijeh kakav viđamo u horor filmovima, pred sveopšti pokolj koji podmuklo visi u zraku. Neizostavan dio njene opreme za more – crnobijeli ili tamnoplavi bikini zamijenila je jednodijelnim, po mišljenju većine (i nje same) neprivlačnim kupaćim kostimom.

Jedino njemu je dopuštala da je uzme onako kako on želi. Inače, grozila se odnosa sprijeda, budući da je njen ujak (koji je umro na sličan način poput njenog), negdje kada je navršila šesnaestu godinu, iskoristio priliku i uletio joj u sobu. Hvatajući je lijevom rukom za desnu dojku, a kažiprstom druge pritišćući donji dio njenog stomaka, dudlao je komunističku ”Drinu” i proizvodio neke čudne zvuke. Nešto između mljackanja, kašljucanja i otpuhivanja. Radio je nemilosrdno žvakao neku pjesmu s Opatijskog festivala, za koju je Zanina mama izjavila da je po njenoj volji i ukusu. Otada je Zana izgubila svako povjerenje u starije muškarce, kako je govorila, ”one koji bi joj mogli biti nešto kao otac”. I otada se gnušala svakog intimnog odnosa. Njen muž i Ivan imali su posebne povlastice, zadobivši teško stečeno povjerenje, prvi od njenog struka do koljena, a drugi od tjemena i sve do tabana.

Na sahrani njene majke lila je kiša. Zana se sjetila one pjesme s Opatijskog festivala. Neko je nekog čekao na kiši. I onda je onaj koji je to sve vidio komponovao pjesmu. Pa se ispostavilo da je pjesma pobjednička. Po stručnom sudu komunističkog žirija i jugoslovenske omladine. Njen sprovod izgledao je potpuno drugačije. Praćen orkestrom čuđenja i tišine. Jedino se iz daljine čuo svadbeni poklič krajiških grmalja. Zagrebački komad Panonije je, s druge strane, bio ravniji nego ikada. I, još jedna flaša bila je sravnjena sa svojim dnom.

Selman Repišti,
26-28. 8. 2016.

Urbi et orbi (Drugi dio)

Amazonka

Bila je (ne znam je li još, ako jeste, do kada će, ako nije, kada je zadnji put bila živa)… mislim, kada sam je upoznao, bila je pogrbljena, da prosti, oličenje trola ili, u neku ruku, pokemona. Samo u svrhu opisa. Ništa lično. Da probudim materinski nagon u svim zabravljenim vaginama i očinsku relikviju istresem iz džepa nekog hipstera, samozacopanog biznismena i ulickanog šminkera. Tvrdila je da je izliječila 50 slučajeva kancera. Egzotičnim čajem. Fino piše u teki: prvo datum dolaska, potom količina popijenog čaja, pa datum remisije zaključen potpisom sada prijatno frapiranog posjetioca.

Njena životna deviza: ”Poklonila bih i Mliječni put, ne tražeć’ ništa zauzvrat”. Tako je govorila sedamdesetogodišnja apsolventica sarajevske anglistike. U mojim očima, pedesetogodišnja doajenka fitoterapije, tačnije, par decenija pridružena članica obožavatelja ljekobilja. Ispripovijedala mi je kako je lani vratila ni manje ni više nego stotinu kilograma južnoameričkog čaja. O svom trošku. Onako dekintirana i prije toga. Kaže: ”Ne pomaže narodu. Naručiću opet.” Zamišljam je kako se kupa u zelenoj kadi fitooptimizma. Crvena od žare, pogledom razblažuje nestašno rumenilo za koje krivicu preuzima žila kucavica, smještena tik ispod resice desnog ili lijevog uha. ”Gubitke meni, zasluge drugima” – njena je druga životna deviza.

Leluja po sokacima. Lijevo-nazad, desno-naprijed. Pijano klatno. Putanjom u koju bi se iole ozbiljan matematičar netom zaljubio. U jednoj ruci tašna, u drugoj kesa. Obje teške kao smrt. Želi da nosi, da posjeduje. Jer se ulične duše žele zakleti u uteg kojim oru asfalt. Znaju oni kakve bi posljedice izazvao duh koji bi se otrgnuo od svoje zemaljske sjenke. Poput teenagera koji se s kućnog praga direktno lansira u terru incognitu. Udari u tle prije nego se podigao s njega. Postavljen naglavačke, počinje se radovati u slatkoj iluziji da je pronašao vodu u srcu kamenoloma života.

Zadnji put sam je vidio kako pleše s maskiranim članom slovenačke trupe koja se posve slučajno zadesila ispred naše katedrale. Prije pape. I prije statue onog prethodnog. Valcer s krokodilom. Ko zna kakvom spodobom, skrivenom iza krinke oklopnog gmizavca, tipične prikaze bočatih tropa. Bila je vesela. Za pola minute, tri okretaja. Onda se odmah uljušturila. I nastavila hodati do u podnevni bescilj.

Hajka na amazonku

Istoimenu je zaveo suhonjavi, visoki šan-advokat. Buket, već izlizani maniri i između vještačkih zuba istisnute dobre namjere ubrzo su je posadile tik pred oltar. Svjedoci: Svevišnji i Sotona. Onaj drugi je ozbiljno shvatio zavjete. U dobru i zlu, ostao je vjeran. Posmatrač, predlagač i revnosni utjerivač dugova. Šan-advokat je, ispostavilo se, bio čaršijski pervertit. U nešto otmenijim dijelovima grada, u poslijepodnevnim satima, izbivao bi i, probranim riječima iskusnog lisca, pitao slučajne prolaznice (četiri do dva puta mlađe od njega) bi li imao tu čast dopratiti ih do svoga stana. Čuo sam da je svaka peta pristala dovući se do četvrtog sprata austrougarske udovice. Zato nije poštovao žene. Kaže: ”Prerano gutaju mamac sa mog štapa. Nisam zabacio da se odmah upecaju, nego da ih gledam kako se množe, roje i prave pravilne spirale oko svog plijena”.

Amazonku je, da budemo načisto, svako jutro prvo svukao, pa vukao za kosu prema svom međunožju, da bi ona, pri svršetku, bila zapovjednički pozvana da izvoli progutati starački ispljuvak njegovog, nekim čudom, zavidno ukrućenog donjeg ”ja”. U isto vrijeme, pogled je skakao kroz prozor i ubacivao se (šta ja imam s tim, krivite Galileja i Njutna) u nasumičnu mindžu koja je tog trenutka nojevim korakom špartala po pločniku glavne ulice, nemilosrdno gazeći sarajevske ruže.

Selman Repišti,
19. 8. 2016.