Postajem svjestan nadolazeće mučnine. Do maloprije bistri brzaci misli, najednom se zamutiše. Pojavljuju se iznebuha, skoče dva-triput, neke naprave piruetu, drugi pohrle trapezu. Šta da vam kažem? Svjedočim skaradnom cirkusu, koji jednog trenutka, ni iz čega nastaje, a drugog, opet neočekivano, nekamo nestaje. Negdje u isto vrijeme, crijeva prvo počinju tupo guditi, potom imitirati rotacije bubnja veš-mašine, da bi ubrzo zazvučala poput zubaca testere koji su na pola puta da obore još jedno nevino stradalo stablo. A ovo se ne da. Pružajući otpor, cvili jednoličnom melodijom, kao da ga neko kolje. Neko ko je upravo stigao do kosti. Konačno, nevoljno ustupam prostor izvođačima limene muzike, za koji, naravno, ne trebam platiti kartu.
Smogao sam snage otići na WC šolju. Osjećam njeno spuštanje pod mojom težinom. Zatim počinje da se ljulja. Njeni pokreti podsjećaju na nastojanje golmana da testira svoju vidovitost, te da naposlijetku ne samo odbrani, već i zadrži loptu među svojim rukavicama. Trofej. Uobličenu sujetu jedne sportske ambicije. Vješto lansiranu, zaokruženu opasnost, čija parabola je upravo prekinuta.
Uslijedio je vatromet. Zapravo, njegova druga faza, kada gravitacija nepogrešivo i neodložno odradi svoj dio posla. Ona nikada ne omane. Onako sigurna i izvjesna, nikada nije bila u prilici da nas iznevjeri. Za razliku od prolaznosti, ambicije uspona i razočaranja neminovnog pada. Naravno, ne želim gledati u ono što pokoji nazivaju nesumnjivim činom kreativnosti. A evo i zašto mi se neće da bacim pogled na nešto što je do maloprije pripadalo isključivo meni.
Prva slika koje se plašim: Maida i njen pohotno-pritvorni osmijeh. Ili, možda, samo plastični kez? Jesu li tri epiteta previše? Zaslužuje li tu količinu atributa, makar i bili rasadnik negativnih konotacija? Nakon bezuspješnog obnašanja uloge direktorice u očevoj firmi za proizvodnju papirnih maramica (ostaje misterija: kako li je omanula?), odlučila je da se upusti u snimanje reklama. Postati zaštitno lice marketinškog komunizma. Da, komunizma! Propaganda, puna direktnih naredbi, koja slavi zajedništvo u konzumerizmu. Maida zbilja voli biti emitovana. Uvjerava sebe da razlog tome njena prirodna obdarenost. Čezne za tim da se useli u dom gledalaca, da postane počasni član njihove porodice. Zato i razapinje dva jarko crvena srpa, od jedne do druge ušne resice, između kojih su pravilno poslagani napadno izbijeljeni zubi. Poznato mi je da na dnevnoj bazi ispuši po kutiju cigareta. Međutim, provincijski bonton ne dopušta joj da od grudi pa nagore koristi neku od nijansi braon ili žute boje (osim zlata, naravno). Nije teško razumjeti zašto. Ali, o tome kasnije. Zasad o njoj mogu reći još samo ovo: ako je vjerovati njenim riječima, grozi se površnosti i ljudske gluposti.
Druga slika sa koje odvraćam pogled: kravatirani Ante. Top menadžer, vizionar, misionar i poslovni strateg. Uzbuđuju ga sastanci, tačke dnevnog reda, dogovori, ugovori i uspostavljanje novih partnerskih veza. Njegov je rječnik prepun fraza kao što su: dobitna kombinacija, kec u rukavu, ozbiljna poslovna večera, propuštena prilika, šansa za napredovanje, vječito samodokazivanj, ostvarivanje potencijala, svijet poslovnica, novootvoreno predstavništvo, poznata agentura, likvidna blagajna… Ante prezire slabe. Po njemu, oni ne trebaju živjeti. Opstaju najjači, te se, sukladno njegovoj logici, jedino oni mogu razmnožavati i privređivati.
Maida i Ante su jednom imali ”nešto”. Slika u slici, njihov rastanak:
– Hoču da ti kažem da ovo više ne mog’ trp’ti! Opčen’to mi se više ne ostaje u ovoj vezi. Razumičeš ako ti je stalo…
– Ja to već razumijem. Bez uvrede, al’ ne vr’jediš kao investicija. Nisi mi nešto isplativa na duge staze, da prostiš.
– Slušaj, znaš ti ko sam ja?? Znaš đe se pojavljivam? Ja ti imam svoje publ’ke, a tvoje investicije hin nisu ni do koljena!
Treća slika i njen negativ: jugonostalgičar Jovan. On je zakleti pobornik kupovine onih proizvoda (a ne, nismo dovoljno u duhu našeg vremena, pa ćemo reći – artikala) sa čije ambalaže vrište kitnjasta slova: ”Proizvedeno u XYZ”. ”Mejd in” praćen je nazivom iste zemlje, što je, uostalom, jedina zajednička karakteristika svih namirnica, slatkiša i konzerviranih materija koje Jovan svakodnevno nabavlja. On nije neko ko bi rado pio slovenačko vino, ni jeo hrvatske zamrznute proizvode, srpske čokolade, bosansku kafu, crnogorski keks, niti makedonske žitarice. Onoliko koliko se tome opire, toliko insistira na vlastitom ”eks-ju autluku”. Sa desktopa njegovog PC-a smiješi nam se (kako kome, nekome se ruga) petokraka, koja se vijori skupa s talasastom trobojkom. Služi se riječima kao što su: nekad je bilo puno bolje, ne znate vi šta su prave vrijednosti, sve smo imali, svukuda smo mogli ići, svakom je bio osiguran posao i stan…
Zadnja slika: seljančica Enisa. Punačka, prostodušna ženica, koja kaže da vjeruje u Boga i da ga se boji. Pretprošlog je mjeseca dobila vizu za Ameriku. Nisam odolio, a da je odmah ne upitam:
– Da nisi slučajno čula za Golden Gejt?
– Nisam, nee, štoo?
– Ma ništa, nisam ni mislio da si čula… Zaboravi…
– Vid’, šta će men’ bit’ briga za to? Je l’ on čuo za mene?
– Ma nijeee. To je…
– Pa eto vidiš! Što bi ja onda čula za njeg’, ako on nije za men’?
Sjećam se i da je uvijek okretala glavu na drugu stranu, kada joj je ususret dolazila Maida. U rijetkim prilikama, a to je bilo kad su obje bile sigurne da ih niko ne gleda, obratile bi se jedna drugoj:
– Jesil’ šta uspjela izgonjat? – prva se obrati Enisa.
– Ja sam ti sad’ direktor’ca, ako nisi čula – spremno odgovori Maida.
– Svašta se mahala, al’ to nisam čula.
– Ja, nema teorecke šanse da te spominju po dobru.
– Vala, jes’, pravo kažeš.
– Danas ni šminku ne mereš nosit’ kako treba. Ha malo pudera il’ rumen’la staviš, odma’ misle da si odnekle sišla.
– Jes’, tako je, ha malo tamnija, oni te gledaju nekako poprijeko. K’o da si na njivi rođena.
Čovjek je uvijek sklon nekom vidu kompenzacije za svoje neostvarene želje. Kladim se da obje ispijaju velike količine kafe, kako bi oralno nadomjestile toliko željenu braon (da ne kažem kafenu) boju. No, evo i nastavka susreta ove dvije duše:
– Ma ja. Ko biva, sunce te opal’lo neđe na selu. A možda sam ja bila na moru? Što to ne pomisle?
– Ne mereš reć’ da s’ bila na moru, kad te i zimi ufate garavu.
– Odo’ sad, imam ti nekog posla. Pa se vidimo akobogda (na našem novogovoru, akobogda je skraćeno u ”abd”).
– Akobogda.
Jovan i Ante su dva pola života pod mnogostruko prošaranom kupolom našeg podneblja. Jovan je predstavnik tradicije i onih vremena, a Ante emancipacije i budućnosti. Lično se ne poznaju. Ali zato su uvijek u sjajnoj kondiciji i raspoloženju da jedno drugome proglase rat, po raznoraznim forumima. Mišljenja im se razilaze, iz čega crpe neki neshvatljiv užitak, praćen neodložnim porivom da jedan drugog konačno poraze. Oboje se kriju iza pseudonima, iz kojih se daju naslutiti njihova životna opredjeljenja.
Enisa zna Antu. Iz viđenja, što bi se reklo. Studirala je s njim. Zapravo, njih najviše povezuje činjenica da im je ista osoba napisala diplomski rad. Ili prodala svoj rad, nisam više siguran. U svakom slučaju, među njima postoji nekakva pupčana vrpca.
Ovdje zatvaram poklopac WC šolje. Prije nego pustim vodu, želim Vam reći da se Maida Anti već prodala, a Jovanu bi se jednostavno podala, jer ju je na jednom čatu opasno zavodio. Enisa traži da je neko osvoji, uzdižući je u nebesa i pružajući joj jednosmjernu kartu za svijet. Mogu je samo zamisliti kao nadobudnu autostoperku, koja je davno osvijestila svoj životni cilj. Sada joj samo preostaje da neko drugi, umjesto nje i za nju, pogodi u središte mete. Bilo Ante, bilo Jovan. Dimenzije njene mentalne mape poklapaju se sa obimom ove sudbonosne karte. Doduše, njen kec je pod suknjom, a ne u rukavu. Ali, kako sam sebi (i svima vama) obećao, upravo puštam vodu.
Selman Repišti,
28 – 29. 3. 2016.
