VJEŠALA I SEJŠELI (kratka priča)

Ruku na srce, pisac ima jedno jedincato pravo: da se pokatkad zaigra, kao što to stalno čini Bog. Sve ostalo je nusprodukt mašte. I ovo prvo je uobrazilja, ako se promotri iz pravog ugla.

No, sebi ću dati za pravo da njoj dam prednost.

Ona (u kratkim crtama): Dama. Samodovoljna. Životna deviza: Drag mi je Platon, ali mi je draža ku*čina. Tabakera. Ako biramo strane, uvijek sam gore. Pobjednik. Heroj. Sloboda. Predvodnik. I ako ne biramo strane. Riječju i pokretom, samoživa i Šiva.

On (u nešto dužim crtama): Što gušća sjena, to jasnije vidi. Prirodno stanište: podzemlje. Zanimanje: uhoda. Omiljena aktivnost: ono kada opiše millerovski krug. 360 stepeni. Stepen po stepen, nonšalantno. Čemu žuriti? Da vidi s kakvim životom raspolaže. Da omiriše priliku za omamu prve svježe ženke. I njenu trenutnu pomamu. Da se povuče, čim postane prikaza. Odstupi, prije nego postane nakaza.

Ona i on (u najkraćim crtama): Bludilište. Brava i ključ. Puška i metak. Pikado i meta. Slon i amnezija. Pucketanje ljuske jajeta. Grčka vatra. Arhimedov katapult. Snošaj nebule i supernove.

Ne trebaju im imena. Previše ih banalizuju, zato. Davno su ih svukli. Jedno drugom. Sporazumno. Kako im i dolikuje.

Čujem da me neko od vas pitao svodi li se njihov život na dvanaestak redova što sam ih podastro pod vaše noge. Širi su nego što slutite. Dublji su nego što ćete ikada misliti. Hajmo pokušati ponovo. Kajem se što sam najslasnije plodove njihovog života već iscrpio uvertirom. Ili pak nisam?

Ona: Ljubitelj je prolaznosti. Treptaja. Češkog folklora, premda pjeva samo klasiku. Čisti urbanizam. Kada ispusti svoj glas, to vam izgleda kao da jednim brzim potezom stisnete harmoniku među dlanove i podlaktice. Tada se iz njenih usta (zaista impresivne kubikaže, koja mogu primiti frtalj tuceta onoga što joj je draže od Platona) izmigolji prava pravcata pastirska frula. Njeno korijenje. Tačka postanka. Izvor, sa koga je potekla, čeznući za nekim stranim barama. Prekookeanskim. Spomenuh reznonantnu kutiju. Ima ona još veću. Nakon svake dionice, zavibrira joj i kloaka. Sada procijenite (ja već jesam) je li njeno stvaralaštvo veće kada pomiri harmoniju i melodiju, ili kada se olakšava, trgajući donje rublje sa dezenom i mirisom tek ocvalih magnolija?

On: Lopov. Krade ljudske priče. Nabijeđeni spisatelj. Bilo mu interesantno kada je jedna petnaest ljeta bila stalni gost postelje nekog poznanika njenog muža. Nastade priča: Malo je pet, hoće još deset. Bilo mu zanimljivo kada je druga htjela biti muško. I druga priča: And what about erekcija? Vidio on da je neki izgubio sve. U jednom danu. Cijelo cjelcato sve. Pa treća: Noć kratkih rukava. Čuo on da je drugi napustio sve. Okrenuo leđa. Spustio roletne. Napisa i četvrtu: Mozak u pijesku. Voli on i sebe potkradati. Vidio da se svako poglavlje autobiografije dobro trampi za koju stotinu dolara. Eno ga: upravo vadi svoj identitet iz unutrašnjeg džepa i maše njime po ulici. Nekada se umori, pa ga negdje okači. Da svi vide. Da ne moraju zatvoriti millerovski krug. Da im na prvu bude jasno. Da se, ionako u žurbi, dive i čeznu. Uokvirujući ga, da naprave vlastiti selfi. Ma, sve je to isto, samo se on zaigrao. Poput Boga. Poput mene. Znate, ono s početka…

”Ali, vrijeme je za svršetak!” – bunite se vi. Ako je tako (a vjerovaću vam da jeste), staviću ovaj kraj na aukciju. Pa ko više da, njegov je. Ne, nije njegov, nego ga može promijeniti onako kako želi. Ma, eto vam dva kraja. Drugi za prvi, a prvi za drugi dio priče. Uzmi ili ostavi! Dakle (spremni ste?):

Od sudbine njihove vješala načinih. Sa Danteom svjetove zamijeniše.

Zatresoše se Sejšeli. Pakao ovozemaljski edenom proglasiše.

Počnimo sa sto švicarskih franaka. Anyone?

 Selman Repišti,

Sarajevo, 27. 5. 2016.