psychopathology | Pozitivna psihologija

A self-help weapon to fight depressive thoughts

Of course, depression is a very frequent psychological disorder which can have a debilitating effect on your everyday life. However, there is some good news! It can be successfully treated with the help of clinical psychologists, psychiatrists, and psychotherapists. Moreover, you can help yourself by using various psychological techniques. One of them is related to mental restructuration. Are you ready for change?

Please, choose to work on changing your own pattern of thinking. Negative thoughts look just like these ones: ”I am a completely unsuccessful person”, ”I will never achieve something important to me”, ”I feel totally helpless”, ”I am not a self-confident person at all”, ”Nobody loves me as I am”, ”Nobody admires me”, ”Nobody understands me”, and so on, and so on…

Thus, you can work on reprogramming your brain. In other words, you can decrease your self-destructive mind activity. Let’s see how… First of all, there does not exist a person who is unsuccessful in the all domains of life. Furthermore, there is no such a person whose self-confidence equals to zero. Hence, you are successful whilst doing at least some things and you are a self-confident person whilst interacting with at least some people. In addition, there is always someone who loves us (sometimes we do not know it and have to find out who is that person or a group of people). Moreover, there are lots of individuals who are jealous of our behavior, clothing, personality traits, intelligence, etc. But they usually do not admit it (believe me or not, that is true!).

Therefore, your new (positive, healthy, and self-nourishing) thoughts can be as follows: ”I can make success if I put some effort in a situation”, ”I am a person who works on building my self-confidence and self-esteem”, ”I know that some people admire my skills, competencies, charisma, or how I look like in their eyes”, ”I cannot make all people love me. Instead, I can be happy because I know that my family and my friends have positive emotions toward me”, ”People similar to me can understand me. This insight is sufficient for me because I think in a realistic way”.

Thus, your thoughts should be optimistic, realistic, and self-explanatory (i.e. logical). We cannot expect of everybody to accept our personality traits, approve our behavior, love us, or understand our inner psychological states. And you can think of yourselves in positive terms. It is free of charge and is very beneficial for your mental health as well as for meeting your short- and long-term goals.

Depression mostly relies on negative thoughts and the best way to attack it is to start with making your patterns of thinking open to positive influences from inside (subconscious and conscious part of your personality) and from outside (social environment).

Selman Repišti,

January 27, 2018

PSIHOLOG NA IVICI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI: IZAZOVI RADA SA SUICIDALNIM KLIJENTIMA

U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ”Po život opasni pacijenti”. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba – one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).

U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).

Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.

Međutim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006). Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razrađen plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje određenog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje određenog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (”kruto”) razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.

Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:

identifikacija i proučavanje problema (uzeti u obzir 20 navedenih rizikofaktora, te pokušati zaštititi pacijenta, uz njegov dobrovoljni pristanak);
predložiti alternativna rješenja, odnosno pristupe problemu suicida u datom slučaju (ambulantno liječenje, medikamentozna terapija, hospitalizacija; definisanje kratkoročnog cilja: osigurati bezbjednost klijenta i dugoročnog cilja: tretiranje njegovog mentalnog poremećaja);
evaluacija (uzeti u obzir i želje pacijenta vezane za korak broj dva; ako je pacijent označen kao vrlo suicidalan, treba ga hospitalizovati);
izvođenje onoga što je određeno u koracima 2) i 3) (pažljivo motrenje pacijentovog ponašanja, te nadgledano provođenje propisanog tretmana) i
praćenje u vidu stalnih procjena (cijelo vrijeme se procjenjuje stepen suicidalnosti i evaluira svaka provedena intervencija od strane kriznog tima, kome pripada i sam psihoterapeut).

Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Međutim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ”legalni izgovor” psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.

Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.

Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.

Literatura

Davison, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Knapp, S. J. & VandeCreek. L. D. (2006). Practical Ethics for Psychologists: A Positive Approach. Washington: APA.
Koocher, G. P. & Keith-Spiegel, P. (1998). Ethics in Psychology: Professional Standards and Cases. New York/Oxford: Oxford University Press.
Worchel, D. & Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

28. 7. 2017.

VIŠESTRUKA LIČNOST: Raskrinkavanje jedne psihijatrijske misterije

Poremećaj višestruke ličnosti (PVL) portretiran je u mnogim serijama, filmovima i knjigama. Često su ga zloupotrebljavale serijske ubice, kako bi izbjegli dugotrajne zatvorske kazne, te smrtnu kaznu. Danas je ovaj poremećaj poznat pod nazivom disocijativni poremećaj identiteta (engleski akronim je DID), a njegov stari naziv prestao se koristiti među psihijatrima i psiholozima.

Kod osoba sa disocijativnim poremećajem identiteta postoje dva ili više različitih identiteta (”ličnosti”), koji se smjenjuju u preuzimanju kontrole nad njenim ponašanjem, emocijama, motivacijom, uvjerenjima i misaonim tokom. Obično kod svakog identiteta postoji amnezija za iskustva i doživljaje karakteristične za neki drugi identitet. Isto tako, svaki identitet ima nešto drugačiju ili veoma različitu sliku o sebi, ime, ličnu istoriju i interesovanja. Po procjenama, prisutan je kod 1-5% opšte populacije, a sedam do devet puta je češći kod žena, u odnosu na muškarce.

Kao uzrok koji leži u pozadini ovog poremećaja obično se uzima intenzivno, dugotrajno i ponavljajuće zlostavljanje tokom djetinjstva. Ovdje je riječ o raznim vrstama zlostavljanja: psihičkom, fizičkom i seksualnom. Po nekim procjenama (npr. Colina Rossa i njegovih saradnika iz 1991. godine, u istraživanju provedenom na 102 slučaja DID-a), oko 90% osoba sa ovim poremećajem bilo je seksualno, a više od 80% fizički zlostavljano. Pretpostavlja se da nastanak DID-a teče ovako: dijete zamišlja da se mučenje, silovanje ili prebijanje dešavaju nekome drugome, te s vremenom razvije alternativni identitet. Ovaj alternativni identitet je psihofizički otporniji od glavnog (pravog) identiteta i vjerovatno posjeduje sjećanja na zlostavljanje. Pravi identitet ih, s druge strane, potiskuje, kako bi zaštitio svijest od neprijatnih događaja iz kojih nije bilo izlaza i koji su doveli do osjećanja beznadežnosti i ekstremnog straha. Dakle, alternativni identitet (ili identiteti) može biti ekstremno samopouzdan, samouvjeren, agresivan i fizički snažan, a glavni (primarni) identitet zbunjen, povučen i nesiguran u sebe.

Okidač za prelazak iz jednog u drugi (treći itd.) identitet može biti neki vizuelni, slušni ili taktilni podražaj, te određeni ukus ili miris. Ovakav podražaj ima lično značenje za osobu sa DID-em, podsjećajući je na nešto što je davno doživjela. Do ovakve promjene mogu dovesti i psihoaktivne supstance. Pored toga, okidač može biti i postupak neke osobe iz okoline i intenzivne emocije koje ga prate (ljutnja, bijes, uzbuđenje, šok…), uz povišen ton, uvrede, prijetnje, fizički napad, naglo napuštanje prostorije i slično.

Ovaj poremećaj u velikoj većini slučajeva praćen je i posttraumatskim stresnim poremećajem (naš akronim je PTSP, a engleski PTSD), te se spekuliše o tome da li je DID, ustvari, ekstremna varijanta PTSD-a. Drugim riječima, da li je on ”nakalemljen” na posttraumatski stresni poremećaj.

Nekada hipnoterapeuti i psihoterapeuti znaju uticati na svog klijenta (pacijenta) za koga se sumnja da ima dijagnozu DID-a, tako da ga podstiču da ispoljava svoje ”različite ličnosti”. Zabilježeni su slučajevi da je osoba započela hipnoterapiju ili psihoterapiju sa recimo dva ili tri identiteta, a da je, kako je terapijski proces napredovao, razvila još par identiteta. Ovi ”naučeni” i indukovani (od druge osobe izazvani) identiteti dali su materijal za predlaganje novog pristupa u objašnjenju DID-a. Ovaj pristup poznat je kao sociokognitivna teorija DID-a. Identiteti se, u okviru ovog pristupa, smatraju društvenim (socijalnim) ulogama koje osoba preuzima (otuda prefiks socio), a to što je ona uvjerena od strane autoriteta (psihologa, psihijatra, hipnioterapeuta) da posjeduje veliki broj ”drugih lica”, spada u kognitivni (spoznajni, mentalni) aspekt nastanka ovog poremećaja.

Zato se neki istraživači i kliničari s pravom pitaju da li ovaj poremećaj uopšte i postoji, u psihopatološkom, odnosno dijagnostičkom smislu. Ipak, treba izdvojiti eksperimentalno istraživanje koje je 1984. godine proveo Frank Putnam (inače nekadašnji šef Odjela za disocijativne poremećaje pri Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje u Marylandu). Ovo istraživanje rezultiralo je sljedećim nalazom: moždani talasi osoba sa dijagnozom DID-a razlikuju se od onih zabilježenih u kontrolnoj grupi, koju su činile osobe čiji je zadatak bio da odglume ovaj poremećaj. U drugom istraživanju, koje su proveli A. Reinders i njegovi saradnici 2006. godine, učestvovalo je 11 osoba sa po jednim alternativnim identitetom. Kada ih je eksperimentator izložio neutralnim sadržajima, nisu pokazivali reakcije ni u slučaju svog primarnog (glavnog), niti alternativnog identitata. Međutim, kada su izloženi sadržajima vezanim za traumatska iskustva u djetinjstvu, primarni identitet nije pokazao neke značajne reakcije, dok su u slučaju alternativnog identiteta zabilježene vidljive promjene u kardiovaskularnoj aktivnosti i ostalim reakcijama na prezentovane sadržaje. Dakle, psihofiziološke reakcije svjedoče u prilog postojanju DID-a, što ne znači da neke osobe ne odglume ovaj poremećaj i dobiju dijagnozu DID-a ukoliko ih procijeni nedovoljno iskusan stručnjak, naročito onaj koji je željan slave, priznanja i publiciteta. Ovakav stručnjak bi želio napisati knjigu koja će postati bestseler, nauštrb svoje reputacije i potencijalne nepravde koju bi mogao nanijeti javnosti.

Cilj psihoterapije u ovom slučaju jeste da integrira alternativne identitete sa onim primarnim (pravim, glavnim). Najčešće se koristi psihoanaliza. U početku, radi se na dovođenju postisnutih traumatskih iskustava na površinu. Drugim riječima, osoba treba osvijestiti svoje traume i, uz pomoć psihoterapeuta, pokušavati da ih prevaziše i preboli. To bi trebalo dovesti do boljeg mentalnog stanja osobe koje bi olakšalo integriranje ovih identiteta u jedan, onaj autentični, svakodnevni identitet osobe. Dosadašnji izvještaji o rezultatima psihoterapije sa osobama koje imaju DID su obećavajući s obzirom na ozbiljnost ovog poremećaja, međutim, nisu toliko dobri kada se uzme u obzir da veliki dio ovih osoba postigne samo djelimičnu i/ili privremenu integraciju svojih identiteta, a nezanemarljiv broj osoba sa DID ne uspije ni to. Inače, preporučuje se intenzivna i dugotrajna psihoterapija, koja može trajati i nekoliko godina. U tretmanu ovog poremećaja, značajnu ulogu mogla bi odigrati geštalt-psihoterapija, budući da je u njenoj osnovi rad na osvješćivanju različitih dijelova i strana ličnosti (ukljujući one sa negativnim konotacijama), te njihovo spajanje u nedjeljivu cjelinu (tj. identitet, integritet i posebnost ličnosti).

Selman Repišti,
27. 8. 2016.