Tag: geografija

IZ ISTORIJATA PSIHIJATRIJSKIH SLUŽBI NA SREDNJEM ISTOKU: UAE, IRAK I JORDAN

Selman Repišti, MA psihologije

Srednji Istok: nekoliko napomena o području bez jasnih granica

Teško je ponuditi dovoljno jasne i oštre granice ovog ”komada” naše planete. Nesumnjivo, njemu pripada Arabijsko poluostrvo, ali po nekima, i sjeveroistočni dio Afrike, kao i vijenac koji tvore zemlje koje se, jedna na drugu, iznad i istočno od pomenutog poluostrva, nastavljaju sve do privjeska azijskog kontinenta, što će reći – Indije.

Bliski Istok, u nas češće korištena geografska sintagma, obično obuhvata zemlje koje Sredozemno more zapljuskuje na istoku, ali isto tako uključuje i zemlje na Crvenom moru i one koje uokviruju Arapsko-persijski zaliv (ili, da budemo dovoljno pošteni i uviđavni, Persijsko-arapski zaliv). Daleki Istok je izgleda kriv za popularnost pojma ”Bliskog Istoka” kod nas. U čovjekovoj je prirodi da traži, uočava i smišlja kontraste za fenomene kojima svjedoči i koji su mu poznati. Tako je trebalo naći pojam koji bi, isto tako dobro kao što Daleki Istok obuhvata teritorije zemalja (ili čitave zemlje) istočne i jugoistične Azije koje izlaze na Tihi okean, predstavljao teritorije koje su se ”zadesile” na našem istoku (ili imaju dodirnih tačaka sa istočnjačkim mentalitetom, ili su kroz istoriju bili podložni uticajima s istoka). To je rezultiralo prilično opskurnim ćuškanjem većeg ili manjeg broja teritorija u fioku ”Bliskog Istoka”.

Srednjem Istoku pripada i Levant koji objedinjuje zemlje poredane duž istočne obale Sredozemnog mora (poput Sirije, Libana i Jordana). Levant je prostor u kome su se rađale i stasavale civilizacije, te područje sa kojeg je, kako se smatralo u srednjem vijeku, izlazilo sunce.

Nejasnoće oko preciznih granica geografskog rasprostiranja kako Bliskog tako i Srednjeg Istoka bezmalo su rezultat nemjerljivog kulturno-istorijskog bogatstva ovog dijela planete i njegove raspodjele u svim smjerovima okolnog prostora na koje može pokazati nestašna igla bilo koje busole.

Prve psihijatrijske bolnice

Zabilježeno je da je na obali jednog kraka rijeke Eufrat krajem VIII vijeka nikla neka vrsta bolnice u kojoj su, pored ostalih, tretirane i osobe sa mentalnim problemima. Ipak, postoje još bar dva podatka o vremenu nastanka pomenute bolnice – početak VIII i početak X vijeka. Bilo kako bilo, to se desilo u Iraku, na teritoriji današnjeg Bagdada. Ovaj važan događaj u istoriji psihijatrije, ali i cijele medicine zbio se tokom vladavine kalifa Haruna al-Rashida.

Krajem devetog vijeka, izgrađena je još jedna takva bolnica, ovaj put u Kairu, pješčanom dragulju dugovječnog Egipta. Poznato je, dakle, da su se i ovdje liječili pojedinci sa mentalnim poteškoćama.

Ujedinjeni Arapski Emirati

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) država su omeđena Kraljevinom Saudijskom Arabijom i Omanom s kopna, dok su im Iran i Katar glavne komšije s mora. Na nešto više od 83 hiljade kvadratnih kilometara živi nešto više od devet miliona stanovnika, među kojima je samo oko 15% domicilnog stanovništva. Ostali dio populacije čine Indijci, Bangladešani, Pakistanci, Egipćani, Filipinci i mnogobrojni narodi koji su, trbuhom za kruhom, ostali raditi u ovoj prosperitetnoj zemlji. Po visini bruto društvenog porizvoda (poznatog kao GDP) po glavi stanovnika, UAE se nalazi među prvih 10 zemalja u svijetu. Pored toga, godine 2007, magazin Forbes proglasio je glavni grad, Abu Dhabi, najbogatijim gradom svijeta, sudeći po visini dohotka po glavi stanovnika.

Posljednjih decenija, područje mentalnog zdravlja u UAE unaprijeđeno je zahvaljujući poboljšanjima i proširenjima zdravstvene infrastrukture, kao i priliva velikog broja profesionalaca iz ove oblasti koji obrazovanje i iskustva stečena u svojim zemljama primjenjuju u sredini koja je u nemalom broju slučajeva posve drugačija od njihove. No, kako je dijagnostika i tretman psihičkih poremećaja izgledao kroz istoriju ove zemlje?

O tome se možemo informisati iz rada koji su pripremili Amber Haque, tada sa UAE univerziteta u Al-Ainu, Badriya Al-Kindi iz Psihijatrijske bolnice u Abu Dabiju i Vanessa Dadzie, takođe sa pomenutog UEA univerziteta. Naime, u prošlosti je stanovništvo arapskih zemalja polagalo veliku nadu i vjeru u izlječenje putem participacije u religijskim obredima i praksama kojima su se bavili vjerski autoriteti. Ovi rituali sastojali su se od istjerivanja zlih duhova, poništavanja djelovanja raznoraznih čini i neutralizacije destruktivnih efekata urokljivih očiju. Mentalni poremećaji smatrani su posljedicom kolebljivog, nedovoljno čvrstog odnosa sa Bogom, a poboljšanje stanja unesrećene osobe značilo je da se adekvatan odnos sa njim ponovo uspostavio. Pored opisane prakse, koristili su se pripravci i metode koje je iznjedrila tradicionalna medicina. Pomenuti rituali su opstali u nekim udaljenijim područjima ovih zemalja, sve do dan-danas. Tako je, dakle, bilo i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Prvi organizovani oblici zaštite mentalnog zdravlja, te dijagnoze i tretmana mentalnih poremećaja u UAE pojavili su se sredinom 1970. godine, nakon spajanja svih sedam emirata (upravnih oblasti čiji su vladari imali titulu emira, guvernera neke teritorije, odnosno, nezavisnog vladara) u jednu državu.

Irak

U Iraku, koji je 1932. godine stekao nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, danas živi više od 44 miliona stanovnika, od kojih većinu čine Arapi, a najveću manjinu Kurdi. Ova država prostire se na preko 430 hiljada kvadratnih kilometara, a leži između Irana, Turske, Sirije, Kuvajta, Jordana i Saudijske Arabije. 

U članku čiji su autori Maha Sulaiman Younis i Deema Khunda sa Medicinskog fakulteta u Bagdadu navedeno je da je na području Iraka osnovana prva bolnica u kojoj su se liječile osobe sa mentalnim poremećajima. Međutim, psihijatrija u užem smislu ovdje počinje da se razvija početkom 20. vijeka: 1922. godine otvara se bolnica dar Al-Shefaa, u kojoj se pružao tretman za ozbiljne mentalne poremećaje. Sredinom 20. vijeka otvaraju se prve dvije psihijatrijske bolnice u ovoj državi. Godine 1953. ustanovljena je bolnica Al-Rashad, a nedugo zatim i bolnica Ibn Rushd. Prva je imala 1300 kreveta, a druga 70.

Još neki podaci o istorijatu psihijatrijskih službi u Iraku mogu se naći u radu čiji su autori Sabah Sadik, nacionalni savjetnik za mentalno zdravlje i Abdul-Monaf Al-Jadiry, profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Bagdadu.

Jordan

Jordan se nalazi između Iraka, Sirije, Palestine i Saudijske Arabije, a zauzima gotovo 90 hiljada kvadratnih kilometara, gdje živi nešto više od 11 miliona ljudi. Najveći udio stanovništva (oko 95%) čine Arapi.  

Iz članka koji je objavio Adnan Takriti, možemo saznati da su u prvoj polovini 20. vijeka pacijenti iz Jordana dobijali  psihijatrijsku pomoć od stručnjaka koji su dolazili iz Palestine. Nakon toga, 1966. godine, glavna vojna bolnica u Amanu, glavnom gradu Jordana, dobija odjeljenje za psihijatriju. Godine 1973. osnovan je medicinski centar ”Kralj Hussein”, a dvije godine kasnije i njegovo odjeljenje za psihijatriju.

Zaključak

Činjenica je da je razvoj psihijatrijskih službi na Srednjem Istoku nedovoljno istražena tema kojoj svakako treba posvetiti dužnu pažnju. Evrocentrizam je, pored ostalih faktora, mogao uticati na slabije interesovanje kako za ovo područje generalno, tako i za istoriju različitih segmenata medicinske njege u pomenutom području. Takođe, domaći istraživači bi trebali posvetiti više vremena i uložiti veći napor u osvjetljavanje, adekvatno razumijevanje i ”rekonstrukciju” pomenutog razvojnog obrasca i njegovih specifičnosti u odnosu na trendove u drugim dijelovima svijeta.

Ovakva nastojanja potpadala bi pod sintagmu ”globalna psihijatrija”, pošto bi jedan od ciljeva savremene psihijatrije trebao biti istraživanje i opisivanje osobenosti i sličnosti psihijatrijskog liječenja u svim krajevima svijeta, te stečena saznanja podijeliti kako sa akademskom zajednicom, tako i stručnom javnošću.

13. 11. 2022.

ODREDIŠTE DUBAI ILI KAKO OBUZDATI PUSTINJSKU ĆUD

Sa blijedozelene stanice u Abu Dhabiju, koja se poput glomazne žabe izležavala na prijepodnevnom emiratskom suncu, ravnom čak našem podgoričkom u zenitu (dodao bih da nikako nisam bio načisto je li ovdje riječ o mazohizmu ili hedonizmu), velikim autobusom boje pijeska otisnuo sam se u smjeru meni još neotkrivenog Dubaia. Ova srednjeistočna metropola, čijeg je imena porijeklo i značenje do dan danas ostalo sporno (što bezmalo doprinosi mističnosti kako istorije tako i savremene pojavnosti ovog urbanog čuda), ne daje sebi oduška jer, iz dana u dan, ne prestaje metastazirati u ama baš svim smjerovima pustare koja je okružuje.

Misaona priprema za ovo putešestvije uključivala je prizivanje razigranog mnoštva slika i njihovih fragmenata (klišeizirano rečeno kaleidoskopa) prave, čistokrvne pustinje u zamršene predjele radoznalog duha. Pustinja, to nikada završeno i uvijek nanovo započinjan djelo boga Eola, budila je osjećaj strahopoštovanja. Ovakva razmišljanja bliska su onim situacijama u kojima se želimo diviti objektu, ali u istom trenutku i ustuknuti pred njegovom veličinom. Ipak, kroz savršeno ulaštena stakla užurbanog autobusa nisam vidio niti njen rupcati rub, a kamoli neki predio iz kojeg ma kuda bacio pogled, pustinja djeluje poput nedokučivog beskraja. Ali, to nije bio razlog da ne kontempliram o njoj i da, fiksirajući je na ekranu imaginacije, ne dopustim misaonom toku da s užitkom odmotava klupko kojekakvih asocijacija, trenutnih uvida i njihovih krivolinijskih relacija. Pustinja, Her Majesty,…

… trodimenzionalni svijet objekata svodi na jednu dimenziju, ravnu liniju bez sigurnog početka i definitivnog kraja (kada prvi put stavimo naočare, imamo osjećaj da smo zakinuti za bar pola dimenzije, jer svi objekti izgledaju nešto ispeglaniji, nauštrb prostorne dubine; pogled na pustinju nam, u sličnom stilu, oduzme još jedno parče realnosti),

… čini se da samo sahranjuje, a nikada i nikoga ne hrani,

… djeluje kao da ništa ne daje zauzvrat, pustinja samo uzima, nemilice grabi,

… predstavlja ogledalo svega onoga što krijemo od sebe i u sebi,

… nije ništa drugo do tabula rasa na kojoj projekcija naših misli postaje jasna, očita i bolno konkretna,

… je površina pogodna za idealnu refleksiju podsvijesti, psihičkog podruma čiji je cjelokupni inventar nemoguće popisati,

… očekuje da sami sebe izazovemo na dvoboj jer kad smo u pustinji prepušteni smo sebi i ničemu (ili nikome) drugom.

Pridodao bih da ravnodušna dokonost pustinje ostavlja stravičan dojam njene neosporne besmrtnosti.

Iz slobodnolebdećeg roja misli, prenula me velika zelena tabla koja je, odjednom i niotkuda, kratko izronila sa lijeve strane. Na njoj su se šepurila dva natpisa – danas opšterazumljivi Kingdom of Saudi Arabia i, neohijeroglifsko-kaligrafski المملكة العربية السعودية. Saudistan mi je u tom trenutku djelovao tako strano i daleko, vjerovatno zbog same svijesti o kompleksnosti administrativnog lavirinta iz kojeg je potrebno naći pravi izlaz da bi se nesmetano zakoračilo u ovaj najprostraniji,  najtajanstveniji, a možda i najegzotičniji dio Arabijskog poluostrva. Jedna za drugom, navirale su nove asocijacije. Tako su krajolikom mog uma izrastale i razgranavale se palme-rodilje, dok je Crveno more (čiji arapski naziv, Al-Bahr Al-Ahmar, ima prizvuk imena nekog čeličnog admirala, vrlog mediteranskog osvajača) lijeno zapljuskivalo pješčane obale crnog a u isto vrijeme šarenog kontinenta…

Junak scene koja me potom osvijestila bio je vozač autobusa, korpulentni Indijac koji je ponosno gladio svoj par pažljivo održavanih brkova (rukom na kojoj je veselo zveckao ogromni pozlaćeni sat), upozoravao je putnike da budu tiši i da moraju ostati na svojim mjestima. Sve ovo doprinosilo je kreiranju atmosfere na kakvu smo navikli u trenucima dok avion bespoštedno siječe gornje slojeve zraka, što je bilo nespojivo sa atmosferom na površini zemlje, monotonom krstarenju po ”običnim” drumovima. Zatim je naš Indijac pustio omiljenu radio-stanicu, sa koje je odmah prhnulo jato svakojakih nota, tvoreći melodijsku liniju koja se, od početka do kraja, mogla okarakterisati i kao staccato i kao capriccio. Ovaj poduhvat vidno mu je popravio raspoloženje, kao što je i nama – nadobudnim putnicima, nekima zato što dolaze sa istog potkontinenta, a drugima jer je bezazlena predstava vedrog Azijata razbila osjećaj putne letargije.

(…)

Ulazak u Dubai obilježio je sljedeći utisak koji je poprimio dimenzije jednog polupriviđenja. Isprano, plavo, proljetnje nebo izbodeno i iscijepano vrhovima nebodera, tih betonsko-metalno-staklenih gorostasa koji su zbog svoje urnebesne visine, predvidivih naleta i pravilnih udara vjetra i prorijeđenog pješčanog oblaka djelovali poput sjajno uvježbanih divovskih plesača. U lelujavoj igri oblakodera, bilo je nečeg svečanog, zapravo, tipičnog za urbane dobrodošlice.

Dubai je, prije svega, pozornica svih onih koji su uspjeli vješto nadigrati prgavu narav arapske pustinje. Možda neboderi oblikuju i oivičavaju crte njegovog lica, ali zasigurno stari dio grada sa svojim ljevkastim potokom (ova žila Dubaija je, sterilnom tehničkom terminologijom rečeno, u stvari kanal) daje boju, krv i život licu Dubaija. Ovaj potok dočekuje i ispraća umorne teretnjake, povezujući dokove Dubaija sa lukama svih uglova svijeta. Poslijepodne, kada se u zraku spontano uspostavi ravnoteža između prašnjave svjetlosti i zrnate tame, pa se brodovi i valovi utope u istu, jednu pepeljasto-razvodnjenu nijansu, posmatraču više nije jasno da li teretnjaci već stižu u grad ili tek kreću ka dalekim pučinama. Ovdje dolazi do izvjesnog fenomena plutajućeg mirovanja, pri kome se našem posmatraču čini da kazaljke stoje, a da se centar svijeta nalazi upravo gdje i on, uviđajući u tom stanju svijesti da je umbilicus mundi jednako toliko u svim mogućim tačkama na globusu. Širenje svijesti, kakvo je moguće doživjeti u određeni sat, na određenom mjestu, nije ništa drugo do oblik okeanskog osjećanja, pune i cjelovite prisutnosti ljudskog bića i njegovog, sada smirenog, duha. 

Srce starog dijela grada čini čuveni souq, uzavreli glineni lonac u kojem se miješaju i tope svi mirisi, ukusi, boje i teksture cjelokupne Azije, da bi prerasli u neki novi čulni kvalitet čija nas magija uporno vraća ovom trgovačkom cirkusu. Na prvoj tezgi (koja je mogla izgledati isto i prije nekoliko stotina godina), suhonjavi prodavač u tradicionalnoj nošnji, na čijem je licu bio zamrznut širok (kao nacrtan, stripovski) osmijeh izgledao je kao da je upravo pobjegao iz 1001 noći, a u isto vrijeme kao neko čije bi odsustvo značilo skrnavljenje estetike ambijenta. Prodavac mi pruža dugački, tanki šal (This could be a nice present for your lady. May God bless her, sir), držeći ga za jedan kraj, dok nastavljam hodati po souq-u, nesvjesno ga odmotavajući u ubjeđenju da nikada neću doći do kraja (nešto poput nemogućnosti opipavanja granica pustinje). Kako se udaljavam, on spušta cijenu: povećanje dužine odmotanog šala bilo je, očekivano, obrnuto proporcionalno visini njegove cijene (obradovao me ovaj prijatan dašak elementarne matematike), a kako u konačnici odustajem od kupovine, prodavac uhodanim klimanjem glave počinje diktirati ritam zamotavanja šala. Zmiju će opet pustiti iz svog klupka, opčinjavajući novu mušteriju, dok će iskusnim okom vrebati da li će i ona prekinuti još jedan upravo dočarani ciklus. Inače, kupovina na ovakvim mjestima može se porediti jedino sa hipnozom, gdje hipnotisana osoba (potencijalni kupac) ima jedini i isključivi kontakt sa vanjskim svijetom (ovdje ponudom proizvoda na nekoj tezgi) preko hipnotizera (prodavca, trik-majstora). Nakon nekog vremena, čarolija nestaje i prolaznik samo donekle osvijesti šta (mu) se upravo dogodilo.

(…)

Dok sam napuštao ovaj grad, na njega se sručio teški, debeli mrak. Sjaja pravih zvijezda se ne sjećam jer je svaki oblakoder krasilo vlastito sazvježđe svjetala i svjetiljki raznih oblika, veličina i intenziteta, što je sve odavalo utisak postojanja jednog manjeg, za potrebe ovog grada kreiranog svemira. Ovaj svemir sam je sebi ocrtavao granice, uspavljujući se i zatvarajući u svoju bogatu udobnost. I, premda se činio autističnim, ništa manje nije bio autentičan, svijet u svijetu, vasiona pod vasionom.

(…)

Ponovnu pomisao na pustinju progutao je gusti, vlažni mrak koji je čvrsto prianjao za obrise onog istog puta kojim sam došao. Pustinja, preokupacija nadobudne misli sada već odavno puštene sa lanca, počela je poprimati iluziju blijedog negativa same sebe, potonulog u prolazno ništavilo još jedne emiratske noći.

24. 7. 2022. g.