Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).
Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.
Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980). Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.
U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:
- ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
- klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
- klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.
Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).
Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.
I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).
Literatura
Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.
Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.
Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.
Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.
Selman Repišti,
4.8. 2017.
