INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (5): AFERDITA DRAGAJ, STRUČNJAK SA DUGOGODIŠNJIM ISKUSTVOM U PODRUČJU LOGOPEDIJE

Aferdita Dragaj je završila Fakultet za defektologiju (sadašnji naziv je Edukacijsko- Rehabilitacijski Fakultet – smjer logopedija) na Sveučilistu u Zagrebu 1992. godine. Magistrirala je u Skoplju, Sjeverna Makedonija, pri Institutu za defektologiju. Nakon završetka studija, otvorila je svoju privatnu ordinaciju u Prištini gdje i sada radi i živi. U međuvremenu je radila i u Handicap International, Save the Childen i u NVO Handikos u kojoj je zapravo imala prilike susresti u praksi sve problematike (oštećenja) o kojima je učila tijekom studija. Bavi se, dakle, svim problematikama koje obuhvata nauka logopedije ali njeno uže interesovanje je dijagnosticiranje, razvojna disfazija i mucanje, naročito kod odraslih.

SR: Koleginice Dragaj, prije svega, hvala Vam što ste ljubazno odazvali i odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Recite nam, molim Vas, kako ste se odlučili za edukacijsko-rehabilitacijski studij, tačnije područje defektologije, odnosno logopedije?

AD: Kroz školovanje sam uvidjela da mi dosta dobro idu društvene nauke, više nego prirodne. Željela sam nešto između psihologije i medicine ali nisam točno znala što bi to moglo biti dok mi mamina prijateljica Mira (inače defektolog) koja je radila sa maloljetnim delinkventima u Prištini ukazala da bi onda za mene idealno bilo upisati Defektologiju – smjer logoped u Zagrebu ili Beogradu jer na Kosovu toga fakulteta nema, i tako je i bilo, na čemu sam njoj i mojoj mami doživotno zahvalna. Tada je bio deficitaran kadar a što je na Kosovu zapravo bio slučaj veoma dugo. I kad bih ponovo i ponovo trebala birati, uvijek bih odabrala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet – smjer logoped.

SR: Na koje sve poteškoće nailazite tokom svog profesionalnog angažmana? Mislim da bi kolege koje se bave sličnim problemima vjerovatno željele znati i na koje načine prevazilazite ovakve poteškoće.

AD: Svaka osoba pri prakticiranju svoje profesije nailazi na razne poteškoće. Bitno je da se te poteskoće analiziraju i po mogućnosti svedu na minimum. Dominirajuća poteškoća je ta da očekivanja roditelja sa očekivanjima logopeda nisu na istom nivou. Npr. roditelj očekuje da bi se veoma brzo trebao vidjeti rezultat logopedskih seansi, da dijete počne izgovarati riječi dok logoped kroz segmente stvara cijelinu da bi stigao do cilja shodno djetetovim potrebama prema njegovoj kronološkoj dobi.  Onda im  treba praktično ukazati na stupnjeve koje slijedi logoped i da će se logopedska stimulacija odraziti kada dijete bude spremno na to nakon tih primljenih informacija, tj. potrebnih stimulacija.

SR: Šta biste savjetovali roditeljima svojih klijenata? Kako da se odnose prema svojoj djeci i rade sa njima?

AD: Roditelji djece sa zakasnjelim govorno-jezicnim razvojem imaju pravo, potrebu i želju da saznaju puno toga od stručne osobe i logoped je dužan što jasnije i jednostavnije objasniti i odgovoriti. Ne bih da idem u detalje sa savjetima u području poteškoća govorno-jezičnog razvoja ali bih im poručila da se maksimalno potrude da budu sretni roditelji,  jer su sreća i osmijeh najveći podsticaj za dijete, u suprotnom, djeca će se osjecati krivima za njihovu tugu. Uostalom, tako će najbolje i biti u prilici pomoći djetetu ako se potrude raditi na sebi, da ne zapostave sebe i bračnog druga, da ne budu kao ”helikopteri” koji prezaštićuju svoje dijete i time onemogućuju razvoj svih moždanih sfera koji su preduvjet za razvoj govora. Pustite ih neka se rotiraju (vrte), skaču, trče… Nemojte ih zabarikadirati u kolicima zato što bi to možda vama bilo lakše (ovo se odnosi na djecu koja mogu hodati). Igrajte se sa njima jer svaki pokret je važan jer se mozak razvija u pokretu, a mozak u cjelini je važan za razvoj govora. Vaš zadatak je, naravno, da pazite da se ne povrijede.

SR: Da li ste imali ili imate neki uzor među defektolozima, svojim profesorima, starijim kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AD: U principu cijenim individualnost i ne bih sa sigurnošću mogla reći da mi je netko uzor, ali bih od srca izdvojila moju profesoricu doc. dr. Ljerku Pašiček koja me je svojom osobnošću naučila da titule i zvanja ne trebaju da nas uvuku u oklope do te mjere da zaboravimo da je humanost, toplina, poštivanje, ljubav ono što nas zapravo čini stručnim osobama u oblasti  humanističkih nauka. Profesorica Ljerka je jednostavno bila ljudina i dostojna svih titula koje je imala.

SR: Kako biste unaprijedili svoje profesionalno područje? Drugim riječima, da li biste predložili neke inovacije, poboljšanja organizacijskog tipa, unapređenje resursa i slično?

AD: Svoje profesionalno unapređenje ostvarujem radom na sebi, obogaćujući svoje znanje, trudeći se biti u tijeku novih naučnih saznanja putem kongresa, konferencija itd., kao i kreativnost, tako da  u svakoj seansi sa klijentima svih uzrasta unosim nešto novo sa istim ciljem i time im omogućujem da se raduju sljedećoj seansi i uspjesima, aktivirajući im maštu (što ih to opet novo i divno očekuje…) i time smanjujem mogućnost zasićenja dugog tretmana koji izuskuju neki govorno-jezični poremećaji. Timski rad sa kolegama psiholozima, neuropsiholozima, neurolozima je obavezan put ka uspjehu. Ono što bih osobno preporučila jeste obavezno uključivanje neonatologa i kineziologa u timski rad. Sve roditelje djece sa teskoćama u razvoju bih, po mogućnosti, uključila u psihološku podršku u kojoj bi im psiholozi  ukazali i pakazali put kako da se lakse nose sa njihovom boli. Bračne parove djece sa neurorazvojnim poremećajima bih savjetovala da posjećuju što češće bračna savjetovališta, imajući u vidu različite stavove roditelja i angažiranja tijekom tretmana, a naročito zbog bračnih kriza koje prolaze tijekom života.

SR: Šta biste preporučili mladim kolegama, odnosno onima koji tek započinju bavljenje karijerom logopeda, tj. na šta biste im skrenuli pažnju

AD: Drage kolege, radite kontinuirano na sebi, kontinuirano investirajte u psihofizičko zdravlje, estetiku i kreativnost. Reflektirajte pozitivnu energiju na svakom koraku koliko god imali osobnih preokupacija koje život nosi. Prema roditeljima posebno budite pažljivi, ne postavljajte se visoko (”ja sam stručnjak”) nego kombinujte, balansirajući, empatiju i stručno znanje. Bez emocija ne možemo biti kvalitetan stručnjak, ali sa unošenjem previše emocija donekle ugrožavamo mogućnost adekvatne podrške klijentima.

Koleginice Dragaj, hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                          Podgorica – Priština, 20. 6. 2021. g.

Leave a Reply

Your email address will not be published.