Nakon što je utroba neba ispustila naš dvokrilac na pustinjski biljeg majke zemlje, uloviše nas ljepljivi pipci tropske (ali, po zvaničnom kalendaru, zimske) emiratske noći. Bila su tri sata ujutro, što je u jednačini svjetskog vremena ekvivalentno sljubljenim kazaljkama koje su upravo otkucale ponoć na balkanskim satovima.
Sa aerodroma nas je vozio jedan Kenijac, koji je proklinjao svoj posao i ugovor o istom, koji ga je obavezivao da odguli dvije godine na istom radnom mjestu. Maštao je o lukrativnom životu u Londonu, gdje mu se brat prošle godine, zasigurno ne bez prolivenih lokvi i lokvi znoja, ”probio” u području advokature.
***
Jutro smo dočekali na trinaestom spratu, sa čijeg se poluotvorenog prozora pružao pogled na veliki gradski park. Njegov ulaz krasile su dvije džinovske džezve presvučene sjajnom srebrnom bojom. Grad, okupan suncem i očišćen cjelonoćnim vjetrom Persijskog zaliva, mamio nas je da ga što prije upoznamo. U međuvremenu, dobrodošlicu nam je poželio vlasnik stana u kojem smo odsjedali (Kasnije će se ispostaviti da je on glavni stanar, ali i da ovaj četvorosobni lavirint izdaje drugim strancima). Bangladešanin nam je poklonio dvije flaše vode, a tako se, po njegovim riječima, dočekuju putnici-namjernici u ovim krajevima. Tada smo, iz dubine neke od udaljenih soba, prvi put čuli i bariton jednog pubertetlije, za kojeg će se ispostaviti da je njegov najstariji sin.
Corniche ili plažno šetalište, čije ime aludira na sitne krastavce iz domaće turšije, vijugalo je tek 10-ak minuta sjeverozapadno od naše sivoplave šesnaestospratnice.
Prvi morski prizor: usamljeni ribar, već zagazio u šezdesete, sa three stars cigaretom u zubima. (Kasnije ćemo se uvjeriti da kutija stoji jedva pet dirhama, što bi bilo nešto manje i više od jednog eura, zavisno od dnevnih akrobacija emiratske valute na zvaničnim kursnim listama.)
Mikroprizor: na pločniku plavobijelog uzorka, sunčaju se tri egzotična primjerka ribe, koju bi prosječan zapadnjak okvalifikovao jedino kao ukrasnog stanovnika vlastitog akvarijuma. Ribar nas je ponudio sitnim kolačima koje je, kako je ponosno izjavio, sam napravio od sočnih hurmi koje neštedice rađaju lokalne palme. Dometnuo je i pitanje:
-Znate li vas dvoje, možda, šta je to palmino drvo?
A na naše čuđenje o egzotičnom ulovu, odvratio je:
-Predveče bi se valjalo počastiti ovim današnjim mesom, uz čašu dobrog viskija, da bolje klizi niz grlo.
Produžili smo, zamišljajući starog ribara kako trpa u svoj jednjak egzotični ulov koji je zalutao do njegove udice iz nekog skrivenog kuta Indijskog okeana.
Drugog dana izjutra, sreli smo lelujavu sjenu kćerke našeg stanodavca. Krila je, kako je ovdje običaj, svoje lice, a narednih dana nam se dešavalo da je zamijenimo za njenu majku, koja se obilato služila istim uzusima. Njihovo nijemo odsustvo je, paradoksalno, stvaralo osjećaj njihovog većeg prisustva. Za druge ukućane se znalo gdje se nalaze, dok se prisustvo naših dviju djevojaka (majka još nije prebacila tridesetu) uvijek samo naslućivalo, što je odavalo dojam njihove vrebalačke sveprisutnosti.
Istog dana, zaputili smo se drugom stranom korniša, prema velelepnoj palati ovdašnjih vladara. Kako smo morali dati oduška crijevima koja su se cijelu noć borila sa duguljastim svjetlozelenim feferonama i usoljenim listovima vinove loze poteklih iz čarobnih odaja libanske kuhinje, našli smo se u iskušenju da, čim prije, potražimo najbliži javni toalet. U jednom takvom WC-u, nadvijen nad mali umivaonik, stajao je nasmijani Indijac, koji je odmah doviknuo svom sinu da okonča ritual tuširanja koje je ovaj izvodio uz tradicionalnu melodiju iz njegove domovine. Za to vrijeme, naš Indijac je provodio autopsiju nad povelikom ribom u umivaoniku, sretan što je našao uslove za svoj mali zahvat. Utom je izašao onaj dječak, veselo me pozdravio i servilno mi pokazao put ka mjestu gdje i car ide pješice.
Naredno jutro, netom prije odlaska u šetnju, na trenutak smo čuli užurbani pozdrav srednjeg sina našeg Bangladešanina:
– Good morning, how are you?
Nismo mogli a da ne primijetimo da su obje fraze izgovorene po svim principima britansko-buržoaske varijante engleskog jezika, što je ukazivalo na to da je naš domaćin slao svoju djecu u elitne (čitajte: po kurikulumima prozapadnjački orijentisane) gradske škole.
Prostrani park koji se nastavlja na onaj u čijem su se toaletu odvijale jučerašnje scene, krasila je velika fontana. Pored fontane, jedan Afroamerikanac ćaskao je na besprijekornom francuskom sa jednom dobrostojećom, suhonjavom plavušom, koja se, raznoraznim intervencijama i rekonstrukcijama uspjela svesti na nekih 40-ak godina. Afroamerikancu širokog, potčinjavajućeg osmijeha, bilo je drago da danas može slobodno razgovarati sa tipičnim primjerkom davnašnjih kolonijalista, dok je vještački ljubaznoj plavuši užitak pričinjavao osjećaj dominacije, iznenadni dašak slatkog sjećanja na ”dobra” stara vremena.
Sljedeći dan počeo je kucanjem na dvostruka vrata naše sobe koja se po svojim gabaritima uklapala u definiciju onoga što ho(s)telijeri nazivaju master bedroom. Radoznali dvogodišnjak, Abdulkarim (najmlađi sin našeg stanodavca, koga su dozivali uz otegnuto ”i”, na čijem mjestu se u izvornom pisanju, inače, nalaze dva ”e”) želio je provjeriti ko se to nedavno uselio pod njegov krov. Odškrinuvši vrata, dva metra iza njega, ugledali smo dugi korak užurbane Filipinke, razapet između njene sobe i izlaznih vrata. Između teškog života gastarbajtera i kore hljeba čiju je sredinu trebalo poslati svojoj porodici, pravo u daleku domovinu. Teško je procijeniti godište Filipinki. A evo i zašto. Stas naše Kabayanke (kako se pripadnici ove jugoistočno-azijatske nacije međusobno oslovljavaju) bio je negdje u dvadesetim, korak u tridesetim, a bore na licu i vratu u četrdesetim godinama. Dvadeset-tro-četrdesetogodišnjakinju smo vidjeli samo još jedanput, nakon čega joj se izgubio svaki trag. Ovdje, bez velike potrebe za digresiranjem i zadržavanjem čitalaca, želim postaviti jedan istraživački zadatak pred antropologe i sociologe. Dvoje turista koji su među protagonistima naše priče zapao je za oko jedan fenomen. Kabayani, u atmosferi oduševljenog iščekivanja, opsijedaju crew crans iliti aparata za hvatanje i izvlačenje plišanih igračaka. Fenomen se pojavljivao redovno, na različitim mjestima u gradu, a aktera je uvijek bilo dvoje ili više njih. Stoga ga valja shvatiti kao nešto što je od interesa za sistematičnu naučnu eksploraciju.
U predvečerje narednog dana, Indijka (još jedna stanarka!) poklonila nam je Christmas cake od suhih šljiva, čestitajući nam katolički Božić (koji, uzgred, ne slavimo ni mi ni ona, niti njen suprug, kojeg nismo nikada vidjeli, jer je morao produžiti svoj poslovni boravak u Indiji). Za Indijku se ispostavilo da je otjelotvorenje decentne pristojnosti, zapadnjački orijentisane učenosti i iskrene posvećenosti svom poslu. Oko sedam sati, donosimo odluku da se počastimo čajem od mirisnog kardamona i šoljicom polupržene arapske kafe. Improvizovani kafić tik uz ulicu nudio je tople napitke po povoljnim cijenama. Kafa je nešto skuplja od čaja, a kada je trebalo platiti, konobar (vispreni, visoki i pomalo sjetan Indijac) je povećao obje cijene. Pravdao se da je to karta pića sa starim cijenama (bez obzira što smo unaprijed dobili garanciju da su cijene istaknute u ovom ”dokumentu” na hinglish-u, spoju stotina lokalnih dijalekata i British English-a, važeće i aktuelne).
Premda smo skromnu večeru pripravljali sami, još skromniji doručak i ručak kupovali smo u povećem marketu udaljenom nekih 15-ak minuta od smještaja. Po jedan menadžer bio je dodijeljen odjelima za mesne proizvode, slana peciva, slatkiše i mliječne proizvode. Ovdje je hijerarhija ključ poslovnog uspjeha i prestiža. Sve se mora odvijati pod konac, makar to bio i neki skup radnih zadataka koji nama, s druge strane svijeta, ne bi predstavljali, suhoparnim poslovnim vokabularom rečeno, ključni segment poslovanja. U jednom takvom odjelu, u svojstvu radnika koji uslužuje kupce, jednog se dana pojavio jedan razdragani Indijac. Ma koliko djelovao razdragan u neminovnom susretu sa drugim rasama i nacijama, ovaj narod u sebi nosi odmjerenu dozu tuge i rezigniranosti. Kolektivna ličnost ovog naroda prožeta je viševjekovnim težačkim naporima da pomire materijalni i duhovni život. Svjesni da nikada ne mogu doseći maksimum svjetovnih i spiritualnih postignuća (prvih jer to, sukladno njihovoj filozofiji, nije ni moralno, a drugih jer sve njihove reinkarnacije, kao smatraju, nisu dovoljne da okaju sve svoje grijehove), levitiraju u stanju izvjesne ambivalencije, što im uskraćuje kompletni doživljaj ukusa prijatnih životnih trenutaka. Naš protagnosta nije skrivao iznenađenje što smo, gotovo svakog dana, tražili da nam spakuje peciva i slična jela to go pripravljena po starim receptima iz njegovog rodnog kraja. Spisak mirisnih kulinarskih đakonija bio je dugačak: dal vada, pakora, idli vada, chicken tikka masala, tandoori, biryani, paratha, uniyappam…
***
Iscrpljujuće planiranje povratka završeno je u ponoć, kada smo tiho napustili naše domaćine. Nije bilo pozdrava, jer su oni čvrsto spavali, a morali su sanjati jedan od ova dva sna – tugaljiv, ali opet mio zadah svog starog života ili novi život u luksuznim četvrtima za mnoge nedostižnog Dubaija.
Na aerodrom (koji je, zaboravio sam napomenuti, jedno od najvećih arhitektonskih čudesa Srednjeg Istoka) nas je vozio energični Nigerijac koji je pomalo žalio što je u svojoj rodnoj grudi napustio porodičnu radnju za prodaju mobilnih telefona. Žalio je i što mi odlazimo, neodsanjanog emiratkog sna o boljem (čitajte: materijalnom) životu, jer je on ipak koliko-toliko uspio postaviti kamen-temeljac svom budućem životu u zemlji crnog zlata.
Odlazak iz Abu Dhabija, grada neobičnog imena, koje se prevodi kao ”otac gazela”, protekao je kao i dolazak – u sumaglici nekog, do tada nepoznatog sna. Ili prijatne iluzije? Zavodljive fatamorgane, pustinjskog klišea? Kaleidoskopa neobičnih prizora kojima ne prijeti snažna pesnica zaborava?
***
Nakon što je utroba neba ispustila naš dvokrilac na sniježni biljeg sarajevske kotline, nađosmo se u ljepljivom zagrljaju olimpijski zaigranih pahulja, iz kojeg nas nisu pustile dok proljeće nije otvorilo svoje aprilske kapke.
***
Otići u nepreglednu Aziju znači slijediti vlastitu rijeku ponornicu koja krivuda unutrašnjim prostorima našeg bića. Vidjeti bar jednu azijsku zemlju značilo bi, bez pretjerivanja, upoznati njih sve. Sa ovog se kontinenta niko nije vratio isti. Individualizam, egoizam, očekivani prestiž, žeđ za uspjehom, pohvalama i priznanjem ustupili su mjesto kolektivnim vrijednostima, utješnom osjećaju pripadnosti svim rasama i narodima, cijelom čovječanstvu. Nivelacija suprotnosti, osmišljavanje kontrapunkta i sve ostale dihotomije koje nismo mogli pomiriti u sebi, konačno su se prelile u osjećaj jedinstva, uglavljenog u toplo krilo do tada nepoznatog Apsoluta ili Bitka (sa dugim ”i”, kakvo je krasilo vokativ imena našeg malog prijatelja-sustanara Abdulkarima). Okeanska smirenost preplavila je svakodnevne brige, neopravdana strahovanja, nelogičnosti i nejasnoće, stranputice i životne raskrsnice nespretno ukrašene dvosmislenim putokazima. Azija je objedinjujuće jezgro naše planete, gdje zakonitost fuzije, u fizičkom i simboličkom smislu, doživljava svoje čisto i kompletno ovaploćenje.
Selman Repišti,
Podgorica,
15. 3. 2021.
