Amazonka
Bila je (ne znam je li još, ako jeste, do kada će, ako nije, kada je zadnji put bila živa)… mislim, kada sam je upoznao, bila je pogrbljena, da prosti, oličenje trola ili, u neku ruku, pokemona. Samo u svrhu opisa. Ništa lično. Da probudim materinski nagon u svim zabravljenim vaginama i očinsku relikviju istresem iz džepa nekog hipstera, samozacopanog biznismena i ulickanog šminkera. Tvrdila je da je izliječila 50 slučajeva kancera. Egzotičnim čajem. Fino piše u teki: prvo datum dolaska, potom količina popijenog čaja, pa datum remisije zaključen potpisom sada prijatno frapiranog posjetioca.
Njena životna deviza: ”Poklonila bih i Mliječni put, ne tražeć’ ništa zauzvrat”. Tako je govorila sedamdesetogodišnja apsolventica sarajevske anglistike. U mojim očima, pedesetogodišnja doajenka fitoterapije, tačnije, par decenija pridružena članica obožavatelja ljekobilja. Ispripovijedala mi je kako je lani vratila ni manje ni više nego stotinu kilograma južnoameričkog čaja. O svom trošku. Onako dekintirana i prije toga. Kaže: ”Ne pomaže narodu. Naručiću opet.” Zamišljam je kako se kupa u zelenoj kadi fitooptimizma. Crvena od žare, pogledom razblažuje nestašno rumenilo za koje krivicu preuzima žila kucavica, smještena tik ispod resice desnog ili lijevog uha. ”Gubitke meni, zasluge drugima” – njena je druga životna deviza.
Leluja po sokacima. Lijevo-nazad, desno-naprijed. Pijano klatno. Putanjom u koju bi se iole ozbiljan matematičar netom zaljubio. U jednoj ruci tašna, u drugoj kesa. Obje teške kao smrt. Želi da nosi, da posjeduje. Jer se ulične duše žele zakleti u uteg kojim oru asfalt. Znaju oni kakve bi posljedice izazvao duh koji bi se otrgnuo od svoje zemaljske sjenke. Poput teenagera koji se s kućnog praga direktno lansira u terru incognitu. Udari u tle prije nego se podigao s njega. Postavljen naglavačke, počinje se radovati u slatkoj iluziji da je pronašao vodu u srcu kamenoloma života.
Zadnji put sam je vidio kako pleše s maskiranim članom slovenačke trupe koja se posve slučajno zadesila ispred naše katedrale. Prije pape. I prije statue onog prethodnog. Valcer s krokodilom. Ko zna kakvom spodobom, skrivenom iza krinke oklopnog gmizavca, tipične prikaze bočatih tropa. Bila je vesela. Za pola minute, tri okretaja. Onda se odmah uljušturila. I nastavila hodati do u podnevni bescilj.
Hajka na amazonku
Istoimenu je zaveo suhonjavi, visoki šan-advokat. Buket, već izlizani maniri i između vještačkih zuba istisnute dobre namjere ubrzo su je posadile tik pred oltar. Svjedoci: Svevišnji i Sotona. Onaj drugi je ozbiljno shvatio zavjete. U dobru i zlu, ostao je vjeran. Posmatrač, predlagač i revnosni utjerivač dugova. Šan-advokat je, ispostavilo se, bio čaršijski pervertit. U nešto otmenijim dijelovima grada, u poslijepodnevnim satima, izbivao bi i, probranim riječima iskusnog lisca, pitao slučajne prolaznice (četiri do dva puta mlađe od njega) bi li imao tu čast dopratiti ih do svoga stana. Čuo sam da je svaka peta pristala dovući se do četvrtog sprata austrougarske udovice. Zato nije poštovao žene. Kaže: ”Prerano gutaju mamac sa mog štapa. Nisam zabacio da se odmah upecaju, nego da ih gledam kako se množe, roje i prave pravilne spirale oko svog plijena”.
Amazonku je, da budemo načisto, svako jutro prvo svukao, pa vukao za kosu prema svom međunožju, da bi ona, pri svršetku, bila zapovjednički pozvana da izvoli progutati starački ispljuvak njegovog, nekim čudom, zavidno ukrućenog donjeg ”ja”. U isto vrijeme, pogled je skakao kroz prozor i ubacivao se (šta ja imam s tim, krivite Galileja i Njutna) u nasumičnu mindžu koja je tog trenutka nojevim korakom špartala po pločniku glavne ulice, nemilosrdno gazeći sarajevske ruže.
Selman Repišti,
19. 8. 2016.