Category: društvene analize

S proljeća, i dijaspora probehara sarajevskim parkovima

Pripovijedanje započinjem odjeven u kožu neprimjetnog posmatrača jednog trenutka koji bi predstavljao zamrznutu fotografiju poznog mladalaštva ovog grada. Sarajevo je, zapravo, nikada odraslo dijete, koje vam se obraća posve stidljivo, moleći za pokoji zagrljaj, toplo krilo i roditeljsko prihvatanje. Dva su razloga za to. Njegovo je ime srednjeg roda, a i nisu mu dozvolili da odraste.

Jeste, muške i ženske metropole su većina u međuprostoru koordinata naše planete. I Skoplje je jedno od efemernih mjesta, tako da ne možemo reći da je dijete-Sarajevo skroz usamljeno. Ostaje nam još jedan problem. Ko mu nije dozvolio da odraste? Optužićemo gvozene laste, i kraste, koje su ostale nakon ujeda kljuna jedne po jedne, nezasite laste.

Sarajevo je pozornica mikroistorije, kao što je ontogenija ponavljanje filogenije. Socijaliziralo se negdje na pomolu povoda za Veliki rat. Potom, njegovo odrastanje bilo je obilježeno bezrezervnim povjerenjem u svijet. Nakon ovog razdoblja, koje se poprilično oteglo, sudbina mu je dodijelila njegov Drugi svjetski rat – onaj opsadni, svježu mrlju u dolini nepregledne bjeline drugog milenijuma. Ubrzo je nastupio i Sarajevski hladni rat. I dalje ga vode tri identiteta, koja se takmiče u svojoj spremnosti i spretnosti da odgovore na pitanja kao što su: ”Ko sam ja to postao? Koliko je mojeg stvarno moje? Da li je ono što sam bio isto što i ono što sam sada?” Etnički egzistencijalizam sa svim elementima puritanstva. (Nemojte se šaliti da ovu sintagmu strpate u džep i po njoj nazovete neku svoju knjigu. Njen bi se naslov samo bahatio s korica, plašeći ionako prestravljene čitaoce.)

Sarajevo je i mikromodel čitavog svijeta. Maketa zemljine kugle. Lonac u kome tiho krčkaju planinske, kontinentalne i mediteranske struje, navike i naravi. Drvo, čiji plodovi imaju oštar, poznat miris nekih pradavnih vjetrova i metalni okus novih vremena… Dvorac, čiji su temelji dobro učvršćeni legurom osjetilne istančanosti Orijenta i strpljive preciznosti Okcidenta.

Nije naodmet natuknuti da naš grad ima i svoja tri osnovna zakona. Prvi je zakonitost udaljenosti: ”Što dalje bježimo od njega, tim više privlačna sila kojom nas vraća dobiva na snazi.” Kao da nas za sebe veže nekim nevidljivim, elastičnim užetom. Ne, ovo nije znak posesivnosti, već izdužena ruka čiji stisak ne opada s porastom udaljenosti onoga za čime želi posegnuti.

Drugi je princip transformacije: ”Jedna posjeta Sarajevu putniku-namjerniku obećava trajnu promjenu.” Susret sa ovim gradom sastanak je s vlastitom savješću. Ovdje misionar ne dolazi nama, već se mi obraćamo njemu. Rezultat? Postajemo sposobni iskoračiti iz sebe, okrijepljeni i oplemenjeni – ovjenčani oreolom sarajevskog duha, primjer i uzor koji je spreman smiono osvojiti svijet.

Posljednji glasi: ”Što vam pruži više ljubavi ili vas razmazi, to se osjećate slobodnijim da ga gurnete pod tepih.” Treći je zakon poznat kao obrnuti reciprocitet. Njegov ishod vidljiv je u činjenici da Sarajevo potone u podsvijest onih koji su ga zaboravili i da oni svim svojim bićem čeznu za ponovnim sjedinjavanjem s njim, odobravanjem i traženjem utočišta u njemu. Začudo, ali to su rijetke prilike kada dijete-Sarajevo postaje Sarajevo-otac.

Sarajevo je polis, grad za sebe, koji se postepeno pretvarao u ugodnu i zgodnu, pazite sada, suverenu državu. Njujork je, pozivajući se na njegovu veličinu, grad koji je dorastao dimenzijama jedne države. Sarajevo je mjesto koje je svojim šarmom, poratnom grimasom i zasljepljujućim šarenilom zaslužilo epitet živopisne državice. Bosanski Vatikan, koji se pretače u sjeverni Damask, poprima obrise Grada svjetlosti, ne skriva bore Vječnog grada, niti temelje spaljene poput moskovskih, naposlijetku se okitivši oblacima aleksandrijskog pamuka. I vlastitim beharom.

Ono ne mora odrasti. Bolje je biti trezveno dijete nego pokvareni starac. Pravdoljubivi revolucionar u mladosti nego bezizražajna freska, vajldovsko ogledalo neprolazne zrelosti i fizičke ljepote.

– Djeca su iskrena. Nije mislio ništa loše. – pravdao se glas iza klupe za koju sam bio prikovan sve ovo vrijeme.

– Ovo se u Holandiji nikad ne bi desilo. Koji k…. sam uopšte i dolazio ovde?! – grmio je muški glas, po svim prilikama bas.

– Izvinite u ime moga djeteta. Molim Vas…

– Idi tamo đe se moli, nemoj men’ prosipat’ tu priču! – prekida je naš bas. –  ‘Ajmo sine, postadoše veći divljaci nego onda kad smo o’šli.

Čestitam, upravo ste bili svjedokom trećeg zakona Sarajeva. Drugi sam okusio i sâm. A prvi? O njemu će vam ispričati neko sasvim drugi, jednom sasvim trećom prilikom.

 

Selman Repišti,

  1. 3. 2016.

Veče sa prof. Riđanovićem

Dragi prijatelji, izražavamo iskreno zadovoljstvo zbog časti koja nam je ukazana, a to je da vas možemo pozvati na jedinstveni događaj na našim prostorima – nezaboravno ”Veče s profesorom Riđanovićem”. Susret sa našim vrsnim lingvistom i izuzetnom ličnošću koja plijeni svojim humorom i oštroumnošću, održaće se u četvrtak 21. 4. 2016. godine u 20h na sceni Centra za kulturu Sarajevo (ul. Jelića br. 1). Ulaz je besplatan. (Prof. Riđanović smatra da je današnji Bosanac nalik na poslovičnu žabu koja je vidila da se konji kuju pa i ona digla nogu.)

 

Psihologija – zanimanje prošlosti

Premda sam psiholog, ovdje ću vas upoznati sa nekoliko svojih, dobro utemeljenih razmišljanja o ovoj oblasti i njenim ”nosiocima”.

Savremeni psiholog je malodušna, priprosta osoba, naročito na našim prostorima. Žene-psiholozi nerijetko traže da ih zovemo psihologinje ili psihološkinje. Bile bi još sretnije kada bi im neko prišio titulu doktorice ili doktorke. U pravilu, mi nismo doktori, osim ako zvanično ne doktoriramo. Inače, moderni psiholog je neobrazovana osoba: loše poznaje strane jezike (osim, možda, engleskog); slabo se razumije u medicinu; nije upoznat sa osnovnim pojmovima u filozofiji, niti sa djelima važnijih filozofa; pretjerano je uvjeren u svoje ”bezgranično” znanje; te smatra da je uvijek pozvan da da mišljenje o nekoj društvenoj ili političkoj temi (premda baš i nema pojma iz sociologije i politologije, a ruku na srce, ne poznaje dovoljno ni socijalnu psihologiju).

U većini slučajeva, između pojma psiholog i psihopata možete staviti znak jednakosti. Psiholozi nisu mnogo zainteresovani za naša osjećanja, oni ih ”profesionalizuju”, pretvaraju u predmet svoje struke i mjerenja. Zato, ako nam kažu: ”Kako ste? Izvinite, ovo je moja profesionalna deformacija da pitam kako ste ili kako se osjećate…”, znajmo da ih naši doživljaji i emocije uopšte ne zanimaju. Jednostavno, žele potaći sagovornika da s njima podijeli svoja negativna i samoporažavajuća razmišljanja i osjećanja, kako bi se oni (psiholozi) osjećali bolje (”Drugima je loše, meni je dobro, kako je njima”).

Većina naučnih članaka iz psihologije je dosadna. Ponavljaju se jedne te iste teme (to su najčešće: anksioznost, depresivnost, motivacija, školski uspjeh i socijalna podrška). Iznova i iznova se računaju korelacije (povezanost) između ovih varijabli, a neizostavna praksa je da se ispitaju polne razlike. Drugim riječima, razlike u rezultatima muškaraca i žena na nekoj od skala anksioznosti, depresivnosti, motivacije, socijalne podrške… Samo se pitam: šta ćemo kada iscrpimo sve ove teme, tj. kada više ne budemo mogli pisati radove, a da se ne ponavljamo. Slično, učimo ljude kako da žive i kako da budu zadovoljni životom. Ovdje ima ozbiljnih istraživanja i novih saznanja, međutim, pozitivna psihologija će se ”skončati” onako kako je i ”začeta”. Edukacijska (pedagoška) psihologija je oblast koja je nepotrebna, pod uslovom da imamo pedagogiju. Zato ne bi bilo loše da se sastane tim stručnjaka i da odluče ukinuti jednu od ove dvije oblasti. Isto tako, bojim se da će i psihologija ličnosti, inače moja uža oblast, uskoro biti na izdisaju. Organizacijska (poslovna) psihologija previše liči na menadžment i poslovnu ekonomiju, tako da bi u ovom slučaju trebalo razmisliti o jednoj oblasti koja objedinjuje sve pobrojane (navodno) različite discipline. Ekološka psihologija je, po meni, naveća glupost koju smo uspjeli izmisliti (za razliku od pedagoga, koji su nas davno nadmašili po svojim inventivnim potencijalima; o čemu možete pročitati u mom tekstu: ”Pedagogija – trnovit put do ‘pedalogije’ ”).  Ekološka psihologija je disciplina koja proučava naš odnos s okolinom, ekološku svijest i slično. Poznato je da je ekologija biološka disciplina, al’ eto psiholozi su našli za shodno da i ovdje umiješaju prste.

Pravi psiholog će predano, pažljivo, savjesno i odgovorno proučavati i istraživati ono što je u domenu njegove discipline. Autentični psiholog je radoznao, objektivan i kritički sagledava problematiku koji treba prostudirati. Dakle, on se ne zatvara u ”suhe okvire akademizma”, već pravi korak izvan toga i pridružuje se stvarnom svijetu i realnom društvenom životu. Njemu je interesantan svaki socijalni fenomen, originalna ličnost i najbeznačajnija anomalija na koju naiđe. On teži sebi i drugima objasniti kako stvarno stoje stvari, kako život i socijalni odnosi zaista funkcionišu i slično. On se ne boji svijeta, nije ga strah niti mu je ispod nivoa razgovor sa prosjakom, prodavačem na pijaci, radnicom u trafici…

Nažalost, savremeni psiholog je intelektualni šminker, pokondireni pozer i nedodirljivi ”istraživač”. On je puritanac, odnosno akademski čistunac, koji teži ka tome da se što više izoluje od stvarnog svijeta, od prave psihologije. Zato je današnja psihologija, u stvari, elitistička disciplina, stjecište ”odabranih”.

Neki moderni psiholozi su krenuli nešto drugačijim (opet pogrešnim) putem. Žele slavu, popularnost, tj. redovno pojavljivanje u usmenim medijima… Da samo znate kako se pripremaju za ovu ”svetu misiju”, u kojoj će gledaocima-laicima prenijeti neku ”suštinsku” istinu… A evo i nekih od tih ”aksioma života” koje velikodušno dijele narodu:

”Znate, čovjek je društveno biće”.

”Bračni drugovi mogu, ali i ne moraju da se slažu jedno s drugim.”

”Neki ljudi vole da izlaze, a drugi su više povučeni. To je činjenica.”

”Ja, kako psiholog, smatram da su ove tehnologije otuđile ljude jedne od drugih.”

”Psihološki gledano, osoba je nekada sretna i vesela, a nekada tužna i nesretna.”

”Kao što se kaže, svijet trebamo gledati kroz ružičaste naočale”.

”Širite pozitivnu energiju oko sebe. To je ključ uspjeha.”

”Neki mladi su pasivni, znate, ali nađe se neko ko je i aktivan, znate…”

Dakle, svrha ovog članka jeste da potakne ljude da što manje vjeruju psiholozima, te da natjera psihologe da se malo ”trgnu” i zapitaju čime se to bave i da li to rade na pravi (socijalno-korektan) način. I sam nekada zapadnem u iskušenje da postupak u skladu sa ovim opisima, ali se isto tako potrudim da, putem samorefleksije i samokritičnosti, odgovorno i zdravorazumski nastavim vlastito ”psihologiziranje”. Do kada, ne znam, jer smatram da će profesija psihologa veoma brzo izgubiti svoju funkciju, ne nudeći ništa novo, niti zanimljivo.

Selman Repišti,

5. 11. 2015.

VIRTUELNI IDENTITET

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. Oni je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ”ja” (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ”neuhvatljiv”. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ”virtuelno ponašanje” na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ”privatno” tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u. Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (”sistem”) zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranoja prilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ”podijeljen” s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti…). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ”internetokratije”), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ”ranjivi” i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI  treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VI drugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ”utakmicu” i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Selman Repišti,

11. 11. 2015.

Analiza sadržaja onlajn odbijenica za posao

Poštovani/dragi (ovdje u većini slučajeva stoji ime onoga ko je aplicirao) => Znajmo da nas osoba koja nam šalje ovakav mejl niti poštuje, niti smo joj dragi. Kombinacija učtivog i neformalnog obraćanja uvertira je u negativan odgovor, koji slijedi.

Nažalost, Vaša aplikacija za ovo radno mjesto… => Budite sigurni da ovoj osobi nije nimalo žao što nas je odbila, jedino nas može sažaljevati što smo se uopšte drznuli prijaviti na dato radno mjesto. Interesantne su i riječi: ”za OVO radno mjesto” (hoće da nam kaže kako naše kvalifikacije i iskustvo nisu bili dovoljni/odgovarajući za jednu jedinu radnu poziciju, ustvari, žele nam reći da ne bi odgovarale ni za ostale pozicije koje nudi ova firma).

U ovoj prilici, niste ušli u uži krug kandidata… => ”U ovoj prilici” služi kako bismo dobili utjehu i nadu da u nekoj narednoj prilici postoji šansa za nas. Naravno, i naredni put će nas odbiti istim riječima.

Nakon pažljivo i detaljno razmotrene Vaše aplikacije… => čitajte kao ”Nakon letimice pogledane biografije i motivacionog pisma…”

Nažalost, ne možemo Vam pružiti više informacija o detaljima i razlozima Vašeg odbijanja => čitajte kao ”Nemamo vremena da se bavimo nikakvim objašnjenjima, poslali smo Vam odbijenicu, šta hoćete više?”

Vaši podaci će biti sačuvani u našoj bazi, tako da Vas možemo pozvati u budućnosti. => Kakva baza? Stavljam ruku u vatru da nemaju nikakve baze, niti registra za one koji su aplicirali. I, naravno, neće nas pozvati u budućnosti.

Želimo Vam sve najbolje u daljem profesionalnom angažmanu => Kakvom DALJEM angažmanu? Možda misle da buduće aktivnosti koje bezuspješno preduzimamo kako bismo našli posao?

Hvala Vam na interesovanju za ovo radno mjesto => Ova fraza se nerijetko nalazi i na početku mejla, a zvuči kao kada bih ja vama rekao: ”Hvala Vam što se interesujete za košarku, ali nikada nećete igrati u prvoj ligi” ili ”Puno Vam hvala što volite rok-muziku, ima mnogo ljudi sa sičnim preferencijama”.

Nekada primite kraći mejl sa naznakom da je određeni dokument atačiran uz taj mejl. Otvarate atačment (nadajući se da su posrijedi dobre vijesti), kad ono – odbijenica prepuna fraza čije smo pravo značenje već objasnili.

Malo humora, i to je pozitivna psihologija.

Veliki pozdrav,

Selman Repišti i Ilda Imamović

MASKE I MASKIRANJE: ZAPAŽANJA JEDNOG PSIHOLOGA

Zašto se imamo potrebu maskirati? Biti neko drugi ili nešto drugo od onog što inače jesmo? Sakriti svoj lik, zamijeniti ga krinkom i preuzeti ulogu onoga što ta krinka predstavlja?

Prvenstveno psiholozima ličnosti, poznato je da svako od nas ima svoje privatno ”ja” i javno ”ja”.  Privatno ja je najbolje znano nama samima i uključuje, pored ostalog, osobine ličnosti i ponašanja koja ne pokazujemo pred drugima. Točno je da je  većinom riječ o socijalno- neprihvatljivim nagonima, kao što su pretjerana agresivnost i otvorena seksualnost. Zato je Carl Gustav Jung, doajen analitičke psihologije, skovao termin za ovu, ”mračnu stranu” naše ličnosti. Nazvao ju je sjenkom. Međutim, privatno ”ja” obuhvata i našu idealnu sliku o sebi: kakvi bismo željeli biti (a iz nekih razloga ne smijemo ili se stidimo biti). Dakle, privatno ”ja” nije negativni aspekt ličnosti, koga bismo se što prije morali odreći, u cilju opće, a time i osobne dobrobiti. Svaki dio svoje ličnosti treba integrirati u jednu cjelovitu sliku o sebi, koja je autentična, neponovljiva i u određenoj mjeri različita od osobnosti ljudi koji nas okružuju.

Javno ja je većinom izvještačena slika nastala kao produkt interakcije onoga što zaista jesmo i očekivanja  društvene ili kulturne sredine u kojoj se nalazimo. Zato je Jung pozajmio riječpersona, koja je u starim grčkim kazalištima bila oznaka za masku. Kod dovoljno mentalno i socijalno funkcionalnih osoba, postoji balans između privatnog i javnog ”ja”, drugim riječima, ovi aspekti su uspješno integrirani u kompletnu sliku o sebi.

Ako maskiranje promatramo iz ugla psihopatologije, sigurno bismo ga mogli povezati sa ekshibicionizmom i voajerizmom. Maskirani je onaj koji stavlja i oblači masku i/ili kostim, tj. ono što ne nosi u svom svakodnevnom životu. Težeći da ostavi utisak, da se pokaže i istakne, možemo reći kako se služi socijalno-dozvoljenim ekshibicionizmom. S druge strane, osoba promatra druge, a da pritom one ne mogu vidjeti tko je ona zapravo, već samo vide njenu masku. Ako ovaj položaj subjekta prihvatimo kao kulturni, nenametljivi voajerizam, onda s pravom možemo reći da društvo u određenom stupnju, s vremena na vrijeme, potiče i ohrabruje ovu sitnu perverziju. Ono što je ovdje najzanimljivije je da imamo situaciju u kojoj je jedna te ista osoba ekshibicionista i voajer u isto vrijeme. Štoviše, svi koji su maskirani funkcioniraju po principu pomenute ”dvostruke kombinacije”.

Šta dobivaju od ovoga? Prvo, sakrili su svoj privatni self (ali, što je paradoksalno, paralelno ga ispoljavaju kroz: oblik, boju, veličinu, teksturu i sadržaj maske). Drugo, sakrili su i svoj uobičajeni javni self (opet paradoks, privatni self im se kroz maske i kostime pretače u javni self). Treće, prešutnim dogovorom su članovima svoje skupine obezbijedili da slobodno pokazuju bizaran/ekstravagantan izgled i neka od socijalno-neprihvatljivih ponašanja. Time su zadovoljili potrebu za zabavomi slobodom, ali i za povezivanjem i pripadanjem, s obzirom da su se uzajamno obvezali da će tolerirati raznoliko i neuobičajeno oblačenje i ponašanje. Potreba za moći je ispunjena kroz ulogu promatrača, tj. nekog tko sve vidi, ali drugi ne vide ono što on zapravo jest. Isto tako, i kroz ulogu objekta promatranja, interesantnog podražaja živopisnih boja i nesvakidašnjeg dizajna – koji postaje predmetom pažnje ostalih učesnika.

Kada dovedemo u vezu i zbrojimo sve što smo rekli, možemo zaključiti da postoji višestruka psihološka i socijalna korist od maskiranja, koja rezultira intenzivnim uživanjem. To je zato što maskirana osoba u isto vrijeme osjeća efekte ispoljavanja i sakrivanja različitih dijelova svoje ličnosti, kao i dinamiku kontrole i gubitka kontrole nad svojim nagonima i osjećanjima.

Zbog ovoga, maskiranje, odnosno ekstravagantno oblačenje može postati predmet svojevrsnog užitka i izdići se do svojevrsnog  fetišizma. Tako komad odjeće ili obuće sam po sebi postaje izvor (seksualnog) zadovoljstva, a dobro znamo da se ovaj proces odvija, prije svega, po principu klasičnog uvjetovanja.

Naravno, drugi dio posljednjeg pasusa nije pisan u svrhu označavanja maskenbala kao čina kolektivnog fetišizma, već u cilju povezivanja dva fenomena koja svjedoče o preplitanju normalnog ponašanja i određenog otklona od njega. Veliko je pitanje koja je granica prihvatljivog otklona.