pozitivnapsihologija | Pozitivna psihologija

MASKE I MASKIRANJE: ZAPAŽANJA JEDNOG PSIHOLOGA

Zašto se imamo potrebu maskirati? Biti neko drugi ili nešto drugo od onog što inače jesmo? Sakriti svoj lik, zamijeniti ga krinkom i preuzeti ulogu onoga što ta krinka predstavlja?

Prvenstveno psiholozima ličnosti, poznato je da svako od nas ima svoje privatno ”ja” i javno ”ja”. Privatno ja je najbolje znano nama samima i uključuje, pored ostalog, osobine ličnosti i ponašanja koja ne pokazujemo pred drugima. Točno je da je većinom riječ o socijalno- neprihvatljivim nagonima, kao što su pretjerana agresivnost i otvorena seksualnost. Zato je Carl Gustav Jung, doajen analitičke psihologije, skovao termin za ovu, ”mračnu stranu” naše ličnosti. Nazvao ju je sjenkom. Međutim, privatno ”ja” obuhvata i našu idealnu sliku o sebi: kakvi bismo željeli biti (a iz nekih razloga ne smijemo ili se stidimo biti). Dakle, privatno ”ja” nije negativni aspekt ličnosti, koga bismo se što prije morali odreći, u cilju opće, a time i osobne dobrobiti. Svaki dio svoje ličnosti treba integrirati u jednu cjelovitu sliku o sebi, koja je autentična, neponovljiva i u određenoj mjeri različita od osobnosti ljudi koji nas okružuju.

Javno ja je većinom izvještačena slika nastala kao produkt interakcije onoga što zaista jesmo i očekivanja društvene ili kulturne sredine u kojoj se nalazimo. Zato je Jung pozajmio riječpersona, koja je u starim grčkim kazalištima bila oznaka za masku. Kod dovoljno mentalno i socijalno funkcionalnih osoba, postoji balans između privatnog i javnog ”ja”, drugim riječima, ovi aspekti su uspješno integrirani u kompletnu sliku o sebi.

Ako maskiranje promatramo iz ugla psihopatologije, sigurno bismo ga mogli povezati sa ekshibicionizmom i voajerizmom. Maskirani je onaj koji stavlja i oblači masku i/ili kostim, tj. ono što ne nosi u svom svakodnevnom životu. Težeći da ostavi utisak, da se pokaže i istakne, možemo reći kako se služi socijalno-dozvoljenim ekshibicionizmom. S druge strane, osoba promatra druge, a da pritom one ne mogu vidjeti tko je ona zapravo, već samo vide njenu masku. Ako ovaj položaj subjekta prihvatimo kao kulturni, nenametljivi voajerizam, onda s pravom možemo reći da društvo u određenom stupnju, s vremena na vrijeme, potiče i ohrabruje ovu sitnu perverziju. Ono što je ovdje najzanimljivije je da imamo situaciju u kojoj je jedna te ista osoba ekshibicionista i voajer u isto vrijeme. Štoviše, svi koji su maskirani funkcioniraju po principu pomenute ”dvostruke kombinacije”.

Šta dobivaju od ovoga? Prvo, sakrili su svoj privatni self (ali, što je paradoksalno, paralelno ga ispoljavaju kroz: oblik, boju, veličinu, teksturu i sadržaj maske). Drugo, sakrili su i svoj uobičajeni javni self (opet paradoks, privatni self im se kroz maske i kostime pretače u javni self). Treće, prešutnim dogovorom su članovima svoje skupine obezbijedili da slobodno pokazuju bizaran/ekstravagantan izgled i neka od socijalno-neprihvatljivih ponašanja. Time su zadovoljili potrebu za zabavomi slobodom, ali i za povezivanjem i pripadanjem, s obzirom da su se uzajamno obvezali da će tolerirati raznoliko i neuobičajeno oblačenje i ponašanje. Potreba za moći je ispunjena kroz ulogu promatrača, tj. nekog tko sve vidi, ali drugi ne vide ono što on zapravo jest. Isto tako, i kroz ulogu objekta promatranja, interesantnog podražaja živopisnih boja i nesvakidašnjeg dizajna – koji postaje predmetom pažnje ostalih učesnika.

Kada dovedemo u vezu i zbrojimo sve što smo rekli, možemo zaključiti da postoji višestruka psihološka i socijalna korist od maskiranja, koja rezultira intenzivnim uživanjem. To je zato što maskirana osoba u isto vrijeme osjeća efekte ispoljavanja i sakrivanja različitih dijelova svoje ličnosti, kao i dinamiku kontrole i gubitka kontrole nad svojim nagonima i osjećanjima.

Zbog ovoga, maskiranje, odnosno ekstravagantno oblačenje može postati predmet svojevrsnog užitka i izdići se do svojevrsnog fetišizma. Tako komad odjeće ili obuće sam po sebi postaje izvor (seksualnog) zadovoljstva, a dobro znamo da se ovaj proces odvija, prije svega, po principu klasičnog uvjetovanja.

Naravno, drugi dio posljednjeg pasusa nije pisan u svrhu označavanja maskenbala kao čina kolektivnog fetišizma, već u cilju povezivanja dva fenomena koja svjedoče o preplitanju normalnog ponašanja i određenog otklona od njega. Veliko je pitanje koja je granica prihvatljivog otklona.

ANATOMIJA LJUDSKOG IZMETA

Ovim tekstom želio bih upozoriti iole angažovane čitaoce na nekoliko kategorija (”stratuma”) savremene ”stručne/intelektualne” elite. Molim Vas, klonite se tipičnih (prototipskih) predstavnika oblasti ”ljudske misli i djelovanja”, koji posjeduju osobine i navike koje navodim u nastavku.

Filozofi. Po profesoru Midhatu Riđanoviću, našem i internacionalno poznatom i priznatom lingvisti, filozofi su ništa drugo do zločinci, koji narodu nanose više štete nego koristi. Drugim riječima, njihov intelektualni zulum uskoro će (ako već nije?) doseći onaj politički, koji tako spremno i često kritikujemo (naravno, s debelo argumentovanim pravom). U komunističko doba, filozofi su se rado i nužno priklanjali marksističkoj doktrini, selektivno usvajajući i prenoseći one maksime koje su odgovarale tadašnjem represivnom, totalitarističkom režimu. U moderno vrijeme, na našim prostorima djeluju filozofi koji potpiruju: nacionalizam, šovinizam, diskriminaciju, stereotipe i predrasude, a sve pod krinkom ”naučno/znanstveno opravdane refleksije”. Naravno da u ovu kategoriju ne ubrajam one ”ambasadore mudroslovlja” koji razmišljaju: trezveno, nepristrasno, sistematično i objektivno. Oni su svijetla tačka na našem, inače olujnom, balkanskom nebu.

Psiholozi. Ako me, kao dugogodišnjeg pjesnika, priupitate koja bi bila personifikacija manipulativnosti, intelektualnog pomodarstva i snobističkog samopouzdizanja, bez okolišanja bih vam odgovorio – psiholog. Zahvaljujući statistici i metodologiji, psihologija može biti svrstana u (empirijske) nauke. Međutim, kako se većina ove discipline (uprkos orijentisanosti numeralima, mjerenju, kontrolisanim istraživanjima i slično) svodi na puko ”prelivanje iz šupljeg u prazno” (”naučne” radove koji su odraz ovog podsvjesnog refleksa, često nazivam ”psihološkim tautologijama”), psihologija je (p)ostala jedno jalovo područje, kome prijeti sudbina Hobsovog Levijatana. Najčešći primjer psihologa je osoba koja ima veoma visoko mišljenje o sebi (uprkos geološki slijepljenim talozima njenih trauma i nerazriješenih kompleksa), te koja vlastitu egzistenciju stavlja ispred osnovnih civilizacijskih vrijednosti i stremljenja. Današnji psiholog (uz koji promil izuzetaka od ove ”vrste”) prezire društvo, kulturu, umjetnost i svaki oblik kreativnosti. Ova grupa se dijeli u dvije potkategorije – ”nadri-psihologe” i ”empirijske čistunce”. Obje grupe ne posjeduju dovoljno opšteg obrazovanja, a život, kao najosnovniji fenomen i datost, za njih je totalna nepoznanica (Da, postoje psiholozi koji rade mnogo godina, čak i decenija, ali nikada nikome nisu ništa pomogli, niti su dostupni ”običnom svijetu”). Nadri-psiholozi su nepokolebljive pristaše pozitivne psihologije, self-help sranja i smatraju da svi mi (bez obzira kako i koliko nas život ubijao u pojam) trebamo biti sretni. Često navode onaj već izlizani, glupi primjer polupune čaše, koji vezuju za ”rasne” optimiste. Empirijski čistunci na ljude gledaju kao na brojeve i na skup reakcija koje se trebaju objektivno mjeriti, služeći isključivo u istraživačke svrhe. Njima je pojam humanosti ili karaktera sušta nepoznanica. Naravno da je cilj svake nauke što bolje i tačnije opisati, objasniti i predviđati različite (prirodne i društvene) fenomene, ali ova ”sorta” psihologa bestidno i opetovano pokazuje nedvosmislene znake psihopatije. Oprostite mi na ovoj iscrpnoj analizi, ali i sâm sam psiholog, te mi ništa o ovoj oblasti i njenim predstavnicima nije strano. Uostalom, pročitajte moj dramski komad ”Egzistencijalni namćor”, pa će vam sve biti jasno (drama je dostupna u mojoj knjizi ”Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama”, koju možete besplatno ”skinuti” na Internetu).

Pedagozi. Pedagogija je izmišljena oblast. Eventualno, moglo bi se govoriti o edukacijskim naukama, kao dovoljno objektivnom izučavanju svih pojava, obrazaca i fenomena vezanih za proces obrazovanja. Pedagozi su oduvijek bili angažovani demagozi, nespremni da preispitaju svoje stavove, vrijednosti, principe i ponašanja koja proističu iz njih. U psihoanalizi postoji pojam regresije, što predstavlja povratak na neku nižu stepenicu (kognitivnog, emocionalnog socijalnog i/ili bihevioralnog) razvoja. Tako se, naprimjer, odrasla osoba ponaša kao dijete ili kao adolescent, a da ni sama nije svjesna toga. Ne sporim da su pedagozi, tokom svog života, možda napredovali na razvojnoj ljestvici u (skoro) svakom pogledu, ali je zanimljivo koliko pokazuju spremnost da nazaduju, ispoljavajući jasne simptome intelektualne prikraćenosti. Poznato mi je da kognitivni (spoznajni, mentalni) aparat većine pedagoga nije sposoban zadovoljiti preduslove nužne za logičko zaključivanje. To znači da su im prilično strane funkcije, kao što su: odvajanje bitnog od nebitnog, ispravno korištenje zaključivanja po principu analogije, te osnovni principi analize, sinteze, apstrakcije i generalizacije. S druge strane, ono što vam pouzdano mogu reći, to je da su većina pedagoga bolji ljudi od psihologa, jer nisu izgubili kontakt sa temeljnom ljudskom sposobnošću – empatijom.

Sociolozi. Na našim prostorima, sociolozi su, u pravilu, intelektualni kradljivci. Evo zašto: njihova oblast nije nimalo napredovala, te se (kod onih koji išta čitaju) primjećuje da često koriste znanja i razmišljanja filozofa, psihologa i antropologa. Po ovoj logici, trebalo bi ukinuti i sociologiju, jer ona ne donosi ništa novo, svodeći se na puko (često i nekritičko) ”papagajisanje”. Ovakvim ”ekspertima” važno je da budu viđeni na vijestima ili u nekim emisijama koje se temelje na oskudnoj (često necivilizovanoj) diskusiji učesnika, uz obavezno isticanje njihovih akademskih titula i zvanja (koje su nerijetko rezultat dobro nam poznate prakse tzv. ”resavske (prepisivačke) škole”). U svijetu je sociologija veoma seriozna oblast, kojom se bave osobe sa provjerenim reputacijama. Njihovi naučni radovi su izvrsne analize makrosocijalnih trendova, koje su vjeran dokaz stalnog napredovanja ove discipline.

Književnici koji se bave politikom i obrazovanjem. Jedan dio svršene garde, sa raznih odsjeka za književnost i jezik, zaposli se po osnovnim i srednjim školama. Oni većinom nikada u životu ništa ne napišu (ako i napišu, to je daleko od istinske estetike pisane riječi). Međutim, ova podgrupa ”književnika” i ”knjigologa” nije u žiži moje analize. Više me brinu (pa to odlučih podijeliti s vama) oni ”diplomci” koji se čim prije uključe u mašineriju političkog angažmana. Jedni produbljuju nacionalizam i fašistoidna nastojanja političara da nas podijele po vlastitim aršinima, dok se drugi (naoko) zalažu za demokratiju, negirajući tradiciju, kulturne vrijednosti i etnobogatstvo kojim naša zemlja (i zemlje ”u regionu”) itekako obiluju. Naravno, ovoj grupi ne pripadaju hiperintelektualac Enver Kazaz i harizmatična pojava, odnosno literarni ponos naših prostora, Marko Vešović. Njih dvoje su veliki uzori građanske i intelektualne hrabrosti, koji, u najmanju ruku, zaslužuju spomenik nasred glavnog trga svakog od naših ”legitimnih” gradova. Često mi se plače što naša ”stručna i novinarska javnost” štedi medijski prostor upravo na njima i na rijetkima koji su nalik na ove dvije akademske i humane gromade. Druga grupa ”knjigoslovaca” su oni koji smatraju da su ”popili pamet cijelog svijeta”, te da se (često bez ikakve edukacije o didaktici, metodici i slično) počinju baviti obrazovnim procesom. Nažalost, oni s pedagozima dijele onu kognitivnu nedoraslost, te im se zaključci svode na neupotrebljive fabulirane anegdotske opise. Ova nesvrhovitost je kuga naših prostora i, opet nažalost, često ”dođe” do malih ekrana, nakon čega nekim čudom (zar je čudo?) zadive šire narodne (najčešće neupućene) mase. Ovdje ne ubrajam veleknjiževnika Nenada Veličkovića, za koga smatram da adolescentsku dušu puno bolje poznaje nego ijedan razvojni psiholog-akademac s naših prostora.

Novinari. Kako sam po uskostručnoj provenijenciji psiholog ličnosti, nećete mi zamjeriti ako ponudim prototip ličnosti naših novinara: traljavost i aljkavost (što će reći nesavjesnost i neodgovornost); socijalni kameleonizam (gubeći svoju ličnost, oni se dodvoravaju sagovorniku, kako bi saznali neki ”pikantni” detalj iz njegovog života, ili kako bi gledaocima dali do znanja da su i oni veliki, zato što intervjuišu osobu koja je nešto postigla u životu); nekultura (beskrupulozno upadanje u riječ sagovorniku), neuroticizam (emocionalna labilnost, iskazana u vidu požurivanja sagovornika i u vidu vlastitih tikova, usljed nedostatka strpljenja, te zbog nezrele emocionalne regulacije). Kao što znamo, velika većina njih ne zna nijedan strani jezik (ruku na srce, ne znaju dovoljno ni svoj maternji). Uostalom, fakultet koji su završili (ako su ga uopšte i završili) može se uporediti sa nekom od srednjih strukovnih škola. Često se ne pripreme za intervjue, reportaže i emisije koje vode, a naročito su skloni ne saznati ništa o svom važnom sagovorniku (gostu). Naravno, u ovu grupu ne ubrajam novinare kao što je gospodin Senad Hadžifejzović, kojemu bismo, da smo dovoljno pametni, uručili počasni doktorat iz novinarstva i/ili polit(ik)ologije. Takođe, želim se zahvaliti svim novinarima koji neprestano dokazuju i pokazuju da imaju velika muda da se uhvate u koštac sa današnjom mafijaško-eksploatatorskom političkom scenom. Skidam kapu, pružam ruku i klanjam vam se do poda!

Na kraju, socijalno odgovornim i čestitim pripadnicima opisanih profesija želim poručiti da svesrdno podržavam njihov rad i da se nipošto ne trebaju naći u gorenapisanim redovima.

Jedan sunčan dan (Labuđi pjev škakljivog usuda)

Nije se bojao svijeta. Plašio se sebe. Šta ako poklekne? Odluči se da odustane? Šta ako posustane?

Dugo je bio jedan od sviknutih na iznenadni prolom oblaka, zimske haustore i nesnošljive žege koje su znale vjerno dočarati atmosferu u mikrovalnoj pećnici. Fizički je lutao, ali mu misli nikada nisu toliko daleko odlutale, da bi se odlijepile od glavnog cilja – naći sigurno, prijatno i pristojno utočište.

Često je izvodio jednu igru očima: kada mu neko udijeli marku, svjesno bi pomjerio oči prema korijenu nosa i tako uduplao ugodan prizor darivanja. Dok su se razmaženi prolaznici trudili da im čaša bude bar polupuna, on je bio utoliko optimista što je čin dobivanja mogao, bar za trenutak, umnožiti, oploditi i zadržati pred očima, sve dok ne dobije novi takav novčić.

Ljeto se poprilično umorilo, odlučivši se povući. Izgleda da i priroda slijede onu krilaticu: ”Povuci se kada si na samom vrhu”. Tako je posljednji ljetnji dan bio izrazito sparan, nesnošljiv. On je već podobro bio uhodan, pa se brzo premjestio u najbližu hladovinu, primijetivši je da je umalo nagazio na zlatnu ogrlicu, sa povećim medaljonom čiji ga je zveket po pločniku već duboko dojmio. Svoje otkriće je uzeo u ruku, stavio pod sunce i započeo poznatu igru očima. I, gle! Medaljon se prvo udvojio, a obje nove slike se opet replicirale, pa opet, pa još jednom… Sve ga je podsjećalo na diobu ćelije. Imao je utisak da svjedoči prvim minutama svoga začeća… Trgnuvši se, ustao je i otišao do obližnje zlatare. U sljedećih nekoliko trenutaka, onizak starac je pažljivo okretao i razgledao novopristigli izvor dobre zarade. Između navodno iskusnih pogleda, neprimijetno je odmjeravao svoju mušteriju, odmah je proglasivši odurnim uzorkom raznobojnih rita. Nije mu dugo trebalo da izgovori svoju konačnu ponudu – 20 maraka. Odjednom, na vratima se pojavila neka novopečena dama, zavodljivi gradski kuriozitet. Imala je i pratnju – dva užurbana policajca, koja su odmah shvatila situaciju i privela ubogog lopova. (…)

Ćelija je bila mračna i neugledna, a njene šipke zarđale, sa pokojim tragom crvenog i zelenog pigmenta, rezultata potmule korozije i dugotrajne oksidacije. Našao je savršen trenutak za svoju igru očima. Najednom, šipke su se udvostručile, a tama za njega postala posve crna. Da ste bili tamo, mogli ste ugledati blaženi osmijeh na njegovom licu. Ne bi vas vidio, ali ne biste ni vi njegovo unutrašnje, sjajnije od podnevnog, sunce. I, vjerujte, grijalo je cijeli svijet.

JOŠ TRI SAVJETA PSIHOLOGA

Suosjećajte sa sobom. Možda djeluje neobično, ali svako od nas treba biti spreman da sam sebi bude podrška, psihoterapeut, savjetnik, partner i osoba koja sama sebe najbolje razumije. Suosjećanje nije sažaljenje. Sažaljenje je poimanje sebe ili drugoga kao nekoga ko je inferioran, nedorastao ili nemoćan, a kome želite dati do znanja da ste svjesni njegovog stanja. S druge strane, suosjećanje je ”partnerski odnos” sa samim sobom ili drugima, gdje dijelimo zajedničke emocije, pružamo podršku i uzajamno se tješimo. Nemojte se opterećivati ako ljudi oko vas ne pokazuju dovoljno suosjećanja prema vama. Pokažite ga prema sebi! Budite svjesni svog truda, napora i zalaganja i budite sebi najsigurnije i najtoplije utočište. Kapacitet za suosjećanje je jedan od znakova visoke emocionalne inteligencije. Vi posjedujete ovu sposobnost, samo je trebate sprovest u djelo. Gajenje osjećanja prema samome sebi nije nikakav grijeh, to je poželjna vještina koja unapređuje vaše mentalno zdravlje i psihosocijalno blagostanje. Zato, budite slobodni razumjeti sebe, pažljivo poslušati svoj unutarnji glas, uvažiti vlastito mišljenje, poštovati svoje želje i ciljeve i – uspjeh nikako neće izostati!

Spontano razvijajte svoj smisao za humor. Ne morate se smijati na tuđi račun, niti zbijajte šale na vlastiti. Postoji jedna vrsta humora koja se zove afilijativni humor, a odnosi na društveno prihvatljive šale, na koje svi dobro i spremno reagiraju. Cilj ovakve vrste humora je unaprijediti opće raspoloženje, stvoriti dobru atmosferu, zabaviti se na autentičan način i učiniti život podnošljivijim (tj. življenjem, a ne životarenjem). Nema potrebe da čekate druge da vas razvesele, budite vi ta osoba koja će ispričati smiješnu anegdotu, izreći luckasto zapažanje o nekom događanju, primijetiti zabavan aspekt određene situacije. Vaša aktivnost i riješenost da sebi uljepšate dan je nešto što vam dugoročno može povećati razinu optimizma, te unaprijediti suočavanje sa stvarnošću i ljudima koji vas okružuju.

Pomozite drugima. Kada kažem ”pomozite”, ne mislim nužno na materijalnu pomoć. Ljudima će svakodnevica biti uljepšana i raznim simboličnim gestama, koje su najčešće emocionalne prirode. Pohvalite nekoga, recite svom bližnjem da se ponosite njime, da je dobro obavio neki posao, da vas je danas nečim obradovao… Dajte do znanja ljudima oko vas da vam znače i da su vam bitni. Svako ima određenih problema, životnih nedaća, strepnji i bojazni. Zato, budite strpljivi s ljudima, saslušajte ih, pokažite im da vam je stalo do njihovog života i težnji. Pozitivna promjena neće izostati, jer jedan od osnovnih principa socijalne psihologije glasi: ”Recipročnost (uzajamnost) se isplati”. Ljudi blagonaklono gledaju na povezanost, razmjenu i međusobno pomaganje. Uostalom, čovjek je predisponiran za život s drugima, a obitavanje u zajednici povećava šanse za preživljavanjem, ostvarivanjem različitih prava, ciljeva i namjera.

Dakle, radite na svom samopoštovanju i samopouzdanju, prihvatite sebe onakvima kakvi jeste, pružajte sebi podršku i ”rame za plakanje”, svugdje gdje možete učinite atmosferu zabavnom (koristeći afilijativni humor) i budite širokogrudi prema ljudima koji vas okružuju. Svi ovi savjeti odnose se na vještine koje trebate usavršavati, a dobro je poznato da se svaka vještina može naučiti, uvježbati, unaprijediti i primijeniti. I, zapamtite, ne morate biti rođeni sa predispozicijom da budete zadovoljni sobom i svojim životom. Srećnim/om se postaje, dobrom raspoloženju se uči. A što više učite i primjenjujete naučeno, to više postajete svoj predmet učenja. Zato, budite subjekt vlastite sreće, glavni glumac svoga života i glavna uloga koju obnašate na putu samoostvarenja i kompletnog razvoja vlastitih potencijala!

Selman Repišti

IQ u svjetlu nacionalne i rasne pripadnosti

Sporno pitanje (koje se, u zadnje vrijeme, iz etičkih i ostalih opravdanih razloga

izbjegava postaviti) je: Da li postoji razlika u visini prosječnog kvocijenta inteligencije različitih rasa i naroda? U eri vladavine demokratije, egalitarnosti i globalizacije, suvišno je govoriti koliko bi gorljive bile rasprave, ukoliko bi interesovanje za ovu temu ponovo došlo na dnevni red. Pokušaćemo navesti razloge apsurdnosti daljeg istraživanja razlika u kvocijentu inteligencije i ukazati na ozbiljne metodološko-statističke propuste prethodnih istraživanja.

Najpoznatiji zagovornici postojanja razlika bili su Arthur Jensen i Hans Jürgen
Eysenck, a tu i tamo se našao i poneki ”osviješteni” naučnik koji je dobio ”slične” nalaze. Pomenuti autori su, pored ostalog, došli do rezultata koji ”upućuju” na to da je prosječan IQ crnaca za otprilike jednu standardnu devijaciju niži od ”bjelačkog” IQ-a. Važno je reći da su njihova istraživanja provedena tokom diskriminisanja i izraženog stereotipiziranja crnaca, što je značilo da crnci onog doba nisu imali kvalitetno školovanje, niti adekvatnu i poticajnu okolinu za zdrav i nesmetan intelektualni razvoj.

Richard Lynn je kontroverzni istraživač koji je napisao knjigu ”Rasne razlike u
inteligenciji” (Race differences in intelligence). Ovo sporno štivo je, prije svega, imalo velikog odjeka u akademskim krugovima, ali je prijetilo i da izazove ozbiljna preispitivanja nekih načela kod šire zajednice čitalaca. Šta je bio problem ovog ”naučnog” poduhvata? Lynn je ustvari upoređivao prosječne kvocijente inteligencije izračunate kod različitih naroda, previđajući činjenicu da su dobijeni na osnovu različitih testova u različitim vremenskim tačkama i od strane različitih istraživača. I, nije samo ovo bio problem: autori dostupnih
istraživanja su birali uzorak ispitanika na različite načine, a prilikom izračunavanja koeficijenta inteligencije se koristili normama dobijenim na drugim uzorcima, te drugačijim prostorno-vremenskim kontekstima. Dakle, neujednačenost ispitanika (naroda, rasa) po drugim relevantnim varijablama, te psihometrijski problemi korištenih testova, rezultirali su pristrasnim zaključcima koji zaista mogu imati dalekosežne posljedice. Pored toga, bez obzira
što su razlike u prosječnim kvocijentima inteligencije naroda i rasa bile statistički značajne, one su praktično bile gotovo zanemarljive (u mnogo slučajeva su u pitanju samo tri do četiri ”IQ jedinice”). Kao primjer možemo navesti prosječan rezultat ”uzorka” iz Hrvatske, koji iznosi IQ= 90, a izmjeren je putem Standardnih progresivnih matrica (SPM) 1954. godine. On se nalazi u istoj tabeli sa IQ= 95, koji je, navodno, prosječan kvocijent inteligencije Slovenaca, izmjeren Wechslerovom skalom inteligencije za djecu (WISC-3) od strane drugog
istraživača 2003. godine. Besmisleno je tvrditi da između ova dva naroda postoje razlike u visini IQ-a, i to, kako bi se to površno moglo zaključiti, u korist drugog naroda.

Pitanja koja otvara ova vrsta istraživanja tiču se nasljeđivanja inteligencije, što znači da su ”intelektualno superiorniji” narodi ustvari i biološki superiorniji. Sve ovo oživljava tumačenje stvarnosti u paradigmatskom okviru Darwinove teorije prirodne selekcije, te na neki način opravdava nadmoć i izrabljivačke porive nekih rasa i naroda. Resursi na zemlji su ograničeni, te ih, po ovoj logici, moraju posjedovati ”genetski predisponirane” i ”mentalno sposobnije” rase.

Još jedan razlog koji ide u prilog besmislenosti provođenja ovakvih studija i iznošenja etički nekorektnih zaključaka je kvalitativna analiza intelektualnih sposobnosti. Naime, narodi koji žive u različitim dijelovima svijeta, razvijaju sposobnosti prilagođene vrsti problema sa kojima se susreću svakodnevno. Negdje je to puko preživljavanje u divljini, u siromašnim dijelovima traženje načina za prehranjivanje porodice, a u razvijenijim zemljama usavršavanje tehnologije i uvođenje automatizacije u cilju svođenja ljudskog napora i snage
na minimum.

Dakle, ovako kvalitativno različiti načini suočavanja sa zahtjevima fizičke i socijalne životne sredine, ne mogu se tako lako izraziti jedinstvenim kvantitativnim pokazateljima, pomoću kojih bi kasnije bili upoređeni različiti narodi i rase.

METE I DOMETI SKOROJEVIĆA – PSEUDOINTELEKTUALACA

Kako je visokoškolsko obrazovanje zadnjih godina (impregnirano demokratskim imperativima) postalo mnogo liberalnije i dostupnije širim masama ljudi različitih socijalnoedukacijskih pozadina, dolazi do sve češćeg ”izranjanja” fenomena koji sam označio kao ”skorojevićki pseudointelektualizam”.
Glavni akteri ove socijalne (nus)pojave su profani paraintelektualci. Da bih vam dočarao njihov svijet kvaliteta i područja u kojima misle da ostvaruju svoju neiscrpnu (anti)originalnost, navešću nekoliko primjera.

Skorojević pseudointelektualac, iznikao iz kaljuge lokalnog primitivizma, rado primjenjuje osnovne principe bontona. Kako je ovaj priručnik nerijetko dio ponude mnogih štandova na našim sajmovima knjiga, a najčešća su njegova džepna izdanja (time i povoljna cijena), profani paraintelektualac sa zadovoljstvom poželi da ga kupi. Međutim, pošto ga ne može staviti u svoje stalaže sa već nabavljenim knjigama velikih klasika u omotu istih boja (izdatih uz dnevnu štampu), biva prinuđen da ga nosi u džepu jakne ili zadnjem džepu farmerica. Ukoliko negdje čeka u redu, svoju dosadu ubija na način da prelista bonton, pogled mu se zaustavi na slikama i obuhvati malo teksta iznad i ispod njih. Paraintelektualac tako usvaja novo gradivo. Zato danas srećemo ljude čiju obrazovno-siromašnu prošlost jako dobro znamo, a koji nas zapanje izmicanjem stolice starijoj osobi ili svojoj partnerki, skidanjem rukavice u svrhu pozdrava, pridržavanjem vrata nepoznatoj osobi i slično.

Skorojević antiintelektualac se ne dosjeća djela klasične muzike, on ih samo prepoznaje. Ako, kojim slučajem, prisustvuje koncertu ozbiljne muzike (a to je kada vidi da se izvode djela Mozarta, Bacha, Beethovena ili slično, za koje je nekada i čuo), kompozicije prepoznaje na način da šapatom prokomentariše osobi pored sebe: ”Znam ovu! Juče smo je puštali na mobilnom.” Treba dodati da je nedavno kupio mobilni telefon, pa je tehno-dorada isječka određene kompozicije bila u fabričkoj ponudi, u folderu Music.

Ima ih i na promocijama knjiga. To je najbolji način da uspostave kontakt sa autorom za koga nikada prije nisu čuli (ako su i čuli, onda citiraju njegove izjave za TV i elektronske medije), a da u isto vrijeme budu viđeni (možda kamera i/ili novine proprate čin njihovog rukovanja sa autorom ili njihov privremeni boravak u prvim redovima sale). Ukoliko se to desi, uokvire sliku iz novina (prethodno je uvećaju u najbližoj kopirnici) i stave pored svoje diplome u skupom ramu (stečene na nekom od pastirsko-provincijskih fakulteta u njihovoj lokalnoj okolini). Od autora obično kupe primjerak knjige, koji nikada neće pročitati, a traženje posvete je prije pravilo, nego izuzetak u njihovom slučaju. Knjiga će jedno vrijeme biti licem okrenuta prema znatiželjnim pogledima ukućana i gostiju, a kasnije, uzimajući u obzir njen format i kolorit korice, ”estetski” uklopljena u postojeću ”biblioteku” (rame uz rame s Kišom, Selimovićem, Andrićem, Krležom, et cetera).

Intelektualac, u razgovoru sa pseudointelektualcima, tim čistokrvnim skorojevićima, može primijetiti učestalo korištenje fraza kao što su: ”znaš kako, to i nije baš tako”, ”ja mislim”, ”ja sam uvjeren”, ”ja znam da je to ovako”, ”iz mog iskustva” itd. Svoje mišljenje, koje nije ništa drugo do neutemeljeno mnijenje, iznose teatralno, otvoreno pokazujući zamišljenost i intelektualnu angažovanost. Malo iskusniji posmatrač bi na njihovom licu primijetio odraz tinjajuće bojazni i strepnje da će ih sagovornik u nekom trenutku raskrinkati. Njihov vokabular odlikuje se pomalo izmijenjenim formama riječi. Navodim samo nekoliko primjera: medecina, protestvovati, sageti se, nageti, poskupljalo (poskupilo), infrakt, sekundarno (u njihovom smislu: iste sekunde, istog trenutka, odmah), starta (treće lice jednine glagola počinjati), išao sam s autom, nevo (nivo), oktombar, korespodencija (bez ”n”), višlji, najprvi ili najprviji, najzadnji …
Ako se skorojević paraintelektualac odluči učiti neki strani jezik, to će sigurno biti engleski (oni nemaju senzibiliteta za npr. romanske jezike). Međutim, ovdje nastaju novi problemi s njima: neki počnu pisati ćirilicom, drugi ga čitaju po Vuku Karadžiću, treći izgovaraju poput amerikanaca (usput ubace pokoju sentencu iz novijih filmova, kako bi nam dali do znanja da su u trendu, a ne znajući da je riječ o uličnoj frazi, i to obliku najprljavijeg žargona sitnih kriminalaca iz sumnjivih četvrti američkih metropola).

Posebno su zanimljiva turistička putovanja, na koja rado ide ovakav profil ljudi. Ako je riječ o Rimu, oni samo znaju da svi putevi vode u njega i da se nalazi u Italiji. Ako, kojim slučajem, putuju u Pariz, neki od njih su načuli da je to grad svjetlosti. Nakon što se vrate iz turističkog boravka u Pragu, reći će da su bili u zlatnom Pragu. Posjetiće oni kulturne znamenitosti i vidjeti umjetnička djela, od kojih se nekih blijedo sjećaju iz osnovnoškolskih udžbenika (slike da, autora i umjetničkog pravca ne). Dok budu gledali neki od popularnijih kvizova, dva dana nakon dolaska iz Pariza, znaće odgovor na pitanje: ”Koliko je visoka Ajfelova kula sa antenom?” Ponosno će se okrenuti ukućanima i reći: ”Ovo je bilo lagano pitanje”. Za Da Vinčijevu Tajnu (Posljednju) večeru, skorojević paraintelektualac je saznao čitajući Da Vinčijev kod, ili gledajući istoimeni film.

Ključni ”adut” pseudointelektualca ili akademskog (malo)građanina je fakultet. Ako ga još uvijek nije završio, njegova priča ide u smjeru: ”Iščitavam razne literature profesora.” U slučaju da ga je završio (obično je riječ o menadžmentu, ekonomiji, politologiji, premda ih u posljednje vrijeme ima u svih oblastima), njegova samouvjerenost narasta do nivoa njegove površnosti. Rado citira svoje profesore (pogotovo one sklone demagogiji i ispraznoj priči) i govori koliko je truda uložio dok je proučio ”materijale, lekcije, reference i one debele naučne knjige”.

Bojim se da, nažalost, broj pseudoakademskih skorojevića raste geometrijskom progresijom, a njihov ponašajni stil polako postaje društvena norma. Uskoro će se normalnost i prosjek određivati na osnovu navika i aspiracija paraintelektualaca, a svako ko bude odstupao od ovog modela, biće etiketiran nekom dijagnozom, a njegovo ponašanje proglašeno socijalno devijantnim i neprilagođenim. Današnja obrazovna politika i potrošačko-ugostiteljska društvena klima potiču fabrikovanje pseudoakademaca, čija socijalna mreža dobija obrise samoodržavajućeg (samopotkrepljujućeg) sistema. Nekima od nas preostaje da upozorimo na ovaj fenomen i pokušamo se boriti protiv njega, kreativno, kontinuirano, argumentovano i bez posustajanja.

BESPLATNO CJELOŽIVOTNO UČENJE

Sigurno ste čuli da nas zovu digitalnim generacijama (pri čemu su one starije analogne). Sajber-prostor je postao naša nova životna sredina, dok je onlajn komunikacija imperativ suvremenog doba. Složit ćete se da većinu vremena na Internetu provodimo neproduktivno, usljed dosade, navike ili ovisnosti o ovom mediju. Međutim, nije kasno da se odlučimo za svrsishodan ”digitalni” ili ”elektronski” angažman. Sada možemo učiti, tj. sticati nova znanja i vještine iz udobnosti svoga doma.

Postoji nekoliko onlajn platformi za učenje. One nude kurseve iz različitih oblasti, a riječ je o programima koji su većinom besplatni. Zapravo, slušanje svakog kursa i dobivanje certifikata (tj. potvrde o odslušanom i položenom kursu) ne koštaju ništa. Nisku sumu novca treba uplatiti jedino u slučaju da želite potvrdu koja je u potpunosti validna (i internacionalno priznata kao takva), a da je prije toga provjeren vaš identitet i registriran specifičan obrazac vaše interakcije sa nastavnim sadržajima.

Tri su ovakve platforme: edX.org, coursera.org i open2study.com. Na prvoj su u ponudi kursevi u čijem izvođenju učestvuju međunarodno poznati stručnjaci sa sljedećih univerziteta: Berkeley, Boston University, Harvard, Massachusetts Institute of Technology (MIT), University of Texas… Ovi kursevi traju od četiri do 15 sedmica, a u njihovom izvođenju je angažiran velik broj znanstvenika i stručnih suradnika, koji vam prezentiraju mnogo zanimljivih nastavnih sadržaja, na nekonvencionalan i interesantan način. Tako možete upisati kurseve iz sljedećih oblasti: programiranje, statistika, medicina, engleski jezik, kineski jezik i kultura, fizika, kemija, elektrotehnika i mašinstvo, astronomija, biologija, psihologija, menadžment… Neki kursevi imaju jasno definirane rokove (npr. rad na zadaćama do određenog datuma, polaganje ispita u određenom roku i sl.), dok su drugi više prilagođeni ličnom tempu svakog polaznika (pored njih je oznaka self paced). U svakom slučaju, u ponudi je preko 500 kurseva, a neki od njih se mogu usporediti sa odslušanim jednim semestrom na fakultetu.

Na drugoj plaftormi (Coursera.org) kurseve nude sljedeći univerziteti i instituti: Johns Hopkins, University of California, Yale, Pennsylvania State University, Stanford, University of Manchester, Princeton, Brown University, Ludwig-Maximilians Universität (Minhen), Ohio State University, Duke University, Tel Aviv University, Peking University, Moskovski institut za fiziku i tehnologiju, University of Geneva… Pokrivene su sljedeće oblasti: umjetnost, biologija, ekonomija, menadžment, informacijske tehnologije (IT), mašinstvo, nutricionistika, elektrotehnika, zdravstvene nauke, pravo, matematika, energetika, lingvistika, psihologija, fizika, kemija, astronomija, forenzika… Najviše je kurseva na engleskom, ali su u ponudi i oni na nekom od sljedećih jezika: španjolski, portugalski, kineski, francuski, hebrejski, holandski i ukrajinski. Za razliku od onlajn platforme edx.org, ovdje je zastupljeno i ”vršnjačko ocjenjivanje” (peer assessment), gdje polaznik uradi jedan ili više manjih projekata koji predstavljaju sintezu naučenog gradiva, te ga podnese na ocjenjivanje drugim polaznicima. Autor ovog članka, s obzirom da je odslušao i položio oko 60 ovakvih kurseva, uvjerio se da su ostali polaznici (kolege) izrazito korektni prilikom ocjenjivanja, a projekti koje su podnijeli na evaluaciju su velikom većinom ozbiljni, pažljivo opisani i predstavljeni na razumljiv način. Na ovoj platformi za učenje na daljinu moguće je upisati određenu grupu kurseva, koji su tematski povezani. To se naziva specijalizacijom i, čim je okončate, možete se zaista pohvaliti detaljnim poznavanjem određene materije. Na platformi coursera.org možete dobiti certifikat na kojem je, pored toga da ste uspješno položili kurs, navedena i opisna ocjena ”ističe se” (with distinction). Ovakav certifikat dobit ćete ukoliko budete jako dobro uradili sedmične zadaće i završni ispit (u ovom slučaju najčešće morate postići bar 90% od ukupnog broja bodova).

Posljednja platforma (premda ih ima još, mada su na većini drugih veliki troškovi upisivanja kurseva, ili su njihove web-stranice pune dosadnih reklama, koje vam bespotrebno odvlače pažnju) je open2study.com. Ovaj sistem učenja na daljinu nude univerziteti u Australiji i na Novom Zelandu. Ovdje ćete naići na mnogo manje kurseva, ali, opet ćete profitirati jer se svi kursevi temelje na principu primjenjivosti naučenog. Po pravilu, ovi kursevi se sastoje od po četiri modula, a nakon svakog modula je provjera znanja u vidu kratkog testa. Ovdje nema završnog ispita. Pokrivene su sljedeće oblasti: astronomija, fizika, agronomija, antropologija, klimatologija, okeanografija, kemija, financijska ekonomija, dječja psihologija, psihologija, menadžment, kineski jezik i kultura, mikrobiologija, rudarstvo, medicina, nutricionistika, sociologija, kriminalistika, informatika…

Dakle, ukoliko znate engleski jezik (to ne mora biti neko veliko znanje) i ako možete odvojiti po 2–3 sata sedmično, nemojte oklijevati da napravite profil na ovim onlajn edukacijskim platformama. Isto tako, ukoliko niste u mogućnosti platiti nerijetko jako skupe kurseve za naše prilike, posvetite se učenju na daljinu i posjetite web-stranice ovih servisa. U okviru svakog kursa/programa, postoje forumi gdje imate mogućnost podijeliti svoja iskustva s drugim polaznicima. Možda i ostvarite neko prijateljstvo ili poslovnu suradnju.

Ono što je sigurno jeste da ćete brzo shvatiti koliko koristi imate od ovakve vrste učenja: proširivanje i produbljivanje znanja; privikavanje na elektronsko/automatsko testiranje; velika mogućnost primjene naučenog u poslovnom i privatnom kontekstu; dobivanje potvrde da ste kurs uspješno okončali (što je opet jedna konkretna i poželjna satisfakcija); ušteda novca; izučavanje onih tema koje ste oduvijek željeli proučavati, ali niste imali prilike u sklopu formalnog obrazovanja; sticanje znanja i vještina koje se temelje na najnovijim tehnološkim dostignućima i znanstvenim uvidima…

SEDAM KRATKIH UPUTA ZA ISPUNJEN ŽIVOT

1. Budite ono što jeste. Vi ste neponovljivi rezultat genetike, okoline i vlastite aktivnosti.

2. Radite na svom samopoštovanju. Vi ste vrijedna osoba sa mnogo kvaliteta. Poštujte sebe!

3. Nemojte se stiditi sebe.

4. Radite na svojim vještinama komunikacije. Čovjek je socijalno biće, on treba druge, ali i drugi njega.

5. Okrenite se pozitivnim doživljajima. Ne gubite vrijeme na pesimizam.

6. Živite svaki dan kao da je posljednji. Drugim riječima, iskoristite svaki trenutak u kome možete uživati.

7. Imajte vlastite principe i stavove. Ne prepuštajte drugima da misle i govore umjesto vas.

NEOBIROKRATSKA LIČNOST

U svojoj Anatomiji ljudske destruktivnosti, Erich Fromm je, pored ostalog, opisao tzv. birokratski karakter. Ova socijalna orijentacija (ili tip ličnosti) odlikuje se: rigidnošću, robovanjem administraciji, procedurama i protokolima, kao i ekstremnom neljubaznošću i nesaradljivošću u slučaju kršenja ovakvih administrativnih postupaka. Birokratski karakter će, čim se završi njegovo radno vrijeme, odbiti sve one koji su (po pola sata, čak i duže) čekali u redu, kako bi predali ”potrebnu” dokumentaciju za dobijanje određene potvrde, uvjerenja, izvoda, odobrenja, preslike, prepisa i slično. Isto tako, ukoliko neko nije priložio sva dokumenta (čitajte: njih 10-20), ovakav zaposlenik (šalteruša, ”niži činovnik”) će ih sa zadovoljstvom odbiti i pozvati da se vrate kada budu imali kompletnu dokumentaciju. Na licu osobe koja se uklapa u ”birokratski karakter” može se primijetiti prešutno zadovoljstvo, likovanje usljed same činjenice da na ovaj način mogu pokazati svoju nadmoć (dominaciju), te hladnokrvna smirenost (koja nerijetko preraste u podsmijeh, samoveličanje i osjećaj vlastite važnosti). Naravno, može se pretpostaviti da je ovakvo ponašanje nekim zaposlenicima predigra/slatki uvod u doživljavanje seksualnog vrhunca. Ovdje ću dopustiti sebi da to nazovem ”biroseksualna ejakulacija”.

Danas, naročito u razvijenim zemljama, imamo nešto drugačiji fenomen (tačnije, nadogradu prethodnog). Riječ je o neobirokratskoj ili novoadministrativnoj ličnosti. Indikatori ovog tipa karaktera (ipak preferiram riječ ”ličnost”, jer je šireg značenja) najbolje se mogu uočiti prilikom online aplikacija za posao, dodatno školovanje (npr. upisivanje specijalističkih, master ili doktorskih studija). Procedura koju neobirokratska ličnost slijedi u principu je ovakva: upućivanje kandidata na protokol prijave; isticanje važnosti prilaganja određene papirologije/dokumentacije; zahvala na interesovanju za određeni posao/studijski program; slanje obavijesti o tome da će aplikacija biti razmotrena (negdje uz čestitike na poslanoj prijavi); zahvala na interesovanju (opet?!); negativan odgovor (bez obrazloženja; ako je pozitivan, prati ga hvalospjev o instituciji/firmi/visokoškolskoj ustanovi); ”iskrene” želje za dalje apliciranje i profesionalni angažman; zahvala na interesovanju (opet?!), te napomena (sugestija, prijedlog) data u formi implicitnog naređenja, a koja se tiče promocije određene institucije/kompanije (tipa: ”Budite slobodni da obavijestite druge kandidate o kvalitetu našeg brenda/pogodnostima studiranja na našem univerzitetu…”).

Kao prvo, zahvale bez nekog posebnog povoda su (malo je reći) neiskrene i licemjerne. Kao drugo, pozivanje na besplatnu reklamu njihove institucije/firme je manipulativni način da se kandidatu kaže kako je on sredstvo za postizanje njihovih ciljeva (bez ikakve koristi za aplikanta). Dakle, insistira se na usiljenoj uglađenosti, izvještačenoj ljubaznosti i instrumentalnoj uljudnosti, a uspjeh kandidata prilikom aplikacije jedino je zagarantovan ukoliko detaljno i u potpunosti poštuje i rukovodi se unaprijed zacrtanom procedurom. Stoga se neobirokratski karakter odlikuje:
1) opsesivno-kompulzivnom fasciniranošću rigidno definiranim protokolima;
2) autističnim insistiranjem na slijeđenju i poštivanju a prirori osmišljenih koraka i etapa koji čine dati proces aplikacije;
3) kulturofrenijom (analognom shizofreniji, s tim što je ovdje riječ o naoko pristojnom odbijanju kandidata) i ekspresijom lažne bliskosti s kandidatom (npr. u vidu neformalnog obraćanja).

U slučaju obrazovanja, neobirokratska ličnost pokazuje edukopatologiju, a kada je riječ o konkurisanju za posao, ovaj fenomen možemo nazvati patoprofesionalizmom. Bio sam slobodan skovati još jedan termin (sintagmu) za ovakvu vrstu postupanja sa klijentima i eventualnim budućim zaposlenicima – demokratska sociopatija. Znam da je riječ ne o paradoksu, već o oksimoronu, i da je fenomen ”demokratske sociopatije” neminovna posljedica tzv. liberalnog kapitalizma.

Šta možemo uraditi da se odupremo ovakvim (prilično nehumanim) pojavama? Nekoliko stvari:
1) raditi na negativnoj propagandi/marketingu ovakvih institucija;
2) ako budemo primljeni kao zaposlenici ili studenti, potruditi se da im uzmemo što više novca;
3) bojkotovati njihovu ponudu, proizvode i ”akcije”;
4) aktivno se opirati svakom vidu izrabljivačke politike, nepoštenog obrazovanja i neetičnog zapošljavanja.

SAVJET PSIHOLOGA: VI STE KROJAČ SVOJE SREĆE

Vi držite uzde svoga života!

Zamislite da jašete na konju. Konj ponekad slijedi vaše naredbe, a nekada postupa po vlastitoj volji. Pretpostavimo da je njegova narav i poslušnost određena genetskim faktorima, i to 50%. Hoćete li odustati od njegovog zauzdavanja? Naravno da ne. Ipak ste vi ti koji držite njegove uzde. Vi ste njegov vlasnik, gospodar i gazda. Ovu metaforu sam upotrijebio kako bih vam dočarao da ste upravo vi taj/ta koji/a vlada svojim životom.

Istraživanja pokazuju da se 50% naše sreće nasljeđuje. Eto dobrih vijesti za sve one čiji roditelji su zaista sretne osobe. Šta je sa nekima od vas čiji roditelji su turobni, skloni razočaranju ili depresiji? Ne brinite, imam recept i za vas. Vi možete djelovati na preostalih 50% uticaja na sreću, koji su okolinske prirode. Dakle, vaš izbor da budete sretni i sve ono što preduzimate u ovu svrhu, mogu kompenzirati ”lošu” genetiku. Međutim, ovdje nije kraj. Sigurno svako od vas može naći bar jednu osobu u svojoj široj porodici, koja je zračila srećom, zavodljivom harizmom i koja je motivirala svoje bližnje da postignu nešto u životu, bez obzira na prepreke sa kojima se suočavaju. Zato kao psiholog garantiram da niko od vas neće biti žrtvom punih 50% ”loših” genetskih utjecaja. Kod nekoga će to biti 35%, kod drugih 20% … U svakom slučaju, doći ćete do sljedeće računice: moja genetika i moje samostalno zalaganje sigurno će me dovesti do primjetno sretnijeg života. Ljudi moji, ovo je činjenica, empirijska (praktično potvrđena) stvar!

Još nešto, neki od nas mogu vjerovati da sudbina (u manjoj ili većoj mjeri) utječe na kvalitetu našeg života. Međutim, svi dobro znamo da je presudan vlastiti trud, aktivno zalaganje za lični boljitak. Uzmite samo primjer posla. Možete se žaliti da nemate posla. Pretpostavite da vam neko ponudi dobro plaćen posao. Na vama je da odaberete hoćete li ga raditi, ili ne. Ako nećete, za to nije kriva sudbina, već je ova odluka jednostavno odraz vašeg izbora. Ako vas neko pohvali, možete odabrati da sebi kažete: ”On nije bio iskren” ili ”Ja ne zaslužujem ovu pohvalu”. Ponavljam, to nisu prsti sudbine, nego vaš izbor i odnos prema onome što ste upravo čuli (ako vas ljudi hvale, prosto im se zahvalite i čestitajte sebi što ste tako dobri da vas je neko zapazio i nagradio lijepim riječima!).