Tag: psihologija

Psihologija – zanimanje prošlosti

Premda sam psiholog, ovdje ću vas upoznati sa nekoliko svojih, dobro utemeljenih razmišljanja o ovoj oblasti i njenim ”nosiocima”.

Savremeni psiholog je malodušna, priprosta osoba, naročito na našim prostorima. Žene-psiholozi nerijetko traže da ih zovemo psihologinje ili psihološkinje. Bile bi još sretnije kada bi im neko prišio titulu doktorice ili doktorke. U pravilu, mi nismo doktori, osim ako zvanično ne doktoriramo. Inače, moderni psiholog je neobrazovana osoba: loše poznaje strane jezike (osim, možda, engleskog); slabo se razumije u medicinu; nije upoznat sa osnovnim pojmovima u filozofiji, niti sa djelima važnijih filozofa; pretjerano je uvjeren u svoje ”bezgranično” znanje; te smatra da je uvijek pozvan da da mišljenje o nekoj društvenoj ili političkoj temi (premda baš i nema pojma iz sociologije i politologije, a ruku na srce, ne poznaje dovoljno ni socijalnu psihologiju).

U većini slučajeva, između pojma psiholog i psihopata možete staviti znak jednakosti. Psiholozi nisu mnogo zainteresovani za naša osjećanja, oni ih ”profesionalizuju”, pretvaraju u predmet svoje struke i mjerenja. Zato, ako nam kažu: ”Kako ste? Izvinite, ovo je moja profesionalna deformacija da pitam kako ste ili kako se osjećate…”, znajmo da ih naši doživljaji i emocije uopšte ne zanimaju. Jednostavno, žele potaći sagovornika da s njima podijeli svoja negativna i samoporažavajuća razmišljanja i osjećanja, kako bi se oni (psiholozi) osjećali bolje (”Drugima je loše, meni je dobro, kako je njima”).

Većina naučnih članaka iz psihologije je dosadna. Ponavljaju se jedne te iste teme (to su najčešće: anksioznost, depresivnost, motivacija, školski uspjeh i socijalna podrška). Iznova i iznova se računaju korelacije (povezanost) između ovih varijabli, a neizostavna praksa je da se ispitaju polne razlike. Drugim riječima, razlike u rezultatima muškaraca i žena na nekoj od skala anksioznosti, depresivnosti, motivacije, socijalne podrške… Samo se pitam: šta ćemo kada iscrpimo sve ove teme, tj. kada više ne budemo mogli pisati radove, a da se ne ponavljamo. Slično, učimo ljude kako da žive i kako da budu zadovoljni životom. Ovdje ima ozbiljnih istraživanja i novih saznanja, međutim, pozitivna psihologija će se ”skončati” onako kako je i ”začeta”. Edukacijska (pedagoška) psihologija je oblast koja je nepotrebna, pod uslovom da imamo pedagogiju. Zato ne bi bilo loše da se sastane tim stručnjaka i da odluče ukinuti jednu od ove dvije oblasti. Isto tako, bojim se da će i psihologija ličnosti, inače moja uža oblast, uskoro biti na izdisaju. Organizacijska (poslovna) psihologija previše liči na menadžment i poslovnu ekonomiju, tako da bi u ovom slučaju trebalo razmisliti o jednoj oblasti koja objedinjuje sve pobrojane (navodno) različite discipline. Ekološka psihologija je, po meni, naveća glupost koju smo uspjeli izmisliti (za razliku od pedagoga, koji su nas davno nadmašili po svojim inventivnim potencijalima; o čemu možete pročitati u mom tekstu: ”Pedagogija – trnovit put do ‘pedalogije’ ”).  Ekološka psihologija je disciplina koja proučava naš odnos s okolinom, ekološku svijest i slično. Poznato je da je ekologija biološka disciplina, al’ eto psiholozi su našli za shodno da i ovdje umiješaju prste.

Pravi psiholog će predano, pažljivo, savjesno i odgovorno proučavati i istraživati ono što je u domenu njegove discipline. Autentični psiholog je radoznao, objektivan i kritički sagledava problematiku koji treba prostudirati. Dakle, on se ne zatvara u ”suhe okvire akademizma”, već pravi korak izvan toga i pridružuje se stvarnom svijetu i realnom društvenom životu. Njemu je interesantan svaki socijalni fenomen, originalna ličnost i najbeznačajnija anomalija na koju naiđe. On teži sebi i drugima objasniti kako stvarno stoje stvari, kako život i socijalni odnosi zaista funkcionišu i slično. On se ne boji svijeta, nije ga strah niti mu je ispod nivoa razgovor sa prosjakom, prodavačem na pijaci, radnicom u trafici…

Nažalost, savremeni psiholog je intelektualni šminker, pokondireni pozer i nedodirljivi ”istraživač”. On je puritanac, odnosno akademski čistunac, koji teži ka tome da se što više izoluje od stvarnog svijeta, od prave psihologije. Zato je današnja psihologija, u stvari, elitistička disciplina, stjecište ”odabranih”.

Neki moderni psiholozi su krenuli nešto drugačijim (opet pogrešnim) putem. Žele slavu, popularnost, tj. redovno pojavljivanje u usmenim medijima… Da samo znate kako se pripremaju za ovu ”svetu misiju”, u kojoj će gledaocima-laicima prenijeti neku ”suštinsku” istinu… A evo i nekih od tih ”aksioma života” koje velikodušno dijele narodu:

”Znate, čovjek je društveno biće”.

”Bračni drugovi mogu, ali i ne moraju da se slažu jedno s drugim.”

”Neki ljudi vole da izlaze, a drugi su više povučeni. To je činjenica.”

”Ja, kako psiholog, smatram da su ove tehnologije otuđile ljude jedne od drugih.”

”Psihološki gledano, osoba je nekada sretna i vesela, a nekada tužna i nesretna.”

”Kao što se kaže, svijet trebamo gledati kroz ružičaste naočale”.

”Širite pozitivnu energiju oko sebe. To je ključ uspjeha.”

”Neki mladi su pasivni, znate, ali nađe se neko ko je i aktivan, znate…”

Dakle, svrha ovog članka jeste da potakne ljude da što manje vjeruju psiholozima, te da natjera psihologe da se malo ”trgnu” i zapitaju čime se to bave i da li to rade na pravi (socijalno-korektan) način. I sam nekada zapadnem u iskušenje da postupak u skladu sa ovim opisima, ali se isto tako potrudim da, putem samorefleksije i samokritičnosti, odgovorno i zdravorazumski nastavim vlastito ”psihologiziranje”. Do kada, ne znam, jer smatram da će profesija psihologa veoma brzo izgubiti svoju funkciju, ne nudeći ništa novo, niti zanimljivo.

Selman Repišti,

5. 11. 2015.

VIRTUELNI IDENTITET

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. Oni je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ”ja” (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ”neuhvatljiv”. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ”virtuelno ponašanje” na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ”privatno” tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u. Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (”sistem”) zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranoja prilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ”podijeljen” s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti…). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ”internetokratije”), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ”ranjivi” i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI  treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VI drugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ”utakmicu” i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Selman Repišti,

11. 11. 2015.

KAKO DO PSIHOLOŠKOG BLAGOSTANJA?

Martin Seligman je američki psiholog koji je inače poznat po svom terminu naučena bespomoćnost. Naučena bespomoćnost je psihofizičko stanje koje nastaje usljed niza nepovoljnih ishoda po jedinku, u smislu da je individua bila bespomoćna, neefikasna i neefektivna jedan vremenski period. Nakon toga, ona odustaje od bilo kakvog zalaganja, napora, vjere i očekivanja uspjeha i učinkovitosti. Na kraju, postaje pasivna i nedjelotvorna, čak i kada joj objektivne prilike dozvoljavaju ”korak naprijed” i dopuštaju da promijeni svoju nezavidnu situaciju, tj. preokrene je u svoju korist.

Međutim, zadnjih decenija, Martin Seligman se bavi pozitivnom psihologijom. Jedna od njegovih knjiga zove se Naučeni optimizam, što dovoljno govori o njegovom pomaku ka proučavanju oblasti koja se odnosi na rast, razvoj i oplemenjivanje ličnosti.

Seligmanova koncepcija psihološkog blagostanja (dobrostanja, ili na engleskom wellbeing – a ) sastoji se u tome da on pretpostavlja kako psihološko dobrostanje ”leži” na pet stubova, tj. ima sljedećih pet elemenata:

a) njegovanje ispunjavajućih veza (prijatelji, porodica, intimne veze…);

b) pozitivne emocije (optimistični pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost)

c) značenje i smisao (osjećaj da pripadamo i potreba da služimo nečemu važnijem, većem od samih nas)

d) postignuće i priznanje (bez obzira donosi li pozitivne emocije, vodi li smislu života ili nečemu drugome; dakle – postignuće, ambicija i ostvarivanje ciljeva samo po sebi)

e) puna (potpuna) uključenost u aktivnosti iz kojih učimo, u kojima rastemo kao ličnosti i koje ”hrane” (potkrepljuju) našu sreću (pozitivno raspoloženje).

Po Seligmanu, šest je vrlina koje su povezane sa smislenim životom, ispunjenjem i pozitivnim osjećanjima: hrabrost, mudrost/znanje, ljubav/humanost, pravičnost, duhovnost i umjerenost. One su kulturalno univerzalne i povezane sa dugoročnom srećom i zadovoljstvom životom.

Selman Repišti i Ilda Imamović,

Vaš tim Pozitivne psihologije

 

Tri savjeta za današnji (svaki) dan

 

Dan je kratak za prepuštanje negativnim osjećanjima. Nemojte trošiti vrijeme na njih. Uostalom, one to i ne zaslužuju. Okrenite se sreći, zadovoljstvu, svrsi života, aktivirajte se i usmjerite svu pažnju na ono što je lijepo, prijatno i ugodno. Vaša pozitivna osjećanja i doživljaji su resurs u koji treba i vrijedi ulagati. Zato, glavu gore!

Danas je dan u kojem sebi ne trebate samo kazati, već i pokazati koliko  cijenite/poštujete sebe!  Možda vašeg partnera, roditelja, dijete ili prijatelja raduju male stvari. E, sada je došlo vrijeme da i samom sebi podarite neki mali, ali bitan znak pažnje. Sjetite se koliko je samopoštovanje važno za stabilnu i pozitivnu sliku o sebi.

Došlo je i vrijeme da čestitate sebi na svemu onome u čemu ste do sada uspjeli, šta ste naučili, uradili i sproveli u djelo. Svijest o vlastitim postignućima bitan je faktor za doživljavanje osjećanja i osjećaja kao što su PONOS, SAMOEFIKASNOST, SAMOPOUZDANJE i SMISAO ŽIVOTA.

Sretno,

Selman Repišti & Ilda Imamović,

ispred Pozitivne psihologije

Savjeti psihologa: O BUDUĆNOSTI, CILJEVIMA I OČEKIVANJIMA

Veliki psiholog, Philip Zimbardo, autor je teorije po kojoj naša iskustva, doživljaje, osjećanja, percepcije i ponašanja treba interpretirati u skladu sa tzv. vremenskim perspektivama.

Tako su ljudi koji imaju negativnu percepciju prošlosti (tzv. perspektivu ”negativne prošlosti”) zarobljeni u njoj, smatrajući da ne mogu napraviti korak naprijed. Oni razmišljaju o strahovima i traumama iz prošlosti, čime ih dodatno pojačavaju i dopuštaju im da im diktiraju dalji tok života.

Osobe koje imaju pozitivan doživljaj prošlosti (tzv. perspektiva ”pozitivne prošlosti”, mogu se ponašati i razmišljati na dva načina. Prvo, optimistično i samopouzdano. Drugo, mogu se plašiti budućnosti, jer ona po njima neće biti lijepa i ispunjena onako kako je to bila prošlost.

Ako čovjek živi od danas do sutra, onda je ”zaveden” hedonističkom sadašnjošću. Trudi se tražiti isključivo kratkoročne i kratkotrajne užitke, ne razmišljajući o sigurnoj i stabilnoj budućnosti.

Druga vrsta životarenja u sadašnjosti jeste fatalizam (tzv. ”fatalistička sadašnjost”). Ovo je jedan od najnepovoljnijih scenarija, zato što ovi ljudi smatraju da ne mogu promijeniti sebe, svoje uslove života i sudbinu. Misle da drugi odlučuju umjesto njih, da su stvari takve kakve jesu, da bijedan napor ne može uroditi plodom, jer ”desit će se ono što se mora i treba desiti”. Zato su pasivni, ne planiraju budućnost, već joj se prepuštaju. Ne nalaze unutrašnju snagu, jer očekuju da se stvari odvijaju same po sebi.

Konačno, vremenska perspektiva budućnosti podrazumijeva dugoročno planiranje, ulaganje u sebe, svoje vještine, znanja, talente, a sve u cilju postizanja psihološkog i materijalnog blagostanja.

Dobra vijest je da možete ODABRATI u skladu s kojim vremenskim okvirom ćete koncipirati svoje životne planove, ciljeve, korake, namjere, želje, prioritete i vrijednosti. Zato, odaberite pozitivnu prošlost (pokušajte se prisjetiti svih lijepih stvari koje ste doživjeli do sada i nemojte trošiti energiju na one koje vam nisu prijatne). Isto tako, dozvolite sebi da u sadašnjosti i budućnosti doživite još ljepše stvari (dakle, nemojte biti rob prošlosti, neka vam ona pruži siguran temelj za odmjereno uživanje u sadašnjosti i dugoročno zadovoljstvo životom u budućnosti). Znači, do vas je. Vaše je samo da donesete odluku!

Kada je riječ o ciljevima koje postavljate, važno je da oni budu dostižni. Isto tako, veći, dugoročniji cilj podijelite na manje, kratkoročnije i lakše ostvarljive ciljeve. Nadalje, snizite prag svojih očekivanja, kako se ne biste razočarali ukoliko nešto ne postignete onako kako ste zamišljali i htjeli. Zatim, nagradite sebe nakon svakog ostvarenog cilja, a naročito onda kada prevazićete svoja očekivanja!

Sretno,

Selman Repišti i Ilda Imamović,

Tim PP

Analiza sadržaja onlajn odbijenica za posao

Poštovani/dragi (ovdje u većini slučajeva stoji ime onoga ko je aplicirao) => Znajmo da nas osoba koja nam šalje ovakav mejl niti poštuje, niti smo joj dragi. Kombinacija učtivog i neformalnog obraćanja uvertira je u negativan odgovor, koji slijedi.

Nažalost, Vaša aplikacija za ovo radno mjesto… => Budite sigurni da ovoj osobi nije nimalo žao što nas je odbila, jedino nas može sažaljevati što smo se uopšte drznuli prijaviti na dato radno mjesto. Interesantne su i riječi: ”za OVO radno mjesto” (hoće da nam kaže kako naše kvalifikacije i iskustvo nisu bili dovoljni/odgovarajući za jednu jedinu radnu poziciju, ustvari, žele nam reći da ne bi odgovarale ni za ostale pozicije koje nudi ova firma).

U ovoj prilici, niste ušli u uži krug kandidata… => ”U ovoj prilici” služi kako bismo dobili utjehu i nadu da u nekoj narednoj prilici postoji šansa za nas. Naravno, i naredni put će nas odbiti istim riječima.

Nakon pažljivo i detaljno razmotrene Vaše aplikacije… => čitajte kao ”Nakon letimice pogledane biografije i motivacionog pisma…”

Nažalost, ne možemo Vam pružiti više informacija o detaljima i razlozima Vašeg odbijanja => čitajte kao ”Nemamo vremena da se bavimo nikakvim objašnjenjima, poslali smo Vam odbijenicu, šta hoćete više?”

Vaši podaci će biti sačuvani u našoj bazi, tako da Vas možemo pozvati u budućnosti. => Kakva baza? Stavljam ruku u vatru da nemaju nikakve baze, niti registra za one koji su aplicirali. I, naravno, neće nas pozvati u budućnosti.

Želimo Vam sve najbolje u daljem profesionalnom angažmanu => Kakvom DALJEM angažmanu? Možda misle da buduće aktivnosti koje bezuspješno preduzimamo kako bismo našli posao?

Hvala Vam na interesovanju za ovo radno mjesto => Ova fraza se nerijetko nalazi i na početku mejla, a zvuči kao kada bih ja vama rekao: ”Hvala Vam što se interesujete za košarku, ali nikada nećete igrati u prvoj ligi” ili ”Puno Vam hvala što volite rok-muziku, ima mnogo ljudi sa sičnim preferencijama”.

Nekada primite kraći mejl sa naznakom da je određeni dokument atačiran uz taj mejl. Otvarate atačment (nadajući se da su posrijedi dobre vijesti), kad ono – odbijenica prepuna fraza čije smo pravo značenje već objasnili.

Malo humora, i to je pozitivna psihologija.

Veliki pozdrav,

Selman Repišti i Ilda Imamović

Savjeti psihologa: O VEZAMA I RASKIDU (drugi dio)

Zbog velikog interesovanja za prethodni članak iste tematike ( http://pozitivnapsihologija.voxxyz.com/2015/10/01/savjeti-psihologa-o-braku-vezama-razvodu-i-raskidu/ ), odlučili smo navesti još nekoliko interesantnih psiholoških uvida i saznanja vezanih za veze, brak, raskid i razvod.

Rješavanje svakodnevnih problema

Kao prvo, prilikom rješavanja problema sa kojima se sučava žena, ona od muškarca u principu očekuje da je sasluša, podrži, ohrabri i razmije njena osjećanja, potrebe i perspektivu. S druge strane, muškarci žele da nađu adekvaan način (mehanizam) za rješenje problema, bez upliva emocija i trošenja energije na izražavanje svog doživljaja problema. Ove se spolne razlike trebaju razumjeti, te bračni drugovi ili partneri trebaju shvatiti da muškarac i žena jednostavno na drugačiji način prilaze određenom problemu.

Pitanje identifikacije

Žene se, više nego muškarci, identificiraju sa svojom ulogom partnera u vezi. One teže podnose razvode i raskide veze, jer u njihovom sistemu vrijednosti – identitet vezan za partnersku vezu kotira se mnogo više nego kod muškaraca. One imaju potrebu što više ulagati u svoju vezu i potrebna im je ”redovna potvrda” stabilnosti i sigurnosti veze. S druge strane, muškarci se više identificiraju sa svojim interesnim grupama (npr. navijači za određeni fudbalski klub, lovačko društvo, autoklub, planinarsko društvo…). Ovakva udruženja i klubovi održavaju i potkrepljuju grupni identitet muškaraca, omogućavaju testosteronsko pražnjenje, nadmetanje/takmičenje i učvršćivanje njihove spolne uloge. I ovdje savjetujemo uzajamno razumijevanje muškarca i žene, uz međusobno uvažavanje životnih prioriteta, interesovanja i sistema vrijednosti.

Raskidanje veze

Ako planirate raskinuti svoju vezu, tako da to učinite što bezbolnije i korektnije prema svom partneru i sebi, rukovodite se sljedećim pravilima:

  1. Budite iskreni u onoj mjeri u kojoj nećete povrijediti svog partnera.
  2. Nemojte koristiti opšte fraze kao što su: ”Ti me ne zaslužuješ”, ”Ovo se moralo desiti-kad tad”, ”Naći ćeš ti nekoga, ne brinem se ja za tebe” i slično. Umjesto toga, budite realni i obrazložite svoje stajalište, paralelno prateći partnerovu neverbalnu komunikaciju (mimiku, gestove…) i nastavljajući razgovor uvažavajući njegove/njene reakcije.
  3. Nemojte žaliti za vremenom koje ste proveli sa svojim partnerom. Prošlost ne možete promijeniti. Vaše je samo da učite iz svog iskustva i postanete mudriji u budućim vezama.
  4. Nakon raskida, nema potrebe da kritikujete i ogovarate svog bivšeg partnera. Vaš život je samo vaš, a njegov/njen sada ide drugim tokom. Dajte sebi i svom partneru šansu da započne novu vezu sa novim elanom, energijom, očeivanjima i inspiracijom. Nemojte, dakle, trošiti svoju energiju na podsticanje negativnih osjećanja i pesimiziranje vlastitog života. Dajte sebi priliku da ŽIVITE ONAKO KAKO ŽELITE i što prije se ”pretplatite” na doživljavanje pozitivnih emocija. I, zapamtite, sve je na vama i vašem izboru. Zato, nemojte se samo truditi da živite, već postanite sam ŽIVOT.

Do sljedećeg članka, srdačni pozdravi,

Selman Repišti i Ilda Imamović,

ispred tima PP

 

Seven tips for fulfilled life

  1. First of all, love yourself. Love all your positive personality traits as well as the negative side of your personality! You should accept your traits you are not satisfied with, and try to work on them in order to make positive outcomes and improvements.
  2. Second, show to yourself how much love you give to yourself. Do something for your well-being. Don’t be lazy while working on your own happiness!
  3. Be full of gratitude. Remember all people who helped and supported you. Tell them how grateful are you.
  4. Feel free to express your deep feelings and to share them with others.
  5. Do not hesitate while asking other people for help! Social support is one of the crucial factors of mental health, optimism, and life satisfaction.
  6. Be flexible and creative. Don’t be rigid or conservative. Every day, try to put some new things in your life. This will diminish your depression and improve your mood.
  7. Finally, try to transfer your charisma to other people. Teach them how to make their lives meaningful and purposeful.

Selman Repisti & Ilda Imamovic,

positive psychologists

 

VOLJENI ILI SHVAĆENI?

Dragi čitaoci,

Pitanje za sve vas: Kada biste mogli birati, da li biste odabrali da budete VOLJENI ili SHVAĆENI od strane drugih?

Osjećaj nevoljenosti vezuje se uz depresiju, a osjećaj nerazumijevanja i neshvatanja našeg gledišta, situacije ili stanja u kojima se nalazimo dovodi do osjećaja da drugi nikada neće moći saosjećati s nama (što, opet, vodi našem ubjeđenju da nam neće pomoći niti nas podržati, a u konačnici završava stanjem bespomoćnosti). Dakle, i neshvaćenost je povezana sa depresijom i tjekobom.

Osjećaj voljenosti dobar je preduslov optimizma, zadovoljstva sobom i životom, te percipiranja života kao nečega što je smisleno i svrhovito.

Osjećaj shvaćenosti je povezan sa percipiranom i očekivanom socijalnom podrškom, te doživljavanjem svijeta kao sigurnog mjesta, a ljudi kao emocionalno toplih, altruističnih, požrtvovanih i empatičnih.

Dva savjeta: dozvolite drugima da vas vole i  razumiju. To nije znak vaše slabosti, već prilika za druge da vam pokažu koliko im je stalo do vas! Također, dajte im do znanja da ih volite i shvatate njihovu žvotnu situaciju – učinite da se osjećaju bitni nekome (u ovom slučaju, vama) i da  shvate kako nisu sami na svijetu.

Dakle, voljeni ili shvaćeni, pitanje je sad!

Selman Repišti  i Ilda Imamović,

ispred tima Pozitivne psihologije