Author: pozitivnapsihologija

JUGOAZIJA

”Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.”

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

Ti, koja si o Indiji prozborila njom samom: Omaž Vesni Krmpotić (1932–2018)

Tog trenutka je Šiva, svjetski prosjak milostivog pogleda, još jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvorišta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepuštena točku dharme, prežvakavala još jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana, otišla nam je Vesna…

Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ”ne ište ništa osim pjesme” i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, otišla s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se duša preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka.

Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom što ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar.

Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono suštoliko, nepredstavljivo.

Hindustan je našoj pjesnikinji bilo prapočivalište i željeno posljednje odredište, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja.

Zato, zbogom Vesna, i neka Ti je (a znam da jeste) laka onozemaljska Indija.

Selman Repišti,

7. 9. 2018.

Der Spiegel

Ogledalo,

Kada si me zadnji put pogledalo?

Šta li si, onda, jasno ugledalo?

 

Nije tvoje pravo lice to što sam vidjelo,

nit’ ispeglano, preda mnom sređeno odijelo,

Zato ne pitaj za ono što ti se zacijelo ne bi svidjelo.

 

Ogledalo,

U šta si, ukočena radoznalosti, gledalo?

Čemu si se, zapravo, ugledati nadalo?

 

Nije pogled čist to što sam vidjelo,

nit’ biseri, dragulji, zlato žuto, bijelo,

Nego što ti se nikako, ama baš nikako, ne bi svidjelo.

 

Selman Repišti,

19. 6. 2018.

 

 

A self-help weapon to fight depressive thoughts

Of course, depression is a very frequent psychological disorder which can have a debilitating effect on your everyday life. However, there is some good news! It can be successfully treated with the help of clinical psychologists, psychiatrists, and psychotherapists. Moreover, you can help yourself by using various psychological techniques. One of them is related to mental restructuration. Are you ready for change?

Please, choose to work on changing your own pattern of thinking. Negative thoughts look just like these ones: ”I am a completely unsuccessful person”, ”I will never achieve something important to me”, ”I feel totally helpless”, ”I am not a self-confident person at all”, ”Nobody loves me as I am”, ”Nobody admires me”, ”Nobody understands me”, and so on, and so on…

Thus, you can work on reprogramming your brain. In other words, you can decrease your self-destructive mind activity. Let’s see how… First of all, there does not exist a person who is unsuccessful in the all domains of life. Furthermore, there is no such a person whose self-confidence equals to zero. Hence, you are successful whilst doing at least some things and you are a self-confident person whilst interacting with at least some people. In addition, there is always someone who loves us (sometimes we do not know it and have to find out who is that person or a group of people). Moreover, there are lots of individuals who are jealous of our behavior, clothing, personality traits, intelligence, etc. But they usually do not admit it (believe me or not, that is true!).

Therefore, your new (positive, healthy, and self-nourishing) thoughts can be as follows: ”I can make success if I put some effort in a situation”, ”I am a person who works on building my self-confidence and self-esteem”, ”I know that some people admire my skills, competencies, charisma, or how I look like in their eyes”, ”I cannot make all people love me. Instead, I can be happy because I know that my family and my friends have positive emotions toward me”, ”People similar to me can understand me. This insight is sufficient for me because I think in a realistic way”.

Thus, your thoughts should be optimistic, realistic, and self-explanatory (i.e. logical). We cannot expect of everybody to accept our personality traits, approve our behavior, love us, or understand our inner psychological states. And you can think of yourselves in positive terms. It is free of charge and is very beneficial for your mental health as well as for meeting your short- and long-term goals.

Depression mostly relies on negative thoughts and the best way to attack it is to start with making your patterns of thinking open to positive influences from inside (subconscious and conscious part of your personality) and from outside (social environment).

Selman Repišti,

January 27, 2018

Arabija – kasom jednogrbe deve

Prepuštajte se samo vjetrovima koji vas mogu odvesti daleko, predaleko… i još dalje. Poglede štedite i poklanjajte ih samo poljima koja su široka… i koja se još šire, dostižući apsolutne dimenzije. Kako ćete znati koja su koja? Ako im ne vidite kraja ni svršetka, vaš odabir je onaj pravi. Uvijek namignite morima koja vam se uspiju predstaviti kao okeani… Tako ćete rasti, razraštavati se, granati… Možda ćete se, uzgred, rastajati sa nekim dijelovima sebe ili svoje prošlosti… Ali, sve strastvenije ćete se zaljubljivati u vrhunsku igru balerine Zemlje, dok će vas jezgra ove planete, šaljući vam dobro znane poljupce gravitacije, sve jače privlačiti sebi.

Arabija je durbin, kroz koji nazirete siluete mainstream i Dalekog Istoka. Pobožni Hindusi su ovdje obično izvođači svih mogućih radova, čineći ”prvu liniju” u realizaciji brutalno zahtjevnih arhitektonskih i građevinskih poduhvata. Snalažljivi Pakistanci su vozači i dogovarači prevoza, a pristupaju vam nekom od varijacija sljedeće iluminacije: ”Šta je prvo što stranac treba imati u nepoznatoj zemlji? Prijatelja, znači, mene.” Bezbrižni Filipinci pokušavaju imitirati uzuse afroameričkog geta, a međusobno se oslovljavaju riječju ”kabayan” – ”zemljak”. I bude im iskreno drago kada ugledaju ”svoga” i ”svoju”. Naš durbin se ponekad okrene i prema srcolikom crnom kontinentu. Nevino nasmijani Afrikanci predano čuvaju stambene jedinice bezbrižnih petro-bogatuna, trudeći se biti uvijek na usluzi. Skupa s  Indijcima, posvećeni su i održavanju parkova koji, svi do jednog, izgledaju kao fatamorganične oaze. Ne poput onih u nemilosrdno toplom zagrljaju  dobrodošlice pustinje, već oaza uguranih među mozaične uzorke pločica, betona i asfalta. Svi ovi narodi u Arabiji vide Bliski Zapad. Njihove busole štimaju se u pravcu obećane zemlje. A Ujedinjeni Arapski Emirati su, bezmalo, Sjedinjene Američke Države Istoka.

No, Azijski južnjak i jugoistočnjak nerado se odriče svojih duboko ukorijenjenih navika održavanja higijene po gradskim i dogradskim ulicama, te ritualnog izbacivanja plućnog sekreta na te iste ulice i trotoare. Nerijedak prizor je češljanje tek oprane kose i dovođenje u red crnih, gustih brkova, bilo u hodu, bilo na nekom autobuskom stajalištu. U lavaboima javnih WC-a može se, katkad, naći šareni splet ribljih iznutrica. U drugim prilikama, u ”piš-kaki” kabinama, (jugo)istočnoazijske novopridošlice prepuštaju se užitku tuširanja. Ali, trebalo bi im progledati kroz prste, budući da su im daleki preci bili začetnici jedne od najimpozantnijih renesansi: one orijentalne. Zadivljujuće je i kako se pribrano snalaze u svim zamislivim i nezamislivim gužvama i prilikama, ma kako one bile zamršene ili nedovoljno jasne na bilo koji drugi način. Oni vole biti što više pod nebom i među neprestano cirkulirajućim svijetom. Pošto su pod krovom i u srcu Svijeta, konačno mogu biti dio Svega.

Arapski vjetar ne odlazi iz gulfa (Persijskog ili Arapskog zaliva, kako ga ko nazivao…). Ali vjetrovi s Istoka neprestance naviru i ostaju da kruže ovim istim zalivom. Zapadnjaci, raskalašno i onako dionizijski, obično krstare brodicama, čamcima i jedrenjacima, posmatrajući sa sigurne distance šta se to zbiva na pjeskovitom potkontinentu. Prizivajući i oživljavajući lutalačko-voajerski, tj. darvinistički duh, ponovo se pokušavaju igrati kolonizatora. I čini se da im to prija… Postoji, dakako, i ona grupa bivših konkvistadora koji su posljednjih par decenija nešto evoluirali i prihvatili lokalne običaje domorodaca ovog potkontinenta. Oni su obično na kopnu, ali je zanimljivo da se povremeno prepuštaju impulsu kretanja prema obalnim područjima.

Riječ-dvije o Arapima? Za razliku od drugih pripadnika dugačkog južnog pojasa Azije, po stasu su izuzetno visoki, a po temperamentu opušteni i umjereni. Pokazuju onoliko interesovanja za radoznalog došljaka, koliko je to primjereno odnosu dva stranca koji su par zajedničkih sekundi svojih života proveli u nekoj tački što je opisuju koordinate javnog prostora. Arapi su tihi i blagi, a gestikulacija im je svedena tako da nipošto ne narušava lični prostor uznemireno-iscrpljenih dođoša-lutalica. U prepoznatljivim bijelim haljinama, izgledaju kao da lebde, poput duhova. Prema tome, njihova pojavnost prije je pristojno odsustvo nego objektivno, dosadno prisustvo.

I, umalo da zaboravim debeli pustinjski ćilim kojim je prekriven pljosnati, široki patos sedlolikog Arapskog kopna. Pustinja više nije nužno zlo i konkretno ovaploćenje fraze in the middle of nowhere. Ona je sve slabije i rjeđe dostupna zjenicama posjetilaca, pa postaje još mističnija nego što je bila. Ovdje se, danas, za pustinjom traga … Ne bježi se od nje, kao što je to nekoć bio slučaj. Traganje je tim veće što smo davnije posmatrali TV reportaže s ekspedicija pjeskovitim predjelima bliske Azije i mediteranske Afrike, te što su snimci bili mutniji (a naročito ako su bili porizvod crnobijele tehnike videoprenosa). Pustinju doživljavam ne kao prokletstvo, prazninu i divljinu, već kao izazov, iskušenje i neobičnu priliku koja mi se ukazala. Prigodu da svjedočim raskošnom (a u isto vrijeme tako jednostavnom) braku vječnoplavog svoda sa njenim uporno žutim licem. Obrazom, izbrazdanim vajarskim djelima boga Eola. Dinama, koje je ovaj veliki skulptor pravio po uzoru na grbe ”pustinjskih lađa”.

Selman Repišti

14. 1. 2018.

Azija: Oaza iza devet žutih zastora

١

Karavaneći ka Istoku, izgleda vam kao da se polako truckate ka Početku. Ova s juga osunčana gromada, čini se da baca masnu bakrenu sjenku na gole obline ostatka globusa. Sudar sa Azijom sušta je suprotnost kaskadnom susretu sa Evropom. Hiperkurtoazičnost zapadnog rukoljuba postiđeno ustukne pred pijetetnim naklonom Istoka. Žuti kontinent se, za razliku od zelenog, otkrije odjednom. Zaskoči nas na prepad. Onaj zeleni se učtivo pozdravi i odmah korakne unazad, nakon isto tako kulturnog odzdravljanja. Potom nas pusti da ga otkrivamo natenane, demokratski nam prepuštajući da napravimo izbor: koliko i na koji način (i da li uopšte) želimo da mu se približimo. Čini se da se Azija, naprotiv, trudi da zakorači prema nama. Isto tako se čini da je ovaj korak nemoguće izbjeći.

٢

Arabiju doživljavam kao šahovsku ploču čije crne i bijele figure, uprkos nanosima nekog stranog i nepoznatog pješčanog praha, uspijevaju odigravati partije po dobro uhodanim, ustaljenim pravilima. Žućkasto-narandžasti brežuljci i dalje nas mogu podsjećati na motive kadrova ”onih starih” reportaža tragova života u pustinji. No, postaje sve teže i teže ostavljati tragove u pijesku… Sada prolazite neprimijećeni, hitajući da pređete ulicu po gumenoj površini užeglog asfalta. Imate utisak kao da izbjegavate sunovrat u grotlo pakla, koje vam se upravo otvara pod nogama.

٣

Indija je u međuvremenu postala nekako bliža. Time je i njena ekstatično-eterična energija  poprimila ovostrani, materijalni oblik. Ali, ona je i dalje nedovoljno obnaženi brilijant, kroz koji je još moguće zaviriti u trenutak teatralnog dodira usana Surje i Čandre. Tamo, gdje sve zamislive i nezamislive nijanse odjeće i kože uplivavaju jedna u drugu…

Indiji molitve nisu uslišene, ali za razliku od dobrog dijela ostatka svijeta, ona i dalje pada ničice pred obožavanim spasiteljima. Njen duh nije izgubio svoju čistotu, ponosno pokazujući vlastitu blistavost i prozirnost, poput prirodnog, gorskog kristala.

٤

Azijom se ne hoda uspravnih leđa i podignutog nosa. Pristojno, ali primjetno pognuti, trebate joj odati počast za sve svjetove koje je izlegla prethodnih milenijuma. Uprkos svojoj starosti, Azija je poletna, dinamična i plodna: kontinent dovoljno velik da ugosti kako ovozemaljsko, tako i inozemaljsko. Iznova se rađajući, ne prestaje da se umnožava, reinkarnirajući prethodne životne forme u nove primjere evolucije.

٥

Pridružujem se onima koji su davno uočili da faunu Istoka zacijelo odlikuju antropomorfne osobine. Miš je sitan, ali kako bi to ovdje mogli reći, sposoban da od masivne planine napravi švicarski sir. Slonove krasi mudrost kakvog prosvijetljenog jogija, te zaštitnički refleks prema onima u nevolji i potrebi. Majmunima se pripisuje prirodna sklonost bratimljenja sa raznim vrstama dvonožnih i četvoronožnih bića. Zmije su pak simbol vrludanja i vagabundisanja prostranstvima poštenja, istinoljubivosti i umjerenosti.

٦

Za jugoistočnu Aziju se bez trunke sumnje može tvrditi da više plovi po svojim vodenim žilama i pluta po morskim pejzažima, nego što biva milovana njihovim plavozelenim dlanovima. Dok ovaj kontinent pruža svoj jugozapadni ekstremitet prema lebdećem ognju, jugoistočni mu se hladi u Talesovom prapočelu, vodi. Ako, nezasiti nove kulture, odemo još istočnije, bićemo u prilici da svjedočimo mnogobrojim ukazanjima socijalne geometrije. Mnogostrukost se, ondje, prirodno posloži u prepoznatljive oblike, da bi u zenitu dostigla Japanu svojstvenu tačku singularnosti. Crveno, savršeno okruglo sunce, pristojno se upakuje u dimenzije svog centra. Područje apsolutne gustine i toplote.

٧

Ako se dvoje kreću istom brzinom, s tim da jedan krene sa Bliskog Zapada, a drugi s Dalekog Istoka, tačka u kojoj će se sresti biće mjesto najviše pogođeno fenomenom širenja vremena. U ovakvom mjestu (po svim prilikama, težišnoj tački indijskog potkontinenta), vrijeme prestaje biti relevantno i pogled na sat postaje samo stvar dobre volje njegovog vlasnika. Kako se udaljavamo lijevo ili desno od ovakve tačke, efekat temporalne dilatacije postupno slabi.  Na kraju se promptnost ostrvskog dodatka Dalekog Istoka poklopi sa novovjekovnom užurbanošću sjeverozapadnih leđa zelenog kontinenta.

٨

Susret sa žutim kontinentom počinje i završava udahom. Isključivo kroz nos. Prvi put napunimo pluća vlažno-ljepljivim zrakom, otežanog mješavinom spravljenom od mirisa u čudnim omjerima. Posljednji put udahnemo da bismo zrakom jednako sladunjavo začinjenim kao i prije (na koji smo u međuvremenu svikli) vječno natopili svoje suhe nozdrve.

٩

Sibirski turban navučen je tako da prekriva obrve žutog kontinenta. Kako ipak ne zaklanja vidno polje Azije, njene oči ostaju uvijek na vama. Čak i kada se (što nije nimalo rijedak scenario) naizgled nepovratno izgubite u njenim lavirintima. Azija vam, zapravo, dozvoljava da pronađete svoje ”ja”, i to onda kada se, putem, negdje i nekako zagubi vaš dosadašnji ”ego”. Čim se to dogodi, shvatite da vas je Azija itekako dobro poznavala i prije nego što ste kročili na njeno tlo.

 

Selman Repišti,

5. 1. 2018.