Dr. Nikolina Jovanović je po struci psihijatrica koja se bavi i kliničkim i istraživačkim radom. Godine 2002. diplomirala je medicinu na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je također doktorirala i specijalizirala psihijatriju (oboje 2010. godine). Od 2015. godine zaposlena je na Sveučilištu Queen Mary u Londonu. Područja rada dr. Jovanović su perinatalna psihijatrija i psihosocijalne intervencije.
SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?
NJ: Radim u perinatalnoj psihijatriji koja je relativno novo specijalističko područje. Zadnjih nekoliko godina britanska vlada ulaže značajna sredstva kako bi sve trudnice i majke koje imaju psihičke smetnje dobile odgovarajuću skrb. Izvještaj kojeg je 2014. godine objavio London School of Economics je jasno pokazao da je to puno isplativije nego da ove žene ostanu neliječene tijekom npr. postporođajne depresije ili psihoze. Naime, neliječene psihičke bolesti majke tijekom trudnoće i ranog razvoja djeteta ostavljaju teške dugoročne posljedice na zdravlje majki, djece i šire obitelji. Jako sam sretna što mogu biti dio te priče u Engleskoj jer mislim da se trenutno tu postavljaju standardi koji će se proširiti globalno. Važan dio mog rada je prevencija i pomaganje roditeljima (i djeci) da prekinu transgeneracijske cikluse i traume. Moj klinički i istraživački rad su usko povezani, trenutno radim na istraživanjima o perinatalnom mentalnom zdravlju manjinskih skupina u društvu, psihoterapiji i psihosocijalnom liječenju. Zanima me i terapijski potencijal (bolničke) arhitekture.
SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?
NJ: Dobar primjer je projekt kojeg upravo završavamo, radi se o velikom projektu financiranom od strane Europske komisije, pod nazivom IMPULSE, kojim smo željeli, i vjerujem uspjeli, unaprijediti liječenje osoba oboljelih od psihotičnih poremećaja. Projekt se odvija u pet zemalja na Balkanu gdje je još uvijek dominantna paradigma liječenja ovih osoba farmakoterapija dostupna u bolničkim uvjetima. U skopu projekta IMPULSE smo kliničare obučili za psihosocijalno liječenje kako bi u konačnici pristup oboljelim osobama bio holistički. Reakcije pacijenata, njihovih obitelji, psihijatara, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara i drugog osoblja su jako pozitivne. Puno truda je uloženo u održivost ovog psihosocijalnog pristupa u liječenju i nakon završetka projekta. Posebno me veseli što je projekt iznjedrio grupu od tridesetak izuzetno stručnih i kompetentnih istraživača na području mentalnog zdravlja od kojih možemo očekivati velike stvari u budućnosti.
SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?
NJ: Sad kad razišljam o tome, čini mi se da su prepreke bile ‘vanjske’ i ‘unutrašnje’. Službeni eduacijski programi koji bili dostupni u Hrvatskoj u moje vrijeme su bili dosta rigidni i zastarjeli, pa sam se trudila dodatno educirati iz tema koje su me zanimale u Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u. Bilo je tu puno lutanja, isprobavanja, improvizacije s moje strane… I puno toga me zanimalo zbog čega mi je trebalo dosta dugo vremena dok nisam našla područje u kojem se osjećam da mogu raditi produktivno i kreativno.
SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, naučnicima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?
NJ: Tijekom specijalizacije i doktorata sam imala odlične mentore u Zagrebu, profesoricu Vesnu Medved, primarijus Vlastu Štalekar, profesora Ljubomira Hotujca i profesora Vladu Jukića. Od njih sam puno naučila o psihijatriji, vođenju timova i organizaciji rada. Na doktoratu mi je komentor bio pokojni profesor Andrej Marušič iz Slovenije od kojeg sam puno naučila o metodologiji znanstvenih istraživanja. Profesor Norman Sartorius je vječni uzor i inspiracija, imam priliku i dalje od njega učiti o istraživanjima, destigmatizaciji, pisanju znanstvenih radova i sl. Zadnjih godina vrlo uspješno surađujem sa profesoricom Tanjom Frančišković i drugim kolegama iz Rijeke. Još je niz kolega u Londonu, drugim europskim zemljama i u svijetu s kojima redovito kontaktiram, raspravljamo o dilemama i uspjesima, poslovnim i životnim. Inspiraciju i uzore nalazim i u ljudima i idejama izvan mog područja, pogotovo u umjetnosti, te društvenim i političkim znanostima.
SR: Šta biste, iz perspektive sada već iskusnog naučnika, savjetovali mladim istraživačima?
NJ: Mislim da je za mlade istraživače ključno što bolje se educirati iz metodologije znanstvenih istraživanja. Idealno bi bilo steći ovu edukaciju u sklopu poslijediplomskog studija i uz to pohoditi specijalizirane tečajeve iz pojedinih metoda (npr. kvalitativna istraživanja, meta-analiza i sl.). I drugo, dobro je čitati redovito znanstvene časopise i knjige iz svog i komplementarnih područja. Danas nije teško identificirati tko su top stručnjaci iz nekog područja i njihove knjige, webinari i intervjui su lako dostupni. Treba učiti od najboljih.
SR: Šta biste, iz perspektive dugogodišnjeg kliničara, savjetovali mladim psihijatrima ili polaznicima specijalizacija iz ove oblasti?
NJ: Dugo sam radila na temama relevantnim za mlade psihijatre u sklopu Europske psihijatrijske asocijacije (EPA). Puno je tu pitanja koja su još uvijek otvorena, ali ima nešto što je potencijalno rješenje za više problema… Mislim da je jako važno da svaki specijalizant i specijalizantica psihijatrije završi akreditiranu edukaciju iz psihoterapije. To je nešto što specijalistički programi u većini europskih zemalja ne nude, nego se treba upisati paralelno uz specijalizaciju i platiti iz vlastitih sredstava. Zahtjevno je i vremenski i financijski, ali jamči rad na sebi, holistički pristup dijagnosticiranju i liječenju naših bolesnika, i prevenciju sindroma sagorijevanja kod zdravstvenog osoblja (engl. burnout). Mislim da je to daleko najbolja investicija koju psihijatri, psihijatrice i srodni stručnjaci mogu napraviti u svom profesionalnom životu.
SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?
NJ: Tijekom 2020-21. mi je plan preživjeti jer je stvarno teško balansirati između posla i obitelji tijekom pandemije. Mislim da su mi pandemija i sve što smo prošli kao obitelj i šira zajednica pomogli da osvijestim prioritete u životu. Profesionalno imam nekoliko ideja koje bih svakako htjela ostvariti u narednim godinama i, što je vjerojatno najbolje, mislim da sam puno kreativnija nego ranije kad razmišljam o njihovoj realizaciji. Tu ću stati jer sam također naučila da je nezahvalno previše planirati…
Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi u pogledu profesionalnog i/ili svakodnevnog života.
Razgovarao: Selman Repišti Podgorica – London, 16. 7. 2021.