Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.
Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?
Profesor: Ne, ne, ne… Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.
Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?
Profesor: Vid’te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i… eto doktorata. A poslije, je l’ te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.
Mula: Jeste li napisali neku knjigu?
Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.
Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?
Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ”znanost”, to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ”nauku”, e to je nešto onako općepoznato.
Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?
Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.
Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?
Profesor: Vid’te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l’ te? Ovo su one… kako se to zove… bijele laži, što se ono kaže u narodu…
Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?
Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.
Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?
Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.
Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?
Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.
Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?
Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.
Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?
Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.
Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?
Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.
Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.
Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al’ ćemo se valjda nekako dogovoriti.
Selman Repišti,
18. 6. 2017.