Pozitivna psihologija

Čilska šalitra

Čujem da provodi predvečerja u društvu pune flaše domaćeg crvenog vina. I u razgovoru sa ženom, omanjom kućanicom čiji pogled se nevješto probija kroz debela stakla okruglih naočala, sada već poluispijenu flašu i gradaciju gašenja dnevnog svjetla između građanskog i astronomskog sumraka.

Žena je ovdje statista sa ugovorom na neodređeno, komad namještaja, neko ko je od poodavno ništa drugo do jedno veliko, ontološko uho. Slušni aparat, koji uvijek pažljivo natakne, kao što je nekada majčine naušnice, svjedok je postojanja ovog ultrauha.

Vino je ukusa crnog, panonskog grožđa, a ravnica, u naletu Božjeg jeda bačena negdje u zagrebačko zaleđe, već miriše na ovogodišnju jesen. I Ivan se sjeća. Svake predvečeri iznova. Imao je 17 godina kada se slučajno zadesio u tijesnom šatoru sa desetak godina starijim parom. Kampovali su negdje u Titinoj Makarskoj. Zanu je, nekad oko tri ujutru, probudio inače nemiran mjehur. Potajno mu je tepala, nazivajući ga prednjom pi*kom. S godinama je naučila da jasno razlikuje ovaj od pravog svraba. Prvi je mogao biti uvod u drugi, ako se dovoljno posveti kontemplaciji o njemu. Mogla ga je dovesti tamo gdje treba. Kako bi došla do izlaza iz šatora, morala je preskočiti Ivana. Bila je mala i nije čudno što se očešala o njegov (za njega još nedovoljno poznat) ponos. Odmah je primijetila: ”Od tebe će, bome, biti nešto vel’ko.” On se, kao da je čuo u sebi izgovoreno proročanstvo, probudio, postao svjestan spontane, noćne erekcije, prekrivši genitalije jednom, a oči drugom rukom. Tik prije njegove intervencije, pogledi su im se prikovali jedan za drugi. Nastavio je spavati, a ona je ispraznila svoju bešiku. I bilo joj je ugodno, ugodnije nego prije.

Sljedećih dana, Ivan nikako nije mogao izbaciti iz glave misao o tome da je ona učiteljica. I Zana se vraćala na taj detalj o sebi. Nijedno nije znalo zašto. Najednom je, jutro uoči povratka u Visoko, njen muž bio nekim poslom odsutan na dva-tri sata. Oblačila se u šatoru. Željela je da neko naiđe. U isto vrijeme, nesvjesno se ubadala noktom kažiprsta u stomak. Naišao je Ivan. Začuđen. U očima mu se jasno ocrtavalo iznenađenje i neka nevina nada. Zana je opet pomislila da je učiteljica. On je to i izgovorio: ”Hoćeš li me naučiti?” Zbog onoga što je uslijedilo i potrajalo dobrih 12 godina, Ivan je gotovo opsesivno tražio savjet od obične flaše, premda domaćeg crvenog, a opet samo vina.

Sarajevo, novembra 1985. godine. Predratni studentski dom. Ivan joj prilazi s leđa, dok ona nad kadom pere svoju improvizovanu odjeću. Odjeća je podsjeća na majku, koja je vrebala svaki trebutak kada bi se Zana zadesila pred jednim jedinim kućnim ogledalom. Govorila bi joj, bez trunke kajanja u svom zajedljivom, sitnom glasu: ”Ti misliš da si lijepa. Izbij si tu misao iz glave”. Dodala bi primjedbu o tome koju odjeću njena kćerka smije, a koju ni pod koju cijenu ne smije pronosati svojom kasabom. Ulazi joj. Osjeća ga sve do mozga. Uvijek se iznenadi. I uvijek ga želi. Do kraja. U pauzama mu pomaže da savlada osnove voćarstva i vinogradarstva. Upisao Poljoprivredu. Ne s namjerom da je završi.

I nanovo Sarajevo, poznog proljeća 1986. godine. Mirsadi treba pet minuta da dođe do njegove sobe. Ne gubi vrijeme na oblačenje. Trči mu gola. Kuca jednom, a nakon što on ne otvara, ulazi sa dvije riječi. Izvini i izvoli. On se ne buni. Tražen je. Mirsadi nije prvi put. Sa prve strane ploče navija Štulićev glas. Oboje su prespavali još jedan ispit. Mirsada nije jedina. Postoji nepisana lista čekanja na noćne posjete. Pričalo se da je imao stila. Jugoslovenski rok je pratio one koje su tiho uzdisale. Nešto bučnijim posjetiteljkama puštao je šapat nekog instrumentala. Petkom oko pet, dolaze Zana i jedan poveći ruksak. Oboje na vikend. Sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I tako svaki vikend, ljetovanje, pa vikend, pa zimovanje. Zimovanje na moru. Zaokruže mjesec, rastanu se negdje na pola puta, tješeći se da Visoko nije toliko daleko od Sarajeva. U međuvremenu, oboje slušaju drugu stranu one iste ploče, tražeći mjesto u Štulićevoj poetici.

Još jednom Sarajevo, duboka jesen 1991. godine. Ivan se boji rata, odlazi u Hrvatsku. I ona ga se plaši, ali nema gdje otići. Tako se (doduše glumeći) bojala njegovog, a on je tješio riječima kako je i ”ku*ac meso … nema kosti … neće te ubosti”. Nakon njegovog iznenadnog odlaska, tutanj granate, odsjaj tuđe kame i preciznost po ko zna kojeg snajpera ostali su u pozadini. S one strane velike pozornice. Nije se obazirala na opasnost. Čekala je da se nešto desi. Susret ili smrt.

Te je godine zadocnio posljednji snijeg i okopnio tek u maju. S prvim žuborom vode, stigla je vijest da je Ivan povukao neke veze i da Zana samo treba dati zeleno svjetlo. Neko bi je dovezao do Rumunije, gdje bi se sastali i otišli zajedno u svijet. Odlučila je napraviti rez. Ovdje se završava i njen dnevnik. Tačno petnaest godina kasnije, počela je osjećati onaj isti svrab u predjelu mjehura. Nije jenjavao i ovaj put je bio neprijatan. Prošlo je još pet godina i negdje oko tri poslije ponoći, u sparnoj avgustovskoj večeri, muž se probudio sa erekcijom, a nju zatekao u lokvi krvi. Te noći se, prije nego što je utonula u san iz kojeg se više neće probuditi na ovom svijetu, molila za svoj oprost. Ne zna da li ga je dobila.

Burkini

Slagao sam. Vidjeli su se još jednom. Na sahrani njene majke. Nisu razgovarali, samo joj je izjavio saučešće. Primijetila je da se iskrivio, smršao, podobro osijedio i da hoda jako sporo. Trudila se da ostane suzdržana. Isto popodne, počeli su se javljati simptomi kancera. Mogla je napipati neku masu loptastog oblika u donjem abdomenu. Odlučila je da je treba ignorisati. Nekada joj se, u sanjivom bunilu, činilo da nosi njegovo dijete. Ni trenutka nije pomislila da ga abortira. Budila se, polako shvatajući šta se dešava. ”Od njega je”, mislila je, ”makar to bilo i nešto što bi joj naudilo.” Držala se tako kao da je sve uredu. Gordo i arogantno, po običaju.

Svakog ljeta, imala je osjećaj da joj neko želi nauditi. Njoj i bebi. Imala je naviku šarmirati sve muškarce koji su, makar slučajno, ukrstili korak s njenim. Šarm je sada iščilio, a od njega ostala samo olupina na njenom licu – blagi, iznureni osmijeh kakav viđamo u horor filmovima, pred sveopšti pokolj koji podmuklo visi u zraku. Neizostavan dio njene opreme za more – crnobijeli ili tamnoplavi bikini zamijenila je jednodijelnim, po mišljenju većine (i nje same) neprivlačnim kupaćim kostimom.

Jedino njemu je dopuštala da je uzme onako kako on želi. Inače, grozila se odnosa sprijeda, budući da je njen ujak (koji je umro na sličan način poput njenog), negdje kada je navršila šesnaestu godinu, iskoristio priliku i uletio joj u sobu. Hvatajući je lijevom rukom za desnu dojku, a kažiprstom druge pritišćući donji dio njenog stomaka, dudlao je komunističku ”Drinu” i proizvodio neke čudne zvuke. Nešto između mljackanja, kašljucanja i otpuhivanja. Radio je nemilosrdno žvakao neku pjesmu s Opatijskog festivala, za koju je Zanina mama izjavila da je po njenoj volji i ukusu. Otada je Zana izgubila svako povjerenje u starije muškarce, kako je govorila, ”one koji bi joj mogli biti nešto kao otac”. I otada se gnušala svakog intimnog odnosa. Njen muž i Ivan imali su posebne povlastice, zadobivši teško stečeno povjerenje, prvi od njenog struka do koljena, a drugi od tjemena i sve do tabana.

Na sahrani njene majke lila je kiša. Zana se sjetila one pjesme s Opatijskog festivala. Neko je nekog čekao na kiši. I onda je onaj koji je to sve vidio komponovao pjesmu. Pa se ispostavilo da je pjesma pobjednička. Po stručnom sudu komunističkog žirija i jugoslovenske omladine. Njen sprovod izgledao je potpuno drugačije. Praćen orkestrom čuđenja i tišine. Jedino se iz daljine čuo svadbeni poklič krajiških grmalja. Zagrebački komad Panonije je, s druge strane, bio ravniji nego ikada. I, još jedna flaša bila je sravnjena sa svojim dnom.

Selman Repišti,
26-28. 8. 2016.