Premda sam psiholog, ovdje ću vas upoznati sa nekoliko svojih, dobro utemeljenih razmišljanja o ovoj oblasti i njenim ”nosiocima”.
Savremeni psiholog je malodušna, priprosta osoba, naročito na našim prostorima. Žene-psiholozi nerijetko traže da ih zovemo psihologinje ili psihološkinje. Bile bi još sretnije kada bi im neko prišio titulu doktorice ili doktorke. U pravilu, mi nismo doktori, osim ako zvanično ne doktoriramo. Inače, moderni psiholog je neobrazovana osoba: loše poznaje strane jezike (osim, možda, engleskog); slabo se razumije u medicinu; nije upoznat sa osnovnim pojmovima u filozofiji, niti sa djelima važnijih filozofa; pretjerano je uvjeren u svoje ”bezgranično” znanje; te smatra da je uvijek pozvan da da mišljenje o nekoj društvenoj ili političkoj temi (premda baš i nema pojma iz sociologije i politologije, a ruku na srce, ne poznaje dovoljno ni socijalnu psihologiju).
U većini slučajeva, između pojma psiholog i psihopata možete staviti znak jednakosti. Psiholozi nisu mnogo zainteresovani za naša osjećanja, oni ih ”profesionalizuju”, pretvaraju u predmet svoje struke i mjerenja. Zato, ako nam kažu: ”Kako ste? Izvinite, ovo je moja profesionalna deformacija da pitam kako ste ili kako se osjećate…”, znajmo da ih naši doživljaji i emocije uopšte ne zanimaju. Jednostavno, žele potaći sagovornika da s njima podijeli svoja negativna i samoporažavajuća razmišljanja i osjećanja, kako bi se oni (psiholozi) osjećali bolje (”Drugima je loše, meni je dobro, kako je njima”).
Većina naučnih članaka iz psihologije je dosadna. Ponavljaju se jedne te iste teme (to su najčešće: anksioznost, depresivnost, motivacija, školski uspjeh i socijalna podrška). Iznova i iznova se računaju korelacije (povezanost) između ovih varijabli, a neizostavna praksa je da se ispitaju polne razlike. Drugim riječima, razlike u rezultatima muškaraca i žena na nekoj od skala anksioznosti, depresivnosti, motivacije, socijalne podrške… Samo se pitam: šta ćemo kada iscrpimo sve ove teme, tj. kada više ne budemo mogli pisati radove, a da se ne ponavljamo. Slično, učimo ljude kako da žive i kako da budu zadovoljni životom. Ovdje ima ozbiljnih istraživanja i novih saznanja, međutim, pozitivna psihologija će se ”skončati” onako kako je i ”začeta”. Edukacijska (pedagoška) psihologija je oblast koja je nepotrebna, pod uslovom da imamo pedagogiju. Zato ne bi bilo loše da se sastane tim stručnjaka i da odluče ukinuti jednu od ove dvije oblasti. Isto tako, bojim se da će i psihologija ličnosti, inače moja uža oblast, uskoro biti na izdisaju. Organizacijska (poslovna) psihologija previše liči na menadžment i poslovnu ekonomiju, tako da bi u ovom slučaju trebalo razmisliti o jednoj oblasti koja objedinjuje sve pobrojane (navodno) različite discipline. Ekološka psihologija je, po meni, naveća glupost koju smo uspjeli izmisliti (za razliku od pedagoga, koji su nas davno nadmašili po svojim inventivnim potencijalima; o čemu možete pročitati u mom tekstu: ”Pedagogija – trnovit put do ‘pedalogije’ ”). Ekološka psihologija je disciplina koja proučava naš odnos s okolinom, ekološku svijest i slično. Poznato je da je ekologija biološka disciplina, al’ eto psiholozi su našli za shodno da i ovdje umiješaju prste.
Pravi psiholog će predano, pažljivo, savjesno i odgovorno proučavati i istraživati ono što je u domenu njegove discipline. Autentični psiholog je radoznao, objektivan i kritički sagledava problematiku koji treba prostudirati. Dakle, on se ne zatvara u ”suhe okvire akademizma”, već pravi korak izvan toga i pridružuje se stvarnom svijetu i realnom društvenom životu. Njemu je interesantan svaki socijalni fenomen, originalna ličnost i najbeznačajnija anomalija na koju naiđe. On teži sebi i drugima objasniti kako stvarno stoje stvari, kako život i socijalni odnosi zaista funkcionišu i slično. On se ne boji svijeta, nije ga strah niti mu je ispod nivoa razgovor sa prosjakom, prodavačem na pijaci, radnicom u trafici…
Nažalost, savremeni psiholog je intelektualni šminker, pokondireni pozer i nedodirljivi ”istraživač”. On je puritanac, odnosno akademski čistunac, koji teži ka tome da se što više izoluje od stvarnog svijeta, od prave psihologije. Zato je današnja psihologija, u stvari, elitistička disciplina, stjecište ”odabranih”.
Neki moderni psiholozi su krenuli nešto drugačijim (opet pogrešnim) putem. Žele slavu, popularnost, tj. redovno pojavljivanje u usmenim medijima… Da samo znate kako se pripremaju za ovu ”svetu misiju”, u kojoj će gledaocima-laicima prenijeti neku ”suštinsku” istinu… A evo i nekih od tih ”aksioma života” koje velikodušno dijele narodu:
”Znate, čovjek je društveno biće”.
”Bračni drugovi mogu, ali i ne moraju da se slažu jedno s drugim.”
”Neki ljudi vole da izlaze, a drugi su više povučeni. To je činjenica.”
”Ja, kako psiholog, smatram da su ove tehnologije otuđile ljude jedne od drugih.”
”Psihološki gledano, osoba je nekada sretna i vesela, a nekada tužna i nesretna.”
”Kao što se kaže, svijet trebamo gledati kroz ružičaste naočale”.
”Širite pozitivnu energiju oko sebe. To je ključ uspjeha.”
”Neki mladi su pasivni, znate, ali nađe se neko ko je i aktivan, znate…”
Dakle, svrha ovog članka jeste da potakne ljude da što manje vjeruju psiholozima, te da natjera psihologe da se malo ”trgnu” i zapitaju čime se to bave i da li to rade na pravi (socijalno-korektan) način. I sam nekada zapadnem u iskušenje da postupak u skladu sa ovim opisima, ali se isto tako potrudim da, putem samorefleksije i samokritičnosti, odgovorno i zdravorazumski nastavim vlastito ”psihologiziranje”. Do kada, ne znam, jer smatram da će profesija psihologa veoma brzo izgubiti svoju funkciju, ne nudeći ništa novo, niti zanimljivo.
Selman Repišti,
5. 11. 2015.
