pozitivnapsihologija | Pozitivna psihologija

Bosanskohercegovačka desetorka

Bosna i Hercegovina ima mnogo ljudi koji plijene svojim uspjesima, karakternim osobinama i kojima se svakodnevno divimo. Ponudićemo listu od deset osoba ovog profila, pa Vas molimo da odaberete onu osobu koja, po Vama, najbolje predstavlja našu domovinu:

1) Amel Tuka, atletičar

2) Marjan Mijajlović, sportski komentator

3) Abdulah Sidran, književnik

4) Damir Marjanović, genetičar

5) Džanan Musa, košarkaš

6) Razija Mujanović, košarkašica

7) Sabahudin Topalbećirević, sportski komentator

8) Senad Hadžifejzović, novinar

9) Nenad Veličković, književnik

10) Božo Vrećo, pjevač

JADI GOSPODINA RICHASSA

Tek što su se upalili ulični fenjeri, gospodin Richass je izašao iz svog dvoetažnog stana, kako bi se pridružio ovosedmičnoj sjedeljci kod prijatelja koji su stanovali dva bloka dalje.

Isprva je namjeravao zaustaviti taksi, međutim, noć je hipnotički usisala njegovu siluetu i odgurnula ga u nekom neodređenom pravcu. Nesvjestan toga, nekom silom je bio prinuđen pješice prevaliti planiranu razdaljinu. Odmah na sljedećem uglu, trenutno je dobio osjećaj da ga ista ona sila munjevito gura prema dolje. Padajući ravno na tvrdi pločnik, kroz misli mu je proletjelo jedno: „Je..te“ , dok je u drugom trenutku osvijestio da ga je neko uhvatio za podlakticu i spriječio neslani završetak ovog banalnog čina. Gospodin Richass prvo nije mogao doći sebi, potom se zagledao u čučeću spodobu ispod sebe, u isto vrijeme se žustro odgurnuvši u uspravni položaj.

Nakon što je otresao mikrogramske količine prašine sa svog kaputa, obratio se prosjaku sljedećim riječima:

„Mogao sam se pridići i sam. Ovako, ne gine mi hemijsko čišćenje.“

Prosjak ga je pogledao molećivo-boležljivim očima, izustivši nekoliko riječi između tri-četiri zuba koja su mu ostala u prednjoj vilici: „Oprostite gospodine, djelovao sam instinktivno. Bojao sam se da ćete se povrijediti.“

„Kako da se ovakav pojavim na večeri? Pobogu, tamo dolazi uglađena elita. Ti si kriv za sve!“ – grmio je gospodin Richass, šibajući pogledom ubogog siromaha.

„Ako nešto mogu nadoknaditi, gospodine…“ – tiho je rekao prosjak.

„Jesi li svjestan šta si uradio? Još ću pokupiti neku bolest. Samo mi je još to trebalo!“

„Gospodine, oprostite još jednom.“

Gospodin Richass je napravio polukružni zaokret, nekoliko sekundi čekao taksi i odmaglio u planiranom smjeru. Pri izlasku iz vozila, taksisti je gurnuo sitniš u ruku, ne pozdravljajući se, promrmljavši nešto poput: „Žurim, ko si ti, da ti polažem račune.“

Prijatelji su ga dočekali srdačno, uz gromoglasne ovacije koje su ličile na roktanje divljeg svaštojeda. Time su najavili i dobar objed, raskošnu omamljenost čulnim užicima i veče kojem se ne vidi kraja i konca. Richass je uzvratio očekivanim kezom, obasjavajući salon odsjajem svoje nove zubne garniture. Ipak, nije se osjećao pretjerano dobro. Imao je utisak da ga obuzima neka iznenadna influenca. „Ali, kako?“, razmišljao je, „Unosim kvalitetne namirnice, redovno vježbam u svojoj kućnoj teretani. Dobro, povremeno štogod zapalim, mada i ovdje koristim kvalitetan, probran duhan.“ (…)

Gosti su već otvarali četvrtu flašu Caberneta Sauvignona, međutim, Richassu je bio sve manje do slavlja. Njegova košulja bila je natopljena znojem, a po vratu mu se pojavio nekakav sitni osip roze boje. „Tako je to kada ti sirotinja pomaže da ustaneš. Trebali su ih istrijebiti na vrijeme, sa psima su bili mnogo efikasniji.“ – nastavljao je monolog gospodin Richass, pokušavajući da ublaži ono što ga je pogodilo.

Najednom, Richass je uspio uhvatiti prodornu zabrinutost profesionalnog pogleda iza dr Spectorovih pozlaćenih naočala. Dr Spector je, naime, radio u Kraljevskoj bolnici, na odjelu za kardiovaskularne bolesti. Liječio je diplomate, ministre, direktore banaka, top menadžere, te njihovu djecu, unuke i sve one koji su bili reprezentativni uzorak probranih građana, a koji su imali status hinduističke najviše kaste, društva nedodirljivih. Naravno, on se vrlo dobro razumio i u dermatološke bolesti, a kako i ne bi, kada mu je bilo dostupno najbolje obrazovanje, plaćeno vrtoglavim sumama, kojih u domu Spectorovih nikada nije manjkalo.

„Primjećujem da se ne osjećaš dobro.“ – obratio mu se dr Spector, trudeći se djelovati prisebno i odgovorno.

„Ne znam šta mi je. Samo znam da mi je to nešto neko prenio.“ – ogorčeno i sjetno je odvratio gospodin Richass, razmišljajući da li da spomene kako je imao bliski kontakt sa prosjakom.

„Pretpostavljaš li ko ti je to mogao prenijeti?” – doktor Spector je pokušavao nastaviti razgovor, dok je diskretno odmicao svoju stolicu od potencijalno zaraznog pacijenta.

„Negdje na ulici. Nisam siguran.“ – Richass je osjećao kako ga sve više obliva znoj, dok mu je u isto vrijeme lice poprimalo tamniju nijansu crvene boje.

„Moraš što prije otići ljekaru specijalisti. Oni će znati najbolje.“

Dr Spector nije više mogao izdržati u prisustvu kontaminiranog prijatelja. Počeo se meškoljiti na stolici, tobože nešto je htio uraditi ali se ne može sjetiti šta. Potom je ustao i pridružio se polurazgolićenoj dami koja je nesebično pokazivala ornamentiku svog zamamnog poprsja.

Nedugo zatim, uzvanice su, kao da su unaprijed dogovorile redoslijed napuštanja zabave, uzimale svoje stvari i napuštale slavlje. Prvo je otišao dr. Spector, trudeći se da prikrije evidentnu pripitost i posljedičnu nesigurnost njegovog inače pravilnog hoda. Alana Frederic, samodovoljna direktorica jedne od većih farmaceutskih kompanija, posrćući se dovukla do svog kaputa, istovremeno posežući za njim i za kvakom ulaznih vrata. Za njom je otišao i Bill Stump, generalni direktor dobro poznatog lanca hotela, rekorder u broju izgovorenih riječi u jednoj minuti i zakleti pobornik rekreativne poligamije.

Otišli su i drugi. Doduše, nešto manje bitni, neznatno siromašniji od onih prije.

Ostao je, naravno, domaćin zabave, snažna figura širokih ramena, novokultivisani proizvođač suhomesnatih proizvoda, koji je na mala vrata postao dio kružoka ove živopisne oligarhije.

Domaćin je dobro poznavao miris pokvarenog mesa, a učinilo mu se da sličan vonj emituje sada već iznemoglo tijelo gospodina Richassa, koji je, zavaljen u fotelji, ležao u nekom stanju polusna. Znao je da trulež ne sluti na dobro, te je odmah po svom saznanju pozvao kola hitne pomoći.

Prošlo je nepunih pet minuta, prije nego su bolničari došli na naznačenu adresu i odveli sirotog gospodina Richassa (Ne treba ni pitati koliko je domaćinu ove zabave laknulo nakon što je otklonjena opasnost iz njegove kuće. Samo ćemo reći da je žurno prikupio najbolje komade pečenja ostalog od gostiju, kako bi ih što prije ponosno smjestio u svoj burag).

(…)

Jutro je. Richass se budi u neuglednoj atmosferi jedne prigradske bolnice. Svaki krevet u prostoriji je zauzet, čuje se teško, isprekidano disanje, pomiješano sa prigušenim jaucima bolesnika. Vazduh se osjeća po buđi, ustajaloj salami i gnoju. Richass se suzdržava da ne povrati, polako shvatajući zašto se ovdje zadesio.

„Sestroooo…. Ima li koga?“ – najednom je povikao gospodin Richass.

Prošlo je desetak minuta. U prostoriju je ušla omanja crnka srednjih godina i rekla da će odmah pozvati doktora. Richass je čekao nekih pola sata, nakon čega se pojavila jedna sijeda figura, moguće sedamdesetih godina, umorna od života, a istovremeno prestravljena nadolazećom smrću.

„Gospodine, sinoć ste dovedeni ovdje. Imali ste visoku temperaturu, uz neke reakcije na koži.“ – objasnio mu je doktor.

„Jeste li saznali šta mi je? Ovo sam zaradio od vaših! Svi ste vi isti! Treba vas izolovati! Znate li Vi ko sam ja?“ – napadao je Richass.

„Gospodine, molim Vas, smirite se. Nismo još uvijek utvrdili šta Vam je. Simptomi upućuju na određene probleme, ali nakon urađenih dodatnih pretraga, zaključili smo kako Vi zapravo nemate neki fizički poremećaj“ – doktor ga je pokušavao umiriti.

„Kako? Ko ste Vi, pa dajete sebi za pravo da tako olako shvatate moje stanje? Vi ne znate ništa. Vodite me mojim doktorima!“ – bjesnio je Richass.

„Gospodine, Vaš osip je nestao, a i temperatura se vratila na normalu. Ovdje ste samo zato da bismo još neko vrijeme pratili Vaše stanje, a onda Vas otpustili“ – rekao je doktor, nešto višim tonom.

„Hoću kući. Odbijam ostati ovdje!“

„Ali, slušajte…“

Gospodin Richass je bijesno strgnuo sve one stvari koje je zvao cjevčicama i koje su, po njemu, predstavljale ozbiljnu opasnost po njegovu slobodu i preživljavanje u „ovakvim uslovima“. Doktor je nezainteresovano posmatrao ovaj prizor i samo se sklonio sa vrata, kako bi Richass izašao.

(…)

Vatra je veselo tinjala u kaminu. Gospodin Richass ipak nije uživao u spontanom utrkivanju njenih plamenova, igri nastajanja i nestajanja, kosmičkom plesu uvježbane prolaznosti. On je i dalje osjećao neku nelagodu pod jezikom, kraj srca i negdje po stražnjem dijelu glave. Bio je svjestan toga da su vidljivi simptomi nestali, međutim, i dalje je imao osjećaj da se pojačano znoji, te je povremeno imao vrtolgavicu i nagon na povraćanjem. I njegov doktor iz Kraljevske bolnice rekao mu je da to nije ništa.

Ipak, Richass je intimno i samosažaljivo bio ubijeđen da se nešto duboko unutar njega debelo poremetilo. Ako ne znaju uzrok, niti simptome mogu pripisati nekoj poznatoj bolesti, to već upućuje na još ozbiljniji problem. Richass je znao da je teže boriti se protiv nepoznatog i nedodirljivog, nego protiv svakodnevnog i vidljivog. Imao je osjećaj da će poludjeti. Niko ga nije zvao da pita kako je, nijedan prijatelj, saradnik, klijent … ama baš niko. Samoća ga je dodatno razdirala, stoga je odlučio da se u diskreciji obrati poznatom neuropsihijatru. Imaće priliku popričati s nekim, a možda dobije i kakav koristan savjet. (Mora se priznati da je ovom odlukom gospodin Richass iznenadio samog sebe.)

(…)

Da ste danas, kojim slučajem, o smiraju dana, prošli ulicom gospodina Richassa, ugledali biste pogurenu osobu koja se sporim korakom uputila ka onom istom mjestu gdje se prije neki dan okliznula… Zatim bi vam se ukazao prizor onog istog prosjaka, koji u čudu posmatra čovjeka kako namjerno pokušava pasti, vraćajući se u uspravan položaj uz pomoć štapa od plemenite vrste drveta i preciznog omjera kosti i čvrstog metala. Štap je poslužio svrsi, a osoba koju smo možda imali prilike pratiti u ovo predvečerje se uspravila, ostala u tom stavu i ponosno nastavila koračati. Njeno lice se opustilo, bore na čelu su naglo nestale, a začulo se i tiho pjevušenje neke vesele melodije.

(…)

Nakon što je saslušao aktuelne boljke gospodina Richassa, neuropsihijatar je iznio svoj stručni sud: „Pacijent g. Richass pati od akutnog stresnog poremećaja. Okidač je bio fizički kontakt sa siromahom, za kojeg je ovaj podsvjesno pretpostavljao da će mu prenijeti neku smrtonosnu bolest, odnosno zarazu. Intenzitet nemilog događaja narušio je imunitet g. Richassa i izazvao simptome koji su ga dodatno uplašili. Možemo to tumačiti i ovako: zbog prevelikog straha g. Richassa da se neće moći izboriti sa svojim psihičkim problemom (tj. bojazni da će dobiti neku fatalnu zaraznu bolest), njegov poremećaj je ‘premješten’ na tjelesni nivo i pojavili su se manje ozbiljni simptomi, sa kojima čovjek već može izaći na kraj.“

Revnosni doktor je gospodinu Richassu preporučio da ode na ono isto mjesto i suoči se sa svojim strahom. Razradili su najbezbolniji scenario, koji se odigrao onako kao što smo mogli vidjeti. Isti taj doktor, željan vlastite slave i javnog priznanja od strane psihijatrijske zajednice, pribilježio je neologizam koji je skovao za novootkriveni poremećaj – Paupertas infectuosa.

ČETVRTI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Budite svjesni da razina (nivo) sreće varira!

Ne postoji čovjek koji je sretan svakog trenutka, svake sekunde, svakog dana. Ali, možemo biti značajno više sretni i raspoloženi nego što smo tužni i neraspoloženi. Trebamo težiti ka tome da tas sreće vage našeg života pretegne nad tasom tuge. Uostalom, variraju i sve ostale naše osobine i svojstva: težina, dnevna potrošnja novca, vrijeme koje provedemo u kući ili vani, broj ljudi sa kojima kontaktiramo, vrijeme koje provedemo na Internetu i slično. Zašto onda i sreća ne bi varirala? Životni put i osjećanja koja ga prate nisu konstanta. ”Ravna crta” je odlika smrti, nečega što je gotovo, završeno i nepovratno izgubljeno. Samim tim što primjećujete da se razina vaše sreće (npr. iz dana i dan) mijenja, to svjedoči u prilog vašoj vitalnosti, odnosno životnosti.

Dakle, naš cilj je da što više budemo radosni, te zadovoljni sobom i životom. Nesreću donekle možemo prevenirati (preduhitriti i pretvoriti je u radost). Zato, budite otvoreni za pozitivna iskustva! Nemojte se povući! Povećavajte sebi šanse da budete sretni. Nemojte se unaprijed povlačiti u sebe. Prizovite sreću, otvorite joj vrata svoga života! Kada vam pokuca na vrata, prepoznajte je i znajte da je došla baš vama. Ponavljam, vi zaslužujete biti sretni!

Kada se pojave trenuci rezignacije, nezadovoljstva, te zasićenosti životom, nemojte im se prepuštati. Oni su, prije ili kasnije, morali biti sastavni dio vaše svakodnevice. Ali, vaš je izbor da im ne podlegnete, već da podignete glavu, pogledate prema budućnosti i kažete sebi koliko ste jaki, sposobni i perspektivni. Time ćete amplitude tuge i anksioznosti učiniti manjima, a u isto vrijeme povećati vjerojatnost za doživljavanje novog ciklusa sreće. Sreće, koja je mnogo trajnija, intenzivnija i više ispunjavajuća nego ona prethodna, koju ste nedavno doživjeli.

Dakle, težite trajnijim vidovima sreće, nalaženjem unutarnjeg kompasa, čija će igla voditi vaš život u odgovarajućem smjeru.

Sarajevski ghetto

AKADEMSKI SNOBIZAM (red. prof. dr. med. sc. mr. sc. spec. Titulomanija, dipl. ing.)

Nije teško biti akademski snob. Ali je jako teško doći do pozicije u kojoj se osoba može razmetati i nametati svojom kolekcijom titula. Ja sam prosto ono ”MA”, koje mogu staviti iza svog prezimena. Za dio našeg naroda, koji je (s razlogom ili bez njega) nedovoljno obrazovan, ovo ”MA” podjeća na slog djeteta koje pokušava izgovoriti riječ ”mama”. ”MA” može značiti i pomireno potvrđivanje da je nešto takvo kakvo jeste. Primjer: ”Ma, šta ćeš, tako ti je to.” ”MA” je zgodno upotrijebiti i u ovakvoj rečenici: ”Ma koliko mi bio drag Platon, draža mi je istina”. ”MA” može biti i skraćenica za: marketinšku aktivnost, momentalnu akciju, Moskovsku alijansu, Miralemovu aščinicu, Madridsku aleju i slično. Ja sam, uz to, i ”BA”. ”BA” je slog riječi baba, ali može prilično dobro poslužiti kao kratica za: Bosansku armiju, brdskog avlijanera, bezobraznog alavca, brokersku agenciju itd. Završio sam prvi i drugi ciklus jednog studija. Riječ ”ciklus” uvijek me podsjeti na menstrualni ciklus ili ciklično kretanje planeta. Dakle, riječ je o ponavljajućem, opetovanom kretanju od jedne tačke do te iste tačke. Često se upitam da li trebam iznova i iznova upisivati prvi i drugi ciklus studija, kako bih opet došao do dvije iste tačke. A onda ulovim sebe, zapetljanog u kontradikciji. Kako je moguće da sam bio na drugom ciklusu, ako me prvi ciklus vraća u svoju početnu tačku? Kako je moguće da sam izašao iz kruga i ušao u drugi? Je li riječ o nekakvoj Mebijusovoj vrpci? Nekoj petoj dimenziji? Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, nisam filozof.

Kada neko ispred svog imena stavi ”dr. sc.” ili ”mr. sc.”, to bi značilo da je doktor, odnosno magistar nauka/znanosti. To je donekle opravdano u slučaju magistra, jer odnedavno imamo i magistra struke (koji struke nije ni primirisao, taj sam!). Ali, zaboga, zašto ”dr. sc.”? Može li biti doktor cementa, doktor trotoara, doktor trafike, doktor strujnog kola ili doktor oblačenja? Ako osobe (tzv. akademski radnici) baš žele da naglase da nisu doktori ničega drugog, osim nauka/znanosti, preporučujem im da ispred svog imena stave ovu kraticu: ”dr. nič. dr. os. znan.” (doktor ničega drugog osim znanosti). Pošto većina ovih ljudi zasita voli duge titule, ova bi zadovoljila njihove akademske apetite (pogledajte, dvaput se ponavlja kratica ”dr.”, što je super, jer će obični živalj misliti da su dvostruki doktori). Kako se kod nas doktorom zove i ljekar/liječnik, ne bi bilo loše da umjesto ”dr.” koriste kraticu ”lij.” ili ”lč.” Možete misliti kako bi to divno izgledalo da ispred nečijeg imena stoji ”lč. sc.” (jedna naša, druga latinska kratica, ma divotica!).

Često se dešava da neko ko je univerzitetski profesor, osim onoga uobičajenog ”prof. dr.” doda i ”red.” (redovni profesor). Tako imamo sljedeću situaciju: naša skraćenica + latinska ili naša skraćenica + naša ili latinska kraćenica + (ako još doda ono zloglasno ”sc.”) latinska skraćenica. Na nesreću, ovakve kombinacije govore o elementarnoj nepismenosti nekih od onih koji ih rado koriste. Nerijetko vidimo i ovakav slučaj: ”Prof. dr. (ime , prezime), dipl. ing.”. Dakle, neke osobe, nakon svog prezimena, dodaju i titulu koja je niža od one prethodne. Da malo iskarikiram sebe, evo kako bi to izgledalo u mom slučaju: Selman Repišti, MA, BA, SSS, OŠ (magistar struke, magistar nauka, lice za završenom srednjom stručnom spremom, lice sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem). Naravno, nakon svog imena, mogao bih napisati i ovo: ”II c., I c.”. To bi značilo da sam završio drugi, ali i prvi ciklus (zamislite, moram navesti da sam završio i prvi ciklus studija, a već je poznato da sam završio drugi ciklus studija – kao da II ciklus ne podrazumijeva uspješno okončanje prvog?).

Nije zgoreg ”obraditi” i značenja skraćenice ”spec.” Laiku bi ovo moglo značiti: specifičan, nekome specimen (uzorak), specijalan, dok oni vični latinskom jeziku mogu pomisliti da je riječ o vrsti u biološkom smislu (lat. species). Zar nije bolje staviti (nakon svog prezimena) otorinolaringolog, pulmolog, defektolog ili slično? Međutim, mi smo redovno kompleksaši i bez razmišljanja usvajamo ono što nam se servira.

Zar je vredniji neki ”prof. dr. sc.” ili ”mr. sc. spec.” od majke koja već 18 godina brine o djetetu sa posebnim potrebama? Zar je važnija nečija titula od oca koji radi po 14 sati dnevno, da bi svojoj porodici priskrbio najosnovnije potrepštine? Očito je da je bitnije titulirati i titulokratisati, kompleks Boga je mnogima sigurno utočište, a pozicija superiornosti idealno mjesto da anuliraju druge ljude. Naravno, donekle smo i mi krivi… Ne libimo se na ulici pozdraviti riječima: ”Dobar dan, doktore!” ili ”Poštovanje, profesore” (to obično izgovorimo glasnijim tonom nego što bismo pozdravili nekog sebi ravnog”). Tako možemo čuti na TV-u: ”Gospodin magistar je svečano presjekao vrpcu…” (gospodin je osoba muškog spola, koja se odlikuje karakterističnim manirom, kavaljerskim pristupom i spontanom uglađenošću, a mnogi današnji ”magistri” i ”doktori” nisu vični ni kulturnoj komunikaciji niti se mogu pohvaliti decentnom, ali originalnom pojavnošću).
Akademski snobizam je i apsolutna nedodirljivost (po)štovanog ”prof. dr. sc. spec.” On nalikuje pripadnicima bramanske kaste ili generalnom direktoru neke ultra-mega-giga-tera korporacije, kojem radnici ne mogu baš tako lako oduzeti ni minutu vremena. Akademski etablirani snob svakoga će posmatrati s visoka, trudeći se družiti sa ”sebi ravnima”, u isto vrijeme im zavideći (i gledajući ih ispod oka). On neće poštovati ničiji rad, a rado će prihvatiti tuđi, objaviti ga pod svojim imenom i hvaliti se na sva zvona kako je produktivan i naučno angažovan. Možda da zaključimo? O ovoj temi bi se još štošta moglo napisati, ali poenta svega je da smo svi ljudi, sa sličnom biološkom osnovom, načinom razmnožavanja, kretanja i zadovoljavanja temeljnih potreba. Zašto se pojedini moraju isticati na neadekvatan način, ponižavajući druge, smijući im se u brk ili ih posmatrati kao gubavce koji nisu vrijedni toplog ljudskog kontakta? Razmislimo, djelujmo, promijenimo se! Još nije kasno, ta svi smo obdareni razumom! Bolje (g)rob nego snob? Ili, bolje nešto treće, nego ovo dvoje?

TREĆI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Negativna iskustva pretvorite u pozitivna!

Mislite da je nemoguće? Obradovat ću vas i reći vam da se varate. Svaki loš doživljaj ili iskustvo iz prošlosti sadrži bar zrnce nečega što na vas može djelovati obećavajuće, pozitivno i/ili inspirativno. Rješavajući neku nimalo zavidnu situaciju u prošlosti, stekli ste određene vještine kojima ćete veoma lako riješiti slične situacije u budućnosti. Negativna iskustva mogu ojačati vaše kapacitete za suočavanje sa narednim stresnim iskustvima. Neka od njih vam mogu biti pouka za sljedeća. Na ovaj način stičete životnu mudrost, koju vam niko ne može oduzeti. Ona je vaša i pomaže vam da što bolje odreagirate na situacije koje slijede. Isto tako, budite svjesni da ste prevazišli svoja negativna iskustva. Usprkos njima, vi ste još živi! Ona vam nisu mogla ništa! Sada ste ovdje, čitate ovaj tekst, imate planove za budućnost, želite biti i ostati jaka ličnost. Na tome vam čestitam! Eto vidite, niste ni svjesni da ste već nešto uradili na svom putu ka zadovoljstvu životom. Samim tim što živite, vi imate i priliku da unaprijedite svoj život. Nemojte si je uskratiti, kad vam se tako očigledno pruža.

PSIHOLOGIJA MUŠKO-ŽENSKIH ODNOSA

Partnerske veze su neiscrpna i uvijek aktualna tema, kako u medijskom prostoru, privatnom životu, tako i u kružocima psihologa. Ovdje ću vas upoznati sa nekim rezultatima istraživanja u ovom domenu ljudskih interakcija.

Na samo zasnivanje partnerske veze utiče nekoliko grupa faktora: fizička privlačnost, blizina, sličnost i uzajamnost. Fizička privlačnost je evolucijska zaostavština. Privlačne su nam velike ženske grudi, zato što su one u prošlosti bile znak plodnosti, tj. garancija za uspješno othranjivanje tek rođenih potomaka – djece. Obline su indikator uredno naslaganog masnog tkiva, koje služi kao nutritivna (hranidbena) rezerva. Duga i njegovana kosa kod žena znak je njihovog dobrog fizičkog zdravlja u proteklih nekoliko godina. Omjer struka i kukova je indikator sposobnosti i kapaciteta žene da dobro podnese trudnoću i omogući adekvatne uslove za rast i razvoj fetusa. Čista i zdrava koža znaci su njene vitalnosti i mladolikosti. A pozitivna ocjena ženine mladosti od strane muškarca odnosi se na njegov utisak da je sposobna rađati zdravu djecu, te da njegovo sjeme ”pada na plodno tlo”. S druge strane, širina ramena muškarca, veličina i oblik njegovih mišića (tj. razvijena muskulatura) indikatori su izdržljivosti, spretnosti, spremnosti na borbu, snage i hrabrosti. Simetrične crte lica također ukazuju na dobro fizičko zdravlje i stabilnost. Dakle, biološki smo programirani da za partnere biramo fizički izazovne, lijepe i zgodne žene, odnosno atraktivne i razvijene muškarce.

Drugi faktor je blizina. Ono što nam je blisko, češće percipiramo poznatijim i manje opasnim nego ono što se nalazi daleko od nas. Tako postupamo i sa potencijalnim partnerima. Ako se s njima često susrećemo, postoji veća vjerovatnoća da se upustimo u intimnu vezu. Prostornu daljinu shvatamo kao otežavajući faktor, a o osobi koja nije ”pred našim očima” često razmišljamo kao o nekome ko ima slobodu da nam iza leđa uradi nešto što nam se možda i ne bi svidjelo.

Treći faktor je sličnost. Osobe koje su sličnije nama (npr. po interesovanjima, stavovima, vrijednostima…) donekle poistovjećujemo sa samima sobom. Možemo percipirati i neki vid zajedničke pripadnosti, odnosno povezanosti (npr. potencijalni partner sluša istu vrstu muzike, bavi se istim poslom, ima sličan stil života našemu…). Kao i u slučaju blizine, ovakve ljude doživljavamo manje opasnim i više naklonjenim nama. Istraživanja u oblasti socijalne psihologije pokazala su da veze zasnovane na sličnosti partnera traju nešto duže od onih u kojima se partneri razlikuju.

Posljednji faktor je uzajamnost. Za uspostavljanje partnerske veze potrebno je da osjećanja i interesovanje budu obostrani. Tako uzajamno pozitivan stav i emocije vode do rađanja nečeg trećeg – same veze. Ljudi često misle da ih je u vezi dvoje, međutim, postoji i ono treće što su stvorili – njihov emocionalni odnos. Tako dobar psihoterapeut nikada neće zauzeti stranu jednog od bračnih/intimnih partnera već će biti na strani njihovog odnosa.

Prominentni američki psiholog Robert Sternberg predložio je teoriju ljubavi, po kojoj ona ima tri komponente: intimnost, strast i posvećenost (zalaganje). Romantična je ljubav, po njemu, skladan miks strasti i intimnosti. S druge strane imamo partnersku ljubav, koju čine intimnost i posvećenost. Treća je luckasto-apsudna ljubav, koja ima dvije naizgled isključive komponente – strast i posvećenost. U ovoj teoriji, čista strast je nazvana zaljubljenošću, čista intimnost jednostavnim sviđanjem, a uporna posvećenost ”praznom ljubavlju”. Potpuna, odnosno ispunjavajuća ljubav ne isključuje nijedan segment. Ona ima sve potrebne sastojke – strast, intimnost i posvećenost partneru.

Studije provedene u oblasti sociolingvistike uče nas da komunikacijska sredstva (verbalne i neverbalne prirode) muškaraca gotovo uvijek služe za dominaciju, kontrolu okoline, davanje naredbe, isticanje nadmoći i dokazivanje da su oni u pravu. Rezultati sličnih ispitivanja ženskih komunkacijskih obrazaca upućuju na podređenost, izražavanje emocija, samootkrivanje, slaganje sa tuđim mišljenjem i tendenciju ka smirivanju konflikata. Također, muškarci su skloniji tražiti praktično rješenje određenog problema, dok su žene više usmjerene na njegov emocionalni aspekt i traženje podrške prilikom neke nezavidne situacije. Opet se možemo vratiti na teoriju evolucije, te osvijestiti i razumjeti ove spolne razlike, kako naše veze ne bi rezultirale krizom ili stagnacijom. Dakle, muškarci trebaju dopustiti ženama da od njih otvoreno traže pomoć i izraze svoja osjećanja. S druge strane, žene trebaju dopustiti muškarcima da donekle kontroliraju situaciju u kojoj se nalaze i da određene stvari obave na svoj način, makar bili vidljivo tvrdoglavi u tim nastojanjima. Naravno, ekstremno isticanje ovih razlika nije poželjno, jer bi to rezultiralo apsolutnom dominacijom muškaraca i potpunom inferiornošću žena. Živimo u suvremenom dobu i trebamo biti svjesni činjenice da u nekim stvarima i poslovima muškarci i žene mogu i sposobni su zamijeniti svoje uloge. Ali, u određenim prilikama, treba dopustiti izražavanje spolno specifičnih tendencija i ponašanja. Tako će oba partnera biti zadovoljna i osjećat će se onim što istinski jesu.

Po Carlu Gustavu Jungu, dobro znanom švicarskom psihijatru, svaki muškarac u sebi ima skrivenu žensku stranu (Animu), dok svaka žena ima latentne maskuline osobine (Animusa). Idealan scenario bio bi da svi mi osvijestimo kod sebe osobine suprotnog spola, jer nam one mogu pomoći da pronađemo ravnotežu u životu, bolje se prilagodimo na svoju okolinu, prihvatimo sebe i realističnije posmatramo svijet oko nas. Istraživanja su pokazala da osobe s androginim osobinama (združenim muško-ženskim karakteristikama) pokazuju veće mentalno zdravlje, bolju adaptiranost, višu socijalnu i emocionalnu inteligenciju, zreliji pogled na život i odgovorniji odnos prema sebi i drugim ljudima. Ovo ne znači da svako treba pošto-poto težiti da usvoji kvalitete suprotnog spola, već da s vremena na vrijeme ispolji pozitivne osobine koje se vežu za drugi spol. Tako se muškarac ne treba plašiti iskreno izraziti svoje emocije (to ne znači da je slab i nesposoban, već da je emocionalno zreo) ili recimo učestvovati u kućanskim poslovima (ovo ne znači da je feminiziran, već da je savjestan, odgovoran i da želi pomoći svojoj partnerici). Žena se ne treba plašiti da bude prodornija ili samosvjesnija (to ne znači da je muškobanjasta, već da je skupila snage i hrabrosti da se zauzme za svoja prava), niti da se bavi nekim muškim poslovima (ovo ne znači da je izgubila svoju žensku ulogu, već da je pokazala vlastitu praktičnu inteligenciju, te da je sposobna baviti se širokim dijapazonom poslova).

Ukratko ću se osvrnuti na konflikte u partnerskim vezama. Kako bi veza bila kvalitetnija, uspješnija i duža, partneri ne trebaju jedno drugo optuživati, kritikovati i omalovažavati. Jako je bitno aktivno slušati (dakle, ne samo klimanje glavom ili požurivanje partnera da izgovori sve što je htio). Također, partneri trebaju što više isticati svoje sličnosti, sjetiti se poteškoća i problema u prošlosti koje su riješili zajedničkim naporima (dakle, skupa i oslanjajući se jedno na drugo), te insistirati na projektima za budućnost koje oboje visoko vrednuju i kojima teže.

Međutim, ukoliko se veza nikako ne može održati, partneri trebaju raditi na mirnom razilaženju, koje će im otvoriti mogućnosti za buduće, kvalitetnije odnose sa novim partnerom. Nije dobro ”povlačiti” određeni odnos, bolje ga je produktivno završiti, oporaviti se, prikupiti snage, i nastaviti sa životom. Niko ne treba tegliti emocionalno breme prošlosti, jer ono stvara probleme u budućim vezama. Neki/a sljedeći/a partner/ica može ispaštati zbog negativnih iskustava iz prošlih veza svoje partnerice/a, a to vodi ponavljanju nerazriješenih konflikata.

Kako bih završio u pozitivnom tonu, preporučujem vam da pronađete (ili zadržite) partnera, sa kojim se možete voljeti iskreno, uz uzajamne znake brižnosti, nježnosti i pažnje. Neka vaša ljubav bude autentična, kreativna i ispunjavajuća za oboje!

PI-EJČ-DI

Ushićeno je zgrabio svoju diplomu, primijetivši da je veoma velika i da će mu dobro poslužiti kao zidna tapeta. Stisnuvši ruku aktuelnog rektora, odmah se prepustio odjeku kakofoničnog aplauza uzvanica izvještačene vanjštine, u svakako akustičnoj, polupraznoj svečanoj sali. Treba li pojasniti da danas proglašavaju novopečene doktore nauka?

Kravata se ležerno njihala, u ritmu nečujnog salta podnevnog vjetra. Odijelo je bilo novo, kupljeno tokom kulminacije dnevne špice u otmenom butiku za džentlmene. Iz prednjeg džepa je izvadio svoj mobilni telefon, a pošto se odmah prisjetio da je sinoć skinuo novu aplikaciju, oblio ga je neopisiv osjećaj zadovoljstva. Ne, to nije bio digitalni orgazam, već samoponos našeg protagoniste potaknut performansama svog ljubimca – mobilnog uređaja.

Kraj njega, samozadovoljno je kaskala porodična horda, a on, kao predvodnik, kriomice je bacao pogled na displej fotoaparata najmlađeg člana svog plemena. Ondje je vizuelno dokumentovana važna stepenica njegovog profesionalnog života. Istini za volju, bilo ju je teško preći… Valjalo je platiti pozamašnu sumu novca i 45 minuta se crveniti pred komisijom vlastitih prijatelja, članova društva elitnih planinara i ljubitelja lova na krupnu divljač. Uvijek je isticao važnost vraćanja prirodi, pritom potvrđujući da propisno štuje i poštuje beskompromisne principe svoje vjeroispovijesti.

Naša uglađena trupa je nastavila svoje hodočašće ka poznatom gradskom restoranu, stjecištu viđenih, viđenijih i navodno kultivisanih urbanih spodoba. Ondje će ih dočekati ostatak profanih istomišljenika, po njihovom sudu – samoostvarenih individua, čije je životno geslo: ”Odvadi pa ne daj, ukradi pa vladaj.”

Znam, znam, pitate se: ”Zašto bi ova družina odabranih išla pješice do željenog odredišta?” Otkriću vam samo tri razloga: da bi sa običnim narodom podijelili komadić vlastite sreće, da bi drugi vidjeli koliko su mizerni u odnosu na našeg glavnog junaka i kako bi sreli nekog poznanika ili prijatelja (nalik njima) koji se u tim trenucima slučajno zadesio na ulici. Javne čestitke su uvijek dobrodošle.

Stigli su. Iz četiri velika zvučnika, neumorno se intonira refren jednog folk-hita (čiji ćemo tempo, za potrebe naše opservacije, odrediti kao vivace cantabile):

Stavi ga, metni ga što prije,

Sjeme je dobro kad se sije,

Ako mi ga ne daš, bolje da te nije,

Čim mi ga daš, sunce me ugrije.

Nedovoljno pripiti konobar (može on to i bolje) pokazao im je stol na kome je kaligrafski pisalo réservé, pored čega je bilo istaknuto njihovo prezime. Dotični je svakome pomogao da sjedne, pažljivo izmičući stolice i čekajući trenutak kada će ovi naručiti aperitiv. Kroz zvučnike su se i dalje emitovala najnovija ostvarenja reputabilnih pjevaljki. Sada je to zvučalo ovako:

Kupi moje tijelo, pa prodaj me,

Iskoristi moje popuste,

Naučiću te sve što znam,

Nisam ti žena, za tebe harem sam.

Svježeproklamovani doktor nauka se odlučio otići u toalet, kako bi oprao ruke prije jela. Samouvjereno je odmarširao do vrata, na kojima je bila slika dječaka koji vrši malu nuždu. Spremno bi nastavio do kabine koja bi mu omogućila kulturno mokrenje, da nije ugledao dvadesetpetogodišnjeg muškarca koji je upravo završavao pisoarsku simfoniju. Mladić je ovaj čin vršio na nešto indiskretniji način nego što to propisuju društvene norme i nepisana pravila pristojnosti.

”Oprosti, mladiću, ali malo si nepristojan u javnosti” – obratio mu se naš doktor nauka.

”Bombiks mori” – mladić je rekao, čim se okrenuo prema kritički raspoloženom posjetiocu WC-prostora.

”Molim?” – odvratio je novoproglašeni doktor.

”Vaša kravata. Zar ne znate?” – začuđeno će mladić, povlačeći šlic nagore.

”Ne, ovo je svila.” – pomalo uvrijeđeno odvrati doktor.

”Upravo to i govorim. Bombiks mori je latinski naziv za dudovog svilca” – pojašnjavao je naš dvadesetpetogodišnjak – ”Zovem se Alen.”

”Doktor Damir Pčelarbegović, doktor bioloških nauka” – jedva je dočekao da se predstavi. Titula je triput odzvonila WC-prostorom.

”Onda sigurno znate šta je urea. Biologija je prilično korisna nauka u svakodnevnom životu” – ljubopitljivo će mladić.

”Kao prvo, ne kaže se urea, nego urin. Kao drugo, nepristojno je govoriti o tome” – mudro je govorio dr Pčelarbegović.

”Vjerujem da ste se malo prevarili. Urea ili karbamid je hemijsko jedinjenje pronađeno u mokraći. Inače, riječ je o prvom organskom jedinjenju, sintetiziranom iz neorganskog, početkom 19. stoljeća.”

”Ko si ti da mene podučavaš? Uostalom, to nije moja oblast. Ja sam doktorirao na temu očuvanja životne sredine na našim prostorima” – ljutio se naš doktor.

”Pretpostavljam da ste otkrili nešto novo. Nešto, do čega nije došao niko prije Vas.”

”Kako se samo usuđuješ? Ovo je sve ispod nivoa. Ko si ti da se meni suprotstavljaš?”

”Kao što sam Vam već rekao, ja sam Alen, završio sam opću gimnaziju i nisam imao novca da se dalje školujem.”

”Ovo je sramotno! Šta ti znaš o brizi za životnu sredinu? Ti si nepismen!!” – grmio je doktor.

”Ok, uvaženi doktore, reći ću Vam ako Vi meni ovdje (pokazuje na zid na kome su vidljivi tragovi vlage i plijesni) predstavite hemijsku strukturu ozona.”

”Ovo je prevršilo svaku mjeru! Zašto uopće razgovaram s tobom?”

”Doktore, Vi ustvari razgovarate sa samim sobom. Tačnije, suočavate se sa vlastitim akademskim snobizmom. Jesam li u pravu?”

”Sram te bilo! Jesu li te tako učili da razgovaraš sa starijima od sebe?”

”Doktore, nacrtajte ono što sam tražio i ostaviću Vas na miru. Ili da mi možda odgovorite ko je prvi put uspješno presadio srce kod ljudi.”

”Luj Paster, naravno. Ma, zašto ja tebi uopće odgovaram?”

”Doktore, kako izgleda pasti ispit u toaletu?”

”Je.em ti sve! Znaš li ti ko sam ja? Kome ti kvariš dan? Nikada nećeš uspjeti u životu kao ja!” – vikao je doktor, dok je odlazio u zasebnu kabinu. Kada je izašao, mladića više nije bilo. Međutim, bacivši pogled na pisoar ispred koga su razgovarali, ugledao je bljedunjavi trag krvi. Pljunuo je samo jednom i uputio se ka izlazu.

Restoransko raspoloženje i dalje se održavalo zahvaljujući nemilosrdnom utrkivanju turbofolk dionica i pratećeg teksta. Na red su došli sljedeći stihovi:

I idi, i idi, neka ti se neko drugi svidi.

Ako je bolja od mene, neću ni tad’ rezat’ vene,

Pa ti pazi, pa ti vidi,

Daleko se čuje plač ljubomorne žene.

Naš protagonista je trebao malo čistog zraka. Uprkos tek donesenom pečenju, koje ga je svojim mirisom mamilo da zasjedne sa ostatkom plemena, dr Pčelarbegović je pojurio ka izlaznim vratima. Udahnuo je dvaput – jednom prilično duboko, drugi put plitko i odsječno. Prilikom posljednjeg uvlačenja zraka u pluća, u unutrašnjem džepu je osjetio pritisak nekog oštrog geometrijskog oblika. Posegnuvši za neidentifikovanom stvarčicom, najednom mu je sinulo da je riječ o sinoćnjoj bajaderi, koju je ponio ukoliko mu padne nivo šećera u krvi. Bajaderu je hitro odmotao, ubacio u suha usta, bacivši njen omot tik pored sebe (čitaj: na ulicu). Tako je dr Pčelarbegović čuvao svoju životnu sredinu.

Najednom se prisjetio da je danas postao uvaženi član akademske zajednice, što mu je izmamilo širok osmijeh. Druga misao izazvala je osjećanje ponosa, a odnosila se na doktorovu svijest o vlastitoj ekološkoj osviještenosti i osjetljivosti. Oduvijek se divio svojoj sposobnosti da u trenutku popravi vlastito raspoloženje i postavi se kao uzor i primjer drugima. Stoga se, u svojim očima kao pobjednik, vratio u restoran, potisnuvši neugodni WC-razgovor. Njegovom samopouzdanju dodatno je prijala melodija koja ga je dočekala prilikom povratka:

Ne može mi niko ništa,

Mogu samo da mi zavide,

Ja sam glava svog ognjišta,

Najjači sam, nek svi vide.

DRUGI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Pokažite zahvalnost za sve lijepe stvari koje vam se dešavaju tokom dana!

Često nismo svjesni koliko smo u određenim situacijama sretni. Osvijestite svaki (makar i veoma kratak) trenutak vlastite radosti. Razmislite i o tome šta vi posjedujete, a drugi ne. To može biti neki talenat, navika, vještina, sposobnost, predmet, znanje, ideja, prilika, životni san… Zahvalite se životu što vam je podario ovakvu osobinu. Zahvalite se i ako: imate djecu koja normalno i zdravo stasavaju u zrele osobe (jer ste im upravo vi pomogli u tome), imate privremeni ili stalni posao (mnogi ga nemaju), nemate neku smrtonosnu bolest (zamislite kako je onima koji je imaju), možete studirati ono što želite (mnogi ne mogu), imate nekoliko dobrih i vjernih prijatelja (nema ih svako!), možete danas spremiti ručak svojim ukućanima (znate dobro da mnogi ne mogu), možete zaspati snom pravednika (jer danas nikome niste uradili ništa loše)…

Čak i ljudi koji nemaju porodicu, posao ili dobro zdravlje mogu biti zahvalni. Pitate se na čemu? Oni koji nemaju porodicu trebaju uživati u svojoj slobodi i biti sretni pošto ”na grbači” imaju jedino sebe (bilo bi im puno teže da, recimo, imaju djecu koju ne mogu nahraniti, jer nemaju posao). Oni koji nemaju posao također trebaju izreći riječi zahvalnosti, i to kako bi sebi olakšali trenutnu situaciju. Njih pozivam da razmisle o tome kako zaposleni ljudi moraju ustajati rano da bi išli na posao, te da im veliki dio dana prođe u radu. Neki od njih ne prime ni platu za svoje zalaganje na radnom mjestu. Osobe narušenog zdravlja trebaju se sjetiti svih mogućih poremećaja i bolesti koji su opasniji od njihove (ovo se naziva ”silazna socijalna usporedba”), te shvatiti da je zdravstveno stanje ovih ljudi lošije od njihovog. Time mogu doći do saznanja da se trebaju zahvaliti na vlastitoj bolesti, jer uvijek postoji neko ko je, u odnosu na njih, manje zdrav, više ga boli, više neraspoložen i izloženiji riziku od negativnih ishoda.

Ovakva zahvalnost vam se može činiti glupom ili neutemeljenom. Međutim, evo vam dokaza njene učinkovitosti. Naime, istraživanja u oblasti pozitivne psihologije pokazuju da zahvalni ljudi imaju bolje mentalno zdravlje, lakše se prilagođavaju na različite uslove, imaju više samopoštovanje, emocionalno su stabilniji, ugodniji, opušteniji i ponosniji na sebe. A sve ovo vodi većem zadovoljstvu životom. Zaključak: zahvalite se sebi, drugima, Bogu i životu na svem što imate i radite.

Kako se nositi sa svakodnevnim stresom

Ne postoji osoba koja se bar jednom nije požalila na stres. Stres je stanje organizma, koje nekada može prerasti u hronične probleme različite vrste. Prvo je važno napraviti razliku između dvije vrste stresa. Prva je dobro poznati osjećaj neprijatnosti, nelagode, neadekvatnosti i nezadovoljstva, koji nazivamo distres. Drugi nastaje usljed događaja sa pozitivnim predznakom, koji su intenzivni, nagli i koji jednostavno preplavljuju naš organizam. Ova vrsta stresa naziva se eustres (”dobri stres”). Primjer eustresa je naša reakcija na iznenadni veliki novčani dobitak ili neku izrazito pozitivnu vijest. Bez obzira što je riječ o povoljnom i poželjnom događaju, ishodu ili vijesti, opet se uznemirimo, povisi nam se tlak, a organizam odreagira burno.

Kako si pomoći? Dat ću vam deset kratkih uputa, koje možete sami sprovoditi u djelo. Spremni? Ja jesam i jedva čekam ovo podijeliti sa vama!

Naučite prepoznati znakove stresa!

Četiri su vrste reakcija na stres: tjelesne (napetost, osjećaj pritiska u grudima, nepravilno disanje, ubrzan puls, glavobolje…), emocionalne (neraspoloženje, gubitak zadovoljstva, osjećaj neprijatnosti, utučenost, tjeskoba…), kognitivne/mentalne (oslabljeno pamćenje, pad koncentracije, mentalna konfuzija, psihički umor…) i ponašajne (bezvoljnost, pad opće vitalnosti, nedostatak inicijative…). Na profesionalno sagorijevanje (tj. na neugodu usljed izraženog stresa na poslu) upućuju tri vrste znakova: osjećaj smanjenog ličnog i profesionalnog postignuća, emocionalna iscrpljenost i nejasni osjećaj otuđenosti od radnih zadataka i od sebe u ulozi zaposlenika.

Poredajte prioritete!

Sastavite listu svojih obaveza, tako da pri samom vrhu stavite one najnužnije (”neodložne”), a pri dnu napišete sve one dužnosti i planove za određeni dan koji vam nisu toliko hitni i neodložni. Ovim ćete napraviti razliku između bitnog i manje važnog, te kreirati jedan vid ”malog plana” koji će vam pomoći da obavite ono što ste namjeravali i što očekujete od sebe.

Popišite kratkoročne i dugoročne ciljeve!

U životu je važno imati okvirni plan svojih aktivnosti, namjera, želja i projekata. Ako imate ideju vodilju (odnosno, cilj), vaše ponašanje je svrsishodno, ima smisla i vodi pozitivnim, vidljivim rezultatima. Prvo ćete, naravno, razmisliti o kratkoročnim ciljevima, te ih polako ostvarivati. Potom ćete popisati i dugoročne ciljeve, a put do njih treba podijeliti u nekoliko manjih koraka, kako bi vam njihovo postizanje bilo lakše i bezbolnije. Najbolje bi bilo da dugoročne ciljeve podijelite na nekoliko podciljeva, te da razmislite o načinima njihovog ostvarivanja.

4. Ne nervirajte se ako ne ide sve po planu!

Ostvarivanje naših namjera i planova često zna biti nekako usporeno ili zaustavljeno. To stvara osjećaj frustriranosti, jer percipiramo da na putu između nas i ciljeva koje smo postavili postoji neka prepreka. Međutim, vaše je da pokušate prevazići ili zaobići barijeru. Ako uz uporan trud to ne uspijete ostvariti, posvetite se nekom drugom, lakšem cilju. Tako ćete smanjiti razinu stresa i frustriranosti. Nakon što se ukaže bolja prilika da se ”izborite” sa svojom preprekom, možete pokušati ponovno. U svakom slučaju, budite uporni do određene granice, a kada osjetite da to šteti vašem fizičkom i/ili psihičkom zdravlju i odnosima sa drugima, povucite se i usmjerite pažnju na druge stvari koje želite postići ili uraditi.

Naučite upravljati svojim vremenom!

Danas je menadžment vremena postao goruća tema. Ono što je dobro jeste da je to skup vještina i znanja, koji vam pomažu da isplanirate svoj dan, sedmicu, mjesec, s ciljem da sebi i svojim bližnjima omogućite što više zadovoljstva, ugode, zabave i koristi (misli se na pribavljanje sredstava za nesmetano vođenje života). Prvo pravilo je da vrijeme rezervirano za dužnosti na radnom mjestu ne miješate sa vremenom koje želite posvetiti svojoj porodici i/ili sebi. Dakle, kada ste na poslu, u potpunosti se posvetite radnim zadacima i aktivnostima. S druge strane, kada ste sa svojim bližnjima, budite svjesni svakog trenutka koji provodite zajedno i pokušajte iz toga izvući maksimalni užitak. Planirajte i godišnji odmor, nemojte sve raditi u zadnji trenutak. Također, ako se odlučite posvetiti određenoj aktivnosti ili poslu, nemojte mnogo odstupati od količine vremena za koju ste procijenili da je možete posvetiti toj aktivnosti ili poslu.

Snizite razinu svojih očekivanja!

Ako od sebe ili od drugih očekujete previše, postavljate stroge kriterije i standarde, uz sklonost perfekcionizmu, velika je vjerojatnost da ćete se razočarati. Drugi često ne ispune naša očekivanja, a ni mi baš uvijek ne ispunimo svoja. Međutim, ukoliko snizite razinu očekivanja, tj. svedete ih na prihvatljiv nivo, ona će biti mnogo realističnija, a vi ćete biti zadovoljniji. Očekivanja su čudo, na njih se svodi veliki dio interakcija s drugima. Zato vas molim da ovaj savjet shvatite ozbiljno i primijenite ga prie svih drugih! Hvala vam na tome, nećete se pokajati.

Posvetite određeni dio dana isključivo sebi!

Svakome od nas treba neko vrijeme da obnovimo zalihe energije, odmarajući se od svega što se dešava oko nas. Svakog dana odvojite po pola sata do sat vremena da se povučete na neko prijatno mjesto, prije čega ćete ugasiti ili stišati svoj mobilni telefon, TV ili se skloniti od različitih neprijatnih zvukova i gužve. U tim trenucima, možete meditirati, drijemati ili samo zatvoriti oči i pokušati ne misliti ni na šta. U početku će vam navirati različite misli, jer je naš mozak ”udešen” na primanje podražaja, te kad ga naglo ”isključimo”, pojavljuju nam se ”odjeci” zaostalih stimulusa, u vidu predodžbi, boja, slika, zvukova i misli. Kasnije će vam biti mnogo lakše, jer će se mozak adaptirati na odabrani dio dana tokom kojeg ćete se posvetiti svom miru i odmoru. Naš centralni nervni sistem u sebi sadrži mehanizam sličan onom po kojem radi sat. Mi imamo svoj biološki sat, koji uz malo vježbe možemo i ”naviti”.

Razvijajte dobre zdravstvene navike!

Potrudite se da jedete sporije, u sjedećem položaju i u mirnoj atmosferi. Pokušajte biti svjesni ukusa vašeg obroka i svakog zalogaja koji stavite u usta. Drugim riječima, kažem vam da uživate u jelu i da se u potpunosti posvetite ovoj aktivnosti. Nakon jela, provedite još malo vremena sjedeći, potom polako ustajući. Nakon jela možete lagano i prošetati. Mnogi ljudi nesvjesno pojedu velike količine hrane, a onda naglo ustanu i brzo se vrate svojim obavezama. I ovo može doprinijeti povećanju vašeg nivoa stresa. Zato, dajte sebi vremena da se počastite porcijom hrane koju volite i da ukažete jedan vid poštovanja prema svom obroku, kako je to slučaj u mnogim kulturama koje pojam vremena shvataju posve drugačije u odnosu na našu i na sve zapadne kulture. Također, unosite dovoljno vitamina i minerala, uz vrlo male količine ugljikohidrata i masti. Nije floskula – unosite dovoljne količine tečnosti, jer nedostatak tečnosti može izazvati glavobolje i umor.

Boravite što više na otvorenom!

Pokušajte, bar vikendom, otići u prirodu i opustiti se van gradske vreve i brzog života. Osim toga, pokazalo se da zelena boja djeluje umirujuće, a zrak koji udišete tokom boravka u prirodi djeluje okrepljujuće i pomaže u obavljanju vašeg organizma. Drugim riječima, povećava vašu vitalnost, normalizira ritam disanja i … smanjuje napetost (čitajte: stres).

Družite se sa ljudima koji su optimisti!

Istraživanja pokazuju (naravno, nimalo iznenađujuće i posve očekivano) da je održavanje pozitivnog mentalnog stava jedan od najznačajnih zaštitnih faktora, kada je riječ o prevenciji stresa. Nemojte se prepuštati lošim vijestima, tužnim pričama i nezadovoljstvu koje iskazuju ljudi u vašoj okolini. Budite otvoreni za sve ono što donosi pozitivne emocije, dobro raspoloženje i što čini svakodnevicu podnošljivom. Pesimistične osobe će selektivno biti naklonjene negativnim iskustvima, vijestima i informacijama. I, ne samo to. One imaju naviku preuveličati ih, širiti i prepričavati. Pokušajte ne sudjelovati u ovakvim razgovorima. Neka vas svakog dana inspirira neka lijepa priča, zanimljiva dogodovština, smiješna situacija ili uspješna i sretna osoba. Onda ćete i vi sami zračiti pozitivnom energijom, dobiti nadahnuće i spontano se pretvoriti u optimističnu osobu. Zapravo, vi ste već naklonjeni optimizmu i doživljavanju radosti, samo što to trebate otkriti u sebi.

Može zvučati paradoksalno, ali vi sebi možete puno više pomoći nego bilo ko drugi. Vi ste odgovorni za svoj život. Posvetite mu se i pratite svoj napredak ka onome što ste oduvijek željeli biti … ka istinskom, sretnom, zadovoljnom i ispunjenom sebi! Sretno!