U ovom tekstu obrađene su etičke (filozofske), psihološke i medicinske dileme i problemi vezani uz percepciju i poimanje asistiranog samoubistva kao jednog od mnogobrojnih psihosocijalnih fenomena.
Eutanazija je termin koji se koristi za svaki vid ubistva onih pacijenata koji su neizlječivo bolesni, koji trpe veliku bol i patnju, a vrši se zbog samih njih, kako bi ih se oslobodilo od daljih muka i jada (Singer, 2000). Po jednoj od podjela, može biti aktivna i pasivna. Aktivna obuhvata davanje odrrđenih (medikamentoznih) sredstava pacijentima, čije bi uzimanje rezultiralo njihovom smrću, dok se pasivna odnosi na uskraćivanje terapije pacijentima koji su najčešće u terminalnoj fazi bolesti.
Prema navodima Beauchampa (1999), eutnanazija (engl. physician-assisted suicide- PAS) je u medicini dugo bila zabranjivana, tj. medicinska etika je strogo osuđivala. Međutim, danas je u većini zemalja prihvatljivo ”vršiti” pasivnu eutanaziju. Aktivna je dozvoljena u Holandiji, Japanu i u jednoj od američkih država (Oregonu). Ovaj autor aktivnu eutanaziju naziva ”ubijanjem” (engl. killing), a pasivnu ”dozvoljavanjem da neko umre” (engl. letting die). Pasivnu jednostavno definiše kao uskraćivanje hrane i vode određenoj osobi.
Kakva je veza između eutanazije i suicida? Osoba može da zahtijeva da joj se omoguće ili dostave smrtonosne doze lijekova ili pak da traži obustavljanje terapije, koje će s vremenom dovesti do njene smrti. Ovaj vid eutanazije naziva se dobrovoljnom eutanazijom. Singer (2000) ističe da je nekada teško povući demarkacionu liniju između dobrovoljne eutanazije i samoubistva kome se asistira.
Međutim, kod samoubistva kome se asistira, druga strana ne mora biti svjesna da je uključena u proces suicida. Worchel i Gearing (2010) navode primjer žene po imenu Sam koja je isplanirala samoubistvo na način da je, nakon što je od svog stomatologa dobila određenu količinu nekog lijeka, taj isti lijek tražila i od svog ljekara opšte medicine. Nakon što je priskrbila dovoljne količine datog lijeka, počela se ”opraštati od svijeta u kome je do tada živjela”. Njeno samoubistvo je spriječeno, zbog čega je Sam bila ljuta. Nedugo nakon toga, izvijestila je da uopšte ne žali što je htjela počiniti suicid. Ovdje vidimo da je osoba vlastitom voljom htjela sebi oduzeti život, te da je u svoj čin svjesno uključila jednog stomatologa i ljekara, pri čemu oni nisu bili svjesni da nekome pomažu u pokušaju suicida. Dalje Samino objašnjenje ide u prilog tzv. racionalnog samoubistva. Ona je rekla da joj niko nije preostao od porodice (jer joj je nedavno umro suprug, a djece nisu imali), prema tome, nikome nije nanijela štetu.
U vezi sa ovim, treba pomenuti samoubistvo Nica Speijersa iz 1981. godine. Kako navodi Motto (1999, prema Worchel i Gearing, 2010), Nico je bio advokat i suicidolog, ali je ipak počinio samoubistvo zbog, kako je to objasnio u svom oproštajnom pismu, neizlječive bolesti i neizdržljivog bola. Godinu dana prije nego što je digao ruku na sebe, napisao je knjigu Aiding Suicide, u kojoj je iznio osam uslova pod kojima ipak ”treba” izvršiti samoubistvo. Navodimo njih četiri:
- kada odluka o suicidu nije donesena pod pritiskom, već slobodnom voljom izvršioca;
- kada individua pati od nepodnošljivog bola, a izlječenje je nemoguće;
- ako se angažuje pomagač, on mora biti kvalifikovani zdravstveni radnik ili doktor medicine ako su u pitanju lijekovi;
- sam čin suicida treba biti dokumentovan i proslijeđen odgovarajućim autoritetima.
Kao što vidimo, uslov za asistirano samoubistvo je prisustvo kompetentnog, kvalifikovanog medicinskog radnika. Dakle, osobe koje rade u okviru zdravstvenih ustanova su najpozvanije kada se treba ”pomoći” pojedincu u ostvarenju ideje o uništenju vlastitog života. Ne pozivaju se prijatelji, vjerski autoriteti (npr. sveštenici…), pravni profili, već se cijeli proces prepušta ljekarima i/ili medicinskim tehničarima, kojima se daje moć nad nečijim životom, čime ih se jednim dijelom poistovjećuje sa ulogom Boga, odnosno vrhovnog autoriteta.
Literatura
Beauchamp, T. L. (1999). The medical ethics of physician-assisted suicide. Journal of Medical Ethics, 25, 437-439.
Singer, P. (2000). Praktična etika (2. izdanje). Beograd: Signature.
Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.
Selman Repišti,
1. 7. 2017.