Tag: self

VIRTUELNI IDENTITET

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. Oni je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ”ja” (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ”neuhvatljiv”. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ”virtuelno ponašanje” na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ”privatno” tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u. Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (”sistem”) zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranoja prilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ”podijeljen” s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti…). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ”internetokratije”), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ”ranjivi” i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI  treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VI drugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ”utakmicu” i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Selman Repišti,

11. 11. 2015.

MASKE I MASKIRANJE: ZAPAŽANJA JEDNOG PSIHOLOGA

Zašto se imamo potrebu maskirati? Biti neko drugi ili nešto drugo od onog što inače jesmo? Sakriti svoj lik, zamijeniti ga krinkom i preuzeti ulogu onoga što ta krinka predstavlja?

Prvenstveno psiholozima ličnosti, poznato je da svako od nas ima svoje privatno ”ja” i javno ”ja”.  Privatno ja je najbolje znano nama samima i uključuje, pored ostalog, osobine ličnosti i ponašanja koja ne pokazujemo pred drugima. Točno je da je  većinom riječ o socijalno- neprihvatljivim nagonima, kao što su pretjerana agresivnost i otvorena seksualnost. Zato je Carl Gustav Jung, doajen analitičke psihologije, skovao termin za ovu, ”mračnu stranu” naše ličnosti. Nazvao ju je sjenkom. Međutim, privatno ”ja” obuhvata i našu idealnu sliku o sebi: kakvi bismo željeli biti (a iz nekih razloga ne smijemo ili se stidimo biti). Dakle, privatno ”ja” nije negativni aspekt ličnosti, koga bismo se što prije morali odreći, u cilju opće, a time i osobne dobrobiti. Svaki dio svoje ličnosti treba integrirati u jednu cjelovitu sliku o sebi, koja je autentična, neponovljiva i u određenoj mjeri različita od osobnosti ljudi koji nas okružuju.

Javno ja je većinom izvještačena slika nastala kao produkt interakcije onoga što zaista jesmo i očekivanja  društvene ili kulturne sredine u kojoj se nalazimo. Zato je Jung pozajmio riječpersona, koja je u starim grčkim kazalištima bila oznaka za masku. Kod dovoljno mentalno i socijalno funkcionalnih osoba, postoji balans između privatnog i javnog ”ja”, drugim riječima, ovi aspekti su uspješno integrirani u kompletnu sliku o sebi.

Ako maskiranje promatramo iz ugla psihopatologije, sigurno bismo ga mogli povezati sa ekshibicionizmom i voajerizmom. Maskirani je onaj koji stavlja i oblači masku i/ili kostim, tj. ono što ne nosi u svom svakodnevnom životu. Težeći da ostavi utisak, da se pokaže i istakne, možemo reći kako se služi socijalno-dozvoljenim ekshibicionizmom. S druge strane, osoba promatra druge, a da pritom one ne mogu vidjeti tko je ona zapravo, već samo vide njenu masku. Ako ovaj položaj subjekta prihvatimo kao kulturni, nenametljivi voajerizam, onda s pravom možemo reći da društvo u određenom stupnju, s vremena na vrijeme, potiče i ohrabruje ovu sitnu perverziju. Ono što je ovdje najzanimljivije je da imamo situaciju u kojoj je jedna te ista osoba ekshibicionista i voajer u isto vrijeme. Štoviše, svi koji su maskirani funkcioniraju po principu pomenute ”dvostruke kombinacije”.

Šta dobivaju od ovoga? Prvo, sakrili su svoj privatni self (ali, što je paradoksalno, paralelno ga ispoljavaju kroz: oblik, boju, veličinu, teksturu i sadržaj maske). Drugo, sakrili su i svoj uobičajeni javni self (opet paradoks, privatni self im se kroz maske i kostime pretače u javni self). Treće, prešutnim dogovorom su članovima svoje skupine obezbijedili da slobodno pokazuju bizaran/ekstravagantan izgled i neka od socijalno-neprihvatljivih ponašanja. Time su zadovoljili potrebu za zabavomi slobodom, ali i za povezivanjem i pripadanjem, s obzirom da su se uzajamno obvezali da će tolerirati raznoliko i neuobičajeno oblačenje i ponašanje. Potreba za moći je ispunjena kroz ulogu promatrača, tj. nekog tko sve vidi, ali drugi ne vide ono što on zapravo jest. Isto tako, i kroz ulogu objekta promatranja, interesantnog podražaja živopisnih boja i nesvakidašnjeg dizajna – koji postaje predmetom pažnje ostalih učesnika.

Kada dovedemo u vezu i zbrojimo sve što smo rekli, možemo zaključiti da postoji višestruka psihološka i socijalna korist od maskiranja, koja rezultira intenzivnim uživanjem. To je zato što maskirana osoba u isto vrijeme osjeća efekte ispoljavanja i sakrivanja različitih dijelova svoje ličnosti, kao i dinamiku kontrole i gubitka kontrole nad svojim nagonima i osjećanjima.

Zbog ovoga, maskiranje, odnosno ekstravagantno oblačenje može postati predmet svojevrsnog užitka i izdići se do svojevrsnog  fetišizma. Tako komad odjeće ili obuće sam po sebi postaje izvor (seksualnog) zadovoljstva, a dobro znamo da se ovaj proces odvija, prije svega, po principu klasičnog uvjetovanja.

Naravno, drugi dio posljednjeg pasusa nije pisan u svrhu označavanja maskenbala kao čina kolektivnog fetišizma, već u cilju povezivanja dva fenomena koja svjedoče o preplitanju normalnog ponašanja i određenog otklona od njega. Veliko je pitanje koja je granica prihvatljivog otklona.