Tag: IQ test

ZABLUDE O KOEFICIJENTU INTELIGENCIJE

  1. Koeficijent inteligencije ostaje isti tokom života

Ukoliko je koeficijent inteligencije dobiven na osnovu rezultata u testovima koji obuhvataju sposobnost rezonovanja (indukcije, dedukcije i logičkog rasuđivanja), onda on svoj maksimum dostiže u mlađoj odrasloj dobi, a potom postepeno opada. Ako smo rješavali testove koji uključuju verbalni aspekt inteligencije i neka pitanja iz oblasti opšte informiranosti, prosječni je trend da se ovdje dobiveni IQ povećava tokom života (jer prikupljamo sve više informacija o svijetu i našoj kulturi, postajemo vještiji u komunikaciji s drugima, stalno poboljšavamo vlastite jezičke sposobnosti…)

  1. Koeficijent inteligencije je stabilan tokom dana

IQ blago fluktuira tokom dana, što se može dovesti u vezu sa unutrašnjim i okolinskim činiocima: umorom, nekim situacijama i sredstvima koji mogu djelovati stimulirajuće, te jednostavno čovjekovim dnevnim bioritmom. Intelektualne sposobnosti je najbolje testirati ujutro, između 9 i 12h, jer smo, uopšteno gledano, u tom dijelu dana mentalno najspremniji i ”najsvježija” za ovakav vid aktivnosti.

  1. Na uradak (rezultat) u testovima inteligencije utiče isključivo nivo intelekualnih sposobnosti osobe.

Ne. Ostali faktori koji bi mogli imati udjela su: motivacija ispitanika, psihički umor usljed testa koji ima mnogo zadataka, uvježbanost (prethodno rješavanje sličnih testova), strah od nepoznatog (ukoliko se isptanik prvi put susreće sa ovakvom vrstom testova), trema (tjeskoba, strepnja, anksioznost koja može biti i osobina ličnosti), vjerovatnoća odabira tačnog odgovora slučajnim pogađanjem (ukoliko nema negativnih bodova), kvalitet testa (tj. da li je dovoljno valjan i pouzdan)…

  1. Kada bi imali dovoljno vremena, svi ispitanici bi riješili sve zadatke u testu.

Ne mora značiti. Testove možemo podijeliti na testove brzine i testove snage. U prvima imamo ograničeno vrijeme za rješavanje (a zadaci su većinom lagani), a u drugima se ispitanicima da onoliko vremena koliko im je potrebno, ali su zadaci poredani od najlakših do najtežih. S obzirom da su testovi inteligencije najčešće kombinacija testova brzine i snage, ne može se tvrditi da će svi ispitanici riješiti sve zadatke, kada bi imali dovoljno vremena (jer neke osobe jednostavno nemaju dovoljno intelektualnog kapaciteta da uopšte riješe zadatke iz kategorije ”teških”).

  1. Inteligencija je neovisna o kontekstu ispitivanja.

Većinom netačno. Istraživanja pokazuju da neka djeca postižu niske ili prosječne rezultate na standardnim testovima inteligencije, te loše ocjene iz školskih predmeta gdje se mogu ispoljiti date intelektualne sposobnosti. Međutim, kada se od te iste grupe djece zatraži da pokažu ove sposobnosti tokom igranja njima omiljenih video-igrica: redovno se dešava da ovdje postižu iznadprosječne rezultate!

  1. Koeficijent inteligencije dobiven na osnovu testova sa Interneta je valjan pokazatelj nečijih intelektualnih sposobnosti.

Nipošto. Testovi inteligencije koji se nalaze na Internetu nisu psihološki validirani instrumenti, tako da je upitna njihova: pouzdanost (tj. preciznost dobivenih rezultata), valjanost (pitanje je šta zapravo mjere, da li je to samo inteligencija ili sadrže pitanja koja provjeravaju opseg znanja iz neke oblasti itd.) i osjetljivost (tj. svojstvo testa da utvrdi male razlike među ispitanicima u mjerenoj karakteristici). Takođe, Internet-testovi inteligencije najčešće nisu normirani, odnosno rezultat se ne izračunava kao otklon od prosječnog rezultata osoba koje su ga rješavale, već je unaprijed određeno da rješenje određenog zadatka nosi ”nekoliko IQ bodova”.

  1. Ako nam je neko rekao da mu je IQ=145, time smo dobili sve informacije o njegovim intelektualnim sposobnostima.

Kada čujemo ovaj podatak, možemo se zapitati sljedeće: ”Koji test je ispitanik rješavao?”,”Koje su norme za ovaj test (tj. koji rezultati spadaju u kategoriju prosječnih a koji u kategoriju ispod/iznadprosječnih rezultata)?”, ”Koji aspekt (ili aspekte) inteligencije mjeri dati test (percepciju, pamćenje, računanje, rezonovanje, verbalno razumijevanje, rječitost…)?”, ”Da li je ispitanik već rješavao isti test, ako jeste, da li je prošlo dovoljno vremena od prethodnog testiranja?”

Selman Repišti,

psiholog

 

IQ u svjetlu nacionalne i rasne pripadnosti

Sporno pitanje (koje se, u zadnje vrijeme, iz etičkih i ostalih opravdanih razloga
izbjegava postaviti) je: Da li postoji razlika u visini prosječnog kvocijenta inteligencije različitih rasa i naroda? U eri vladavine demokratije, egalitarnosti i globalizacije, suvišno je govoriti koliko bi gorljive bile rasprave, ukoliko bi interesovanje za ovu temu ponovo došlo na dnevni red. Pokušaćemo navesti razloge apsurdnosti daljeg istraživanja razlika u kvocijentu inteligencije i ukazati na ozbiljne metodološko-statističke propuste prethodnih istraživanja.
Najpoznatiji zagovornici postojanja razlika bili su Arthur Jensen i Hans Jürgen
Eysenck, a tu i tamo se našao i poneki ”osviješteni” naučnik koji je dobio ”slične” nalaze. Pomenuti autori su, pored ostalog, došli do rezultata koji ”upućuju” na to da je prosječan IQ crnaca za otprilike jednu standardnu devijaciju niži od ”bjelačkog” IQ-a. Važno je reći da su njihova istraživanja provedena tokom diskriminisanja i izraženog stereotipiziranja crnaca, što je značilo da crnci onog doba nisu imali kvalitetno školovanje, niti adekvatnu i poticajnu okolinu za zdrav i nesmetan intelektualni razvoj.
Richard Lynn je kontroverzni istraživač koji je napisao knjigu ”Rasne razlike u
inteligenciji” (Race differences in intelligence). Ovo sporno štivo je, prije svega, imalo velikog odjeka u akademskim krugovima, ali je prijetilo i da izazove ozbiljna preispitivanja nekih načela kod šire zajednice čitalaca. Šta je bio problem ovog ”naučnog” poduhvata? Lynn je ustvari upoređivao prosječne kvocijente inteligencije izračunate kod različitih naroda, previđajući činjenicu da su dobijeni na osnovu različitih testova u različitim vremenskim tačkama i od strane različitih istraživača. I, nije samo ovo bio problem: autori dostupnih
istraživanja su birali uzorak ispitanika na različite načine, a prilikom izračunavanja koeficijenta inteligencije se koristili normama dobijenim na drugim uzorcima, te drugačijim prostorno-vremenskim kontekstima. Dakle, neujednačenost ispitanika (naroda, rasa) po drugim relevantnim varijablama, te psihometrijski problemi korištenih testova, rezultirali su pristrasnim zaključcima koji zaista mogu imati dalekosežne posljedice. Pored toga, bez obzira
što su razlike u prosječnim kvocijentima inteligencije naroda i rasa bile statistički značajne, one su praktično bile gotovo zanemarljive (u mnogo slučajeva su u pitanju samo tri do četiri ”IQ jedinice”). Kao primjer možemo navesti prosječan rezultat ”uzorka” iz Hrvatske, koji iznosi IQ= 90, a izmjeren je putem Standardnih progresivnih matrica (SPM) 1954. godine. On se nalazi u istoj tabeli sa IQ= 95, koji je, navodno, prosječan kvocijent inteligencije Slovenaca, izmjeren Wechslerovom skalom inteligencije za djecu (WISC-3) od strane drugog
istraživača 2003. godine. Besmisleno je tvrditi da između ova dva naroda postoje razlike u visini IQ-a, i to, kako bi se to površno moglo zaključiti, u korist drugog naroda.
Pitanja koja otvara ova vrsta istraživanja tiču se nasljeđivanja inteligencije, što znači da su ”intelektualno superiorniji” narodi ustvari i biološki superiorniji. Sve ovo oživljava tumačenje stvarnosti u paradigmatskom okviru Darwinove teorije prirodne selekcije, te na neki način opravdava nadmoć i izrabljivačke porive nekih rasa i naroda. Resursi na zemlji su ograničeni, te ih, po ovoj logici, moraju posjedovati ”genetski predisponirane” i ”mentalno sposobnije” rase.
Još jedan razlog koji ide u prilog besmislenosti provođenja ovakvih studija i iznošenja etički nekorektnih zaključaka je kvalitativna analiza intelektualnih sposobnosti. Naime, narodi koji žive u različitim dijelovima svijeta, razvijaju sposobnosti prilagođene vrsti problema sa kojima se susreću svakodnevno. Negdje je to puko preživljavanje u divljini, u siromašnim dijelovima traženje načina za prehranjivanje porodice, a u razvijenijim zemljama usavršavanje tehnologije i uvođenje automatizacije u cilju svođenja ljudskog napora i snage
na minimum.
Dakle, ovako kvalitativno različiti načini suočavanja sa zahtjevima fizičke i socijalne životne sredine, ne mogu se tako lako izraziti jedinstvenim kvantitativnim pokazateljima, pomoću kojih bi kasnije bili upoređeni različiti narodi i rase.