Kako je visokoškolsko obrazovanje zadnjih godina (impregnirano demokratskim imperativima) postalo mnogo liberalnije i dostupnije širim masama ljudi različitih socijalnoedukacijskih pozadina, dolazi do sve češćeg ”izranjanja” fenomena koji sam označio kao ”skorojevićki pseudointelektualizam”.
Glavni akteri ove socijalne (nus)pojave su profani paraintelektualci. Da bih vam dočarao njihov svijet kvaliteta i područja u kojima misle da ostvaruju svoju neiscrpnu (anti)originalnost, navešću nekoliko primjera.
Skorojević pseudointelektualac, iznikao iz kaljuge lokalnog primitivizma, rado primjenjuje osnovne principe bontona. Kako je ovaj priručnik nerijetko dio ponude mnogih štandova na našim sajmovima knjiga, a najčešća su njegova džepna izdanja (time i povoljna cijena), profani paraintelektualac sa zadovoljstvom poželi da ga kupi. Međutim, pošto ga ne može staviti u svoje stalaže sa već nabavljenim knjigama velikih klasika u omotu istih boja (izdatih uz dnevnu štampu), biva prinuđen da ga nosi u džepu jakne ili zadnjem džepu farmerica. Ukoliko negdje čeka u redu, svoju dosadu ubija na način da prelista bonton, pogled mu se zaustavi na slikama i obuhvati malo teksta iznad i ispod njih. Paraintelektualac tako usvaja novo gradivo. Zato danas srećemo ljude čiju obrazovno-siromašnu prošlost jako dobro znamo, a koji nas zapanje izmicanjem stolice starijoj osobi ili svojoj partnerki, skidanjem rukavice u svrhu pozdrava, pridržavanjem vrata nepoznatoj osobi i slično.
Skorojević antiintelektualac se ne dosjeća djela klasične muzike, on ih samo prepoznaje. Ako, kojim slučajem, prisustvuje koncertu ozbiljne muzike (a to je kada vidi da se izvode djela Mozarta, Bacha, Beethovena ili slično, za koje je nekada i čuo), kompozicije prepoznaje na način da šapatom prokomentariše osobi pored sebe: ”Znam ovu! Juče smo je puštali na mobilnom.” Treba dodati da je nedavno kupio mobilni telefon, pa je tehno-dorada isječka određene kompozicije bila u fabričkoj ponudi, u folderu Music.
Ima ih i na promocijama knjiga. To je najbolji način da uspostave kontakt sa autorom za koga nikada prije nisu čuli (ako su i čuli, onda citiraju njegove izjave za TV i elektronske medije), a da u isto vrijeme budu viđeni (možda kamera i/ili novine proprate čin njihovog rukovanja sa autorom ili njihov privremeni boravak u prvim redovima sale). Ukoliko se to desi, uokvire sliku iz novina (prethodno je uvećaju u najbližoj kopirnici) i stave pored svoje diplome u skupom ramu (stečene na nekom od pastirsko-provincijskih fakulteta u njihovoj lokalnoj okolini). Od autora obično kupe primjerak knjige, koji nikada neće pročitati, a traženje posvete je prije pravilo, nego izuzetak u njihovom slučaju. Knjiga će jedno vrijeme biti licem okrenuta prema znatiželjnim pogledima ukućana i gostiju, a kasnije, uzimajući u obzir njen format i kolorit korice, ”estetski” uklopljena u postojeću ”biblioteku” (rame uz rame s Kišom, Selimovićem, Andrićem, Krležom, et cetera).
Intelektualac, u razgovoru sa pseudointelektualcima, tim čistokrvnim skorojevićima, može primijetiti učestalo korištenje fraza kao što su: ”znaš kako, to i nije baš tako”, ”ja mislim”, ”ja sam uvjeren”, ”ja znam da je to ovako”, ”iz mog iskustva” itd. Svoje mišljenje, koje nije ništa drugo do neutemeljeno mnijenje, iznose teatralno, otvoreno pokazujući zamišljenost i intelektualnu angažovanost. Malo iskusniji posmatrač bi na njihovom licu primijetio odraz tinjajuće bojazni i strepnje da će ih sagovornik u nekom trenutku raskrinkati. Njihov vokabular odlikuje se pomalo izmijenjenim formama riječi. Navodim samo nekoliko primjera: medecina, protestvovati, sageti se, nageti, poskupljalo (poskupilo), infrakt, sekundarno (u njihovom smislu: iste sekunde, istog trenutka, odmah), starta (treće lice jednine glagola počinjati), išao sam s autom, nevo (nivo), oktombar, korespodencija (bez ”n”), višlji, najprvi ili najprviji, najzadnji …
Ako se skorojević paraintelektualac odluči učiti neki strani jezik, to će sigurno biti engleski (oni nemaju senzibiliteta za npr. romanske jezike). Međutim, ovdje nastaju novi problemi s njima: neki počnu pisati ćirilicom, drugi ga čitaju po Vuku Karadžiću, treći izgovaraju poput amerikanaca (usput ubace pokoju sentencu iz novijih filmova, kako bi nam dali do znanja da su u trendu, a ne znajući da je riječ o uličnoj frazi, i to obliku najprljavijeg žargona sitnih kriminalaca iz sumnjivih četvrti američkih metropola).
Posebno su zanimljiva turistička putovanja, na koja rado ide ovakav profil ljudi. Ako je riječ o Rimu, oni samo znaju da svi putevi vode u njega i da se nalazi u Italiji. Ako, kojim slučajem, putuju u Pariz, neki od njih su načuli da je to grad svjetlosti. Nakon što se vrate iz turističkog boravka u Pragu, reći će da su bili u zlatnom Pragu. Posjetiće oni kulturne znamenitosti i vidjeti umjetnička djela, od kojih se nekih blijedo sjećaju iz osnovnoškolskih udžbenika (slike da, autora i umjetničkog pravca ne). Dok budu gledali neki od popularnijih kvizova, dva dana nakon dolaska iz Pariza, znaće odgovor na pitanje: ”Koliko je visoka Ajfelova kula sa antenom?” Ponosno će se okrenuti ukućanima i reći: ”Ovo je bilo lagano pitanje”. Za Da Vinčijevu Tajnu (Posljednju) večeru, skorojević paraintelektualac je saznao čitajući Da Vinčijev kod, ili gledajući istoimeni film.
Ključni ”adut” pseudointelektualca ili akademskog (malo)građanina je fakultet. Ako ga još uvijek nije završio, njegova priča ide u smjeru: ”Iščitavam razne literature profesora.” U slučaju da ga je završio (obično je riječ o menadžmentu, ekonomiji, politologiji, premda ih u posljednje vrijeme ima u svih oblastima), njegova samouvjerenost narasta do nivoa njegove površnosti. Rado citira svoje profesore (pogotovo one sklone demagogiji i ispraznoj priči) i govori koliko je truda uložio dok je proučio ”materijale, lekcije, reference i one debele naučne knjige”.
Bojim se da, nažalost, broj pseudoakademskih skorojevića raste geometrijskom progresijom, a njihov ponašajni stil polako postaje društvena norma. Uskoro će se normalnost i prosjek određivati na osnovu navika i aspiracija paraintelektualaca, a svako ko bude odstupao od ovog modela, biće etiketiran nekom dijagnozom, a njegovo ponašanje proglašeno socijalno devijantnim i neprilagođenim. Današnja obrazovna politika i potrošačko-ugostiteljska društvena klima potiču fabrikovanje pseudoakademaca, čija socijalna mreža dobija obrise samoodržavajućeg (samopotkrepljujućeg) sistema. Nekima od nas preostaje da upozorimo na ovaj fenomen i pokušamo se boriti protiv njega, kreativno, kontinuirano, argumentovano i bez posustajanja.