VIŠESTRUKA LIČNOST: Raskrinkavanje jedne psihijatrijske misterije

Poremećaj višestruke ličnosti (PVL) portretiran je u mnogim serijama, filmovima i knjigama. Često su ga zloupotrebljavale serijske ubice, kako bi izbjegli dugotrajne zatvorske kazne, te smrtnu kaznu. Danas je ovaj poremećaj poznat pod nazivom disocijativni poremećaj identiteta (engleski akronim je DID), a njegov stari naziv prestao se koristiti među psihijatrima i psiholozima.

Kod osoba sa disocijativnim poremećajem identiteta postoje dva ili više različitih identiteta (”ličnosti”), koji se smjenjuju u preuzimanju kontrole nad njenim ponašanjem, emocijama, motivacijom, uvjerenjima i misaonim tokom. Obično kod svakog identiteta postoji amnezija za iskustva i doživljaje karakteristične za neki drugi identitet. Isto tako, svaki identitet ima nešto drugačiju ili veoma različitu sliku o sebi, ime, ličnu istoriju i interesovanja. Po procjenama, prisutan je kod 1-5% opšte populacije, a sedam do devet puta je češći kod žena, u odnosu na muškarce.

Kao uzrok koji leži u pozadini ovog poremećaja obično se uzima intenzivno, dugotrajno i ponavljajuće zlostavljanje tokom djetinjstva. Ovdje je riječ o raznim vrstama zlostavljanja: psihičkom, fizičkom i seksualnom. Po nekim procjenama (npr. Colina Rossa i njegovih saradnika iz 1991. godine, u istraživanju provedenom na 102 slučaja DID-a), oko 90% osoba sa ovim poremećajem bilo je seksualno, a više od 80% fizički zlostavljano. Pretpostavlja se da nastanak DID-a teče ovako: dijete zamišlja da se mučenje, silovanje ili prebijanje dešavaju nekome drugome, te s vremenom razvije alternativni identitet. Ovaj alternativni identitet je psihofizički otporniji od glavnog (pravog) identiteta i vjerovatno posjeduje sjećanja na zlostavljanje. Pravi identitet ih, s druge strane, potiskuje, kako bi zaštitio svijest od neprijatnih događaja iz kojih nije bilo izlaza i koji su doveli do osjećanja beznadežnosti i ekstremnog straha. Dakle, alternativni identitet (ili identiteti) može biti ekstremno samopouzdan, samouvjeren, agresivan i fizički snažan, a glavni (primarni) identitet zbunjen, povučen i nesiguran u sebe.

Okidač za prelazak iz jednog u drugi (treći itd.) identitet može biti neki vizuelni, slušni ili taktilni podražaj, te određeni ukus ili miris. Ovakav podražaj ima lično značenje za osobu sa DID-em, podsjećajući je na nešto što je davno doživjela. Do ovakve promjene mogu dovesti i psihoaktivne supstance. Pored toga, okidač može biti i postupak neke osobe iz okoline i intenzivne emocije koje ga prate (ljutnja, bijes, uzbuđenje, šok…), uz povišen ton, uvrede, prijetnje, fizički napad, naglo napuštanje prostorije i slično.

Ovaj poremećaj u velikoj većini slučajeva praćen je i posttraumatskim stresnim poremećajem (naš akronim je PTSP, a engleski PTSD), te se spekuliše o tome da li je DID, ustvari, ekstremna varijanta PTSD-a. Drugim riječima, da li je on ”nakalemljen” na posttraumatski stresni poremećaj.

Nekada hipnoterapeuti i psihoterapeuti znaju uticati na svog klijenta (pacijenta) za koga se sumnja da ima dijagnozu DID-a, tako da ga podstiču da ispoljava svoje ”različite ličnosti”. Zabilježeni su slučajevi da je osoba započela hipnoterapiju ili psihoterapiju sa recimo dva ili tri identiteta, a da je, kako je terapijski proces napredovao, razvila još par identiteta. Ovi ”naučeni” i indukovani (od druge osobe izazvani) identiteti dali su materijal za predlaganje novog pristupa u objašnjenju DID-a. Ovaj pristup poznat je kao sociokognitivna teorija DID-a. Identiteti se, u okviru ovog pristupa, smatraju društvenim (socijalnim) ulogama koje osoba preuzima (otuda prefiks socio), a to što je ona uvjerena od strane autoriteta (psihologa, psihijatra, hipnioterapeuta) da posjeduje veliki broj ”drugih lica”, spada u kognitivni (spoznajni, mentalni) aspekt nastanka ovog poremećaja.

Zato se neki istraživači i kliničari s pravom pitaju da li ovaj poremećaj uopšte i postoji, u psihopatološkom, odnosno dijagnostičkom smislu. Ipak, treba izdvojiti eksperimentalno istraživanje koje je 1984. godine proveo Frank Putnam (inače nekadašnji šef Odjela za disocijativne poremećaje pri Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje u Marylandu). Ovo istraživanje rezultiralo je sljedećim nalazom: moždani talasi osoba sa dijagnozom DID-a razlikuju se od onih zabilježenih u kontrolnoj grupi, koju su činile osobe čiji je zadatak bio da odglume ovaj poremećaj. U drugom istraživanju, koje su proveli A. Reinders i njegovi saradnici 2006. godine, učestvovalo je 11 osoba sa po jednim alternativnim identitetom. Kada ih je eksperimentator izložio neutralnim sadržajima, nisu pokazivali reakcije ni u slučaju svog primarnog (glavnog), niti alternativnog identitata. Međutim, kada su izloženi sadržajima vezanim za traumatska iskustva u djetinjstvu, primarni identitet nije pokazao neke značajne reakcije, dok su u slučaju alternativnog identiteta zabilježene vidljive promjene u kardiovaskularnoj aktivnosti i ostalim reakcijama na prezentovane sadržaje. Dakle, psihofiziološke reakcije svjedoče u prilog postojanju DID-a, što ne znači da neke osobe ne odglume ovaj poremećaj i dobiju dijagnozu DID-a ukoliko ih procijeni nedovoljno iskusan stručnjak, naročito onaj koji je željan slave, priznanja i publiciteta. Ovakav stručnjak bi želio napisati knjigu koja će postati bestseler, nauštrb svoje reputacije i potencijalne nepravde koju bi mogao nanijeti javnosti.

Cilj psihoterapije u ovom slučaju jeste da integrira alternativne identitete sa onim primarnim (pravim, glavnim). Najčešće se koristi psihoanaliza. U početku, radi se na dovođenju postisnutih traumatskih iskustava na površinu. Drugim riječima, osoba treba osvijestiti svoje traume i, uz pomoć psihoterapeuta, pokušavati da ih prevaziše i preboli. To bi trebalo dovesti do boljeg mentalnog stanja osobe koje bi olakšalo integriranje ovih identiteta u jedan, onaj autentični, svakodnevni identitet osobe. Dosadašnji izvještaji o rezultatima psihoterapije sa osobama koje imaju DID su obećavajući s obzirom na ozbiljnost ovog poremećaja, međutim, nisu toliko dobri kada se uzme u obzir da veliki dio ovih osoba postigne samo djelimičnu i/ili privremenu integraciju svojih identiteta, a nezanemarljiv broj osoba sa DID ne uspije ni to. Inače, preporučuje se intenzivna i dugotrajna psihoterapija, koja može trajati i nekoliko godina. U tretmanu ovog poremećaja, značajnu ulogu mogla bi odigrati geštalt-psihoterapija, budući da je u njenoj osnovi rad na osvješćivanju različitih dijelova i strana ličnosti (ukljujući one sa negativnim konotacijama), te njihovo spajanje u nedjeljivu cjelinu (tj. identitet, integritet i posebnost ličnosti).

Selman Repišti,
27. 8. 2016.

Ima li razlika između PSIHOPATE i SOCIOPATE?

Većina ljudi, ali i stručnjaka, termine psihopata i sociopata upotrebljava kao sinonime. I to nije pogrešno. Nauprot tome, postoji određena grupa eksperata koja argumentovano pravi razliku između ova dva termina, a u isto vrijeme ističe i one karakteristike koje ih povezuju.
Zajedničke osobine i ponašanja psihopata i sociopata su sljedeće:

a) nepoštovanje prava i sloboda drugih ljudi;
b) kršenje društvenih, moralnih i kulturalnih normi;
c) opravdavanje vlastitih tendencija ka nasilnom ponašanju (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje) i
d) nedostatak osjećanja kao što su krivica, sram, stid i kajanje.

Međutim, po Scottu A. Bonnu, profesoru sociologije i kriminologije na Univerzitetu Drew, psihopate nisu sposobne ostvariti emocionalne veze sa drugima (naročito one dugoročne prirode), niti su sposobne iskreno empatizirati (premda se njihovom sagovorniku ili partneru može činiti da psihopate razumiju njegova osjećanja i perspektivu). One, zapravo, imitiraju facijalnu ekspresiju (izraze lica) tipičnu za ispoljavanje različitih osjećanja, u cilju zavaravanja sagovornika. Jako su manipulativne, šarmantne i bez problema zadobijaju povjerenje ljudi. Igraju na tu kartu da je za veliku većinu ljudi karakteristična sklonost opraštanju i povjerenju u svoju okolinu. Psihopate iskorištavaju ovu činjenicu. One mogu biti visoko obrazovane osobe, sa stalnim poslom i porodičnim životom. Ipak, sve ovo predstavlja fasadu za njihove prave pobude koje nisu nimalo naivne. Smatra se da je psihopatija većim dijelom rezultat genetskih faktora (naslijeđa), te se pretpostavlja da psihopate imaju oštećen prednji režanj mozga i s njim povezane strukture (većinom unutar tjemenog režnja), a ova područja mozga zadužena su za kontrolu emocija i impulsa. Dakle, unutrašnji faktori (psihofiziološke i genetske prirode) imali su odlučujuću ulogu u nastanku psihopatije, otuda opravdanost korištenja ovog termina za pomenutu grupu ljudi.

U domenu kriminala, ako je utvrđeno da je serijski ubica psihopata, njegova ubistva su pažljivo isplanirana, do u sitne detalje, a veći dio tragova i dokaza je sakriven. Ovo su, po FBI-evoj klasifikaciji, organizirane serijske ubice. One kontrolišu količinu rizika kojoj se izlažu i prilično se razumiju u procedure korištene za otkrivanje počinitelja, te im lukavo izmiču. Ovdje naglašavam da nisu sve serijske ubice psihopate, niti su sve psihopate serijske ubice. Realnost je ovakva: mali broj njih ispunjava kriterijume potrebne za dijagnozu psihopatije.

S druge strane, sociopate su impulzivne, neprijateljski nastrojene prema okolini, pri čemu imaju česte izlive bijesa. Za razliku od psihopata, one obično žive na margini društva, ne mogu zadržati stalni posao, niti su naročito obrazovani. Dakle, sociopate su nestabilne, ne mogu biti u stabilnoj vezi sa svojim partnerom/partnerkom, niti mogu dovesti svoje obaveze, dužnosti i planove do kraja, tj. do realizacije. Smatra se da je sociopatija u prvom redu uzrokovana faktorima okoline i odrastanja osobe, kao što su traume fizičkog i/ili seksualnog zlostavljanja tokom djetinjstva. Sa prikazanim stajalištem o razlikama između psihopatije i sociopatije s obzirom na način i uzrok njihovog nastanka slažu se i A. Walsh, sa Odsjeka za kriminalistiku Univerziteta Bois i H. H. Wu, sa Odsjeka za društvene nauke Univerziteta West Alabama. Termin sociopata upravo se opravdava problemima u socijalnom domenu koji su doveli do ovog poremećaja. Zanimljivo je da sociopate mogu donekle osjećati krivicu ukoliko na neki način naude osobi koja im zaista znači (ili koja je član iste društvene ili interesne grupe kao i oni sami), međutim, empatija izostaje ukoliko je njihova žrtva nepoznata osoba, slučajni prolaznik koji im se na neki način zamjerio, i slično.

Ukoliko se ispostavi da je serijski ubica za kojim se traga sociopata, očekuje se da su njegova ubistva nedovoljno isplanirana, da su rezultat trenutka u kojem je sociopata izgubio strpljenje i živce, te impulzivno naudio svojoj žrtvi. Ovakve serijske ubice ne brinu se mnogo oko mjesta zločina, drugim riječima, ne sakrivaju tragove i dokaze. Njihova ubistva na prvi pogled mogu djelovati slučajno, bez ikakvog redoslijeda i plana. Zato su poznate kao neorganizirane serijske ubice. Ipak, stručnjaci – kriminalističari, psiholozi i psihijatri mogu naći poveznicu između njihovih kriminalnih djela, zato što obično ostave dovoljno tragova iza sebe što olakšava njihovo identificiranje, praćenje i, na koncu, hvatanje.

Kelly McAleer, američki klinički psiholog i psihoterapeut, predlaže da se o ova dva fenomena treba razmišljati kao o dvije strane istog novčića, odnosno istog poremećaja koji je u DSM-5 (jednom od savremenih priručnika za dijagnozu i klasifikaciju psihijatrijskih poremećaja) označen kao antisocijalni poremećaj ličnosti. Ovaj poremećaj se može dijagnosticirati tek od 18. godine života osobe, budući da do tada adolescenti prolaze kroz burne razvojne promjene. Inače, potrebno je da osoba ima nekoliko od već nabrojanih simptoma koji upućuju na neobaziranje na prava drugih osoba i kršenje istih, i to bar od 15. godine. Tome su dodana sljedeća dva kriterijuma: postojanje poremećaja ponašanja prije 15. godine života i to da da antisocijalni poremećaj nije rezultat shizofrenije ili bipolarnog poremećaja (nekada poznatog kao manično-depresivna psihoza). Posljednji kriterijum je veoma važan, kada se uzme u obzir da neki ljudi miješaju termin ”psihopatija” sa ”psihotičnošću” (glavna karakteristika psihotičnosti jeste gubitak kontakta s realnošću, npr. u vidu pojave deluzija, te slušnih i/ili vizuelnih halucinacija, a javlja se u slučaju sumanutih poremećaja kakav je paranoja, te kod shizofrenije).

Selman Repišti,
24. 8. 2016.

KORPORATIVNE PSIHOPATE ili PSIHOPATE U POSLOVNOM OKRUŽENJU

Procjenjuje se da u opštoj populaciji 1% ljudi zadovoljava kriterijume za dijagnozu psihopatije. Zapravo, savremeni naziv za psihopatiju je antisocijalni poremećaj ličnosti. Međutim, rezultati istraživanja provedenih na menadžerima firmi, organizacija i korporacija upućuju na sljedeće: oko 4% menadžera zadovoljavaju kriterijume da budu proglašeni psihopatama. Paul Babiak i Robert Hare napisali su knjigu o tome: Zmije u odijelima: Kada psihopate idu na posao. Ovi autori, koji su već odavno izgradili međunarodnu reputaciju u oblasti izučavanja psihopatije, navode neka zanimljiva zapažanja:

a) Prilikom intervjua, poslodavci često neke psihopatske crte ličnosti pogrešno protumače kao izuzetne vještine rukovođenja.
b) Psihopate su osobe koje se odlikuju površinskim šarmom, te znaju prevariti intervjuera, zavesti ga, izmanipulisati i navesti da ih primi na odgovarajuće radno mjesto.
c) Aktuelni kapitalistički sistem i birokratija nagrađuju ponašanje psihopata, budući da se cijeni brzo rješavanje problema, takmičarski duh, beskrupuloznost, samouvjerenost, egocentričnost, makijavelizam i emocionalna neosjetljivost.
d) Psihopate su, u principu, uspješni radnici (u smislu postizanja visokih rezultata na mjerama poslovnih postignuća, vještina i kompetencija), premda je njihovo ponašanje destruktivno, a namjere sebične i usmjerene prema samoafirmaciji, uz degradaciju podređenih.

U domenu interpersonalnih odnosa, psihopate pokazuju dominaciju, površnost i podmuklost. Kada je riječ o njihovom stvarnom životnom stilu, oni su impulzivni, neodgovorni i ne mogu postaviti i ostvariti životne ciljeve koji su tipični za većinu opšte populacije. U emocionalnom domenu, postoji nedostatak empatije, kajanja i krivice, te neprihvatanje odgovornosti za svoja djela i odluke. Konačno, psihopate imaju istoriju antisocijalnog (protiv društva usmjerenog) ponašanja, uz veoma slabu kontrolu vlastitog ponašanja.

Treba naglasiti i da je psihopatija dimenzija na kojoj svako od nas zauzima određeno mjesto. Dakle, ne treba razmišljati u terminima kategorije ”da/ne” (postoji/ne postoji psihopatija), već u terminima kontinuuma (nikakva ili niska psihopatija, ispodprosječna, prosječna, izražena, veoma izražena psihopatija). Ova osobina najčešće se mjeri psihološkim skalama i listama označavanja (tzv. čekliste), na kojima viši rezultat ukazuje na izraženiju psihopatiju ili vjerovatnoću da osoba ima psihopatiju u pravom smislu te riječi. Niži rezultati su indikacija nepostojanja ili niskog stepena psihopatije. Najpoznatija je revidirana verzija Hareove čekliste za psihopatiju (akronima PCL-R). Na njoj je moguće ostvariti rezultate u rasponu od 0 (ne postoji psihopatija) do 40 (savršeno podudaranje osobe sa prototipom psihopate). Rezultat iznad 30 upućuje na to da neko zaista može biti okarakterisan psihopatom.

Nego, da se vratimo na korporativne psihopate. U literaturi ćete ih naći i pod sljedećim nazivima: ”industrijske psihopate”, ”organizacijske sociopate” i ”izvršne psihopate”. Po Amandi Gudmundsson i Gregoryu Southeyu (tj. njihovom članku objavljenom 2011. godine), poslovno okruženje psihopatama pruža nekoliko vrsta ”alibija” i ”krinki”:

a) Mogu nesmetano da se identifikuju sa svojom ulogom moći i da obično ne snose posljedice ukoliko je zloupotrebljavaju.
b) Mogu zadovoljiti visok stepen vlastite potrebe za traženjem uzbuđenja (u vidu poslovnih rizika, donošenja odluka u kritičnim momentima za posao i kompaniju, naglog otpuštanja velikog broja radnika…).
c) Mogu računati na ”publiku” (podređene), prilikom ekspresije svog šarma i harizme, te na taj način biti nagrađeni pažnjom, divljenjem i cijenjenjem.
d) Mogu nesmetano učestvovati u svim aktivnostima koje se odnose na tzv. organizacijski terorizam (na koji je npr. upozorio A. Goldman 2006. godine), a koji obuhvata nasilje, agresiju i zlostavljanje unutar organizacije koji su postali ”normalan” dio poslovne klime i atmosfere savremenih firmi, korporacija itd.

Zabrinjavajuće je da se određeni broj korporativnih psihopata obračunava i van radnog mjesta sa svojim zaposlenicima. To se dešava u situacijama kada neko od zaposlenika nižeg ranga (tj. oni koji rade na manje plaćenim poslovima) otkrije da se njegov nadređeni bavi nedozvoljenim poslovnim aktivnostima (finansijskim kriminalom i slično). Korporativne psihopate ovakve osobe ušutkuju, prijete im, pošalju nekoga da ih pretuče, u krajnjoj liniji ubije…

Za više informacija o korporativnim psihopatama, pratite sljedeće linkove i poslušajte šta još stručnjaci u ovom području imaju da kažu o ovom fenomenu savremenog društva:

https://www.youtube.com/watch?v=lmUXp_zE14E
https://www.youtube.com/watch?v=tlB1pFwGhA4
https://www.youtube.com/watch?v=NbUsFBWyU9c

Selman Repišti,
23.8. 2016.

Urbi et orbi (Drugi dio)

Amazonka

Bila je (ne znam je li još, ako jeste, do kada će, ako nije, kada je zadnji put bila živa)… mislim, kada sam je upoznao, bila je pogrbljena, da prosti, oličenje trola ili, u neku ruku, pokemona. Samo u svrhu opisa. Ništa lično. Da probudim materinski nagon u svim zabravljenim vaginama i očinsku relikviju istresem iz džepa nekog hipstera, samozacopanog biznismena i ulickanog šminkera. Tvrdila je da je izliječila 50 slučajeva kancera. Egzotičnim čajem. Fino piše u teki: prvo datum dolaska, potom količina popijenog čaja, pa datum remisije zaključen potpisom sada prijatno frapiranog posjetioca.

Njena životna deviza: ”Poklonila bih i Mliječni put, ne tražeć’ ništa zauzvrat”. Tako je govorila sedamdesetogodišnja apsolventica sarajevske anglistike. U mojim očima, pedesetogodišnja doajenka fitoterapije, tačnije, par decenija pridružena članica obožavatelja ljekobilja. Ispripovijedala mi je kako je lani vratila ni manje ni više nego stotinu kilograma južnoameričkog čaja. O svom trošku. Onako dekintirana i prije toga. Kaže: ”Ne pomaže narodu. Naručiću opet.” Zamišljam je kako se kupa u zelenoj kadi fitooptimizma. Crvena od žare, pogledom razblažuje nestašno rumenilo za koje krivicu preuzima žila kucavica, smještena tik ispod resice desnog ili lijevog uha. ”Gubitke meni, zasluge drugima” – njena je druga životna deviza.

Leluja po sokacima. Lijevo-nazad, desno-naprijed. Pijano klatno. Putanjom u koju bi se iole ozbiljan matematičar netom zaljubio. U jednoj ruci tašna, u drugoj kesa. Obje teške kao smrt. Želi da nosi, da posjeduje. Jer se ulične duše žele zakleti u uteg kojim oru asfalt. Znaju oni kakve bi posljedice izazvao duh koji bi se otrgnuo od svoje zemaljske sjenke. Poput teenagera koji se s kućnog praga direktno lansira u terru incognitu. Udari u tle prije nego se podigao s njega. Postavljen naglavačke, počinje se radovati u slatkoj iluziji da je pronašao vodu u srcu kamenoloma života.

Zadnji put sam je vidio kako pleše s maskiranim članom slovenačke trupe koja se posve slučajno zadesila ispred naše katedrale. Prije pape. I prije statue onog prethodnog. Valcer s krokodilom. Ko zna kakvom spodobom, skrivenom iza krinke oklopnog gmizavca, tipične prikaze bočatih tropa. Bila je vesela. Za pola minute, tri okretaja. Onda se odmah uljušturila. I nastavila hodati do u podnevni bescilj.

Hajka na amazonku

Istoimenu je zaveo suhonjavi, visoki šan-advokat. Buket, već izlizani maniri i između vještačkih zuba istisnute dobre namjere ubrzo su je posadile tik pred oltar. Svjedoci: Svevišnji i Sotona. Onaj drugi je ozbiljno shvatio zavjete. U dobru i zlu, ostao je vjeran. Posmatrač, predlagač i revnosni utjerivač dugova. Šan-advokat je, ispostavilo se, bio čaršijski pervertit. U nešto otmenijim dijelovima grada, u poslijepodnevnim satima, izbivao bi i, probranim riječima iskusnog lisca, pitao slučajne prolaznice (četiri do dva puta mlađe od njega) bi li imao tu čast dopratiti ih do svoga stana. Čuo sam da je svaka peta pristala dovući se do četvrtog sprata austrougarske udovice. Zato nije poštovao žene. Kaže: ”Prerano gutaju mamac sa mog štapa. Nisam zabacio da se odmah upecaju, nego da ih gledam kako se množe, roje i prave pravilne spirale oko svog plijena”.

Amazonku je, da budemo načisto, svako jutro prvo svukao, pa vukao za kosu prema svom međunožju, da bi ona, pri svršetku, bila zapovjednički pozvana da izvoli progutati starački ispljuvak njegovog, nekim čudom, zavidno ukrućenog donjeg ”ja”. U isto vrijeme, pogled je skakao kroz prozor i ubacivao se (šta ja imam s tim, krivite Galileja i Njutna) u nasumičnu mindžu koja je tog trenutka nojevim korakom špartala po pločniku glavne ulice, nemilosrdno gazeći sarajevske ruže.

Selman Repišti,
19. 8. 2016.

Urbi et Orbi (Prvi dio)

Ismin doprinos teoriji Velikog praska

‘Hoš sa mnom na kafu?’
‘Imate ovdje cura koliko hoćete. Što njih ne pitate?’
‘Meni je jedan Ismo tokom rata, dok sam spavo, popušio. Nako od sebe, na prepad. I meni bogam bilo fino. Bogam! Imam ti ja ženu, sa njom sina ’85. godište. Radio u ovoj firmi prekoputa nas. Pa hoš na kafu, bolan?’
‘Dajte, ne pričajte gluposti.’
‘Šteta…’
Odšepa prema Austrijskoj ambasadi. Sreo ga par mjeseci kasnije u Vilsonovom. Zagleda. Belji. Samo muškadiju.
Lani otegnuo papke. Prije nego su ga otpravili u vječna lovišta, racku mu bio, priča se, k’o palma. Jaja k’o hurme. Sramota za jaja.

Proeta

Reda rečenice k’o domine. Samo to radi po vascijeli dan. Tačka, pa veliko slovo, pa opet tačka. Veliko slovo. Svaka k’o za romana. A onda spektakl. Tranžira ih, po pet-šest riječi svaki red. Da napravi stih. Ka’e malo po malo – i eto ti pjesme. Čeka ne’ak’i festival. Priprema se po’ godine ranije. Psihički. I mehanički. Žiri oduševljen – pjesma pun pogodak, a ono iskasapljeni romančić. Pripovijeda. Ne pjeva. Samo kazuje. Sve se vrti oko para teških riječi. Publika pada na koljena. U toj pozi, ženama aplaudiraju dojke. Dekoltirana pneumatika. On se znoji i što se više čuje, tim više likuje. Neki poeta u zadnjem redu, čija elegija nije ušla u uži krug, prozva ga proeta.

Majstore, morel’ zadnja?

O njoj samo znam da su je tri-četiri povalila na zadnjem sjedištu nečijeg golfa. Na čistini. Par puta. Tako se razrasla prvi put. Drugi golf je, ubrzo nakon mature, odvez’o u glavni grad. Pet sati, bez pauze. Nije se isplatilo gubiti vrijeme. Čim je vid’la prvu zgradu, drugi put se razrasla. Odmah odlučila: pušiće Marlboro, pit’ kafu s mlijekom ili Ajriš kofi, živjet’ prekoputa Centralne banke, zaposlit’ se u međunarodnoj firmi i probit’ međ’ gradske face. Lizat’ šam-kremu sa ulaštenih pločnika. Ovaj luksuz nije bilo teško priuštiti, s obzirom da je posjedovala vjernu presliku kravljeg jezika, koji je više uzbuđivao one kauboje sa zadnjeg sjedišta nego njene bradavice, poluuspjele replike omanje balege.
Prođoše godine, a ona završi (kako je običavala reći) ‘vlakutet’. Zatim se našla u nazavidnoj ‘sitovaciji’: šta radit’ ako se ne dobije pos’o? Da l’ se vratit’ nazad prugom (golf je odavno nadrasla) ili ostat’ i čekat’? Odlučila se za ovo drugo. Otvorila se i nova dilema: Da l’ radit’ štogod u struci (kako bi ona rekla ‘struki’) ili ‘bilo šta što ti neko da’? Prifati se opet drugog. Zaposli se k’o hostesa. A ona? K’o da je stjuardesa. Treći put se razrasla.
U autu nikad nije sjedila na zadnjem sjedištu, osim kad je ufati neki dert, pa ko biva da obnovi gradivo. Da sanja budna. Tad je bila svoja na svome. A vako, javno, gospođa. Ne mereš joj pera odbit’. Što bi ovdje rekli – ‘rodžena’ Sarajka.

Selman Repišti,
14-15. 8. 2016.

Savjet psihologa: Kako vaspitati iliti odgajati djecu?

Nema univerzalnog recepta, ovo su, jednostavno, smjernice koje su rezultat istraživanja i iskustava iz prakse u oblasti razvojne (naročito dječje) psihologije:

1. Djetetu treba postaviti granice, ali mu uvijek treba objasniti zašto je određeno ponašanje nepoželjno. Naravno, koristeći rječnik koji ono razumije.

2. Dijete treba učiti empatiji, tj. zauzimanju perspektive drugog (”biti u tuđoj koži”). Naprimjer, nabaviti mu kućnog ljubimca i podučiti ga kako da se brine o njemu, osluškuje njegove potrebe i slično. Tako ono postaje saosjećajno i altruistično.

3. Djetetu možete postaviti visoka očekivanja, ali ona koja su izazovna i, što je najvažnije, dostižna! Na ovaj način, dijete postaje samopouzdano i počinje se osjećati kompetentnim (sposobnim i djelotvornim).

4. Treba nagrađivati dobro vladanje djeteta. Zapravo, podržavati svaki pozitivni pomak u modeliranju djetetovog ponašanja, te odnosa prema sebi i okolini. Nije dobro da podrška ili nagrade budu pretjerani, već ih treba isplanirati u skladu sa stepenom djetetovih postignuća, napora, zalaganja i dobre volje. Ako se neka ponašanja uvijek i obilato nagrađuju, dijete će i kasnije u životu očekivati neku kompenzaciju za sve ono što je uradilo u skladu sa očekivanjima značajnih drugih (roditelja, prijatelja i slično).

5. Loša ponašanja nekada (nesvjesnom greškom roditelja) mogu biti nagrađena. Ovdje dijete najčešće dobiva pažnju roditelja i to percipira kao svojevrsnu nagradu. Naprimjer, ukoliko udari mlađu sestru, roditelj ga može istući, vikati i prijetiti. Na ovaj način mu takođe pridaje pažnju i posvećuje svoje vrijeme. Umjesto toga, treba ga ukoriti, objasniti mu zašto ne treba udarati svoju sestru i dati mu priliku da popravi ovaj aspekt svoga ponašanja.

6. Zapamtite, bitna je perspektiva djeteta! Drugim riječima, kako dijete shvata odnos roditelja prema njemu, te kako interpretira i reaguje na aktivnosti koje roditelji preduzimaju kako bi izmijenili njegovo ponašanje. Ono što za roditelja može biti kazna, dijete može protumačiti kao nagradu, i obrnuto.

7. Djetetu treba reći u čemu je i zašto pogriješilo odmah nakon što je ispoljilo nepoželjno ponašanje. Razlog leži u tome da ono treba povezati roditeljsku kritiku sa aktivnošću koja nije prihvatljiva. Ako se odloži razgovor o aktuelnom prestupu, nema garancije da je dijete razumjelo o kojem se tačnu prestupu radi.

8. Ako ste indiferentni prema djetetu, psotavljate preniske zahtjeve i ne obrazlažete mjere koje primijenite kako biste korigovali njegovo ponašanje, dijete postaje impulzivno (naglo, razdražljivo), agresivno, a u isto vrijeme ostaje nedovoljno zrelo u socioemocionalnom smislu.

9. Od djeteta nemojte očekivati da postane kao vi (ili kao bolji vi), već da pokaže i izraste u ono najbolje od sebe što može ponuditi svijetu i društvenoj zajednici.

Selman Repišti,
5. 8. 2016.

Psihološki portret Clarice Starling u odnosu sa Dr. Hannibalom Lecterom

Profiliranje agentice i psihologinje Clarice Starling izazov je kojem teško može odoljeti ijedan stručnjak iz oblasti kliničke psihologije/psihijatrije. Nesumnjivo primamljiv poduhvat, u sebi krije mnoge kontroverze, zamke i pitanja, ne ostavljajući prostora za ad-hoc improvizacije bilo koje vrste. Tako je teško ne pogledati odraz Starlingove u očima dr. Hannibala Lectera, notornog kanibala, briljantnog psihijatra iz Baltimorea, smještenog u američkoj saveznoj državi Maryland. Isto tako, potrebno je biti svjestan da postoje izvjesna razilaženja u portretiranju njenoga lika u knjigama Thomasa Harrisa i filmovima Jonathana Demmea (”Kad jaganjci utihnu”) i Ridleyja Scotta (”Hannibal”). Mi ćemo se bazirati na sličnostima.

Clarice je prikazana kao skromno odjevena provincijalka, spremna da iskrenim zalaganjem i bolnim odricanjem napreduje u karijeri FBI agentice. Otac, kojeg ona idealizira pripisavši mu etiketu (lokalnog) policajca, ustvari je bio noćni čuvar, koji je poginuo tijekom jednog (opet, ”nevažnog”) obračuna. Majka je teško zarađivala za život, radeći kao spremačica (točnije rečeno, čistačica) u nekom motelu. Clarice se prisjeća da joj je jednom, dok je čistila kupaonicu u motelskoj sobi, rekla da treba ići živjeti u Montanu, na ranč kod rođaka. Njene nevolje kulminiraju kada ju je jedno jutro probudio vrisak jaganjaca koje su klali. Pokušala je spasiti jedno, koje su, usprkos njezinom protivljenju, na koncu, ipak zaklali.

Starlingova stasava u moralno osviještenu osobu, svjesna kršćanske krivice i promordijalnog grijeha stečenog samim rođenjem, kao i individualne, neurotske, samoj-sebi-nametnute krivice i mesijanskog imperativa. Identifikaciju s ocem možemo uočiti iz njezine želje da postane agentica, odnosno da radi u službi države. Ova odluka na neki način defeminizira Starlingovu, ali, s druge strane, rađa u njoj otpor prema svima onima koji nipodaštavaju potencijal, inteligenciju i kvalitete ženskog roda. Bilo kako gledano, poistovjećuje se s ulogom zaštitnika/zaštitnice, što ju, paradoksalno njezinoj skromnosti i skrušenosti, stavlja u poziciju osobe bez koje svijet ne može opstati. Iz sukoba vlastitih unutarnjih demona, Clarice crpi snagu i ide naprijed. Ovaj prikaz odlično ilustrira i potvrđuje Lacanov stav o ulozi oca: otac u našim životima dobija ultimativnu moć tek onda kada je mrtav (jasnije rečeno, otac je moćniji na simboličkom, nego na realnom planu).

Žilavost novakinje Starling i koliko-toliko uspješno odmjeravanje snaga sa muškarcima koji ju okružuju biva stavljena na kušnju u susretu sa hladnokrvnošću podmazanom dijagnostičkom mašinerijom dr. Hannibala Lectera. Pozicija iz koje nam je dozvoljeno promatrati odnos agentice Starling i dr. Lectera, u najmanju ruku je perverzna. Tako, u isto vrijeme svjedočimo relaciji: roditelj-dijete, doktor-pacijent, mentor-šegrt, ali i odnosu zavodnika prema objektu ljubavi. Onda kada se dr. Lecter obraća svojoj sugovornici imenom, učvršćuje svoju poziciju moći, smatrajući je prije svega djetetom, potom pacijentom, a u krajnjoj liniji potencijalnom partnerkom. Kada je oslovljava sa ”agentice Starling”, manipulativno joj podiže profesionalno samopoštovanje, smatrajući ju pritom ništa više do svojim šegrtom.

Pokušajmo se sada staviti u njenu kožu: Clarice prestaje biti subjekt, ličnost po sebi, postajući objekt doktorovog ismijavanja, ponižavanja, a u isto vrijeme plijen, lovina (usudimo se reći: Hannibalov obrok) i predmet njegove žudnje. Pomislili bismo da je njezina pozicija nezavidna, nepoželjna i nesnosna. Međutim, kada malo bolje razmislimo, ona je podignuta na pijedestal i postaje magični predmet obožavanja, koji posve obuzima dr. Lectera. Ona konačno dobija ono što od drugih nije mogla dobiti: Hannibal ju tretira sa puno uljudnosti i pristojnosti, drugim riječima, kao pravu ženu (damu). U drugom, implicitnom registru njihove komunikacije, prisutno je obostrano uvažavanje i divljenje. Ona mu se podsvjesno divi, jer je nepobjediv, pouzdan i zaštitnički nastrojen (”nitko mu ne može ništa”). U Clariceinom svijetu fantazama, dr. Lecter je idealna zamjena za oca, koji je bio izložen i podlegao opasnostima, te je ”napustio” kada je bila jako mala. Dakle, možemo pretpostaviti da joj nesvjesno prija Hannibalova pažnja i posvećenost, te da joj on postaje stabilno i sigurno uporište.

Starlingova je u ulozi pacijentice svedena na mentalni nivo djevojčice. Ona je poslušna, izdašna u informacijama koje nudi ”svome doktoru”, ali, s vremena na vrijeme, uključuje se odrasla osoba u njoj. To je vidljivo u igri quid pro quo (”nešto za nešto”, ”informacija za informaciju”), kada vješto odbija dati podatak o svojim sjećanjima na djetinjstvo, ukoliko joj dr. Lecter ne ponudi još neku informaciju o krvniku Buffalo Billu. Zanimljivo je da Clarice od ”svog psihijatra” dobiva otrgnuti komad djetinjstva nazad, jer dr. Lecter kod nje ”liječi” period nakon očeve smrti. Ovo je još jedna potvrda da se u njezin imaginarij Hannibal useljava kao nadomjestak za oca, ili pak, kao njegov nastavak, odnosno nasljednik koji će ju pratiti čitav život. Dakle, ona ponovno na momente postaje djevojčica zato što to želi i jer je to odabrala kao preduvjet svojevrsnog užitka koji doživljava.

Polako se mijenja i njezina koncepcija Boga kao nekoga tko nam je dao težak život i na tome mu trebamo biti zahvalni. Briljantni psihijatar se izruguje tom bogu i navodi mnoštvo logičnih protuargumenata, čime sebe simbolički smješta na njegov prijestol. Time poručuje da joj u isto vrijeme može biti i bog i otac, te da se, povinujući se njegovoj volji, ne mora odreći svojih prijašnjih ideala.

Agentica Starling se, nesvjesna toga, nalazi i u ulozi doktorove sestre, koja je sada imaginarni entitet (i zato, kako smo već istakli, a shodno Lacanovom učenju, ima poseban utjecaj na Hannibalove porive i razmišljanja). Mischu su pojeli vojnici koji su zarobili malog Hannibala i njegovu sestru, a zabilježeno je još mnogo slučajeva kanibalizma na istočnom frontu. Kako su i njega (dr. Lecter je ovo sjećanje potisnuo) nahranili Mischinim ostacima, u njegovom bolesnom sistemu razmišljanja leži bojazan da ne ponovi ovakvu ”pogrešku”. Zato je pozicija Starlingove, ma kako to djelovalo paradoksalno, sigurna i bezbjedna. Drugi razlog koji ide u prilog ovom tvrđenju je Hannibalova prešutna nada da će mu Clarice Starling, s obzirom da oboje osjećaju krivicu (ona zbog janjeta, on zbog sestre), pomoći da prevaziđe konflikte u njegovoj ličnosti. Clarice je, osim toga, jedini Hannibalov kontakt sa vanjskim svijetom i nužna mu je za ostvarivanje određenih povlastica (dobivanja knjiga, pristupa znanstvenim časopisima, boljeg smještaja i slično). Rezimirajući, ovdje je, premda dijelom svjesna te činjenice, konačno došla u centar pozornosti i postala nezamjenjiva (prijeko potrebna, nužna), što je bila njezina glavna životna aspiracija.

Na koncu, moć Clarice Starling ogleda se i u ulozi pacijenta. Naime, ona je pacijent (popularno rečeno: klijent u psihoterapijskom procesu) koji je ujedno onaj koji je kompetentan da liječi (pomaže). Prethodni Lecterovi pacijenti bile su osobe koje su se pasivno prepuštale njegovom monstruoznom sustavu liječenja. Agentica Starling je netko tko koristi doktorovu usmjerenost na tegobe pacijenta, kako bi paralelno posmatrala njegove slabosti, koje se u tom procesu spontano otkrivaju. Složili se mi to ili ne, ipak je ovdje samodopadnost i napuhana samouvjerenost jednog psihijatra pobijeđena odvažnošću i dovitljivošću jedne psihologinje, koja tek počinje graditi svoju profesionalnu karijeru.

Kako na filmskom platnu, tako i u istoimenim knjigama, vidimo da unutarnje, latentno značenje postupaka Clarice Starling drastično odstupa od onog eksplicitnog, manifestnog. Ona je ta koja najviše profitira i izvlači maksimalnu psihološku dobit iz situacije. Posmatrano na širem planu, Starlingova uspješno okončava jedan niz seansi samopomoći, koristeći splet okolnosti koji joj se, igrom slučaja, našao na putu ostvarenja životnih snova.

Selman Repišti,
psiholog

Savjet psihologa: Kako pomoći sebi i drugima u slučaju nesanice?

Nesanica (insomnija) pogađa nekih 30% opšte populacije. Međutim, ozbiljna, ponavljajuća nesanica prisutna je kod 10-15% opšte populacije. Nešto je češća kod razvedenih ili rastavljenih osoba, žena i starijih ljudi.

Više je podjela insomnije, stoga, i više njenih oblika/vrsta. Po vremenskom intervalu u kojem nastupa, nesanica može biti inicijalna (poteškoće prilikom padanja u san), tranzitorna (problemi sa održavanjem sna, u smislu učestalog buđenja tokom noći) i terminalna (poteškoće koje se ogledaju u veoma ranom buđenju, uprkos potrebi organizma da odspava još neko vrijeme i uprkos tome što nam objektivne prilike dozvoljavaju duže spavanje).Po tome šta joj je uzrok, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nesanica je zaseban psihofiziološki problem, odnosno poremećaj spavanja, dok je sekundarna nesanica rezultat nekog medicinskog ili psihološkog problema ili nastaje kao reakcija na specifične okolinske uslove. Po trajanju, insomnija se javlja u dva oblika: akutnom (nesanica ograničenog trajanja, koja je rezultat novonastale situacije: doživljenog stresa usljed npr. preopterećenosti na poslu, preseljenja, važnog životnog događaja i slično; ova vrsta nesanice nestaje čim dođe do prilagodbe na nove okolnosti) i hroničnom obliku (može potrajati godinama i zahtijeva pravovremeni, adekvatan tretman).

Kako da pomognete sebi i drugima?

1. Prestanite piti kafu i alkoholne napitke nekoliko sati prije spavanja.

2. Radite neku vrstu vježbi, gimnastike tokom dana (ali ne i neposredno pred spavanje, jer to može dodatno povećati budnost).

3. Odredite tačno vrijeme buđenja i ustajanja svakog dana (kako biste na neki način podesili svoj bioritam).

4. Idite u krevet kada osjetite da ste baš umorni.

5. Ne upotrebljavajte laptope, tablete, mobilne telefone… bar sat-dva prije spavanja.

6. Ne jedite velike obroke unutar nekoliko sati prije odlaska u krevet.

7. Obezbijedite sebi odgovarajuće vanjske uslove za spavanje (adekvatnu temperaturu i zamračenu prostoriju koliko je god moguće izolovanu od buke, te kvalitetan madrac i jastuk koji vam odgovara).

8. Nakon što legnete, izbjegavajte gledati u sat (jer to dodatno može povećati vašu tjeskobu glede nesanice).

9. Ne koristite svoju spavaću sobu u druge svrhe, osim u svrhu spavanja i seksa (dakle, u ovoj sobi ne biste trebali raditi, obavljati telefonske pozive, gledati TV i slično).

10. Pošto nesanica može biti rezultat problema sa kojima se susrećete svakog dana, pokušajte razmisliti kako ih riješiti. Za početak, napišite listu problema, presavijte papir i ostavite ga van spavaće sobe.

11. Pokušajte stvoriti neki vid rutina ili rituala koji vam olakšavaju odlazak na spavanje (npr. topli čaj, čitanje nekog lakog štiva pred spavanje, masaža i slično).

12. Pokušajte koristiti što manje količine tableta za spavanje, zbog mogućnosti navikavanja (ovisnosti).

Na kraju, provjerite da li zaista imate problem sa spavanjem. Nije strašno ako ne možete zaspati prvih 15-20 minuta nakon što legnete. Međutim, ako to traje više od pola sata, a naročito nekoliko sati i ako se ponavlja iz noći u noć, potražite stručnu pomoć. Takođe, ukoliko ne možete sami da se izborite sa svojim svakodnevnim problemima, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Možda se, u međuvremenu, riješite i nesanice.

Selman Repišti,

4. 8. 2016.

Psihologija kontrole

Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se oni ponašaju prema nama. Zapravo, živjeti u skladu sa filozofijom ”uzvratiti udarac”. Identificirati se s nekom društvenom ulogom gdje možemo zadovoljiti potrebu za moći, dominacijom. Boriti se, udarati glavom u zid, pokazati krajnji oblik tvrdoglavosti i svojeglavosti. A sve to kako bismo zadobili primarnu kontrolu.

Ali, možemo se odlučiti da radimo na sebi, da prihvatimo filozofiju ”živjeti s tim (saznanjem, problemom)”. Mijenjati sebe, spustiti kriterijume, ovladati sobom, steći samokontrolu zajedno sa fleksibilnošću. Zadobiti sekundarnu kontrolu!

Želio bih nešto napisati i o sljedećoj pojavi, navici ili fenomenu. On(a) se zove mjesto (lokus) kontrole. Ako smatramo da je (skoro) svaki događaj u našem životu rezultat neke više sile, tuđe volje, sudbine, sticaja okolnosti, onda psiholozi kažu da imamo vanjski lokus kontrole. Drugim riječima, uticaj na važne događaje u našem životu kao da je van naše kontrole, izvan našeg djelokruga. Tipične izjave osoba sa vanjskim lokusom kontrole su:

Biće što mora biti.
Desiće se što je suđeno da se dogodi.
Sve je to Božja volja.
Takva mi je sudbina, šta ćeš.

A ako smatramo da možemo postupati i ponašati se po svojoj slobodnoj volji, te ako snosimo i preuzimamo odgovornost za svoje postupke, psiholozi kažu da je za nas karakterističan unutrašnji lokus kontrole. Dakle, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu, sadašnjost i budućnost, sreću i neraspoloženje, put ka uspjehu i neuspjehu. U ovom slučaju, odlikujemo se osobinama kao što su: aktivnost, djelotvornost, efikasnost i svrsishodnost.

Nekada se dešava da osobe s vanjskim lokusom kontrole budu pasivne i prepuste se sudbini. S druge strane, oni s unutrašnjim lokusom kontrole nekada neuspjeh koji je rezultat sticaja okolnosti pripisuju samima sebi. Oni su, u svojim očima, krivci za neku situaciju koja je bila nepredvidljiva.

Zato je dobro da smatramo kako je život u našim rukama, ali da se mogu pojaviti i neke iznenadne okolonosti, koje nisu rezultat naše volje i ponašanja. Dakle, da je naše poimanje sebe i svijeta pod uticajem unutrašnjeg lokusa kontrole, ali ne njegove ekstremne varijante. Uz to, trebamo shvatiti da izvjesni događaji nisu pod našom kontrolom. Drugim riječima, da ne možemo ostvariti apsolutnu kontrolu nad životom, već da se jednostavno trebamo pomiriti s nekim stvarima i prilagoditi im se. To znači sticati sekundarnu kontrolu.

Selman Repišti,

31. juli 2016.