pozitivnapsihologija | Pozitivna psihologija

Šta je psihološka regeneracija?

Psihološka regeneracija (u daljem tekstu PR) ili samoobnova (SO) odnosila bi se na sve ono što preduzimamo kako bismo uspjeli da očuvamo, njegujemo i obnovimo svoj psihološki potencijal. Prije svega, PR podrazumijeva sposobnost da pomognemo sebi u situacijama (i nakon njih) kada nam je narušeno samopoštovanje, te kada određeni unutrašnji ili vanjski faktori prijete da naruše naš duševni mir, mentalno zdravlje i emocionalnu stabilnost.

PR je proces koji može započeti i prije neke nemile i neprijatne okolnosti. U tom slučaju, ogleda se u anticipiranju (pretpostavljanju i predviđanju) mogućih ishoda pomenutih okolnosti – procjenu eventualne psihološke štete ili opasnosti, te analiziranje svih mehanizama koji su nam na raspolaganju da je preveniramo, prihvatimo i nosimo se s njom. Dakle, PR može biti svjestan proces, kada ”hladne glave” procjenjujemo omjer gubitaka i dobitaka, odnosno potencijal naših strategija prevladavanja stresa u datim okolnostima i nakon njih. SO se, stoga, tiče naše volje i unutrašnje snage da situaciju preokrenemo u svoju korist, ili da iz nje (ukoliko je zaista neprijatna) izađemo sa što manje gubitaka i ostalih negativnih ishoda.

Primjer: Još jedan u nizu intervjua za posao

Ovdje je dobro poslužiti se strategijom snižavanja očekivanja. Budimo spremni na različite ishode. Nemojmo puno očekivati od intervjua. Jednostavno, pripremimo se najbolje što možemo, a negativan ishod ne mora biti naša krivica. Ukoliko pak dođe do pozitivnog ishoda, radost će biti tim veća što nismo mnogo očekivali od datog intervjua. Međutim, ako ne budemo primljeni na određeno radno mjesto i osjećamo da nam je profesionalno samopoštovanje i vjerovanje u svoje sposobnosti narušeno, naše je da kažemo sebi kako dovoljno vrijedimo, kako smo se potrudili koliko smo mogli i kako ovaj nepovoljan ishod prosto ne zaslužuje da mu više posvećujemo svoje vrijeme i pažnju.

PR se odvija i uz pomoć područja emocija. Da bismo se unaprijed pripremlili na neku neprijatnu situaciju, trebamo sniziti svoj nivo anksioznosti (tjeskobe) i pokušati se prepustiti pozitivnim emocijama (raditi stvari koje nas ispunjavaju, motivišu, opuštaju i ohrabruju). Važno je, dakle, da prevagnu pozitivna osjećanja. Nakon situacije koja je bila bolna, takođe treba biti otvoren za pozitivna iskustva, osjećanja i osobe. Obratiti se nekome ko je harizmatičan, optimističan, inspirativan. Prepustiti se dobrom raspoloženju, jer vjerujte – negativne emocije nisu vrijedne našeg života. Stoga ne smijemo biti fiksirani na njih, niti dozvoliti da one vladaju našim mišljenjem i ponašanjem. Zapamtite da ste Vi jedina osoba koja vlada svojim ponašanjem, emocijama, mišljenjem, izborima i donošenjem odluka. Premda naše emocije često budu proizvod neke situacije, one ipak nastaju u našoj glavi i podložne su našem uticaju. Na nama je da odaberemo da negativna osjećanja pretvorimo u pozitivna.

Primjer: Uprkos svemu što ste uradili za svoje dijete, ono je nezahvalno i ravnodušno prema Vama

Ovakav odnos direktno pogađa Ahilovu petu svakog normalnog, angažovanog roditelja. Ali, nedajte da Vas zavede! Vaša savjest je mirna. I to je najbitnije. Ako ste djetetu dali maltene sve što ste mogli, Vi ste dovoljno uradili za svoj odnos s njim. Trebate biti staloženi, jer ste mu pružili ono što možda Vi niste imali tokom svog djetinjstva i odrastanja. Dakle, budite svjesni pozitivne slike o sebi (ako je Vaše dijete nije osvijestilo). Vi ste roditelj za primjer – budite svjesni svog ponosa, zadovoljstva i ispunjenosti. Nekada djetetu treba vremena, da sazrije, da Vas razumije, da dođe u Vašu ulogu – ulogu dobrog i podržavajućeg roditelja. Stoga, glavu gore, jer Vi ste već obavili svoju životnu misiju. Zahvalnost bi trebala uslijediti kad-tad, zato budite strpljivi i opušteni.

Nadam se da sam Vam bar donekle uspio dočarati neke od mehanizama psihološke regeneracije (samoobnove). Sažimajući, osnovni principi bi glasili ovako:

Budite dovoljno racionalni. Razmišljanje ”hladne glave” nam omogućava da pronađemo alternativna rješenja za svoje probleme i prihvatljiva objašnjenja za tuđe i vlastito ponašanje u datim okolnostima.
Uvijek održavajte pozitivnu sliku o sebi u svojim očima (ako drugi ne žele vidjeti i spoznati koliko vrijedite – nemojte tome pridavati važnost, to je njihov problem).
Učinite sve da Vaše samopoštovanje bude stabilno – cijenite sebe, ističite vlastite vrline i nemojte dozvoliti da Vas iko pokoleba u ovom nastojanju.
Povežite se sa svojim osjećanjima. Osluškujte puls svojih emocija. Suočite se s njima, a potom negativna transformišite u pozitivna. Neka Vam ovo postane navika – kao neki vid životne gimnastike.

Srdačno,

Selman Repišti

PSIHOLOGIJA LIČNOSTI (Drugo prošireno izdanje)

Dragi prijatelji/čitaoci,

Prije svega, želimo vam sve najljepše u 2016. godini: zdravlja, odmora, uživanja, zadovoljstva životom, iskrene ljubavi… I, naravno, više zagrljaja nego lajkova 🙂

Iz štampe je izašlmoja knjiga Psihologija ličnosti: Teorija i empirija (drugo prošireno izdanje). Knjiga ima 470 stranica, te 32 poglavlja. U njoj možete čitati o sljedećim temama: psihoanalizi Sigmunda Freuda, Jungovoj analitičkoj psihologiji, A. Adleru, E. Frommu, A. Maslowu i još mnogim psiholozima i njihovim teorijama o strukturi, dinamici i razvoju ličnosti.

Svako poglavlje je praćeno pitanjima i ”zadacima”, koji vam olakšavaju sumiranje onoga što ste pročitali/naučili, kao i primjenu istog.

U ovom izdanju sam priložio i neka nova poglavlja, te dodao studije slučaja (primjenu naučenih teorija i modela ličnosti na karakterističnim slučajevima) i Indeks opisivača ličnosti (gdje se nalazi relativno iscrpan spisak riječi kojima opisujemo ličnost u svakodnevnom govoru, psihologiji i književnosti).

Recenzenti su doc. dr. sc. Joško Sindik (Zagreb) i Naida Rustempašić, magistar psihologije (Sarajevo). Lektor je Ilda Imamović (Sarajevo), a ilustrator Faruk Hajdarović (Švedska), konceptualni umjetnik.

Knjiga se može naručiti putem autorovog maila: selman9r@yahoo.com .

Još jednom, sve najljepše u Novoj godini,

Selman Repišti

Savjet psihologa: Kako postići da nas drugi više cijene?

Nije mnogo važno koliko toga znate ili umijete. Bitnije je da svoja znanja, vještine i sposobnosti ”iznesete” pred druge dovoljno samouvjereno. Dakle, samopoštovanje i samopouzdanje su ključni elementi slike koju o vama imaju drugi ljudi. Ukoliko im date do znanja da vjerujete u sebe, te da ste nepokolebljivi i psihički snažni, time im šaljete sljedeće informacije: ”Posjedujem dobro mentalno zdravlje”, ”Prepreke koje imam u životu lako savladavam, ne plašeći se suočavanja s njima”, ”Siguran sam u svoje znanje, sposobnosti, talente i vještine”, ”Znam šta radim.”

Poštujte sebe i budite ponosni na sve ono što ste postigli do sada (i što namjeravate postići, odnosno ostvariti u budućnosti). Na ovaj način, ”rastete” u svojim očima, te sami sebi, ustvari, pružate sigurnu, trajnu i iskrenu podršku. Ovako radite na svojoj snazi volje, karakteru, nezavisnosti i jednoj vrsti ”psihičke samoodrživosti”. Kada drugi shvate koliko cijenite sami sebe, to će ih natjerati da vas i oni cijene, odnosno doživljavaju i gledaju s respektom (a možda i divljenjem).

Dajte drugima do znanja da je vaše vrijeme bitno, da ga nemate mnogo, te da ga ne trošite na nepotrebne stvari i aktivnosti. Dakle, ako drugi ljudi vide da ste zaista zauzeti, organizovani i ”imate šta raditi u životu”, vaša ”vrijednost” će porasti. S druge strane, osoba koja ostavlja utisak neangažovanosti, čovjeka koji u svom životu ima mnogo ”praznog hoda” i slično, biće percipirana kao neko ko nije dovoljno vrijedan, niti ozbiljan. Slično, ljudi će misliti da je ova osoba kolebljiva, te da joj čine neki vid usluge što nekada provedu vrijeme s njom. Dakle, cijenite svoje vrijeme i stavite to drugim ljudima na znanje.

Pokažite iskreno interesovanje za probleme, poteškoće, mišljenja i želje drugih ljudi. Po principu reciprociteta (obostranosti, uzajamnosti), i oni će biti zainteresovani za vaše probleme, stavove, principe, i slično.

Na kraju, preuzmite odgovornost za vlastito ponašanje i donesene odluke. Međutim, ukoliko su u donošenju odluka učestvovale i druge osobe, jasno im dajte do znanja u kojoj mjeri se eventualni negativni ishod zajedničke odluke može pripisati vama, a koliko njima. Naravno, vaše mišljenje će biti izrečeno isključivo iz vaše perspektive, što ćete naglasiti prilikom razgovora sa spomenutim osobama. To znači da ćete i njima dozvoliti da iznesu svoje mišljenje i percepciju čitave situacije. Dakle, insistirajte na tome da se vaša postignuća priznaju i adekvatno vrednuju, pri čemu nećete bježati od svojih pogreški. Pogreške i previde ćete priznati, iznoseći objektivne argumente kojima možete opravdavati svoje ponašanje, te ističući da ste nešto naučili iz svojih grešaka, uz dobru volju za promjenom i unapređenjem svoga ponašanja i/ili procesa donošenja odluka (bilo to na poslu ili u privatnom životu). I, držite se onoga što ste rekli, jer tako radite na samokritičnosti i principijelnosti.

Do sljedećeg članka,

srdačan pozdrav,

Selman Repišti

Ne vjerujte psihologu…

Ne vjerujte psihologu koji o radosti života govori s maskom na licu, ukočeno, svisoka – zaleđenog osmijeha, hladnog pogleda i krutog tjelesnog stava. On ne misli ono što govori – život je za njega samo projekat, odnosno, scena koja mu služi za manipulaciju drugima.

Ne vjerujte osobi koja se ne raduje spontanim trenucima pošteno zaslužene tuđe sreće (makar bila i vezana za nekoga ko joj nije naročito drag). One neće iskreno pozdraviti ni vašu sreću.

Ne vjerujte ljudima koji se ne raduju na autentičan način vašem (opet zasluženom i teškom mukom stečenom) uspjehu. Oni su, jednostavno, dobro uvježbani glumci na daskama života i prijateljstva.

Ne vjerujte onima koji vas (navodno) slušaju, ali vas ne čuju. Oni samo nervozno klimaju glavom dok im nešto pričate, a ustvari ne pokazuju nikakvo interesovanje za sadržaj onoga što ste podijelili s njima (makar to bilo intimno i delikatno).

Ne vjerujte osobama koje bez uzbuđenja i inspiracije pričaju o svojim životnim ciljevima, nadama i željama. Oni su proračunate, lijene i, nerijetko, emocionalno hladne.

Vjerujte onima koji istinski vjeruju u vas, bezuslovno vas prihvataju i spremno opraštaju vaše pogreške. Za njih vrijedi živjeti!

Selman Repišti

Psihologija – zanimanje prošlosti

Premda sam psiholog, ovdje ću vas upoznati sa nekoliko svojih, dobro utemeljenih razmišljanja o ovoj oblasti i njenim ”nosiocima”.

Savremeni psiholog je malodušna, priprosta osoba, naročito na našim prostorima. Žene-psiholozi nerijetko traže da ih zovemo psihologinje ili psihološkinje. Bile bi još sretnije kada bi im neko prišio titulu doktorice ili doktorke. U pravilu, mi nismo doktori, osim ako zvanično ne doktoriramo. Inače, moderni psiholog je neobrazovana osoba: loše poznaje strane jezike (osim, možda, engleskog); slabo se razumije u medicinu; nije upoznat sa osnovnim pojmovima u filozofiji, niti sa djelima važnijih filozofa; pretjerano je uvjeren u svoje ”bezgranično” znanje; te smatra da je uvijek pozvan da da mišljenje o nekoj društvenoj ili političkoj temi (premda baš i nema pojma iz sociologije i politologije, a ruku na srce, ne poznaje dovoljno ni socijalnu psihologiju).

U većini slučajeva, između pojma psiholog i psihopata možete staviti znak jednakosti. Psiholozi nisu mnogo zainteresovani za naša osjećanja, oni ih ”profesionalizuju”, pretvaraju u predmet svoje struke i mjerenja. Zato, ako nam kažu: ”Kako ste? Izvinite, ovo je moja profesionalna deformacija da pitam kako ste ili kako se osjećate…”, znajmo da ih naši doživljaji i emocije uopšte ne zanimaju. Jednostavno, žele potaći sagovornika da s njima podijeli svoja negativna i samoporažavajuća razmišljanja i osjećanja, kako bi se oni (psiholozi) osjećali bolje (”Drugima je loše, meni je dobro, kako je njima”).

Većina naučnih članaka iz psihologije je dosadna. Ponavljaju se jedne te iste teme (to su najčešće: anksioznost, depresivnost, motivacija, školski uspjeh i socijalna podrška). Iznova i iznova se računaju korelacije (povezanost) između ovih varijabli, a neizostavna praksa je da se ispitaju polne razlike. Drugim riječima, razlike u rezultatima muškaraca i žena na nekoj od skala anksioznosti, depresivnosti, motivacije, socijalne podrške… Samo se pitam: šta ćemo kada iscrpimo sve ove teme, tj. kada više ne budemo mogli pisati radove, a da se ne ponavljamo. Slično, učimo ljude kako da žive i kako da budu zadovoljni životom. Ovdje ima ozbiljnih istraživanja i novih saznanja, međutim, pozitivna psihologija će se ”skončati” onako kako je i ”začeta”. Edukacijska (pedagoška) psihologija je oblast koja je nepotrebna, pod uslovom da imamo pedagogiju. Zato ne bi bilo loše da se sastane tim stručnjaka i da odluče ukinuti jednu od ove dvije oblasti. Isto tako, bojim se da će i psihologija ličnosti, inače moja uža oblast, uskoro biti na izdisaju. Organizacijska (poslovna) psihologija previše liči na menadžment i poslovnu ekonomiju, tako da bi u ovom slučaju trebalo razmisliti o jednoj oblasti koja objedinjuje sve pobrojane (navodno) različite discipline. Ekološka psihologija je, po meni, naveća glupost koju smo uspjeli izmisliti (za razliku od pedagoga, koji su nas davno nadmašili po svojim inventivnim potencijalima; o čemu možete pročitati u mom tekstu: ”Pedagogija – trnovit put do ‘pedalogije’ ”). Ekološka psihologija je disciplina koja proučava naš odnos s okolinom, ekološku svijest i slično. Poznato je da je ekologija biološka disciplina, al’ eto psiholozi su našli za shodno da i ovdje umiješaju prste.

Pravi psiholog će predano, pažljivo, savjesno i odgovorno proučavati i istraživati ono što je u domenu njegove discipline. Autentični psiholog je radoznao, objektivan i kritički sagledava problematiku koji treba prostudirati. Dakle, on se ne zatvara u ”suhe okvire akademizma”, već pravi korak izvan toga i pridružuje se stvarnom svijetu i realnom društvenom životu. Njemu je interesantan svaki socijalni fenomen, originalna ličnost i najbeznačajnija anomalija na koju naiđe. On teži sebi i drugima objasniti kako stvarno stoje stvari, kako život i socijalni odnosi zaista funkcionišu i slično. On se ne boji svijeta, nije ga strah niti mu je ispod nivoa razgovor sa prosjakom, prodavačem na pijaci, radnicom u trafici…

Nažalost, savremeni psiholog je intelektualni šminker, pokondireni pozer i nedodirljivi ”istraživač”. On je puritanac, odnosno akademski čistunac, koji teži ka tome da se što više izoluje od stvarnog svijeta, od prave psihologije. Zato je današnja psihologija, u stvari, elitistička disciplina, stjecište ”odabranih”.

Neki moderni psiholozi su krenuli nešto drugačijim (opet pogrešnim) putem. Žele slavu, popularnost, tj. redovno pojavljivanje u usmenim medijima… Da samo znate kako se pripremaju za ovu ”svetu misiju”, u kojoj će gledaocima-laicima prenijeti neku ”suštinsku” istinu… A evo i nekih od tih ”aksioma života” koje velikodušno dijele narodu:

”Znate, čovjek je društveno biće”.

”Bračni drugovi mogu, ali i ne moraju da se slažu jedno s drugim.”

”Neki ljudi vole da izlaze, a drugi su više povučeni. To je činjenica.”

”Ja, kako psiholog, smatram da su ove tehnologije otuđile ljude jedne od drugih.”

”Psihološki gledano, osoba je nekada sretna i vesela, a nekada tužna i nesretna.”

”Kao što se kaže, svijet trebamo gledati kroz ružičaste naočale”.

”Širite pozitivnu energiju oko sebe. To je ključ uspjeha.”

”Neki mladi su pasivni, znate, ali nađe se neko ko je i aktivan, znate…”

Dakle, svrha ovog članka jeste da potakne ljude da što manje vjeruju psiholozima, te da natjera psihologe da se malo ”trgnu” i zapitaju čime se to bave i da li to rade na pravi (socijalno-korektan) način. I sam nekada zapadnem u iskušenje da postupak u skladu sa ovim opisima, ali se isto tako potrudim da, putem samorefleksije i samokritičnosti, odgovorno i zdravorazumski nastavim vlastito ”psihologiziranje”. Do kada, ne znam, jer smatram da će profesija psihologa veoma brzo izgubiti svoju funkciju, ne nudeći ništa novo, niti zanimljivo.

Selman Repišti,

5. 11. 2015.

VIRTUELNI IDENTITET

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. Oni je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ”ja” (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ”neuhvatljiv”. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ”virtuelno ponašanje” na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ”privatno” tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u. Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (”sistem”) zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranoja prilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ”podijeljen” s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti…). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ”internetokratije”), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ”ranjivi” i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VI drugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ”utakmicu” i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Selman Repišti,

11. 11. 2015.

Martin Seligman: Ambasador pozitivne psihologije

U prethodnom članku, upoznali smo vas sa nekim od Seligmanovih termina i doprinosa pozitivnoj psihologiji.

Seligman je rekao da trebamo upotrijebiti svoje snage (”jaču stranu”) i vrline kako bismo bili dio nečeg većeg, odnosno šireg od nas samih. Drugim riječima, naš istinski, autentični, pravi doprinos treba se ogledati i ispoljiti na širem planu, kako bismo u konačnici došli do toga da živimo smislen život.

Kad smo kod života, Seligman razlikuje tri ”stupnja” egzistencije, odnosno osmišljavanja života:

Prijatan život (primijeniti drugačije strategije suočavanja sa teškoćama u prošlosti – dakle, ne smije se biti fiksiran na negativna osjećanja; uživati u sadašnjosti i gajiti osjećanje nade i optimizma koja trebaju oblikovati našu budućnost);
Dobar život (”kultivisanje”, odnosno njegovanje vlastitih snaga i vrlina, tako da budemo spremni na učenje, ulaganje napora i razvijanje postojećih ”jačih strana” ličnosti) i
Smislen/svrhovit život (ne postoji prečica do trajne i istinske sreće, već se treba potpuno angažovati i uključiti u aktivnosti koje dovode do ”opšteg dobra”, gubeći samosvjesnost i postajući dio nečega univerzalnog, nesebičnog i humanog).

Sretno,

Ilda Imamović i Selman Repišti

KAKO DO PSIHOLOŠKOG BLAGOSTANJA?

Martin Seligman je američki psiholog koji je inače poznat po svom terminu naučena bespomoćnost. Naučena bespomoćnost je psihofizičko stanje koje nastaje usljed niza nepovoljnih ishoda po jedinku, u smislu da je individua bila bespomoćna, neefikasna i neefektivna jedan vremenski period. Nakon toga, ona odustaje od bilo kakvog zalaganja, napora, vjere i očekivanja uspjeha i učinkovitosti. Na kraju, postaje pasivna i nedjelotvorna, čak i kada joj objektivne prilike dozvoljavaju ”korak naprijed” i dopuštaju da promijeni svoju nezavidnu situaciju, tj. preokrene je u svoju korist.

Međutim, zadnjih decenija, Martin Seligman se bavi pozitivnom psihologijom. Jedna od njegovih knjiga zove se Naučeni optimizam, što dovoljno govori o njegovom pomaku ka proučavanju oblasti koja se odnosi na rast, razvoj i oplemenjivanje ličnosti.

Seligmanova koncepcija psihološkog blagostanja (dobrostanja, ili na engleskom wellbeing – a ) sastoji se u tome da on pretpostavlja kako psihološko dobrostanje ”leži” na pet stubova, tj. ima sljedećih pet elemenata:

a) njegovanje ispunjavajućih veza (prijatelji, porodica, intimne veze…);

b) pozitivne emocije (optimistični pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost)

c) značenje i smisao (osjećaj da pripadamo i potreba da služimo nečemu važnijem, većem od samih nas)

d) postignuće i priznanje (bez obzira donosi li pozitivne emocije, vodi li smislu života ili nečemu drugome; dakle – postignuće, ambicija i ostvarivanje ciljeva samo po sebi)

e) puna (potpuna) uključenost u aktivnosti iz kojih učimo, u kojima rastemo kao ličnosti i koje ”hrane” (potkrepljuju) našu sreću (pozitivno raspoloženje).

Po Seligmanu, šest je vrlina koje su povezane sa smislenim životom, ispunjenjem i pozitivnim osjećanjima: hrabrost, mudrost/znanje, ljubav/humanost, pravičnost, duhovnost i umjerenost. One su kulturalno univerzalne i povezane sa dugoročnom srećom i zadovoljstvom životom.

Selman Repišti i Ilda Imamović,

Vaš tim Pozitivne psihologije

Tri savjeta za današnji (svaki) dan

Dan je kratak za prepuštanje negativnim osjećanjima. Nemojte trošiti vrijeme na njih. Uostalom, one to i ne zaslužuju. Okrenite se sreći, zadovoljstvu, svrsi života, aktivirajte se i usmjerite svu pažnju na ono što je lijepo, prijatno i ugodno. Vaša pozitivna osjećanja i doživljaji su resurs u koji treba i vrijedi ulagati. Zato, glavu gore!

Danas je dan u kojem sebi ne trebate samo kazati, već i pokazati koliko cijenite/poštujete sebe! Možda vašeg partnera, roditelja, dijete ili prijatelja raduju male stvari. E, sada je došlo vrijeme da i samom sebi podarite neki mali, ali bitan znak pažnje. Sjetite se koliko je samopoštovanje važno za stabilnu i pozitivnu sliku o sebi.

Došlo je i vrijeme da čestitate sebi na svemu onome u čemu ste do sada uspjeli, šta ste naučili, uradili i sproveli u djelo. Svijest o vlastitim postignućima bitan je faktor za doživljavanje osjećanja i osjećaja kao što su PONOS, SAMOEFIKASNOST, SAMOPOUZDANJE i SMISAO ŽIVOTA.

Sretno,

Selman Repišti & Ilda Imamović,

ispred Pozitivne psihologije

Savjeti psihologa: O BUDUĆNOSTI, CILJEVIMA I OČEKIVANJIMA

Veliki psiholog, Philip Zimbardo, autor je teorije po kojoj naša iskustva, doživljaje, osjećanja, percepcije i ponašanja treba interpretirati u skladu sa tzv. vremenskim perspektivama.

Tako su ljudi koji imaju negativnu percepciju prošlosti (tzv. perspektivu ”negativne prošlosti”) zarobljeni u njoj, smatrajući da ne mogu napraviti korak naprijed. Oni razmišljaju o strahovima i traumama iz prošlosti, čime ih dodatno pojačavaju i dopuštaju im da im diktiraju dalji tok života.

Osobe koje imaju pozitivan doživljaj prošlosti (tzv. perspektiva ”pozitivne prošlosti”, mogu se ponašati i razmišljati na dva načina. Prvo, optimistično i samopouzdano. Drugo, mogu se plašiti budućnosti, jer ona po njima neće biti lijepa i ispunjena onako kako je to bila prošlost.

Ako čovjek živi od danas do sutra, onda je ”zaveden” hedonističkom sadašnjošću. Trudi se tražiti isključivo kratkoročne i kratkotrajne užitke, ne razmišljajući o sigurnoj i stabilnoj budućnosti.

Druga vrsta životarenja u sadašnjosti jeste fatalizam (tzv. ”fatalistička sadašnjost”). Ovo je jedan od najnepovoljnijih scenarija, zato što ovi ljudi smatraju da ne mogu promijeniti sebe, svoje uslove života i sudbinu. Misle da drugi odlučuju umjesto njih, da su stvari takve kakve jesu, da bijedan napor ne može uroditi plodom, jer ”desit će se ono što se mora i treba desiti”. Zato su pasivni, ne planiraju budućnost, već joj se prepuštaju. Ne nalaze unutrašnju snagu, jer očekuju da se stvari odvijaju same po sebi.

Konačno, vremenska perspektiva budućnosti podrazumijeva dugoročno planiranje, ulaganje u sebe, svoje vještine, znanja, talente, a sve u cilju postizanja psihološkog i materijalnog blagostanja.

Dobra vijest je da možete ODABRATI u skladu s kojim vremenskim okvirom ćete koncipirati svoje životne planove, ciljeve, korake, namjere, želje, prioritete i vrijednosti. Zato, odaberite pozitivnu prošlost (pokušajte se prisjetiti svih lijepih stvari koje ste doživjeli do sada i nemojte trošiti energiju na one koje vam nisu prijatne). Isto tako, dozvolite sebi da u sadašnjosti i budućnosti doživite još ljepše stvari (dakle, nemojte biti rob prošlosti, neka vam ona pruži siguran temelj za odmjereno uživanje u sadašnjosti i dugoročno zadovoljstvo životom u budućnosti). Znači, do vas je. Vaše je samo da donesete odluku!

Kada je riječ o ciljevima koje postavljate, važno je da oni budu dostižni. Isto tako, veći, dugoročniji cilj podijelite na manje, kratkoročnije i lakše ostvarljive ciljeve. Nadalje, snizite prag svojih očekivanja, kako se ne biste razočarali ukoliko nešto ne postignete onako kako ste zamišljali i htjeli. Zatim, nagradite sebe nakon svakog ostvarenog cilja, a naročito onda kada prevazićete svoja očekivanja!

Sretno,

Selman Repišti i Ilda Imamović,

Tim PP