Opet ponedjeljak. Ista prostorija za grupnu psihoterapiju kao i prvi put. Ista procedura dovođenja pacijenata.
Opet se čuje razgovor između bolesnika. Danas je glasniji, nego prošli put. Medicinski brat i sestra ih povremeno opominju da stišaju svoj glas, u iščekivanju velikog meštra, primarijusa Ludviga Beringa.
Dr Bering danas kasni. Konačno, dolazi u 12:30.
DR BERING (Čim se pojavio na vratima): Dobar dan. Izvinite što kasnim. Današnja seansa će trajati jedan sat. Potrudiću se da to ne umanji vaš napredak. Odmah ćemo rekapitulirati postignuća sa prehodnog susreta. Ko želi ponoviti šta smo novo saznali i gdje smo stali? (Pogledom luta od jednog do drugog člana grupe)
LANA: Nek ponovi Hans, on je najmlađi. Svakako nas smatrate djecom, doktore Bering. U njegovom slučaju se bar ne varate.
HANS: Kod Lane se očito pojavio materinski nagon. Ali, upozoravam, njen biološki sat davno je već otkucao ponoć. Nije da joj prebacujem, već samo očitavam vrijeme. (Lana ga ljutito gleda još od prve rečenice)
LANA: Preći ću preko ovoga, kako bih pokazala svoju zrelost, u odnosu na ovog balavca.
HANS: Emocionalnu zrelost, pretpostavljam? (Lana ga mrko gleda) Kao što rekoste, ja sam najmlađi, a uz to sam, dodajem, psiholog… Doktore Bering, vjerujem da se nećete naljutiti što ću se na trenutak postaviti u Vašu profesionalnu ulogu. Ili, ipak hoćete?
DR BERING: Ni najmanje. Malo sam razmišljao o svima vama i došao do zaključka da vam trebam dati više slobode.
HANS: Odlično, onda ću odmah početi. Na prvoj seansi smo svi mi pokazivali odbrambeno raspoloženje. Svako je branio svoju struku i vlastiti identitet odeđivao preko svog profesionalnog angažmana. Umjesto nas petoro, pardon, šestoro, vidio sam i osjećao šest različitih oblasti djelovanja, šest zanimanja.
POL: To se i meni učinilo.
LANA: Svako od nas se borio za svoj dio prostora, podsjećali smo na pse koji zapišavaju svoj teren.
HEMFRI: Tada smo civilizaciji rekli laku noć. Ma kako da smo obrazovani, načitani i iskusni u nekoj uskostručnoj oblasti, ponašali smo se atavistički i animalno.
SIGMUND: A bog je sve to gledao i molio se da ga zamolite za oprost.
LANA: Evo, sada Vas molimo, gospode Sigmunde.
SIGMUND: Nikada nije kasno da se moja djeca pokaju, makar to bilo i uoči sudnjeg dana. Jer ja sam milostiv.
DR BERING: Sjajno. Hanse, molim Vas da nastavite.
HANS: Nakon što smo stekli uvid u vlastito stanje, odnosno u samu činjenicu da posjedujemo enormno nabujali ego, a to je bilo između prve i druge seanse, u drugoj smo već bili nešto drugačiji.
POL: Primijetio sam promjenu. Sebi sam djelovao ranjiviji nego inače.
HEMFRI (Mirno, ujednačenim tonom): Postali smo otvoreniji.
LANA: Narušili smo svoju strukturu, otvorili vrata bastiona i ispričali stvari koje ne bismo svakome i svugdje.
HANS: Da, u drugoj seansi smo bili spremni izaći iz svoje kože i indirektno smo priznali svoje slabosti, na kojima treba dalje raditi.
LANA: Počeli smo jedni drugima pomagati.
HANS: Ali, ostala je određena količina netrpeljivosti koja visi u vazduhu.
SIGMUND: Ja ću je raspršiti. Da nije tako, zrno loše prošlosti postalo bi breme budućnosti.
LANA: Kao između nas dvoje, Hans. Međutim, dovoljno sam odrasla da je neću uzeti za ozbiljno. Pokušaću zanemariti tvoje hirove.
POL: Lana, ne započinji svađu.
LANA: Pol, vjerujte, više se u to ne bih upuštala.
DR BERING: Vidite, svi smo tu kako bismo jedni drugima pomogli.
HANS: Doktore Bering, ili bolje, kolega Bering, mislio sam da je Vaše terapijsko geslo nešto poput ovoga: ”Vi ste jedni drugima prijatelji, ali, ja sam vam svima najbolji prijatelj.” Ili, pak: ”Vi se međusobno podržavajte, ali izlječenje dolazi kroz i preko mene.”
DR BERING: Mene je malo sramota što ću ovo priznati, i time sigurno gubim dio autoriteta u vašim očima, ali… (Nakašlja se) I ja sam napredovao u posljednje dvije seanse i u intervalu između njih. Zapravo, naglo nakon druge sesije. (Svi gledaju u doktora, čak i gospod Sigmund)
HANS (Poluironično): Dočarajte nam to, molim Vas.
DR BERING: Počeo sam tražiti sebe, tamo gdje se ni najmanje nisam nadao da bih mogao biti.
LANA: Govorite previše filozofski. A to je, gdje?
DR BERING: U vama, potom i u sebi.
LANA: Zvučite kao Hans ili Pol. Pomalo me iznenađujete.
DR BERING: Više me ne iznenađuje okolina, postao sam čudan samom sebi.
POL: Očito je da ste inspirisani. Volio bih za trenutak biti psiholog.
HANS: Nema potrebe za tim, Pol. Psihologa ima za bacanje. Broj im raste eksponencijalno. Možemo ih izvoziti. Što sam više postajao psiholog, to sam manje ostajao čovjek. Kolega Bering, nastavite.
DR BERING: Dakle, nekoliko puta sam poželio posmatrati život vašim očima. (Svi se pogledaše) Shvatio sam da sam zanemario vašu perspektivu.
POL: Multiplicitet istina. Nije loše, doktore Bering. Sada vidim da Vam filozofija nije toliko strana.
HEMFRI: Oduvijek sam bio zagovornik ideje o paralelnim univerzumima. Sada sam dobio nove ideje o njihovoj konceptualizaciji.
HANS: Kolega Ludvig, ako Vas tako mogu zvati, dobrodošli u klub. Vidim da je Vaše samootkrivanje jako poticajno za grupu. Slobodno nastavite.
DR BERING: Nakon dugo vremena, osjetio sam se povezanim. Umeženim. Pa čak i shvaćenim.
HANS: A prihvaćenim?
DR BERING: Tek sada, upravo sada, na trećoj seansi.
LANA: Doktore, polako se privikavam na činjenicu da ste i Vi običan smrtnik.
HANS: Lana, upravo si dala do znanja Ludvigu da je postao ravnopravan član ove grupe, da ne odskače i da se uklapa. Kolega Ludvig, čija Vas perspektiva naročito zanima?
DR BERING: Zamolio bih Sigmunda da podijeli svoje viđenje s nama. Vjerujem da bi stvarnost posmatrana njegovim očima mogla imati presudnu ulogu u našem viđenju sebe. (Sigmund se počeo samozadovoljno smješkati)
HANS: Znate za pravila. Trebate se okrenuti prema Sigmundu i uputiti mu svoju molbu.
DR BERING (Okreće se, ne samo licem, već i tijelom prema Sigmundu): Sigmunde, mislim da sam Vas zanemario na prethodnim sesijama. Da li biste nas htjeli upoznati sa svojom percepcijom ljudskog roda, a potom onih koji se nalaze u ovoj prostoriji?
SIGMUND: Okrenuti se bogu, znači raščistiti sa samim sobom. Čovjek je postao samodovoljan, u nekim slučajevima, čak, sam sebi suvišan. Ljudi su postali prijemnici, antikreativci. Njihova egzistencija se svela na ustaljeni niz radnji i obaveza, koje ne vode nikuda. Sloboda je postala ropstvo, jer je nisu sposobni transformisati u društveno-korisnu i moralno-prihvatljivu aktivnost.
POL: Ah, svevišnji parafrazira Eriha Froma.
SIGMUND (Nastavlja, ne obazirući se na Polovu primjedbu): Mjera opšte informisanosti postala im je praćenje političkih dešavanja i redovno čitanje dnevnih novina. Sve manje čitaju, a sve više citiraju. Sve rjeđe istražuju i pitaju, a sve se češće izjašnjavaju i odgovaraju.
HEMFRI: Ako dopuštate da dodam, treći Njutnov zakon je krenuo suprotnim smjerom: reakcija je počela prethoditi akciji.
SIGMUND: Ti si onaj koji razumiješ.
HANS: Gospodine Sigmunde, kakvo je Vaše viđenje naše, da se stručno izrazim, grupne dinamike?
SIGMUND: Vidim je u tri faze. Prva je bila zabluda. Druga uvid. Treća pokajanje. Postali ste ono što ste bili.
POL: Mislim da Vas savršeno razumijem.
DR BERING: Konačno Vas razumijem.
LANA: Ah, ta filozofija. Na kraju uvijek pokaže lice ponizne sluškinje teologije.
POL: Lana, nismo na istim talasnim dužinama.
HEMFRI (Brzo ulijeće s komentarom): Pol, mislim da smo upravo svi postali usaglašeni po tom pitanju i stanju.
HANS: U redu je. Svi smo mi, negdje u suštini, došli do istog uvida, samo što se, ovako javno ili polujavno, pravimo da nismo shvatili poentu. (Ludvig odobrava)
LANA: Moram priznati da me Hans iznenadio svojom vještinom vođenja današnje seanse, pa bih pitala doktora Beringa da li dijeli moje mišljenje? Doktore Bering?
DR BERING: Svakako. Opet mi je neprijatno, ali moram to izustiti. Mislim da mi psihijatri moramo učiti od psihologa kako da se ponašamo u individualnim i grupnim susretima sa pacijentima. (Medicinska sestra i brat se pogledaše)
HANS: Klijentima, kolega Ludvig, korektnije ih je zvati klijentima. Naravno da trebate, ta vi niste izučavali socijalnu psihologiju, niti savjetovanje i psihoterapiju onako kako smo mi to činili tokom studija. Morate poraditi na svom senzibilitetu. Bez obzira na sve to, pozdravljam Vaše priznanje i vjerujem da ima nade za psihijatriju.
DR BERING: Ne bih išao toliko daleko da sam na Vašem mjestu, kolega Hans, ali…
HANS: Razumijemo se. (Namignuvši mu) Imam osjećaj da se naš tretman bliži kraju.
DR BERING: Moj posao je ovdje završen. Pomogao sam vam onoliko koliko je to trebalo. Nadam se da Vam nisam oduzeo sebe. Žalio bih ako je došlo do toga.
HANS: Još jednom Vam hvala, kolega Ludvig. Pomogli ste nam da ponovo postanemo, ostanemo i opstanemo.
LANA: Doktore Bering, šta Vi najčešće sanjate?
DR BERING (S olakšanjem): Često se zadesim u nekoj ulici, praznoj, nakon ponoći. Ništa se ne čuje, jedino ja urlam iz sve snage. Navodno se prisjećam da sam to veče pobjegao iz duševne bolnice, kao što je ova. Osjećam da niko ne čuje moju viku i drago mi je zbog toga. Konačno sam svoj. Svjestan sam da sanjam i ne želim se probuditi. Jasno mi je da sam lud i želim da tako i ostane. (Medicinska sestra i brat se pogledaše)
HANS: Često sam govorio da je ludilo jedini način da osviješten čovjek ostane normalan pred sobom, u ovakvom društvu.
POL: Možemo to preformulisati i na sljedeći način: danas je duševna bolnica jedino sigurno utočište za slobodnomisleće ljude.
HANS: Vaša misao nosi nešto drugačiji smisao, ali nije neistinita. Štoviše, izdanak je intelektualnog pesimizma. Kolega Ludvig, nastavite, prekinuli smo Vas.
DR BERING: Kao što rekoh, dok sanjam, ja sam van okova. To nisu noćne more, to su najsmireniji trenuci mog života. Ključ mog izlječenja leži uglavljen u bravi liberalne psihopatologije. To je sve što sam vam imao potrebu reći.
HANS: Ludvig, hvala Vam, još jednom. Sada bih zamolio sve prisutne, uključujući tu i sebe, da izvedemo, svako za sebe, zaključke s ove terapije. Ili, da preformulišem pitanje: gdje ste sada, u odnosu na ono gdje ste bili prije i sa čime ste došli u grupu? Neću vas prozivati, molim da se sami javite.
DR BERING: Umjesto da sam psihijatar i psihoterapeut, koji je zadužen za mentalno zdravlje pet pacijenata i njihov napredak u tom pogledu… (Na trenutak zastaje) na kraju se osjećam kao jedini pacijent među Vama. Sada mogu reći da sam imao pet psihoterapeuta, koji su mi, nesvjesni toga, pomagali samo zato što su dobri predstavnici svojih profesija. (Lana odobrava, na Hemfrijevom licu se očitava zadovoljna smirenost, Hans klima glavom, Sigmund ga blaženo posmatra, a Pol je ispravio svoja leđa i vidi se da mu imponuje doktorovo priznanje) Ovo bi moralo ući u anale psihijatrijske nauke. Skovao sam i novi pojam: strukovna psihoterapija. Bez edukacije, bez iskustva u radu sa bolesnicima…
POL (Mirno se nadovezuje): …sa iskustvom u vlastitoj struci i dobrim stažom u borbi protiv weltschmerza.
HANS (Dodaje): …i njegovom prihvatanju.
SIGMUND: Prihvatite ono što vam bog daruje. Jer ja sam milostiv.
POL: Evo kako ja shvatam misao gospodina Sigmunda.
SIGMUND: Činjenicu. Datost. Ne misao.
POL: U redu, nek’ Vam bude. Dakle, svako od nas ima nebrojeno mnogo potencijalnih sudbina, odnosno budućih scenarija života. Ona koja nam je dodijeljena, ujedno je najbezbolnija.
LANA: Pol, je l’ Vi vjerujete u to što ste upravo rekli?
POL: Nažalost, sve više.
LANA (Začuđeno): Gdje je nestao filozof u Vama? Ili, kada se to desilo?
POL: Filozofija je umrla onog trenutka kada je zaživjela demokratija.
HANS: Pol, kako je to djelovalo na Vas kada ste shvatili da je filozofija umrla?
POL: Ona je, zapravo, uginula. Mučki, nedostojanstveno, surovo.
HANS: Kako to mislite, mučki i surovo?
POL: Uništila su je takozvana prava. Recimo, svako ima pravo da javno iznese svoj stav o nekoj društvenoj temi. Problem je što neki ljudi nemaju vlastiti stav, nego je u pitanju rezultat grupnog mnijenja neuke većine.
HANS: Slobodno nastavite. Koje ste još pojave uočili, a da potkrepljuju ovaj Vaš zaključak?
POL: Odluke se više ne temelje na logičkom, opreznom promišljanju. Prosto su rezultat marketinškog imperativa.
A ono što mi je najteže… (Zastajkuje) je da mladi podižu pobune i mini-revolucije, samo zato da bi bili popularni i slavljeni. Međutim, u pozadini ovih postupaka, leži nedostatak ideala i iskrenog, intrinzičkog impulsa za promjenu. Grupna prava su se rascijepala na individualna. Postali smo robovi vlastitih potreba. Onda smo ih legalizovali, kako ih jedni drugima ne bismo osujetili.
HANS: Kako se osjećate u vezi s tim?
POL: Jako rezignirano. Sada mi je lakše. I… i… (Zamuckuje) još bih nešto podijelio sa vama.
HANS: Smognite snage za to.
POL: Moje mišljenje je da je homoseksualnost najveće biosocijalno postignuće naše civilizacije. (Svi ga pogledaše)
LANA: Kako, molim?
POL: Ono primitivno u nama je životinjskog porijekla. Evolucijsko breme, neizbrisiva je mrlja kulture. Počinjemo ga transcendirati, onda kada podrežemo izdanke prirode i osmislimo vlastitu prirodu. Modifikujemo je, ili izmislimo.
HANS: Lana, nema potrebe za čuđenjem. I sami smatrate da ste daleko superiorniji od nas. Uz to, oglušili ste se o moje suptilno koketiranje s Vama. Stoga, ne vidim problem sa ovim što je Pol rekao.
LANA: Koliko mi je poznato, psihoterapeut ne smije uspostavljati intimne veze sa svojim pacijentima. A Vi ste nam, trenutno, vođa grupe.
HANS: Intimne veze sa svojim klijentima. Budimo demokratični do kraja. Međutim, ja sam jedan od Vas, ovdje u ulozi pacijenta. Posve je slučajno što sam danas, ne svojom voljom, spontano skliznuo u psihoterapijske vode. Dozvolite zato da Vas pozovem na piće, naravno, nakon seanse, da ne ostavim utisak baš toliko neprofesionalne osobe.
LANA: Razmisliću o tome da izađemo kao klijenti, ravnopravni, onako nepretenciozno i neobavezno.
HANS: Lana, mislim da smo konačno počeli živjeti. Bez prošlosti, bez zabrinutosti za budućnost. Slaveći sadašnjost.
HEMFRI: Želio bih se uključiti u raspravu. (Hans mu sugeriše da to slobodno učini) Stvarnost se grana. Nije riječ o bifurkaciji, već o mnogo složenijem modelu. Put kojim trebamo hodati dobija viši težinski ponder, dok se drugima pripisuje manji koeficijent vjerovatnoće. Svijet se ipak može svesti na matematiku. U nauci su prihvatljivija jednostavnija, elegentnija objašnjenja. (Lana likuje)
HANS: Sigmunde, imate li Vi nešto dodati? Da li je savršeni dizajn zaista perfektno osmišljen?
SIGMUND: Danas sam slušao kako progovaram kroz vas. Moram vam nešto priznati. Ako ste stvoreni po slici i prilici boga, a samo ste nesavršeni, onda postoji mogućnost da sam i ja nesavršen, sam po sebi. Bog sve vidi, ali sebe ne vidi.
POL: Ko se bogu ulizuje, sada usne oblizuje.
SIGMUND: Pol, nisam na to mislio.
HANS: Sigmunde, Vi ćete u svojim očima uvijek ostati bog. Međutim, sada ste me ubijedili da ste jako napredovali u ovoj terapiji. Želio bih još nešto reći, možda nevezano za ovu temu. Naime, mislio sam da je svijet skrojen po mjeri ekstraverata. Ali bez nas, introverata, ovi prvi ne bi imali svoj identitet. Ne bi znali ko su i koji su njihovi dometi. Preko naših leđa, oni su ono što jesu.
DR BERING: Hans, ima smisla ono što govorite. Nego, mislite li da bi sada bilo vrijeme da završimo ovu seansu, malo smo je odužili?
HANS: Naravno. Imam osjećaj da smo se svi ponovo rodili. Ne kao tabula rasa, već zreli i osviješteni. Želim vam svima ugodan dan.
LANA: Ja moram još nešto reći. Svi veliki matematički problemi začin su ove oblasti. Ukoliko bi se riješili, matematika ne bi bila ono što jeste. Mislim da ću napraviti pauzu od Goldbaha. Ništa se neće promijeniti.
DR BERING: Želio bih i ja nešto dodati. Sutra ujutro ću vam svima napisati otpusne liste. Međutim, oni koji žele, mogu ostati u instituciji. Oni, kojima je ovo oaza slobodnog mišljenja i nužno utočište. (Svi mu uputiše pogled zahvalnosti) I, još nešto. (Okreće se medicinskoj sestri i bratu) Vi ste slobodni. Možete odmah ići. (U prvi mah se čude, u drugom trenutku već odlaze)
Grupa se raspušta. Glasni su. Ludvig izlazi zajedno s njima.
GLAS IZ POZADINE: Svijet ostaje nesvjestan za ono što se ovdje dogodilo. Možda tako treba i ostati. Konzistentnost je njegovo jedino pogonsko gorivo. A bog? Pobjegao je odmah, čim je stvorio svijet. Ah, taj univerzalni voajer, sigurno se negdje samozadovoljno smješka, gledajući svoj nesavršeni teatar u teatru.
K R A J
Iz knjige ”Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama” (Selman Repišti, 2013)